Pratite nas

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja

Objavljeno

na

Objavio

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja

Današnji svijet definiran je geopolitičkom i ekonomskom neizvjesnošću, migrantskim krizama i sve žešćim prirodnim katastrofama (požari, poplave, zemljotresi). U zadnje vrijeme tome se pridružila i epidemija koronavirusa koja trenutno predstavlja ozbiljan izazov i prijetnju cijelom čovječanstvu.

Živimo, dakle, u jedinstvenom i povijesnom vremenu u kojem je pandemija tog virusa dovela do rijetko viđenog globalnog straha i neizvjesnosti. Nitko ne zna što nam budućnost nosi. Vidite kako se sve mijenja nevjerojatno brzo i teško je predvidjeti kako će izgledati sljedeći dan, a kamoli mjesec ili godina. Sve nas to pravi zbunjenim, nesigurnim i uplašenim.

Ako slušate vijesti ili čitate naslove, teško je ne biti pesimist. Ali se treba nadati da ćemo uz pomoć udruženog napora znanstvenika cijelog svijeta i našeg odgovornog ponašanja uskoro ipak izići iz ovog korona kaosa.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja koje su uvedene kako bi se svelo na minimum brzo širenje virusa među pučanstvom i postiglo da se broj zaraženih postupno smanjuje, a ne povećava. To je, dok se ne pronađe vakcina, jedini način da se spriječi golemi pritisak na bolnice i zdravstvene ustanove koje jednostavno nemaju kapacitete prihvatiti i zbrinuti golemi broj zaraženih u isto vrijeme.

Izbjeći talijanski i španjolski scenarij

Iz dosadašnjeg razvitka situacije očito se vidi da države u kojima je dobro organizirana preventivna zaštita i čije se stanovništvo pridržava propisanih pravila ponašanja, prave pozitivne iskorake na bolje. Najbolje je dakle slijediti upute zdravstvenih stručnjaka i provoditi mjere koje nam savjetuje nacionalni stožer za obranu od koronavirusa. U njih treba imati povjerenja jednostavno zato što su u pitanju vrhunski stručnjaci i realistični ljudi koji se danonoćno žrtvuju za naše dobro i spas. Vodeći bitku protiv nekontroliranog širenja zaraze kako bi se izbjegao talijanski i španjolski scenarij.

Svako vrijeme ima svoje heroje. U ratu su to hrabri vojnici i branitelji. U miru razni sportaši, izumitelji, dobročinitelji. U nepredvidljivim prirodnim katastrofama to su spasitelji i oni koji skrbe o žrtvama. Današnji heroji su zdravstveni radnici – liječnici, medicinske sestre, bolničari, pomoćno osoblje u bolnicama i vozači žurne pomoći, koji ulažu goleme napore kako bi nas spasili od stihijskog širenja zaraze s velikim smrtonosnim posljedicama.

Divovski posao

Ti ljudi zaista rade divovski dio posla kako bi nas zaštitili i liječili od posljedica zaraze. Oni su 24 sata dnevno na prvoj crti bojišnice vodeći bitku protiv napada nevidljivog neprijatelja, unatoč neprekidnom riziku da sami budu zaraženi. Iako se ne bore protiv pušaka, granata i tenkova neki od njih će umrijeti da bi spasili živote drugih ljudi. Zbog čega im treba odati priznanje i slaviti ih kao heroje.

Kao primarno sredstvo zaštite pučanstva oni nedvojbeno zaslužuju svu našu potporu i poštovanje. Stoga je na nama da im svojim odgovornim ponašanjem olakšavamo voditi tu bitku i time im omogućimo nastaviti raditi svoj vitalni dio posla na što sigurniji i učinkovitiji način.

Ako oni mogu raditi svoj tako stresan i rizičan posao svaki dan kako bi spašavali nas, zašto je onda nama tako teško ostajati kod kuće i držati se njihovih preporuka kako bi im u tome pomogli? Obeshrabrujuće je vidjeti kako neki ‘heroji’ ulice i pametnjakovići željni medijske pozornosti obezvređuju njihov napor i žrtvu.

Teoretičari zavjere

Posebice treba upozoriti na razne teoretičare zavjere koje uvijek u vrijeme neizvjesnosti i prijetnje u populističkim medijima rastu kao gljive poslije kiše. Tako i za ovaj virus mnogi od njih tvrde da je zapravo biološko oružje, a ne prirodna pojava. Kako bilo, među njima su najgori oni koji umanjuju ozbiljnost situacije i javno sabotiraju propisana pravila ponašanja. Što može nanijeti puno štete društvu. To su oni koji imaju negativan odnos prema mjerama zaštite te time bitno pridonose povećanju širenja zaraze. Ti mudrijaši širenjem nepovjerenja u zdravstvene stručnjake i njihove savjete mogu biti isto toliko opasni kao i sam virus. Nije čudo što ih je doktorica Alemka Markotić iz Stožera za zaštitu nazvala biološkim teroristima koji umjesto puškama i bombama ljude ubijaju poticanjem širenja virusa.

Oni ne samo da imaju loš utjecaj na volju drugih ljudi da zaštite sami sebe čime ugrožavaju svoje obitelji, okolinu i prijatelje, nego još usput potpiruju prijepore i podjele među ljudima te povećavaju neprijateljstvo i nasilje prema onima koje prikazuju kao krivce ili metu.

Ponovimo još jednom. Povjerenje u preporuke vrhunskih medicinskih stručnjaka, poput gospođe Markotić, i odlučna primjena mjera kriznog nacionalnog stožera najvažniji je dio borbe protiv nekontroliranog širenja virusa.

Dakle, umjesto traženja dlake u jajetu i zluradog pametovanja po mainstream medijima i društvenim mrežama, šaljimo im poruke potpore, razumijevanja i zahvalnosti. Njihovoj borbi protiv širenja koronavirusa za sada se ne nazire kraj i videći da se njihov napor i žrtva cijene sigurno će im pomoći da tu iscrpljujuću bitku lakše podnose.

Zaštititi sebe i druge

Ono što im sada najviše treba je zapravo da ostajanjem kod kuće i pridržavanjem pravila o negrupiranju i držanju potrebnog razmaka zaštitimo sami sebe i druge oko sebe, kako bi se izbjegla masovna zaraza koja bi zdravstveni sustav dovela do kolapsa.

Ako su Vukovarci mogli izdržati tri mjeseca pod kišom bombi i granata natiskani u svoje mrzle podrume, najčešće bez struje i grijanja, valjda će sada, u osvit proljeća, i svi drugi Hrvati u udobnosti svojih domova, naoružani svim silnim mobilnim telefonima, tabletima i televizorima, moći to isto.

U ovom kaotičnom vremenu jedino rješenje je ujediniti snage i raditi složno svi skupa kako bi zajedničkim naporom i potrebnim odricanjem što prije izišli iz ove nevolje. Moramo biti iznimno pribrani, odgovorni i strpljivi. Naravno, sada imamo puno razloga za brigu, ali je dobro vidjeti svijetlo na kraju tunela. Dobro je biti optimist i imati hrabrosti raditi ono što je ispravno, radije nego ‘hrabro’ praviti probleme sebi i drugima.

Važno je ne paničariti jer ljudi u panici nikada ne donose razumne odluke. Mirni i razumni ljudi ohrabruju nadu. Oni su sposobni pronaći riešenja za najveće i najsloženije probleme. Strah i panika nas čine da se povlačimo u sebe, izazivaju gnjevne, nestrpljive i kratkovidne reakcije. Ljudi skloni panici obično se previše usredotočuju na sebe, na ono što je trenutno i kratkotrajno, bez da gledaju širu sliku. Kako ćemo izići iz ovog stanja ako se budemo ponašali tako?

Naučili smo živjeti s ugrozama

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Sada ćemo opet morati pokazati čvrstinu koja obilježava naš rod i još jednom, uz Božju pomoć, sačuvati naš dom i domovinu.

Ovdje je vrlo važno istaknuti kako smo u svim tim teškim situacijama pokazali iznimnu međusobnu solidarnost. Tu našu tradicionalnu solidarnost trebamo sada podići na još višu razinu. Međusobnim pomaganjem, suradnjom i poštovanjem lakše ćemo prevladali ovu pošast. Ohrabrujuće je čitati i gledati te divne mlade ljude koji idu obavljati kupovinu i na druge načine pomažu stare i nemoćne koji su ostali sami. To jasno ukazuje da naši potomci nisu izgubili dušu ni naslijeđenu kršćansku i ljudsku sućut.

Narod i država koja ima takvu mladež ima i budućnost.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Krenuo je hrvatski jal protiv Markotić, Capaka i Beroša

Objavljeno

na

Objavio

Ne događa se to često nama Hrvatima, sjajnim improvizatorima, briljantnim kampanjcima, naciji bez sustavnosti i uvriježenosti spoznaje o nužnosti reda i rada kao preduvjetima uspjeha.

Nemamo te vrednote iz stotinu razloga, jedan od njih je što državu nismo imali stoljećima pa je tako svaka sustavnost koju je vlast pokušavala ugraditi primana s destrukcijom. No, nismo se u ovim relacijama proslavili ni od kad imamo državu, jer nam je kolektivni mentalitet i dalje najbliži Kumrovcu. I sad kad smo se suočili s neviđenim zlom, ubojicom koji već sada širom svijeta broji više od 80 tisuća žrtava, pokazali smo se fantastičnima! Brojne velike i slavne nacije sa sto puta više novca i boljeg sustava nisu položile ovaj test života i smrti. Hrvatska jest!

Zašto na glas ne izgovaramo tu istinu? Sveli smo užas na minimum, reagirali nevjerojatno organizirano, pokazali vitalnost za koju nismo ni znali da postoji. Kriza je izbacila tri imena kojima se danas i s lijeva i s desna pincetom traže greške, a zapravo je na scenu izašao stari jezivi hrvatski jal! Sve ćemo vam oprostiti, samo ne uspjeh! I zato sad traje natjecanje u tome kako obezvrijediti što su Capak, Markotić i Beroš napravili. Po jednima su pretjerali s mjerama i medijskom pedagogijom, po drugima su u tome upravo zakasnili, na toj streljani puca se svaki dan, jer sve će vam Hrvati oprostiti, ali uspjeh i uspješnost – nikada! I nikome! Dobro došli u zemlju jala, piše Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Je li svijet stvarno bio slijep?

Goranko Fižulić će ovih dana reći da je čitav svijet bio gluh i slijep kada je 30. siječnja Amerika prodala 200 milijuna zaštitnih maski Kini. Da smo tada i mi morali reagirati. Ta pokroviteljska pedagogija je smiješna, jer u to vrijeme Švedska isto tako milijune zaštitnih maski prodaje Kini. Dakle, cijeli svijet je spavao! Hrvatska je reagirala definitivno na vrijeme. Nema dvojbe da je bilo grešaka, da smo zacijelo s kojim danom zakašnjenja zatvorili granice i da smo jedno vrijeme mirno gledali kako brojni Talijani i Slovenci stižu na našu obalu u spasu od korona stampeda, a da ih nitko ništa nije pitao. Dakle, grešaka u koracima je bilo, ali minimalnih, no danas nema dvojbe da smo se za sada izvukli. Sada nas čeka drugo poluvrijeme.

Premda kao i svi jedva čekam da ovaj kućni pritvor završi, bojim se da kapital i njegov interes, a ne temeljito rješena zdravstvena situacija, zazivaju prerani povratak u normalu. Austrija i Danska već najavljuju normalizaciju života, tako da će Danska prva u Europi otvoriti škole i dječje vrtiće. Austrija će pak za sedam dana otvoriti trgovine površine do 400 kvadrata, od 1. svibnja otvorit će sve trgovine i šoping centre, uključujući uslužne djelatnosti poput frizera i kozmetičkih salona. A u drugoj polovici svibnja u Austriji se planiraju otvoriti kafići, restorani i hoteli! A bilježe oko 300 novih slučajeva svaki dan!

Naime, pali su s ranijih 800 na 300 dnevno novozaraženih i već kreću s otvaranjem trgovina, sutra i šoping centara.Nije li ovakva liberalizacija preuranjena? Bojim se da sada tamošnji tajkuni, a ne liječnici, diktiraju taj trempo! To je prva klopka koja se i nama sprema. Singapur primjerice upravo plaća cijenu prerane normalizacije. Oni su prvi slučaj korone zabilježili 24. siječnja, no zbog izvrsnih mjera koje su odmah propisali u prvih pet tjedana imali su samo 110 slučajeva zaraze. Nakon liberalizacije, ovu nedjelju je Singapur zabilježio 120 novih slučajeva! Više nego ikada. Dakle, mi sad nikako ne bi smjeli napraviti tu pogrešku! Nikako! I dok će i ovaj problem primarno rješavati liječnici i struka, politiku čekaju puno teži zadaci.

Ispred nas je najvažniji zadatak

Mislim da je vrijeme da se počne dešifrirati fraza “kako ništa neće biti kao prije” jer će nas ona odvesti do toga što nam je činiti. Prvo treba uzeti k znanju da se međudržavne granice neće otvoriti, barem dok se ne pronađe cjepivo i ne procijepi kompletno svjetsko stanovništvo. Po znamenitom doktoru Radmanu za cjepivo u širokoj uporabi treba najmanje jedna, do dvije, možda i tri godine. Za to vrijeme treba živjeti u ovim uvjetima koji će formirati jednu drugu svijest. I to je ključno doba i za nas. Točno toliko vremena imamo za velike promjene. Jer, kad ponovno krene stari buldožder globalizacije i moćnog svjetskog kapitala protiv kojeg se oni koji su gladni ne mogu boriti, mi bi morali imati u rukama neke posve druge karte.

Mi, naime, sada ispred sebe imamo najvažniji zadatak. Shvatiti da se moramo sami na sebe osloniti i krenuti svojim putem. A ne vidim da te svijesti još uvijek ima. Kao da ne vidimo kako se Unija raspala pred našim očima. Njemačka i Češka su još prije mjesec dana zabranile izvoz maski u ostatak Unije. Italija je na popis zabrana izvoza stavila kompletnu zaštitnu opremu. Francuska je neki dan bez puno biranja riječi, žestoko, gotovo balkanski, napala SAD da je Amerika u tipičnoj mafijaškoj akciji usred aerodroma u Šangaju preotela već utovarene maske za Francusku i utovarila ih u svoj zrakoplov! Pri tome je Amerika zabranila izvoz svih sadasnjih i budućih rezervi zaštitne opreme! Takvo ponašanje primjerice u Uniji onemogućava bilo kakvu zajedničku europsku politiku, čak niti oko elementarnih stvari! Zaštitnih maski!

Svađa oko euroobveznica još nije završila i Njemačka je tu u otvorenom ratu s Italijom i Španjolskom, sad već i s Francuskom! Maratonski sastanci koji traju po deset sati na razini ministara financija zemalja članica uporno ne daju rezultata. Nizozemska stoji čvrsto protiv talijanskih prijedloga koji traži kolektivizaciju svih dugova i njihovo kolektivno rješavanje putem Europskog stabilizacijskog mehanizma. Nizozemska uopće ne želi o tome razgovarati! Kompromis velikih, do kojeg će sigurno doći, zakonomjerno će ići na račun malih. To smo valjda iz povijesti naučili.

Uostalom, Zagreb je nakon potresa dobio par utješnih poruka iz Unije, ali na vidiku realne pomoći nema. Sve procjene govore da se Zagreb realno bez pomoći novcem izvana ne može oporaviti. Jer se radi o enormnim sredstvima. Vi možete  financirati obnovu pročelja, ali statički ojačavati zgrade u centru metropole traži milijarde i milijarde. Albanija je svojedobno nakon velikog potresa od 5 stupnjeva ušminkala urbana mjesta, ali nije imala novca za statička pojačanja koja bi izdržala novi potres. Došao je novi potres od 6 stupnjeva i zgrade nisu izdržale. Zagreb je sad pred istom dilemom, a vidjet ćemo po novom zakonu u kojem smjeru će ići obnova. No ni Zagreb ni Hrvatska nemaju milijarde eura koje takav ozbiljan statički zahvat traži na tisućama zgrada i stanova. Najmanje taj novac imaju stanari. Već ćemo na ovoj temi najbolje vidjeti kako izgleda solidarnost i nova Europska unija.

Neće biti milosti

Svjetski poredak se, dakle, raspada pred našim očima i u vremenu koje dolazi neće biti milosti, ponavljam, pogotovo velikih prema malima.  Paralelno s tim, svjetski mediji pišu da se velike sile spremaju na međunarodnim sudovima podignuti teške tužbe protiv Kine, tužbe s astronomskim iznosima zbog toga jer je zarazila čitav svijet! Ni to neće proći bez odgovora i bez reakcije druge strane. Dakle, već sada je jasno: kako se danas zemlje ponašaju u epizodi s maskama i zaštitnom opremom, sutra će po potrebi ista stajališta zauzimati i s hranom! Njemačka primjerice već najavljuje povratak jednog dijela tvornica iz Kine, u prvom redu automobilske industrije, što će na tržištu radne snage izazvati dodatni kaos.

U međuvremenu, prve procjene govore da će se zbog otkaza koje će dobiti zbog gospodarske krize najmanje 50 tisuća Hrvata vratiti u domovinu. Pripremamo li ispraviti pogreške u gospodarstvu  i društvu uopće, pogreške koje su ih i otjerale van? Spremamo li zakone koji će im omogućiti posao, lakša ulaganja i sretan povratak? Pripremamo li se, dakle, za budućnost koja je evidentna? Hoćemo li uzorati stotine i stotine neobrađenih hektara Slavonije i Ravnih kotara? Hoćemo li prilagoditi zakone toj tako čekanoj revoluciji u poljoprivredi koja bi sve izmijenila? I ovisnost o uvoznoj hrani i bijeg našeg stanovnistva. I tako dala punu smislenost turizmu u kojem sada jedemo talijansku rikolu i poljske jabuke! Ne bih rekao.

Trgovački lanci i dalje ne otkupljuju domaćih proizvoda koliko im je naloženo, a tržnice koje se ovih dana otvaraju radit će po zadnjim informacijama (mimo blagdanskog rasporeda) vjerojatno do 13 sati. Trgovački centri do 17 sati. Kao da netko i sad namjerno skreće narod uvoznoj hrani! Sramota koja se događa s Dolcem je zastrašujuća. Ribarima su najavili da će u utorak moći otvoriti ribarnice pod dogovorenim preduvjetima koje su ribari ispunili. Na dan kad je sve trebalo krenuti pojavio se inspektor koji je sve stornirao. Ribari su ribu donijeli, nisu je smijeli prodavati pa su je neki dijelili besplatno, a dobar dio je propao! U ovom trenutku to je zločin za koji bi netko trebao odgovarati. Kad pogledate hrvatske OPG-ove, kad vidite kakvu skromnu ponudu imaju, a pogotovo kad vidite koliko skromnih količina robe imaju, onda vam je jasno da smo tu na dnu.

Ako se iz političkih razloga nije išlo na formiranje gospodarskog stožera koji bi davao dojam neke vrste gospodarske vlade nacionalnog spasa u kojoj bi bilo gotovo nemoguće donositi odluke, a odgovornost bi naravno isključivo bila na Vladi, bojim se da očekivane poljoprivredne revolucije neće biti bez nacionalnog stožera za poljoprivredu. On mora snimiti stanje do zadnje krave i jabuke, predložiti zakonske hitne promjene (pogledajte samo koje smeće od vina i maslinovog ulja uvozimo usred ljeta!), trgovačkim centrima podignuti postotak obavezne kupovine domaćih proizvoda te formirati agro banku koja bi pratila razvoj poljoprivrede. Kako točno upozoravaju poljoprivrednici iz Osijeka: ne mogu ljudi (misleći na sve te stare stručne službe, zavode, razne komisije i sva nemoguća državna tijela koja godinama šute!) koji su poljoprivredu doveli na ove grane, aktivno ili pasivno podupirali uvoz hrane, biti lučonoše novog razvoja! Zato je nužan stručni stožer za poljorivredu. Bez toga preporoda neće biti. Mi ćemo, naime, nekako dočekati cjepivo, ali i nastaviti po starom. Za budućnost ove nacije takav je razvoj gori od korone.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari