Pratite nas

Kolumne

Kako su povezani ministarski stol od 90.000 kuna i žene – žrtve silovanja u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Kako su povezani ministarski stol od 90.000 kuna i žene – žrtve silovanja u Domovinskom ratu

S jedne strane imamo život u paralelnom svemiru, sjedenje za stolovima od 90.000 kuna i vožnju u autima od 647.000 kuna, a s druge prekinut život, barem onaj kakav su dotad te žene poznavale. I one također sad žive u jednom paralelnom svemiru, u kojem svoju bol proživljavaju same, ostavljene od institucija države u čiju su slobodu i one neizbrisivo utkale svoju žrtvu

Ovih dana moju su pažnju nekako gotovo istovremeno zaokupile dvije vijesti: kako ministar zdravstva Siniša Varga preuređuje dvoranu za sastanke od 60 kvadrata za 1. 2 milijuna kuna (s posebnim naglaskom na cijenu stola iz Danske koja je nekako iskočila ovih dana), te kako je u utorak prijepodne u šatoru branitelja udruga „Žene u Domovinskom ratu“ održala konferenciju za novinare na kojoj je – ponovno, ne znam koji već put – izrečeno kako se za žene – žrtve silovanja u Domovinskom ratu – i dalje ne čini ništa, ni po pitanju dobivanja statusa žrtve ratnog zločina, ni po pitanju kažnjavanja osoba koje su za te zločine odgovorne.

Kakve veze imaju te dvije vijesti jedna s drugom? Naizgled nikakve, no u biti su neraskidivo povezane.

S jedne strane imamo život u paralelnom svemiru, sjedenje za stolovima od 90.000 kuna i vožnju u autima od 647.000 kuna, a s druge već dvadeset i nešto godina prekinut život, barem onaj kakav su dotad te žene poznavale. I one također sad žive u jednom paralelnom svemiru, u kojem svoju bol, poniženje i sram proživljavaju same, ostavljene i marginalizirane od institucija države u čiju su slobodu i one neizbrisivo utkale svoju žrtvu. U njihovom svemiru još uvijek se oplakuju mrtvi, nastoji zaboraviti poniženje koje i neće nikad nestati i sreću se ljudi koji su za to odgovorni  – na ulicama, u trgovinama i kafićima njihovih gradova. Žive svoje mirne živote, neprekinute i neokrznute živote. Primaju mirovine, rade svoje poslove, čak nas i štite kao hrvatska policija i zastupaju interese građana u jednom, vjerovali ili ne, Poglavarstvu.

Jeste li čitali knjigu „Sunčica“? Ili pogledali istoimeni dokumentarni film? Nije ugodno za čitati i gledati, ustvari toliko je mučno da se teško oduprijeti instinktu (samoobrambenom valjda) da se zaklopi knjiga, prekine film i da cijela ta aura mučnog naprosto iščezne da se možemo vratiti u naš svijet u kojem takve stvari ne postoje.

No to se zaista dogodilo. Sunčica je danas mlada žena, majka, koja je te ratne devedeset prve u Vukovaru bila tek osmomjesečna beba. Beba koju tek čudom nisu ugušile debele vojničke jakne koje su ta stvorenja na nju bacala dok su njenu majku silovali iznova i iznova, ucjenjujući je životom njene kćeri. Brojna su i teška svjedočanstva tih žena, međusobno slična no opet svaka priča za sebe. Tu su majka i kći koje su obostrano morale gledati zlostavljanje one druge, tu je žena koja je izgubila muža i sina i pretrpjela potom kalvariju vlastitog poniženja, zatim žena koja u vrijeme kad se svi okupljamo kao obitelj i volimo što smo zajedno ima prazan stol, a puno groblje grobova, i taj svoj život za koji bi najvoljela da ga više nema.

Ali to ste sve već znali, niste li? I ja sam znala. Možda ne baš sve detalje, ali sam znala. Nekako sam se podsvjesno nadala da se društvo bar djelomice iskupilo tim žrtvama, no saznanje da su ostale točno tamo gdje su i bile, umjesto da ih okrunimo kao kraljice i cjelivamo njihove rane, da ih nosimo kao kap vode na dlanu znajući da im nikada neće biti kao prije, ali da im je barem malo bolje danas nego jučer, mi smo… okrenuli glave na drugu stranu. Svi mi. Jer da smo zaista digli svoj glas kako treba, one bi danas barem imale status žrtve ratnog zločina i počinitelji bi bili u zatvoru. A nismo.

Sud u Hagu svrstao je 2001. silovanje među najteže ratne zločine, proglasivši ga zločinom protiv čovječnosti odmah iza genocida i ono tako postaje kazneno djelo „protiv života i čovječnosti“.

Zemlje članice G-8 donose 2013. Deklaraciju o sprečavanju seksualnog nasilja u ratnom sukobu prema kojoj žrtve u svim nacionalnim zakonodavstvima trebaju dobiti svoj status u društvu koje ih treba štititi i pomoći im da se dostojanstveno i što lakše integriraju u zajednicu, a na poseban način osnivanjem i financiranjem fondova kako bi im pružili dostojnu novčanu naknadu za traumu koju su proživjele.

Tako nas je obvezalo i međunarodno pravo i na taj način su i žene – žrtve silovanja u BiH dobile status i novčanu naknadu.

Hrvatske žene, pak, ostale su po strani. Zaboravljene, kao neugodni relikt prošlosti kojem je tamo i mjesto, jer naša sadašnjost, kakva god bila, još uvijek je sto puta bolja od njihove prošlosti.

Kad su zatražile da Hrvatska ispoštuje što bi trebala, pojavljuje se resorni ministar Predrag Matić u Saboru s nacrtom zakona koji bi konačno tim ženama trebao vratiti djelić dostojanstva, barem u saznanju da nisu zaboravljene i da njihova država za njih brine. Trebao je, ali nije. Zašto?

Ono što je tražila udruga bio je minimum od 150.000 kuna obeštećenja što se isplaćuje jednokratno te mjesečni minimum od 2500 kuna. Nisu ni slutile kako će naša Vlada iz Paralelnog Svemira uspjeti u svojoj najboljoj maniri složiti nacrt zakona u kojem piše da su „počinitelji zločina sve vojske koje su sudjelovale u Domovinskom ratu, da seksualno nasilje može biti počinjeno od strane pripadnika vojnih ili paravojnih postrojba neprijateljske vojske ili oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske“.

Priznajem, taj članak sam pročitala još jednom da se uvjerim da me oči zbilja ne varaju i da je ministar Matić ZBILJA imao obraza ovdje imenovati samo hrvatsku vojsku, a agresor može, što se njega tiče, biti i s Marsa. Prijedlog je također bio da se tek za godinu dana izradi zakon po kojem bi žrtve dobile obeštećenje.

Ovaj prijedlog će na drugo čitanje, a žene su još uvijek točno gdje su i bile – na početku. Do sada je Državno odvjetništvo zaprimilo 59 prijava, iako je barem sudeći po broju djece koja su rođena kao posljedica broj nemjerljivo veći, no ostanimo na trenutak kod ovog službenog broja 59. O kojoj svoti novca iz proračuna pričamo? Na stranu činjenica što kreatori zakona nisu bili u stanju smisliti pošteni tekst, pozabavimo se na trenutak svotom koja bi im se imala isplatiti.

Ako pomnožimo broj jednokratnih isplata s brojem 59, imamo svotu od 8 milijuna i 850 tisuća kuna. Meni i vama to se čini možda kao dobra svota novca, no kad pogledamo da je samo novi vozni park Vladu koštao 291 milijun kuna onda cijela ova priča postaje pomalo groteskna. Godišnja pak svota koja bi obuhvatila mjesečne naknade iznosila bi milijun i 770 tisuća kuna. Sjetite se,  jedna soba za sastanke plaćena je 1.2 milijuna kuna.

I gdje smo sad? Na početku. 49 posto birača ove zemlje dalo je povjerenje čovjeku koji je bez pardona izjavio da mu je najbolji političar u Hrvatskoj i svojevrstan uzor baš Predrag Matić.

Možda smo onda i zaslužili ovakav zakon, ali te žene nisu. Nisu zaslužile da im se kaže da su njihovi najdraži umrli u nekom tamo ratu gdje su svi međusobno ubijali bez isticanja tko je žrtva, a tko agresor i da im se u lice baci da su ih silovali hrvatski vojnici i neki neimenovani neprijatelj, redovni i paravojni. Nisu zaslužile da po ne znam koji put dolaze u šator da se pridruže isto tako obespravljenim muškarcima oduzetog dostojanstva, a da mi okrećemo glavu. Ne ovaj put.

Nikolina Nakić | Bitno.net

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari