Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako su progonjeni Hrvati iz Vojvodine

Objavljeno

na

Da nije najnovijih ekscesa opskurnog ratnog zločinca i fašista Vojislava Šešelja, o vojvođanskim Hrvatima se zasigurno ne bi pisalo ni ovih dana, iako je njihov Križni put započeo već 1988/89. godine, u vrijeme velikih mitinga i bujanja srpskog ekstremnog nacionalizma kojega su Milošević i njegova vlast koristili kao batinu kojom su trebali udariti ne samo po susjednim republikama, nego i po nacionalnim manjinama u samoj Vojvodini i Srbiji.

Preko 40 tisuća Hrvata istjerano je ili pobjeglo pod pritiskom, najviše iz Srijema i južne Bačke, poglavito iz podunavskog dijela.

Etničko čišćenje provodili su sinkronizirano država i paravojne četničke formacije i skupine (počevši od policije, vojske, aktivista vodećih političkih stranaka do ekstremista iz redova Srpske pravoslavne crkve, Srpskog četničkog pokreta, Srpskih sokolova, odreda „Dušan Silni“, Arkanove SDG, Bokanovih „Belih orlova“ i skupina srpskih dragovoljaca koji su uglavnom stizali iz unutrašnjosti Srbije).

Punih dvadeset godina poslije najvećih progona, napokon se i u samome Srijemu javno progovorilo o svemu što je hrvatski narod proživljavao u razdoblju od 1991. do 1995. godine.

Predsjednik Republike Hrvatske, dr Ivo Josipović, posjetio je Srbiju i Beograd 01/02. rujna 2011. godine i tom prigodom s predsjednikom Vlade AP Vojvodine  Bojanom Pajtićem  obišao i od Hrvata očišćene Kukujevce, jedno od sela u Srijemu koje je u razdoblju od 1991. do 1995. godine podnijelo najveće žrtve.

„Moramo biti svjesni činjenice da je strah hrvatskog stanovništva u Vojvodini prisutan i danas, poglavito ovdje u Srijemu, jer su oni prošli kalvariju u kojoj je 25 Hrvata brutalno ubijeno, a njih 40.000 je moralo otići, što milom, što silom“, rekao je tom prigodom predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji, Slaven Bačić. (http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A5360/Pokazite-svoj-nacionalni-ponos,–svoju-hrabrost,-svoju-odlucnost/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5.5.2018.)

Biskup Srijemski, msgr. Đuro Gašparović istaknuo je sljedeće: 

„Iz svih srijemskih župa su tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća masovno proganjani katolici, a razlika je samo u postocima. Naime, negdje je to bilo oko 70, negdje 80., a negdje i 95 posto katoličkih vjernika“ – nakon čega je predsjedniku Josipoviću pokazao unutrašnjost devastirane crkve Presvetog Trojstva, koja je  služila kao pilana, a neko vrijeme i kao štala, u kojoj su srpski doseljenici držali stoku ( ovce i koze). (Izvor: isto)

Svoj kratki i potresni govor tom je prigodom u ime protjeranih žitelja sela održao i Milan Cindrić, koji je s obitelji prošao torturu i trajno napustio Vojvodinu u jesen te ratne 1991. godine.

On je među ostalim rekao:

 „Više od 50-ak mještana su na neviđene načine mučeni i zlostavljani od strane specijalne policije  MUP-a Srbije, pod optužbom da držimo oružje, radio stanice, da smo ustaše, iako u našim kućama koje su temeljito pretresli nisu pronašli ništa od toga. Sve se to događalo u studenom i prosincu 1991. godine, kao uvertira u nešto, još mnogo strašnije. Naime, tukli su nas palicama, rukama, nogama, kundacima, stolicama i ne znam čime sve ne, a sve se to događalo u stanici policije u Šidu, po ulicama, kod željezničke stanice, na putu prema Fruškoj gori, jednom riječju – svagdje gdje su stigli. Ovu torturu sam i osobno proživio, da bi mi na kraju moji mučitelji rekli, s nožem pod grlom i policijskim pištoljem u ustima, kako se moram odseliti ili će me zaklati, te da će mi zauzvrat ostaviti braću i roditelje da mirno žive u selu. Na moj upit zašto se moramo seliti kada za ništa nismo krivi, kada nam nisu našli oružje, kada nijedan Hrvat nikada nije zapucao, a nijednom Srbinu se u selu nije ništa dogodilo te da nismo zaratili sa vlastima u Srbiji, odgovor je bio da se moramo seliti, jer ‘ako nećete milom, onda će prva polovica sela izaći silom, a druga milom’. Još su dodali da kada očiste Kukujevce i Slankamen, problem Srijema bit će riješen. To isto su poslije ponovili još dvojici Kukujevčana koje su, također, pretukli i mučili’.“( http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A5360/Pokazite-svoj-nacionalni-ponos,–svoju-hrabrost,-svoju-odlucnost/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5.5.2018.)

Usprkos obećanjima (posvjedočio je tom prigodom Milan Cindrić), nakon što su protjerali njega, isto su tako postupili i s drugim članovima obitelji.

Spomenuo je i one koji su izgubili svoje živote u Moroviću i Kukujevcima, samo zato što su Hrvati i što nisu stigli na vrijeme pobjeći (braću Matu i Ivicu Abjamović – koje je od kuće odvela vojna policija „JNA“ i čija je sudbina i danas nepoznata; tri člana obitelji Matijević – među kojima je bio i malodobni Frano star nepunih 14 godina (oteta i odvedena neposredno prije preseljenja, da bi tek nekoliko godina poslije, nakon mirne reintegracije hrvatskog podunavlja, njihovi posmrtni ostaci bili pronađeni u jednom privatnom vrtu na području sela Mohova, kod Iloka), monstruozni masakr nad tročlanom obitelji Oskomić-Tomić – jedan od rijetkih procesuiranih slučajeva, mada sa simboličnim kaznama počiniteljima, ubojstvo Živka Litrića – koji je umoren u svojoj kući), kao i sugrađane koji su ni krivi ni dužni završili u srbijanskim logorima.  Na kraju, predstavnik protjeranih mještana Kukujevaca rekao je:

 „Svi se mi Kukujevčani pitamo danas je li problem Srijema sada konačno riješen, te zašto se ne procesuiraju ljudi i postrojbe za koje se znaju imena. Kako je moguće da se to dogodilo u Srbiji za koju nas se uvjerava da nikada nije bila u ratu? Možda nam je odgovor dala policija te tužne i mračne jeseni 1991godine:  ‘kada očistimo Kukujevce i Slankamen, problem Srijema je riješen’…Mi, gospodine predsjedniče, nismo ovdje da sudimo i presuđujemo, to je posao državnih vlasti. Nismo ovdje, niti nam pada na pamet, da optužujemo cijeli srpski  narod, jer onaj tko osuđuje cijeli narod nije i ne može biti čovjek. Mi smo danas ovdje kako bismo podsjetili da su u etničkom čišćenju sudjelovale i tadašnje legalne institucije Republike Srbije, za što i danas postoji više desetaka tisuća svjedoka, te da podsjetimo da za to nitko do danas nije odgovarao. Također, ovdje smo gospodine predsjedniče i da izrazimo zadovoljstvo sa znatno boljim stanjem u kojem danas živi ovih preostalih osam obitelji, te da se zahvalimo svima onima koji su tome doprinijeli, ali i da damo punu potporu župniku Nikici Bošnjakoviću i biskupu msgr. Đuri Gašparoviću, te da izrazimo i potporu Zavičajne udruge Kukujevčana i Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u obnovi naše crkve –bazilike Presvetog Trojstva i da izrazimo nadu da će u ovom projektu pomoć dati vlasti u Republici Srbiji i vlasti u Republici Hrvatskoj,  jer se radi o zaštićenom kulturnom spomeniku.“ (Izvor: isto )

Ovaj otužni skup kojemu se od lokalnog stanovništva i lokalnih tijela vlasti nitko nije primaknuo ni blizu (pogotovu preostalih nekoliko domaćih Hrvata) još jedno je svjedočanstvo o tomu kakav je položaj našeg naroda na njegovim autohtonim područjima, u mjestima u kojima je oduvijek činio većinu.

Samo u Kukujevcima i Novom Slankamenu ubijeno je 13 Hrvata (Kukujevci 8, Novi Slankamen 5).

U Kukujevcima je (do te 2011. godine) ostalo samo 8 hrvatskih obitelji, dok ih je protjerano više od 500 (od preko 2.000 Hrvata, koliko ih je bilo 1991. godine, u ovom selu danas živi svega 15-ak).

Uzmu li se u obzir demografski podaci, jasno je da je broj Hrvata u Srbiji i Vojvodini drastično smanjen. Tako se, primjerice, 1961. godine u Vojvodini ukupno 145.341 građanin izjasnio kao Hrvat, što je predstavljalo 7,8% u odnosu na ukupno stanovništvo pokrajine, dok je taj broj 2011. godine bio 47.033 – ili samo 2,4% od ukupnog stanovništva.

Dakle, u promatranih 50 godina, u apsolutnom broju, Hrvata je bilo manje čak za 98.308, dok je njihov udjel u ukupnom stanovništvu 2011. godine gotovo 3 puta manji nego je bio 1961.!

Kukujevci su, nažalost, samo jedan od mnoštva primjera etničkog čišćenja, kakvih bi se moglo naći diljem Srijema i Bačke (od Šida, Višnjićeva, Gibarca, Morovića, Jamene, Hrtkovaca, Nikinaca, Erdevika, Sota, Vašice, preko Neština, Beočina, Sremske Mitrovice, Rume, Petrovaradina, Sremskih Karlovaca, Sremske Kamenice, Iriga, Inđije, Maradika, Beške, Golubinaca, Novog i Starog Slankamena, Zemuna, Surčina, Novih Banovaca, do Sonte, Bača, Plavne, Vajske, Bačke Palanke, Sombora, Kljajićeva, Novog Sada …). Teror nije u svim mjestima imao tako drastične oblike kao u Kukujevcima, ali je rezultat gotovo isti: autohtonog hrvatskog stanovništva u njima gotovo nema. Mladi su uglavnom otišli, stari umiru, pa ono što nije uspio Miloševićev režim i njegovi pomagači, dovršit će vrijeme.

U tom kontekstu, sva obećanja koja čujemo od Vučića, o nekoj tobožnjoj „ravnopravnosti“ tamošnjih Hrvata zvuče kao vrhunski cinizam. Nitko u Srbiji ni ne pomišlja priznati što se tamo dogodilo, a ne pada im napamet pozvati one koji su otišli pod pritiskom – a tamo i danas imaju imovinu na koju ne mogu ostvariti zakonsko pravo posjeda i njome raspolagati.

Koga nema, ne treba mu ni prava. I to je metoda kojom se Srbija koristi.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Srbi Hrvatima zamjeraju čak i to što su ih spašavali od istrebljenja!

Objavljeno

na

Objavio

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.“ (Vidi: (http://www.audioifotoarhiv.com/Da_li_ste_procitali/Stanoje%20Stanojevic%20-%20Svi%20srpski%20vladari.pdf; str. 6.)

Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj zavlada grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru.

(…) Stanje u kome je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharija. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.“ (Isto, str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju.“ (Isto, str. 8.; istaknuo: Z.P.)

Za vreme velikih promena, koje je izazvao dolazak Mađara, Tomislav je zauzeo i pridružio svojoj državi t. zv. Panonsku Hrvatsku, sve do Drave. To ga je dovelo u sukob sa novim neprijateljem, sa kojim će posle za vekove biti vezana sudbina hrvatskog naroda.

Posle pokorenja Srbije, bugarski car Simeon poslao je jednu vojsku protiv Hrvata, zbog toga što se tamo bilo sklonilo mnogo naroda iz Srbije; ali, Hrvati su tu bugarsku vojsku razbili. Zbog te uspešne akcije protiv Bugarske, dobio je Tomislav od Vizantije, koja je u to doba svuda tražila sebi saveznike protiv Bugara, na upravu dalmatinske gradove. (Isto, str. 37.; istaknuo: Z.P.)

Navodi su prilično jasni, tako da neki poseban komentar i nije potreban.

Citati su ovo iz knjige Svi Srpski vladari (prvi put objavljena u Beogradu 1927., ćirilica) što ju je napisao jedan od najvećih srpskih povjesničara kojega je Srbija ikad imala, Stanoje Stanojević, član Srpske kraljevske akademije (preteče SANU), prvi srpski enciklopedist, dugogodišnji redovni profesor Beogradskog univerziteta, autor značajnih djela iz povijesti, sudionik Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, član srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.

Stanoje Stanojević sasvim pouzdano nije bio croatofil, a (koliko je meni poznato) ni „srbomrzac“.

Naprotiv, ne rijetko je čak podlijegao i mitskom pogledu na povijest vlastitog naroda i povodio se za velikosrpskom matricom poput većine srpskih historiografa. Ipak, za pretpostaviti je da je raspolagao i nekim povjesnim izvorima dok je pisao knjigu iz koje potječu navedeni citati, te da ove epizode iz kojih je posve bjelodano kako su naši preci spašavali Srbe od istrebljenja i potukli Bugare zbog njih nije izmislio iz ljubavi prema nama Hrvatima i kralju Tomislavu. Njegova knjiga prepuna je opisa koji potvrđuju kako su se srpski vladari i narod po potrebi sklanjali u Hrvatsku kad god su bili izloženi pogibelji, prije svega od Bugara. A nije naveo ni jedan jedini obrnut primjer: da su Srbi naše vladare ili narod uzimali u zaštitu. Iz toga zaključujem kako se takvo što i nije događalo, jer ne postoji ni jedan razložan motiv zbog kojega bi srpski povjesničar takvo što prešutio.

Stanojević baš i nije previše omiljen kod srpskih „tvrdolinijaša“. Oni imaju selektivnu memoriju i selektivni pristup prema povijesti i iz nje „biraju“ samo ono što im treba. Budući da ga se ne može prešutjeti, najčešće zaobilaze pojedina njegova djela, pogotovu kad je riječ o eksplicitnim opisima prilika na Balkanu i u jugoistočnoj Europi koji im ne idu u prilog – kao u ovom slučaju.

Tako se Stanoje Stanojević najčešće nalazi u krugu još dvojice vrlo značajnih srpskih povjesničara (sa stanovišta tamošnjih nacionalista također „kontroverznih“), Sime Ćirkovića i Vladimira Ćorovića, koji se najčešće smatraju „ne-Srbima“, „anti-Srbima“, „izrodima“ ili „autošovinistima“, iako bi srpska nacionalna povjesnica bez njih bila poprilično okljaštrena, budući da su sva trojica napisala značajna djela (Sima Ćirković: Srednjevekovna srpska država, Zagreb, 1959.; Istorija srpskog naroda – u 6 knjiga; Srbi među europskim narodima, englesko izdanje 2004.; hrvatsko izdanje Zagreb, 2008. itd.; Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Beograd 1989.;  Istorija srpskog naroda – tiskano izdanje Banja Luka 1997., internet izdanje Beograd 2001. itd.; Stanoje Stanojević: Istorija srpskog naroda – prvi put objavljena u Beogradu 1908.; Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca u 4 knjige itd.)

Koliko god Ćorović i Stanojević bili skloni velikosrpskom diskursu i jednostranim prikazima mnogih procesa i događaja, u svojim radovima su ipak napravili brojne „pogreške“ koje im „nacionalno svjesni“ zemljaci i velikosrpski historici nikako ne mogu oprostiti.

Onaj tko ne veliča „svetorodnu lozu Nemanjića“, ne cijeni u dovoljnoj mjeri „srpsko junaštvo“, zanemaruje „činjenicu“ da su „Srbi jeli zlatnim kašikama dok su Germani i Franci živeli u zemunicama i hranili se sirovim mesom“, pa još usput navodi kako su najistaknutiji pripadnici „svetorodne loze Nemanjića“ bez pardona skidali glave jedni drugima radi vlasti (otac sinu, sin ocu, brat bratu), osljepljivali i slali u roblje vlastitu djecu (kako bi udovoljili svojim gospodarima – Bugarima ili Bizantincima), kako su se vladari iz te „slavne“ dinastije ženili djevojčicama od 5 godina i s njima imali spolne odnose (poput toliko slavljenog kralja Milutina), pa još povrh svega toga prikaže u pravom svjetlu Rastka Nemanjića (svetog Savu) koji je bio bludnik i razvratnik (do odlaska na Svetu Goru u Grčku, a po povratku s ocem i braćom ubijao i progonio Bogumila) o čemu govore i njegova „žitija“…, e, taj nema što tražiti u povjesnici „nebeskog naroda“ čije su uzdanice Nikolaj Velimirović, Dačić, Vučić, Vulin i Šešelj!

Za razliku Stanojevića i Ćorovića, Sima Ćirković nikad nije podilazio velikosrpskoj struji. Jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) srpski povjesničar XX stoljeća kojega i kolege na Zapadu smatraju stručnim, objektivnim i kompetentnim. On je uspio napraviti odmak od nacionalnog romantizma i mita i bavio se poviješću kao znanošću.

Još jedan razlog više da ga srpski nacionalisti odbace.

Među brojnim „grijesima“ ovog povjesničara je i to što je uspio dokazati kako Vlasi nisu nikakva „socijalna  kategorija“ i „grana srpskog stabla“ nego poseban narod (koji je uostalom opstao do danas).

Budući da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svoj identitet u zadnjih 150 godina vezivali za ovu etničku skupinu, takve teorije im nikako ne idu u prilog – pa kad se već ne mogu promijeniti činjenice, treba „ubiti“ glasnika.

No, to su teme koje zaslužuju poseban osvrt.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Srpski ratni zločinci idoli su najgorih svjetskih masovnih ubojica

Objavljeno

na

Objavio

Patološki masovni ubojica, rasist Anders Behring Breivik, koji je u srpnju 2011. godine u Norveškoj ubio ukupno 77 osoba, u svome je manifestu od ukupno 1.500 stranica izrazio posebno divljenje prema Radovanu Karadžiću, Srđi Trifkoviću, srpskim paravojnim formacijama i njihovim zapovjednicima i Vladimiru Putinu, a ultranacionalista Trifkovića na nekoliko mjesta i citira.

(Vidi: https://www.dagbladet.no/nyheter/de-var-breiviks-helter/63567058)

Za razliku od Putina koji je nastojao distancirati se od takve vrste „reklame“ o čemu je 25. srpnja 2011. godine opširno pisao i The New York Times (u tekstu Russia Youth Group and Putin Distance Themselves From Killer’s Compliments; vidi: https://www.nytimes.com/2011/07/26/world/europe/26russia.html?_r=1&adxnnl=1&hpw=&adxnnlx=1311615134-jF0mBc5a4czMpVmfesu4YQ), u Srbiji, koliko je poznato to nije učinio nitko (osim što se oglasio S. Trifković s tvrdnjom kako „nikad nije bio u kontaktu s Breivikom“ – što nema nikakve veze s temom, jer Breivik je citirao njegove teze i bio poklonik ideologije koju zastupa, a zato mu nije trebao nikakav izravan kontakt).

A i kako bi kad oni koje Breivik spominje uživaju status „nacionalnih junaka“ po kojima se imenuju ulice, trgovi, škole…i kojima se svake godine (11. srpnja) plakatima izlijepljenim na javnim mjestima diljem „republike srpske“ i Srbije zahvaljuje za Srebrenicu.

Neki mediji prenijeli su i informaciju po kojoj se Breivik 2001. godine u Liberiji susreo s jednim od najpoznatijih srbijanskih kriminalaca i ratnih zločinaca Miloradom Ulemekom Legijom (osuđen na 40 godina robije zbog organiziranja ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića, likvidacije Ivana Stambolića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića). (Vidi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/breivik-na-mene-su-utjecali-srpski-nacionalisti-a-ne-nacisti-u-liberiji-se-susreo-s-legijom/1517778/)

Očito je norveški monstrum imao poseban sentiment i respect prema srpskim „junacima“ i u njima nalazio inspiraciju za svoje zločine (o čemu piše i Radio Slobodna Evropa u tekstu „Kako su srpski nacionalisti inspirisali masovnog ubicu Brejvika“; vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/kako_su_srpski_nacionalisti_inspirisali_masovnog_ubicu_brejvika/24553346.html)

Svojedobno je povodom spomenutih zapisa norveškog masovnog zločinca, poznati srbijanski intelektualac židovskog podrijetla, Filip David (kojega tamošnji ultranacionalisti progone već više od 30 godina, stavljajući ga svaki čas na neki od popisa za „odstrel“) rekao:

To u svakom slučaju govori o prirodi srpskog nacionalizma 90-ih i tome na kakve je ljude mogao da utiče. I mi, koji smo se protivili toj vrsti nacionalizma, stalno smo tvrdili da je to nešto što će Srbiju na neki način osramotiti i vidimo da se do danas ti repovi vuku, da u Srbiji još uvek nije raščišćeno sa prirodom tog nacionalizma. Naprotiv, sad u predizbornim danima ponovo se čuje retorika s početka 90-ih, ta retorika je upravo uticala i izvan Srbije na ljude kao što je Brejvik. A ne treba zaboraviti da smo mi imali ovde od Arkana, preko Bokana ljude koji su vrlo slični po uverenjima Brejviku. (Vidi: isto; istaknuo: Z.P.)

Pametnima dosta – a onim drugima i ne vrijedi objašnjavati.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati