Pratite nas

Kolumne

Kako su Milaković i Pupovac ipak našli zajednički jezik

Objavljeno

na

Srđan Milaković, zamjenik predsjednika Demokratskog saveza Srba i dogradonačelnik Vukovara, koji je ovih dana ustvrdio da spomenici HOS-u i četnicima nisu isto, mogao je slobodno ostati u Pupovčevu SDSS-u. Naime, njihova su stajališta oko micanja četničkih obilježja u Hrvatskoj – identična.

Razlike među tom dvojicom tek su kozmetičke ili se, pak, odnose isključivo na pitanje dominacije u srpskoj zajednici, ali ono što i jedan i drugi očito podupiru jest velikosrpska teza koja Hrvatskoj želi nametnuti krimen odgovornosti za ustaške zločine. I kojom se godinama pravda velikosrpska agresija na Hrvatsku.

Milakoviću koji velikosrpskoj agresiji u Hrvatskoj tepa, nazivajući je tek pobunom, ne smeta spomenik Vukašinu Šoškočaninu, vođi srpskih terorista u Borovu Selu. A baš je zloglasni Šoškočanin zapovijedao akcijom kojom je 1991. okrutno ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca.

Njemu u čast je podignut mauzolej na mjesnom groblju u Borovu Selu na kojem među ostalim piše: „Komandant obrane Borova sela, ZA NARODNOG JUNAKA Proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. 9. 1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“ Dakako, da civiliziran svijet i uljuđene države dopuštaju da se na grobovima napiše kojoj je vojsci netko pripadao i način kako je poginuo.

Međutim, ovo nije ni približno takav slučaj. Kao prvo, u mauzoleju Šoškočanin nije pokopan, no ono što je ključno jest to da je natpis najniža lažna velikosrpska propaganda i da duboko vrijeđa žrtve, njihove obitelji, sve branitelje i domoljube. Mauzolej se nalazi na javnom mjestu i samim tim natpis na njemu, ne samo da nije primjeren, nego je i nedopušten.

Doduše, Pupovac i Milaković četničke spomenike u Hrvatskoj znaju pravdati time da se nalaze na privatnom zemljištu te da je to dopušteno. No, nisam primijetila da su im ti argumenti vrijedili kada je nedavno skinuta ploča Juri Francetiću u Otočcu. Jer, i Milaković i Pupovac imaju dvostruka mjerila ovisno o kome je riječ i ne prihvaćaju argument da nikome tko predstavlja bilo kakav režim ili je okrvavio ruke, bez obzira na to s kojeg političkog i ideološkog spektra dolazi, nema mjesta u javnom prostoru.

No, spomenik Šoškočaninu nije jedini u Borovu Selu. Postoji i spomenik Vojislavu Miliću kojega se naziva krajiškim junakom koji je pao za slobodu srpskom narodu. Skandalozno je to što su mu spomenik podigli zločinački Beli orlovi, što je također navedeno. Još je skandalozniji spomenik Mili Babiću u Krnjaku kod Karlovca, na kojem stoji ni manje ni više nego da je Babić “poginuo od krvnika MUP-a i ustaških gardi i da je dao život za srpski narod”.

Takvih spomenika u Hrvatskoj navodno ima četrdesetak i svi su sramotni i skandalozni. No, činjenica je da ti spomenici nisu izniknuli u mandatu ove Plenkovićeve Vlade. I sad se svi, koliko god hoćemo, možemo nad njima sablažnjavati, ali treba biti pošten i reći da velika većina njih postoji još iz vremena srpske okupacije ili neposredno nakon nje.

Na primjer, onaj iz Borova Sela, Beli orlovi su podignuli 1997., dakle još u vrijeme dok je dr. Franjo Tuđman bio predsjednik Republike Hrvatske. Nakon njega bilo je još i desnijih i lijevih vlada i predsjednika, no nikome od njih nije padalo na pamet rješavati ta pitanja. Bilo je i koalicija sa srpskim strankama na nacionalnoj razini, no nikome se nisu spočitavali ti spomenici. I to sada dolazi na naplatu.

Činjenica je da je Hrvatska europska država i da u javnom prostoru ne bi smjelo biti mjesta za obilježja bilo kakvog totalitarnog ili zločinačkog režima. Sviđalo se to nekom ili ne.

I Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. srpnja 1996.

No unatoč tome, valjda samo u Hrvatskoj, u javnom prostoru, među parlamentarnim stankama i političarima koji su nekad obnašali istaknute dužnosti postoje oni koji još uvijek žale za komunizmom i slikaju se ispod komunističkih zastava.

Civilizirani svijet smatra da je i sama simbolika totalitarnih režima nekorektna, pa se tako grb bivšeg Sovjetskog Saveza sa srpom i čekićem ne smije upotrjebljavati kao obilježje u državama EU. Svojedobno je takvu odluku donio i Europski sud pravde u Strasbourgu presudivši u tužbi jednog ruskog dizajnera kojem još 2006. nije bilo dopušteno da koristi stilizirani sovjetski grb kao zaštitni znak. To, međutim, ni Bernardić ni Josipović, a ni raznorazni domaći markovine, ne mogu shvatiti. Kao što dva druga Milaković i Pupovac ne mogu shvatiti da je isti slučaj s četničkim obilježjima koja nisu ništa drugo nego obilježja fašističkih agresora i okupatora za koje ne smije biti mjesta.

Hrvatska je podijeljena glede ovog pitanja. Strasti, međutim, treba smiriti i pustiti Vladino Povjerenstvo za sučeljavanje s prošlošću da napravi svoj posao kako bi se donio pošten zakon, kojeg će morati poštovati i Josipović i Pupovac. Ako se slažemo da je svaka nedužna žrtva vrijedna našeg pijeteta, kao i to da svaki režim i zločin bio on crveni ili crni zaslužuje jednaku osudu, spora ne bi trebalo biti.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Državni udar’ u zemlji koja ni po čemu nije država

Objavljeno

na

Objavio

Zločin veči od svih zločina počinjenih u građansko vjerskom beha sukobu za teritorij, i obranu vjerskog identiteta, je onaj koji danas čini Svjetska zajednica silom i oružjem održavanja neodržive zajedničke, muslimansko unitarne Bosne i Hercegovine. Njen zločin je tim veči što joj se pred očima nekadašnja, a danas ni u čemu postojeća, Bosna i Hercegovina sve više cijepa i komada, dijeli i razvaljuje, i to voljom i politikom onog, muslimansko bošnjačkog, naroda, kao lažnog zagovornika održivosti zajedničke zemlje.

Cijepanje i komadanje, dijeljenje i razvaljivanje nekadašnjeg svjetskog mozaika vjera i kultura, nacija i obićaja, te svakolike šarolikosti, provodi se oružjem etnickog čiščenja, iza kojeg ne ostaje ni korijen onog drugog i drugačijeg. U taj krvavi genocidni proces etničkog i vjerskog čiščenja najmanje kockice beha mozaika, one hrvatske autohtone koja je povijesnom miroljubivosti, snošljivosti i tolerancijom i bila, i jest, glavni projektant i graditelj šarolikosti zemlje, uz Svjetsku zajednicu i jućerašnje Muslimane a današnje Bošnjake, vrlo agresivno, isilovski se uključila, navodno ekonomska a zapravo okupatorska islamska emigracija.

Suvremeno vrlo razarajuče oružje muslimanskog svijeta koristi se na hrvatskom teritoriju u Bosni i Hercegovini u neograničenim količinama, i svaki dan ga je sve više i viče. Bošnjački uvoz islamista u odorama ekonomskih emigranata iz islamskih zemalja, koje Svjetska zajednica podupire, dakako i koristi, uz povike, već u autobusima kojima ih dovoze „Alah uekber”, hrvatski teritorij čini nagasakijsko hirošimski ruševnim, uništavajući svaki trag prognanog hrvatskog naroda.

Nikad u ljudskoj povijesti viđeno i zabilježeno, zabranjen je svaki vid obrane hrvatskom narodu. Naime, nakon planskog bošnjačko turskog dovođenja, danas „emigranata” a sutra brutalni terorista čija zlodjela zatvaraju europljane u domove, pred kojima je i Europa na čelu koje je suvremeni njemački diktator Angela Merkel digla bijelu zastavu, u iranizirano Sarajevo u kojem provedu vrijeme asimilacije i priprema, „emigranti” se odvoze na hrvatski teritorij.

Ne ni na bošnjački, ne ni na srpski, već na hrvatski, koji je tajnim muslimansko srpskim beogradskim dogovorima već izmedu se podijeljen, kasnije Holbruckovim daytonskim zločinom legaliziran, a engleskim salveta političarom, mirnodopskim zločincom, Ashdownom i realiziran.

Finaliziranje tog strašnog zločina etničkog čiščenja autohtonog europskog naroda na periferiji Starog kontinenta uspješno provodi čovjek iz Prnjavora. Zadužen za oćuvanje etnički čiste Republike Srpske, i jedanko takve bošnjačko gornjomaočke federacije, ministar bezbjednosti iz Prnjavora, šalje emigrantske ratnike na hrvatske obranjene prostore, čija su se braća pokazala brutalnim u ubijanju, silovanju i progonu Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski teritorij, da i Hercegovinu učine spaljenom zemljom, bez hrvatskog traga kao što su im braća po vjeri i terorizmu, zločinu i genocidu ucinila Srednju Bosnu.

Pored tako stradalničko strašne slike Hrvata Srednje Bosne ministar bezbjednosti, Srba i Bošnjaka, hrvatski pokušaj obrane od emigrantskih okupatora osvajača naziva „pokušajem državnog udara”. Pa ako je i od čovjeka iz Prnjavora čuvara bezbjednosti Srba i Bošnjaka, previše je.

Zar može biti obrana biološkog opstanka hrvatskog naroda koji je največa žrtva srpsko muslimanskih tajni pregovora diobe Bosne i Hercegovine biti „državni udar” u zemlji koja ni po čemu nije država, čak kojoj je i tenk pregovarač dokinuo atribut republika i dao ga genocidnom velikosrpskom entitetu.

Zasigurno da ni ministar bezbjednosti ne zna nabrojati niti jedan zajednički državnički znak koji ima Bosna i Hercegovina, a govori o hrvatskom pokušaju državnog udara. Takva agresorska retorika dotičnog ministra je, zapravo, u službi oćuvanja etnički cisti srpski i bošnjačkih prostora.

Ako je hrvatska obrana vitalnog nacionalnog i vjerskog, egzistencijalnog, interesa od emigrantskih osvajača koje šalje sultan Erdogan, i koji je zbog toga i dolazio u Bosnu i Hercegovinu da vidi kako napreduju u okupatorskom pohodu etničkog čiščenja Hrvata, „pokušaj državnog udara”, a zar onda emigrantska islamska bujica nije agresija na „državu“ Bosnu i Hercegovinu. Ne, za ministra bezbjednosti, to nije okupacija i agresija. Vjerojatno zbog toga što i sam ne prizna Bosnu i Hercegovinu državom, te na nepostojeću državu ne može se ni izvršiti bilo kakva agresija, pa ni ona emigrantska.

No, zato u nepostojećoj državi jedan narod koji se pokušava obraniti od agresije i okupacije, koja ima za cilj njegovo biološko istrijebljenje, ili prisilno islamiziranje, može izvršiti „drzavni udar”, a organizatora otpora agresiji i zatvorski kazniti, što i traži ministar iz Prnjavora.

Čije bezbjednosti je ministar, koji zatvara narod koji se brani od ponovnog osmanlijskog danka u krvi. Zasigurno ne ministar bezbjednosti hrvatskog naroda, već ministar bezbjednosti Srba, Bošnjaka i muslimanski emigranata, osvajačke vojske koja nadire iz Turske, zemlje u kojoj se skupljaju, obućavaju, snabdjevaju, poput svake vojske, najnovijim komunikacijskim aparatima. Iako dobro opremljena ipak koristi djecu kao štit, muslimanski način ratovanja kakav svijet desetljećima gleda na Bliskom istoku gdje ratuju protiv Izraela i prijete njegovu uništenju.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari