Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako su mase koljača četnika prešle su u partizane

Objavljeno

na

Još u siječnju 1942., a ne samo krajem rata, mase koljača četnika prešle su u partizane.

Svjedok Adil Zulfikarpašić je na svoje oči vidio je kada je kod Tita ušao Strajo Kocović, četnički vojvoda iz Foče i jedan od najvećih koljača, ali je na šubari sada umjesto kokarde nosio petokraku. Postao je komandant Fočanskog partizanskog odreda, svega mjesec dana nakon pokolja. Tito i Vrhovni štab, prema svjedočenju Zulfikarpašića koji je bio tamo prisutan, primali su mase četnika i pravih koljača iz Foče i dijelova NDH uz Drinu, u partizane.

“Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba”, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

Adil Zulfikarpašić (umro 21. srpnja 2008.) je u siječnju 1942. godine dobio zadatak kao partizan da putuje u rodnu Foču, gdje je u to vrijeme bio Vrhovni štab i Tito. O tome što je tamo doživio, zapisao je u knjizi ‘Put u Foču’. Tada je vidio da partizanska politika skrivanje masovnih četničkih pokolja, te povrh toga bio je svjedokom da je velika masa četnika već tada 1942. prišla partizanima, piše Pero Horvatić za portal narod.hr.

To sve je čuo u Vrhovnom Štabu iz usta Aleksandra Rankovića u prisustvu Tita.

Osim toga, partizani nisu dozvolili pokapanje i obilježavanje žrtava tisuća poklanih civila jer je Vrhovni Štab smatrao da to nije „politički korisno“ u strahu da bi partizani izgubili podršku Srba. Osim toga, ova bivša partizanka posvjedočila je da su u ubijanjima u NDH sudjelovali i partizani. Svjedočanstvo Nataše Zimonjić-Čengić, partizanke iz Crne Gore o tome pročitajte ovdje

Nataša Zimonjić-Čengić smatra da su događanja u posljednjem ratu 1991-1995. i ono što se dogodilo Srebreničanima i s njihovim kostima samo nastavak priče iz II. svjetskog rata, a to potvrđuje i pisac knjige Put u Foču, Adil Zulfikarpašić.

Adil Zulfikarpašić je jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljona, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su zavijali oko muslimanskih sela.

Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio šta je bilo: “A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju…”.

I u Miljevini su naišli na strašne prizore:

Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce… Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana…”.

Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: “Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.” 

Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula.

Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo. Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, režim NDH nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio ih je oko tridesetak (Srba), što je izazvalo ogorčenje muslimana: “Znam da su mnogi uglednici intervenisali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke… Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu…

A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt… Ubijali su ih na licu mjesta…”, zabilježio je Zulfikarpašić u Putu u Foču priču svjedoka.

Evo izvadka iz knjige ‘Put u Foču’, neprocjenjivo vrijednog osobnog svjedočanstva, gdje partizan Zulfikarpašić svjedoči da su Tito i Vrhovni štab primili u partizane najveći broj četničkih koljača, svjesno i sa punim znanjem o tome da se radi o patološkim ubojicama. Vjerojatno su ti isti ljudi kasnije bili egzekutori u brojnim pokoljima Hrvata nakon  II. svjetskog rata, posebno u Teznom gdje su u partizani iz Bosne bili glavni ubojice 28.000 Hrvata:

Srce mi je zakucalo od uzbuđenja, kad sam čuo da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo, da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pričalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović, zapovjednik odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.

Jedan mališan velikih kestenjavih očiju vukao me za kajiš.

Hej, druže komesare!

Odakle ti znaš da sam ja komesar?

Pa čuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanočite ovdje, hoćeš ti kod nas spavati?

Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja ću tebi drugi put doći.

Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i očevi? Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?

Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

Iz Poljica i Draca, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazo sam ja vojvodi Klariću: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: “Nemamo vremena, čoče, jer partizani mogu svaki čas da bahnu. Dolaze od Jeleča.” Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam čeljad od smrada oboljeti.

Po njegovom mišljenju na tome je jedino počivala težina problema. Ništa nisam odgovorio.

Strašno su zavađeni naši narodi, rekao je Pero. Imaćemo muke da ih izmirimo.

Srbi su bili u 1941. godini unutar partizanstva u ogromnoj većini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom nismo učinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu, u kojem je obrazlagao, zašto je bivši komandant u stvari musliman Akif Bešlić, premješten. On je navodno kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, major bivše jugoslovenske vojske Vojislav Đokić . Okolnost, da je popovski sin, Pero je naročito naglasio u svome govoru. Nije čudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znači nešto manje nego biti Srbin.

To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni, da im musliman komanduje.

Onda im je trebalo ukazati na zabludu, a ne povlađivati im.

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena.

Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Dančići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti, mučilo me je pitanje. Kako se jadni narod pati i dokle će sve to trajati? Izlazile su mi na oči razne strahote, koje sam u ovome ratu vidio.

Prenuo sam se kada je Rade uzviknuo: – Foča!

Iza okuke, ispod duhanske tvornice, ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vraćao kući. Uvijek mi se činilo, da se auto kreće suviše lagano. A sada sam htio da malo stanem. U mojoj duši je bila tuga i strah. Činilo mi se da ovo mršavo bosansko kljuse juri i da me nosi mimo moje volje u neki strašni bezdan. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je dočekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božović, Crnogorac. On je dugo radio u Foči i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

Pa ko je to učinio? – pitao sam. – Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su unišli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovićki odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo. Eto za šest mjeseci našlo se među muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da szrađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve odreda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije. I nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u fočanskom srezu.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.

Ja sam rođen u ovome gradu, odrastao sam zajedno sa Srbima. Između muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bili izmješani kao prijatelji. Postojala su doduše muslimanska i srpska kulturna društva, ali na njihove priredbe mi smo išli i oni su dolazili na naše. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je četničko udruženje. Članovi su dobili puške, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili. Za sedam mjeseci vlasti Države Hrvatske od tridesetosam hiljada muslimana iz fočanskog sreza ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi u ustaše. To zbog toga, što se operiralo sa protusrpskim parolama. I to su bili uglavnom odbačeni elementi i lumpenproletarijat koji nikako nije mogao predstavljati muslimane. Za sedam mjeseci na teritoriji Foče izvršeno je 20-30 hapšenja; možda su svi ti bili strijeljani. Njih su sproveli u Sarajevo. To je izazvalo ogorčenje u redovima muslimana. Znam, da su mnogi ugledni ljudi intervenirali da ih se oslobodi. Ni jedan ugledni građanin Foče nije ničim odobrio ustaške postupke. U Foči niko nije bio strijeljan, niko opljačkan, nikom se nije izvršila premetačina.Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuće koje nisu bile spaljene bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Ali ljudi su se kretali. Susretao sam partizanske patrole i građane. Teško sam ih raspoznavao, svi su bili promijenjeni. Kod Grujičića kafane stajala je velika povorka muslimanskih žena i djece i po neki čovjek. Držali su u rukama lonce. Očito nešto se dijelilo. Htio sam da govorim sa nekim. Sjahao sam s konja i oprostio se od mojih saputnika.

Ja ću doći malo kasnije.

Teško sam prepoznavao lica. Ona su me gledala tupo i bezizražajno. Bez oduševljenja i mržnje. Vidjelo se da su preživjeli strašan užas.

Šta čekate? – pitao sam. – Dijele nam kašu od suhog voća!

Iz redova se izdvojila Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, naša simpatizerka. Jedva sam je prepoznao. Njeno puno lice utonulo je. Sjaj očiju ugasio. Kao da je ostarila. Pozvao sam je da pođe sa mnom. – Čekaj da primim kašu, majka mi je gladna, a ni ja nisam dugo jela. – Pođi samo, kod mojih kurira ima nešto za mene, pa ću ti dati. Molim te ispričaj mi, kako je sve to bilo. – Šta da ti pričam, vidiš i sam: Čovjek ne zna odakle da počne. Pored nas su nekoliko starih muslimana vukli mrtvace. Konja nisu imali, nego su neki vukli a neki gurali.

Vidiš, ovako već deset dana, otkako su došli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kućama i sahranjuju ih. Došli smo na Ćehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska četa sa ono malo ustaša napustila Foču i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da neće braniti, nego će biti predana četnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoći prema Čajniću za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati ključeve radnji i duplikate kućnih ključeva. Ali nitko nije otključavao, vrata su se obijala. Veče nakon toga počelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona počela tuci da kažemo, gdje imamo zlato. Bože, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.

Dobro, a što je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazićem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani držali prijateljima i zaštićivali ih od ustaša.

Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejićem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foči nećeš naći nijednu muslimansku kuću, koja ima rezerve odijelo ili više da se presvuče ili kilu brašna da ispeče kruh. Naše pokućstvo je razvučeno. Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je počinjalo silovanje i tučnjava. Samo si čuo pomaganje i vidio vatru. U bivšem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su mučili prije klanja. Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrašnijih stvari. Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu veče čuli smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.

Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom? – Enesa Čengića i oca mu zaklali su prvu noć, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahića, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.

A kako su se oni držali?

Pasivno, neki od njih imao je četničku kokardu.

Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?

Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant (partizana op.) je Strajo Kocović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaća. Ništa nije učinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.

Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da ću doći čim svršim u Vrhovnom štabu.

Činilo mi se kao da jašem ulicama nekog tuđeg grada, između tuđih ljudi, nakon strašnog pohoda Džingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu.

Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi, da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kocović, bradat, obučen je bio u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku.Nije me pozdravio samo je čudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.

Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovićem u Čelebiće da mobiliziraju još jedan odred. Tebe trebam hitno, – rekao mi je. – Dobro je, da si već došao. Sjutra rano ćeš sa Feridom Čengićem i članom Vrhovnog štaba Lolom Ribarom ići na pregovore u Curevo. Tamo su neka muslimanska sela odbila da predaju oružje. Oni su nam poslali parlamentarce, da nam jave da oni nas neće dirati, ali da im oružje treba za borbu protiv četnika. Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a najzad ne možemo trpiti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših. Putem će ti ostalo objasniti Lola.

Drugi muslimani su ovdje prema nama pasivni. Ti si iz ugledne muslimanske obitelji, ti moraš pokušati pokrenuti muslimanske mase da se opredijele za nas. Čuo sam, tebi su četnici zapalili kuću i ubili brata, to će upravo biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirnicu.

Razmotrićeš sve mogućnosti sa Feridom i podnijeti mi plan čim se vratiš iz Cureva. Idi da se odmoriš, jer u toku sjutrašnjeg dana se morate vratiti nazad. Otišao sam svojima. Teško sam poznao sestre, toliko su se promijenile, izgledale su tako prestravljene. Majka je isto bila oslabila. Sav namještaj su nam opljačkali. Moju majku su silili da kaže gdje ima zlato. – Sinoć sam ga dala komandantu. – Kako se zove? Ona je rekla neko ime i opisala kako izgleda. Opet su dolazili, ali ona je uvijek rekla isto. Sergije Mihajlović je bio naredio, da se taj komandant, što prije nađe, jer je htio da dobije svoj dio od pljačke poznate muslimanske porodice. Tu noć nisam oka sklopio, slušao sam strašne priče o četničkoj strahovladi. Moja obitelj se krila poslije po tuđim kućama. Naše komšije Milan Hadžić i Savo Niković nisu im dozvolili da se sakriju kod njih nego su ih nagovarali, da mirno čekaju kod kuće. Krili su se po muslimanskim siromašnim kućama, gdje četnici nisu imali velikog interesa da zalaze. Nisu mi znali reći, ko je ubio brata. Nađen je mrtav na Drini opljačkan, revolverski hitac više desne obrve dokončao mu je život. Pokopan je tek nakon odlaska četnika.

Omer-beg Čengić, koji je iskljućen iz kadetske škole radi srbstva, uhvaćen je i zaklan na pragu kuće. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srbstvo, jer je bio musliman.

Salih-efendija Hasić je bio predsjednik općine, Veliko-Srbin i jenesovac, zaklan je zajedno sa bratom.

Ujutro mi je kurir doveo konja. Jahali smo prema Brodu. Sedam kilometa uz Drinu bilo je sedam kilometara pored mrtvaca i zgarišta. Odatle prema Curevu ista slika. Nakon dva sata jahanja kurir nam je rekao da smo se priblizili Curevu. Nakon još deset minuta jahanja, sa brijega su nas upozorili da stanemo. Počeli smo se dovikivati. Naprijed nismo smjeli sa oružjem. Pošto smo im rekli, da smo došli na pregovore, dozvolili su da ja, Ferid Čengić i Lola Ribar bez pratioca i oružja uđemo u selo. Mi smo za svaki slučaj sakrili bombe i u džepove uzeli otkočene pištolje. Dočekao nas je jedan mladić i poveo u štab. Preko leđa imao je staru lovačku pušku. U jednoj maloj seoskoj kući sa jednom prostorijom dočekalo nas je nekoliko muslimana. Bili su u prostim seljačkim odijelima, kao da su se tek sa njiva vratili. Kada smo ušli, oni su ustali na noge.

Dobro došli!

Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo oštrije pogledali, nisu mi ništa odgovorili.

Ovo vam je sin Huseinbega, a ja sam Čengić sa Vihovica, reče Ferid.

Ma čuli smo za vas da ste u partizanima, – reče jedan. – Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dolazite?

Rekao sam im naše mišljenje. Ustao je jedan visok, koštunjav seljak, srednjih godina da nam odgovori.

Braćo – počeo je nesigumim ali odlučnim glasom.

Čitav kotar je poklan. Nećete naći nijednog muslimanskog sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, žene osramoćene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu su čitavo selo sa ljudima zapalili. Čitav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas četnici ne pokolju, sabrali smo oružje i odlučili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana nećemo biti. Nitko od nas neće napustiti selo ni sa oružjem ni bez oružja. A ni u kakvu politiku mi se ne miješamo. Mi branimo živote naše djece i žena. Zar da mi damo oružje vama?! Nekoliko kilometara odavde su četnici. Oni to i čekaju i poklaće nas kao ovce.

Mi ćemo dati jednu četu, da čuva vaše selo, – rekao je Lola Ribar.

Da se ne bi mučili, ostavite vi nama naše oružje i nas na miru. Mi ćemo se sami braniti kako možemo.

Šta će se dogoditi, ako se vi morate povući sa ovoga terena? Rat je, vi niste jučer ovdje bili, a možda nećete ni sutra? – upitao je jedan starac.

Ribar je počeo da govori da mi nećemo trpiti, da na našem terenu itko ima vojne formacije osim nas.

Mladiću, ovo je naš teren stotine godina, ovdje su naši domovi. Mi ćemo na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i nećemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme.

Oprostili smo se i pošli.

Na kosi je stajala jedna žena sa puškom i osmatrala. Nas je poveo isti mladić do kraja sela.

Imaš li koji metak, beže? pitao me je da ne čuju drugi. – Nemam metaka, ali daću ti dvije bombe, – rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatražio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.

A je li i ovo musliman? – pitao je za Ribara. – Ja sam Srbin, – rekao je Lola.

Svaka ti čast, mladiću. Ama reci ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi.

To su srpske ustaše, – rekao je Lola.

Vala ustaše vako nisu radili!

Jašući ispod Cureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.

Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? Šta kažu Turci? Imaju li oružja i municije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mnogo? – pitali su nas.

Oni nisu ustaše, nego pošteni ljudi, – rekao je Ribar – Imaju i topove i mitraljeze, ne pitaj! Ribar se složio s mojim mišljenjem, da se ostavi oružje Curevcima, ali sam vidio da niti on ni Ferid neće to kod Vrhovnog štaba energično podržati.

Tito je na referat pozvao Ribara, dok sam ja morao sa Feridom i nekoliko mještana komunista, muslimana, da razmotrim pitanje angažiranja muslimanskih masa.

Mi nismo bili dovoljno energični, rekao mi je Ribar, kad se vratio od Tita.

Ujutro se vratio fočanski odred Straja Kocovića, pojačan dvjema četama pratećeg bataljona Vrhovnog štaba, koje su imale bacače, teške mitraljeze i jedan mali brdski top.

Ti ćeš opet sa mnom danas u Curevo, ide sa nama i Rade Hamović, koji će rukovoditi napadom, ako ne prihvate ultimatum.

Ja ne mogu, neka pođe Ferid. – Tito je tako odredio! Otišao sam Titu i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po Foči ne mogu ići, pogotovo u akciju za razoružanje ljudi, koji brane svoje živote od razbojnika.

Mjesto mene je otišao Ferid Čengić.

Curevci su predali oružje uz časnu riječ i obećanje, da će im se oružje vratiti, ako se partizani budu povlačili sa terena. Dotle će selo čuvati od eventualnih napada četnika desetina partizana, koju je selo dužno hraniti. Osim oružja je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.

Na referatu o angažiranju muslimana predložio sam Vrhovnom Štabu slijedeće:

lzdati javni proglas u kome će se osuditi četnicko klanje nad nevinim muslimanskim življem u Foči.

Organizirati posebnu komisiju koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji uopće nije iz Foče. Imenovati novi narodni odbor koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.

Ukinuti sadašnji sud, koji mjesto da sudi četničke koljače i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Među njima narodnog opozicionara beogradskom režimu prije rata, predsjednika općine u Ustikolini Suljbega Čengića, za koga mi je Moša Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.

Imenovati narodni sud, koji će suditi sve koljaće i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji. Takav pravedni stav prema muslimanima stvoriće povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni će se opredijeliti za nas. Po mom mišljenju za to je bio zgodan momenat. Ustaše su se bile kompromitirale kao pomagači i sluge okupatora. Četnici su svojim zločinima izazvali mržnju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su počinili tako strašan zločin. Ako mi ovo propustimo, Pavelić ce iskoristiti priliku da se prikaže kao jedini branilac hrvatskih života u istočnoj Bosni, a mi ćemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zločina u povijesti Bosne. I možda zauvijek izgubiti domaće mase na ovom području.

Sa mnom je bio i Ferid Čengić, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje mišljenje.

Na tome savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović-Milutin i Milovan Đilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:

Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom, da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagači. Mi imamo šnajdersku, šuštersku i druge radione; muslimani neće da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i članove partije mi ćemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.

Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.

Ja mogu od srca da se angažiram samo na ovom planu, koji sam podnio, – rekao sam Marku.

Čekao sam dva dana odluku Vrhovnog štaba. Niko me nije zvao. Izgleda, bio sam nepodesan za politički rad u mome rodnome mjestu. U to vrijeme iskoristio sam priliku, da se upoznam sa događajima, koji su prohujali preko ovih krajeva.

Pravio sam zabilješke o razgovorima sa ljudima muslimanima i katolicima, koji su klani i Srbima četnicima koji su klali. Pogledao sam sva zgarišta i mjesta gdje su četnici vršili klanja i obišao četnički zatvor, u kome su zidovi bili poprskani krvlju i mozgom. Pogledao okolna srpska i muslimanska sela. Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne date da istrijebimo Turke?

Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Daćemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.

Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obraćali. Jedanput šetajući uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prišla.

Ja sam majka Ibra Muftića, on je sa tobom išao u školu i družio se s tobom.

Da, da, sjećam se. Šta je s Ibrom?

Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mlađeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaže: – Ostavite nju neka živi i neka priča kakva sudbina je zatekla Turke.

A tko je to učinio?

Popadić Ranko i Zecević. Danas sam ih srela obadvojicu – Popadić je vaš -, komandir.

Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse.

Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:

Kada bi mi hapsili koljaće među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.

Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.

Tada sam shvatio, da sam nemoćan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguće. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokažem, biti ću nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, četnici i Nijemci.

Možda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa čvrste pozicije jednog komandnog položaja nastojati učiniti, što se može. Ali ja sam tada smatrao za svoju dužnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.”

Dnevno/Dr. K

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari