Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako su „žrtve“ Jasenovca završile na čak pet kontinenata?

Objavljeno

na

N. Banić: Zastrašujuće manipulacije uprave Jasenovca

[ad id=”93788″]

Kao što je pokazano u prethodnim člancima, na mrežnome popisu Spomen-područja Jasenovac postoji mnogo nepravilnosti od kojih je najozbiljnija ta što se za mnogo osoba može pokazati kako zapravo uopće nisu stradale u Jasenovcu. Tu su od velike pomoći javno dostupni izvori podataka, a za neke je osobe to postalo poznato nakon što su i pojedini čitatelji izvršili vlastita istraživanja. Primjer za to slučajevi su Nikole Lipka ili Nikole Herakovića o kojima su nedavno u Hrvatskome tjedniku pisali Tomislav Lipak i Darko Komar. Činjenica da postoji značajan broj osoba koje se neopravdano nalaze na jasenovačkome mrežnom popisu budi sumnju u postojanje više dodatnih i dosad nepokazanih takvih slučajeva. Ta sumnja dodatno raste kad se vidi kako u mrežnome popisu za mnogo osoba nedostaju neki ključni podatci ili postoji više njihovih mogućih vrijednosti, što može dovesti do različitih problema kod pokušaja jednoznačne identifikacije pojedinih osoba.

Primjera radi, za početak vrijedi spomenuti dosad neobjavljen slučaj Josipa Sterna. On je prema mrežnome jasenovačkom popisu rođen 1917. godine u Orešcu, ime oca mu je Marko, u Jasenovcu je navodno ubijen 1941. godine, a kao prvi od izvora podataka u napomeni je “Popis žrtava Drugog svjetskog rata” Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. Međutim, među registracijskim obrascima zatvorenika logora Auschwitz postoji jedan na kojem se spominje Josip Stern također rođen 1917. u Orešcu, kojem je ime oca Markus. Očigledno je kako se radi o istoj osobi, pri čemu na obrascu iz Auschwitza piše kako je Josip Stern u Auschwitz stigao 1942. godine, što znači da nije ubijen 1941. kako to navodi mrežni popis. Više o spomenutome obrascu moguće je pročitati na stranici.

U ovome slučaju pogreška na jasenovačkome popisu očita je – postoji podudaranje u pet podataka na oba popisa. Slični su slučajevi pokazani i u prethodnim člancima. Budući da je vidljivo kako je na savezni popis iz 1964. godine osim žrtava iz logora Buchenwald dodan i barem jedan zatvorenik iz logora Auschwitz, moglo bi se reći da nacistička Njemačka, koliko god bila loša, svojom ostavštinom danas pomaže u traženju istine zamućene od strane jugoslavenskoga totalitarnog režima, što je groteskno.

Mnoga imena bude opravdane sumnje

Esther GitmanNešto nezgodniji slučajevi su kad za neki podatak postoji više mogućih vrijednosti koje na prvi pogled mogu promaknuti. Jedan je od tih podataka godina rođenja, jer za pojedine osobe u njihovim napomenama na mrežnome popisu postoje i alternativne mogućnosti godine rođenja koje su drukčije od one koja je ponuđena kao pretpostavljena. Na mrežnome popisu tako se nalazi i Salamon Romano, rođen 1909. godine u Sarajevu, i kojem se otac zove Nisim. Uz godinu rođenja stavljena je zvjezdica što znači da je podatak nepouzdan, a u napomeni se uz savezni popis iz 1964. godine kao dodatna mogućnosti nudi 1901. godina.

Zanimljivo je da se Salamon Romano, rođen u 1901. godine u Sarajevu kojemu je ime oca Nisim, nalazi i na popisu preživjelih Židova iz Zagreba koji je spomenut u jednome od prethodnih članaka i koji je sastavila dr. Esther Gitman, američka stručnjakinja židovskoga podrijetla za holokaust na području Jugoslavije. U tomeprethodnom članku Salamon Romano nije bio spomenut upravo zbog godine rođenja koja je u popisu nesigurna, ali se ipak na temelju ostalih podataka kao i alternativne vrijednosti godine rođenja može s priličnom sigurnošću govoriti kako je riječ o istoj osobi. Spomenutu osobu može se potražiti i u popisu preživjelih koji se kao i mnogi drugi popisi donekle može pretraživati na stranici.

Isti problem s godinom rođenja je i kod IsakaKabilja, koji je prema mrežnome popisu rođen 1890. godine u Sarajevu pri čemu je godina rođenja označena kao nepouzdana. U napomenama je opet nakon oznake saveznoga popisa iz 1964. godine kao alternativna godina rođenja spomenuta 1912. godina. Uzme li se to u obzir, tada na popisu preživjelih korištenome u prethodnome članku za koje su dostupna i njihova svjedočanstva postoji podudaranje s IsakomKabiljom rođenim 1912. godine u Sarajevu čije je svjedočanstvo preuzeto u Izraelu. Iako se radi o podudaranju četiriju podataka, potencijalni problem ovdje je što nije spomenuto ime oca. Naime, u već korištenomepopisu Židova koji su 1948. iz Sarajeva otišli u Izrael također se nalazi Isak Kabiljo rođen 1912. godine u Sarajevu kojem se kao ime oca navodi Josef dok mrežni popis kao ime oca navodi Avram. Budući da prvi popis ne navodi ime oca, ne može se sa sigurnošću reći radi li se o Isaku Kabilju koji je 1948. napustio Sarajevo, o Isaku Kabilju koji je naveden na jasenovačkome popisu ili možda o nekomu trećem. Međutim, kako u različitim popisima, uključujući i jasenovački, postoji više slučajeva osoba koje imaju isto ime, prezime, mjesto i godinu rođenja, ali različito ime oca, slučaj Isaka Kabilja vrijedi spomenuti zbog opravdane sumnje na pogrešku u jasenovačkome mrežnom popisu.

Odsustvo je uprava Jasenovca protumačila kao smrt

Ipak, postoji još jedan slučaj kod kojeganema ovakve sumnje. Radi se o Jozefu Alkalaju koji je prema jasenovačkome mrežnom popisu rođen 1921. godine u Sarajevu, ali se u napomeni nešto dalje od oznake saveznoga popisa iz 1964. godine kao moguća alternativna godina rođenja spominje 1920.godina. Tada postoji potencijalno podudaranje s preživjelim Jozefom Alkalajem za kojega se na stranici može vidjeti da je rođen 1920. godine u Jugoslaviji i da je njegovo svjedočanstvo preuzeto u Kaliforniji u SAD-u. Ako je ovo podudaranje točno, onda se ovdje odlazak u Kaliforniju protumačio kao smrt u Jasenovcu.

U slučaju Salamona Romana i Jozefa Alkalaja između ostaloga problem je više mogućih vrijednosti za godinu rođenja. No što sa slučajevima u kojima na mrežnome popisu Spomen-područja Jasenovac neki od podataka potrebnih za jednoznačnu identifikaciju nisu navedeni? Na popisu se, primjerice, nalazi Vera Armuth za koju se navodi da je rođena u Zagrebu. Ne navodi se godina rođenja, ali navodi se da je 1943. ubijena u Jasenovcu i kao prvi od izvora podataka opet se navodi savezni popis iz 1964. godine. Međutim, na popisu preživjelih Sharit Ha-Platah, koji je sastavila židovska zajednica u Bavarskoj, također se nalazi Vera Armuth, rođena u Zagrebu, pri čemu se ovdje navodi i da je rođena 1909. godine te da je zadnja poznata lokacija Kaunitz.

Jasenovac istrazivanajPostoji dakle podudaranje u trima podatcima pri čemu potencijalno četvrto podudaranje nije moguće potvrditi zbog nedostatka popisa na jasenovačkome popisu. Ipak, budući da je na drugome popisu nađena osoba koja sadrži sve podatke kao i jasenovački popis za koji se već pokazalo da sadrži mnogostruke pogreške, ovdje nije teško dokazati da Vera Armuth ne pripada jasenovačkome mrežnom popisu, već upravo suprotno: dokazati da ona pripada tome popisu. U tom slučaju potencijalno se opet radi o pogreški na jasenovačkome popisu prema kojoj je vjerojatno nečije odsustvo zbog kasnijega boravka u Njemačkoj protumačeno kao smrt. Donekle sličan slučaj je i Dane Weinrebe, rođena u Zagrebu i navodno ubijene 1944. godine u Jasenovcu. Nju je, osim na jasenovačkome popisu, moguće pronaći i na popisu židovskih dolazaka u Švicarsku i jednomeod popisa preživjelih Židova s podatcima dostupnima na stranicama. Prema tim podatcima ona je rođena 1930. godine u Zagrebu i stigla je u Švicarsku 1943. godine. Kakose drugi od spomenutih popisa odnosi na preživjele, pretpostavljamo da ni Dana Weinrebe nije ubijena u Jasenovcu. To bi značilo da se vjerojatno u nekim slučajevima i odsustvo zbog odlaska u Švicarsku tumačilo kao smrt.

U spomenutim dvama slučajevima na jasenovačkomemrežnom popisu nedostajao je samo jedan podatak pa se još uvijek moglo govoriti o vjerojatnome podudaranju. Osim osoba s nedostajanjem jednoga podatka, na jasenovačkome popisu postoje i osobe kojima nedostaje više podataka, čime se potencijalno postavlja pitanje koliko se o tim osobama zapravo zna, koliko je to znanje pouzdano te je li uopće prikladno takve osobe stavljati na popis. Netko će reći da treba spomenuti bilo kakve potencijalne podatkepa tako i one o osobama o kojima se ne zna sve, međutim radi se o ozbiljnoj stvari pa to možda i nije najbolji pristup. Ipak, ako su tako već ponuđene dodatne žrtve navođenjem samo nekih podataka, onda bi navođenje osoba s tim istim podatcima na nekim drugim popisima trebalo biti dovoljno da se pokaže da spominjanje takvih osoba i na jasenovačkome popisu predstavlja potencijalne pogreške.

Ako se, primjerice, pogledaju samo osobe kojima su od osobnih podataka navedeni samo ime, prezime i godina rođenja,a danisu navedeni ime oca i mjesto rođenja, a takvih je na popisu 1.091, onda je za njih moguće pronaći barem četiri osobe s istim imenom, prezimenom i godinom rođenja i na nekome od drugih popisa, a to su: Georg Klein (1920.), Robert Blum (1909.), Bernard Klein (1901.) i Berta Mayer (1885.). O kojim je točno drugim popisima riječ, moguće je vidjeti u proširenim podatcima o potencijalnim podudaranjima koji su dani na stranici. Što se tiče jasenovačkoga popisa, za ove su četiri osobe kao izvor podataka navedene popisnice Anketnoga odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini. Zbog uporabe anketnih listića kojih je bilo prihvaćeno 90.000, lako je moglo doći i do usvajanja manje pouzdanih informacija. Više o radu i povijesti spomenutoga odbora moguće je pročitati na stranici.

Osobe s popisa otišle na barem četiri kontinenta

Ako se nadalje pogleda 160 osoba kojima su najasenovačkomemrežnom popisu navedeni samo ime i prezime bez mjestai godine rođenja te bez imena oca, onda je za njih barem dvadeset i pet moguće pronaći osobe s istim imenom i prezimenom i na nekome od drugih popisa. Od tih osoba dvije su već spomenute u prethodnim člancima: Lili Fuchs i Ivan Jungwirth. Preostale dvadeset i tri osobe su Paula Adler, GezaBlau, Jakob Blau, Olga Blau, Hana Braun, Olga Freund, Fani Fuchs, Geza Fuchs, Jakob Fuchs, Olga Halmoš, Berta Hauzer, Margita Herlinger, Berta Heršković, Friedrich Löbl, Arnold Kohn, Franjo Kovač, Regina Müller, Frida Roth, Oskar Schiller, Dezider Schlesinger, Herman Stein, Lujza Stein i Lujza Weiss.

Za većinu ovih osoba u napomeni se kao jedan od izvora podataka navode i već spomenute popisnice. Treba spomenuti da je za određeni manji broj popisa koji sadrže ovdje navedene osobe manje vjerojatno da sadrže osobe s ovih područja i da se vjerojatnije radi o slučajnome podudaranju imena i prezimena. Međutim, bez dodatnih podataka kojih na jasenovačkomemrežnom popisu nema, sumnja se ne može u potpunosti otkloniti, a za ostale popise koji sadrže ovdje navedene osobe već se prije pouzdano pokazalo da navode i osobe s mrežnoga popisa jasenovačkih osoba paje i navođenje ovih dvadeset i triju osoba potencijal nan epravilnost u popisu.

Uz nedostatke podataka najasenovačkome mrežnom popisu u ovomesu kao i u prethodnim člancima pokazani potencijalni primjeri osoba koje su za vrijeme ili nakon Drugog svjetskog rata otišle izvan Jugoslavije na barem četiri različita kontinenta, ali su se ipak našle na jasenovačkome popisu. Osim osoba za koje je to moguće pokazati korištenjem različitih javno dostupnih izvora, postoje još mnoge o kojima se može čuti prilikom razgovora s različitim osobama, a vjerojatno i mnoge o kojima više nitko ne govori.

Činjenica da savezni popis iz 1964. koji očito sadrži pogreške nije značajnije preispitan iako je nastao u totalitarističkome režimu sklonom propagandnim lažima, već se podatci iz njega i danas koriste za glavninu jasenovačkog popisa,samo je jedan od pokazatelja da sujugoslavenski utjecaj na društvo u Hrvatskoj i neke djelomične komunističke neistine te štetnost koja ih prati još uvijek prisutni unatoč suprotnim izjavama određenih pojedinaca. Hoće li i koliko će dugo taj utjecaj još trajati, ovisi ne samo o intenzitetu kojim ga se brani i nastavlja plasirati, već i o intenzitetu kojim se pokazuje njegova štetnost i utemeljenost na brojnim lažima. Za to su potrebna dodatna svjedočanstva kojih sigurno ima isamo treba uložiti mali trud da ih se objavi.

Nikola Banić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Paragraf 54. – sotonska teza o ‘samoprogonu’ Hrvata iz srednje Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najdrskijih i najbezobraznijih teza koja se provlači kroz političke presude Hrvatima iz BiH jest ona o tome da su „Hrvati sami sebe protjerali iz središnje Bosne“.

Ta ista teza našla se i u presudi šestorci u četvrtom tomu presude u dijelu koji govori o udruženom zločinačkom poduhvatu u paragrafima 53. I 54.

  1. Vijeće napominje da iz više dokaza koji potiču iz HVO-a, a posebno iz zapisnika sastanaka HVO-a, proizlazi da je u aprilu, junu i julu 1993. za Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernom dijelu BiH postojala prijetnja od strane ABiH i da se, po mišljenju vlasti HVO-a, ukazala potreba da se organizuje njihovo preseljenje unutar BiH. 142
  2. Dana 5. maja 1993., na jednom sastanku u Mostaru kojem su, među ostalima, prisustvovali Mate Boban, Jadranko Prlić i Darinko Tadić, predstojnik Ureda za izbjeglice, kao i predstavnici jedne humanitarne organizacije, HVO je, u skladu sa svojim shvatanjem Vance-Owenovog plana, zatražio pomoć humanitarne organizacije kako bi se izvršilo preseljenje stanovništva tako da se što više Hrvata grupiše u zone za koje se smatralo da bi trebale biti hrvatske.143 Po mišljenju HVO-a, trebalo je da se izvrši zamjena muslimanskog i hrvatskog stanovništva i njihove imovine, tako što bi se 50.000 Hrvata iz srednje Bosne evakuisalo u mostarsku regiju, uključujući 20.000 do 25.000 Hrvata iz Zenice i opštine Zenica, jer je HVO smatrao da muslimanska vlast s njima loše postupa, dok bi se Muslimani iz Mostara preselili u zeničku regiju u BiH.144 Dotična međunarodna organizacija je 12. maja 1993. uputila dopis Mati Bobanu, s kopijom za Franju Tuđmana, u kojem je odbila da učestvuje u pokušaju rukovodilaca HZ HB da uspostave “etnički čista područja”. Kako navodi ta organizacija, to je suprotno načelima ustavnog uređenja iz Vance-Owenovog plana.145 Uprkos negativnom odgovoru te međunarodne organizacije, Mate Boban, Jadranko Prlić i Bruno Stojić su 10. juna 1993. ponovo zatražili pomoć predstavnika međunarodne zajednice u preseljenju ugroženog hrvatskog stanovništva iz dijelova srednje Bosne, na primjer iz Sarajeva i Tuzle.146 Po njihovim tvrdnjama, 50.000 Hrvata iz srednje Bosne željelo je da napusti svoje domove, dok su predstavnici međunarodnih organizacija, npr. UNPROFOR-a, izvještavali upravo suprotno.147 Uprkos tome što su predstavnici međunarodne zajednice uskratili svoju pomoć, HVO je, u organizaciji Ureda za izbjeglice, narednih dana izvršio premještanje hrvatskog stanovništva i to premještanje opravdavao kao najbolji način da se ljudima pomogne s obzirom na intenzitet sukoba na područjima na kojim su bili. HVO je smatrao da te ljude treba da preseli u manje opasne zone.148 Međutim, po mišljenju PMEZ-a, hrvatsko stanovništvo iz srednje Bosne, uključujući i opštinu Travnik, nije otišlo samo svojom voljom, iz straha od dolaska mudžahedina, nego u mnogim slučajevima i zbog toga što je od HVO-a dobilo naređenje za odlazak.149 Kako smatra PMEZ, rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a.150 Međutim, predočeni su i dokazi o tome da je dio hrvatskog stanovništva srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.151

(Izvor: Nepravomoćna presuda u predmetu Prlić i ostali, paragrafi 53. I 54. http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_4.pdf )

Veliki paragraf, pogotovo ovaj 54. i na prvi pogled dosta referenci, ali kad se malo uđe u te reference i kad se to malo dublje proanalizira vidi se da od svega toga nema ništa.

Osim tajnih svjedoka i dokumenata „pod ključem“ ili kako piše u referencama ispod teksta u presudi „pod pečatom“ , manje više ova suluda teza o tome da su Hrvati sami sebe protjerali s područja središnje Bosne ponajprije iz Travnika leži na svjedočenju britanskog obavještajca Christophera Beesea i dva dokumenta od kojih je jedan sa sastanka vodstva HVO-a i HZ HB u Čitluku dana 29. travnja 1993. godine odakle su rečenice trgane iz konteksta i sasvim krivo protumačene i gdje su se prijedlozi pojedinih izaslanika na tom sastanku u presudi protumačili kao odluke koje su donijeli svi na tom sastanku i jedan izvještaj EECM-a odnosno PMEZ-a (to je ista stvar samo je EECM engleski a PMEZ hrvatski akronim za promatračku misiju europske zajednice i ovo moramo napomenuti za sve koji će dalje pratiti ovaj tekst da ne bi došlo do neke zabune), koji je u tolikoj mjeri navijački i tendeciozan da je upravo apsurdan a istodobno i vrlo znakovit.

Prokomentirat ću prvo tajne svjedoke i tajne dokumente na koje se oslanja ovaj dio presude. Meni je jasno da se štiti identitet nekog svjedoka i sadržaj njegova svjedočenja kad je to svjedočenje o direktnim okolnostima koje su dovele do počinjenja kaznenog djela. Na primjer, neka Muslimanka iz Ahmića treba teretiti nekog muškarca, Hrvata iz HVO-a koji živi u Nadiocima. I to je onda selo do sela, pa se onda ta žena s pravom može uplašiti za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji jer bi mogao taj muškarac ili netko njegov preći preko polja, doći u Ahmiće i izvršiti možebitnu osvetu za takvo svjedočenje. Dakle, prema takvoj vrsti tajnog svjedočenja imam potpuno razumjevanje.

Nu, djelovi presude koji se odnose na međunarodni sukob, dakle u kojima se donosi nalaz da su dvije države u ratu, a zatim kao viši stupanj svega toga, da je vodstvo jedne države izvršilo agresiju na drugu državu kroz zajednički zločinački plan, sami po sebi su skandalozni i nerazumni. Jer, tu je ipak riječ o krupnim političkim pitanjima i takva se ne mogu rješavati putem tajnih svjedoka jer već i sama pomisao da je tu moguća svakakva vrsta zlouporabe, u startu diskvalificira takve nalaze kao neoborive.

Uostalom, kad mi vidimo što se nalazi u ovim „dokazima“ koji su dostupni za javnost i na temelju kojih se izvode ovako skandalozni zaključci poput ovog iz paragrafa 54. da su, „Hrvati sami sebe istjerali iz Travnika“ unatoč tome što jako dobro znamo da je Travnik napadnut u žestokoj muslimanskoj ofenzivi u lipnju 1993. godine i to je bila bitka u kojoj je omjer snaga bio 12:1 u korist Muslimana. Isto tako, u tom paragrafu 54. piše i da „…ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.”.

Za ovakav zaključak kojeg su Prandler i Treschell stavili u presudu treba pak biti posebno drzak. Donijeti takav zaključak u presudi znači ne samo praviti se totalno glup, gluh i mutav, nego i negirati neke činjenice koje su već ranije utvrđene u nekim drugim presudama.

Primjerice, u presudi Rasimu Deliću jasno se navodi i opisuje zločin koji su upravo ti „bezopasni“ mudžahedini počinili na području sela Maline-Bikoši, gdje su streljane 24 osobe nakon što su iz jednog sela vođeni u drugo selo, pa vraćani natrag i onda negdje na pola puta streljani u klasičnom ratnom zločinu mudžahedinskih snaga. (Izvor: Presuda Rasimu Deliću, paragrafi od 213. do 218. http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs.pdf)

Pročitate li malo šire ovo poglavlje o napadu na Maline/Bikoše (oba sela su u blizini Travnika) koje počinje na stranici 63. ove presude, vidjet ćete da se tu opisuje napad na selo Maline, ali i da je nešto vrlo bitno u tom dijelu presude, slučajno ili namjerno, ispušteno. U jednom članku iz feljtona o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, pokojnog novinara Ivice Mlivončića objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji dana 27. svibnja 2000. pod naslovom „Stravična obredna ubijanja“ između ostalog piše:

„U Maljinama 8. lipnja 1993. došlo je do groznog ubijanja Hrvata, a to su činili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava: nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje se drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu i tako u krug”. U tom obrednom ubijanju taj dan živote je izgubilo 30 Hrvata. Kada je obavljena ekshumacija grobnice u Maljinama nađeno je devet tijela bez glava.“ (Izvor: https://archive.is/5IJrN#selection-905.1-905.473) Naravno, netko će reći da se u novinama svašta piše jer papir sve trpi. Međutim, ovaj feljton u Slobodnoj Dalmaciji pisan je nakon što je knjiga novinara Mlivončića uvrštena u spis dokaza haškog suda u predmetu Blaškić, pa evo tog dokaza sa službene web-stranice haškoig suda:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Potpuno i navlas isti opis događaja kakav je poslije objavljen u Slobodnoj Dalmaciji naći ćete na stranici 177. ovog službenog dokumenta haškog suda. Pa je pitanje kako je raspravno sudsko vijeće u predmetu Delić, koje je vodio južnoafrički sudac Bakone Justice Moloto (jedan od petorice koji su donijeli pravomoćnu presudu protiv šestorke) „propustilo“ ovaj dokument uvrstiti u činjenični opis događaja? Puno je stvari u svim haškim suđenjima u svezi muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH koje su „propuštene“ a svi ti „propusti“. Zanimljivo, uvijek su išli na štetu Hrvata, nikad na štetu Muslimana. Jer, da su oni u kasnijim predmetima poštovali raniju sudsku praksu pa ovaj dokument, knjigu „Zločin s pečatom“ novinara Mlivončića uvršatavali u dokazne predmetu na suđenju Deliću i na suđenju šestorci na čelu s Prlićem, onda bi njihova teza, da „od mudžahedina nije postojala nikakva stvarna opasnost“ bila još apsurdnija, morbidnija i bolesnija, ako je to uopće moguće.

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

Danas je jasno da je suludo ono što su napravili Treschell i Prandler, reći da na području Travnika nije postojala opasnost od mudžahedina kad se zna da je jedno od prvih mjesta na kojima su se ti islamski fašisti, prijeteča današnjeg ISIL-a i Al-qaide upravo selo Mehurići kraj Travnika, a počinili su opisane zločine u selima Maline i Bikoši i to upravo i lipnju, kad se i dogodilo etničko čišćenje Hrvata s područja Travnika koje su proveli Muslimani na čelu s mudžahedinima. Poznato je također što su upravo tu mudžahedini počinili u selu Miletići, kad su napali nebranjeno selo i pobili civilno stanovništvo i prema tome, dokaza o divljanju tih mudžahedina ima bezbroj, kao i dokaza o njihovoj okrutnosti među kojima se posebno ističe igranje nogometne utakmice odrubljenim ljudskim glavama: https://www.youtube.com/watch?v=glyqn26am1w

I oni se usude kraj svega toga u presudi jednog međunarodnog suda napisati kako nije postojala nikakva realna opasnost od ovih fanatik, luđaka i terorista, i, naravno, pritom se pozvati na svjedoke BD i BC kao što stoji u referenci broj 151 u paragrafu 54 i sve to zaštiti oznakom tajnosti.

Ovdje su dakle dva suca raspravnog vijeća Treschell i Prandler učinili to da su namjerno sve pomiješali. Na primjer, HVO je u jednom trenutku pozvao neke međunarodne organizacije točno navevši da su Hrvati u Zenici životno ugroženi i da ih ili zaštite ili ih bar presele tamo gdje ih neće ubiti. U samom dokumentu iz reference broj 142 u paragrafu 53. a to je dokument pod brojem P02142 odnosno zapisnik sa sastanka u Čitluku od 29. travnja 1993. na stranici broj 3 gosp. Zubak (najvjerovatnije Krešimir Zubak) kaže kako je u Zenici „oko 30 Hrvata ubijeno i oko 500 uhićeno“. Zatim su ta dvojica sudaca kojima se u njihovim svinjarijama nije htio pridružiti časni sudac Antonetti taj zahtjev da se Hrvatima Zenice i Kaknja osigura goli život oni proširili na Vareš pa na Travnik pravdajući time muslimanske napade i etničko čišćenje ta dva grada. Ako je tome tako onda to kod njih vjerovatno vrijedi i za Bugojno i Fojnicu iako se oni izrijekom ne navode. Vitez, Busovača i pola Novog Travnika, kao i Žepče, Kiseljak i Kreševo nisu pali, a da jesu danas znamo da bi se i za to ovakvim spinovima optuživalo hrvatsko državno vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne.

Isto tako, vidljivo je da ti suci unatoč tome što su godinama sjedili u sudnici, što su slušali priče i pričice i mitove o Banovini Hrvatskoj, i što su na koncu i donijeli presudu prema kojoj je Franjo Tuđman na čelu „zločinačke skupine“ koja je htjela stvoriti Hrvatsku u granicama Banovine, i dalje ne znaju gdje su granice Banovine bile ili u to nisu posve sigurni, pa se na taj način njihova apsurdna teza o tome da su Hrvati sami sebe prognali iz srednje Bosne selektivno primjenjuje od općine do općine, ovisno valjda o tome koju su kartu Banovine Hrvatske taj dan Treschell i Prandler imali pred sobom.

http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Banovina_Hrvatska_1939.jpg

Dakle, iz karte se točno vidi da su i Travnik i Bugojno i Fojnica, ali i Konjic i Jablanica koji nisu u srednjoj Bosni, u granicama Banovine. Kako je to onda ta navodna „zločinačka politika hrvatskog vodstva“ uspjela preseliti Hrvate iz tih mjesta a nije primjerice iz Žepča koje je izvan granica Banovine Hrvatske? Što bi rekao pokojni general Praljak: „Časni suče Antonetti, to je u nebo vapujuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo“

Sad ćemo analzirati dva ključna dokumenta u ova dva paragrafa a to su dokumenti P02142, sastanak u Čitluku, i dokument pod brojem 02849 odnosno izvješće promatračke misije europske zajednice na čelu s jednim izrazito antihrvatski nastrojenim birokratom, Francuzom koji se zove Jean Pierre Thebault, te ćemo kratko prokomentirati i svjedoka koji se zove Christopher Bese.

  1. Zapisnik sa sastanka vodstva Herceg-Bosne održanog 29. travnja 1993. u Čitluku

http://i.solidfiles.net/5cab558c53.jpg

http://i.solidfiles.net/756a915122.jpg

http://i.solidfiles.net/04c060608d.jpg

http://i.solidfiles.net/65e9db1ad8.jpg

http://i.solidfiles.net/bc11963431.jpg

http://i.solidfiles.net/ef029c43bc.jpg

Nek vas ne zbune navodi iz reference broj 142. iz paragrafa 53. gdje piše da se preseljenje spominje na stranicama 2. i 3. ovog dokumenta jer je to u engleskoj verziji ovog dokumenta i to je verzija na 5 stranica, a ovo je hrvatska verzija dokumenta koja ima 6 stranica i te “inkriminirajuće izjave” nalaze se na stranicama broj 3. na vrhu (Gosp. Ivan Šarac) i na stranici broj 4. na vrhu (Gosp. Ivica Šantić).

Ivan Šarac (Str. 3.) kaže:

Smatram da RBiH ne može postojati. Ne može postojati zajedničko zapovjedništvo vojske i policije. Potrebno je napraviti sve svoje. Treba planski i organizirano vršiti preseljenje naroda. Biće naše što možemo vojno obraniti.

Ivica Šantić (str 4.) kaže:

… Ukazao je i na greške postrojbi HVO-a. Zločin u Ahmićima ne može nitko opravdati. Nanijeta je ogromna šteta. Reakcije UNPROFOR-a (Engleza) su porazne za nas. Smatra da na područje Srednje Bosne mora doći gospodin Boban i gospodin Izetbegović. Potrebno je planski raditi na preseljavanju.

Dakle, iz ovog je posve jasno da nije riječ ni o kakvim odlukama koju su donijete na tom sastanku nego tek u usputnim opaskama manje važnih članova vodstva Herceg-Bosne koje su oni mogli dati iz jako puno razloga, i koje valja promatrati u kontekstu tadašnjeg vremena i tadašnjih događaja. Također, iz ovog nije jasno je li riječ o zalaganju za privremene mjere s ciljem da se zaštite goli ljudski životi, ako se već ne može spasiti imovina. Isto tako, vidi se iz izjave Šantića da on osuđuje zločine HVO-a, da se zalaže da Boban i Izetbegović dođu u srednju Bosnu i da porade na smirivanju stanja, a preseljenje spominje usput, vjerovatno kao krajnju mjeru spašavanja golih života.Na koncu konca, nema nigdje dokaza da su ove usputne opaske pretočene u politiku HVO-a i da su doneseni konačni i čvrsti zaključci o tome da bi se takva eventualna politika samoprogona trebala i morala provoditi.

Takva teza, o samoprogonu Hrvata kao i spominjanje “naređenja HVO-a” da se taj samoprogon prevede nalazimo u tendecioznom izvješću PMEZ-a u svezi događaja u Travniku iz lipnja 1993. godine. Međutim, PMEZ ne daje nikakve dokaze o postojanju takvih zapovjedi HVO-a. Promotrimo stoga najprije to izvješće pa ćemo ga onda komentirati:

http://i.solidfiles.net/6d297d82f3.jpg

http://i.solidfiles.net/a034f958d3.jpg

http://i.solidfiles.net/b1430c2f02.jpg

http://i.solidfiles.net/31bbfd0416.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

Možemo krenuti od “zaključka” na stranici broj 5. ovog izvješća gdje stoji:

Promatrači PMEZ-a imaju dobre plaće da izvještavaju o onome što vide. Da bi se taj trošak isplatio vrijedilo bi mišljenima tih izabranih predstavnika EZ dati određenu prednost pred mišljenjima medija poput Sky Newsa i ostalih.

Kao prvo, nije Sky News jedini koji je izvjestio o događajima u Travniku. Evo jednog od tih izvješća Sky Newsa iz Travnika:

http://www.youtube.com/watch?v=H06WHl7dNxo&t=17m59s

Ako pustite snimku dalje vidjet ćete da nakon priloga Sky Newsa idu prilozi talijanske a zatim i francuske televizije. I u svim tim prilozima se nekako stidljivo govori o muslimanskoj agresiji na području Travnika, Englezi recimo odmah dodaju kako HVO u Vitezu sprema napad, Talijani dodaju kako Muslimani protjeruju Hrvate iz Travnika ali zato i Hrvati tjeraju Muslimane iz Mostara itd. Dakle, oni čak i na silu žele biti uravnoteženi, za razliku od PMEZ-a utjelovljenog u liku njihovog šefa, Francuza Jean Pierre Thebaulta koji na silu žele ostati neuravnoteženi i otvoreno navijati za muslimansku stranu u sukobu. (Napomena: U međuvremenu, ovaj video pod nazivom “Izvještaji TV-Kiseljak za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata” uklonjen je s you tube zbog prava na copyright, pa ćemo kao i haški sud, taj dokument označiti oznakom “pod pečatom”)

Zanimljivo je također kako im Sky News nije smetao kad je šest dana nakon zločina pojedinih pripadnika HVO-a u Ahmićima, dakle tek 22. travnja 1993. “otkrio” taj zločin koji je bio već star 6 dana u jednom igrokazu kojeg su proizveli u suradnji s zapovjednikom Čerširske regimente i zapovjednikom BRITBATT-a u Lašvanskoj Dolini Bobom Stewartom. Sjetimo se samo tog totalno neuravnoteženog i navijačkog TV-priloga Sky Newsa koji nije relativiziran na isti način na koji je relativiziran ovaj muslimanski zločin u Travniku, i gdje se nije reklo kako je tog istog dana, 16. travnja ubijeno najmanje 18 civila i 4 ratna zarobljenika HVO-a u Trusini. Nisu imali potrebu relativizirati to što se dogodilo u Ahmićima na način da spominju i Trusinu, već su doveli ttg EZ-promatrača da tamo kuka, nariče i glumi zabrinutost:

https://www.youtube.com/watch?v=YGQ90iC56V0

(Taj prilog je inače jako dobro u svojoj knjizi “Haška formula” na stranicama 38.-39. prokomentirala Višnja Starešina:

http://i.solidfiles.net/02a835eb27.jpg

Doduše, čak je i Višnja Starešina ovdje napravila jednu nehotičnu griješku, jer je zamjenila BBC i Sky News, gdje se vidi da ovo nije izvješće BBC-a iako potpuno odgovara opisu iz knjige, ali je vjerovatno Višnja ovaj prilog Sky Newsa pomiješala s ovim prilogom:

https://www.youtube.com/watch?v=OBKsDnogWyM

Međutim, to ionako nije bitno. Puno bitnije je da je britanskom bataljunu UNPROFOR-a stacionairanom u Staroj Biloj trebalo punih 7 dana da otkriju taj “strašni” zločin u desetak kilometara udaljenim Ahmićima. Jer na izvješću Sky newsa vidi se u kutu gore lijevo da je napravljen 23. travnja 1993., a na samom početku Bob Stewart pita osobe u odorama koje su očito prekršile primirje zašto su to učinile, a ovi govore da je to stoga jer se dogodio masakr u selu gdje su ubijana i djeca, a onda Bob Stewart pita “koje selo” a osobe u odorama govore “Ahmići Ahmići”. Dakle, sve miriše na tešku manipluaciju. Vratimo se mi sad na izvješće PMEZ-a.

Jasno je da upravo Jean Pierre Thebault stoji iza ovog izvješća, kao što je vidljivo da je on napisao i potpisao prve dvije stranice ovog izvješća. Zbog toga nam valja propitati malo tog Francuza i vidjeti što o njemu znamo. Kad smo malo prokopali, našli smo, iz najmanje dva izvora, da je riječ o jednom čovjeku koji je izrazito antihrvatski i promuslimanski nastrojen. Prvu takvu tvrdnju našli smo u knjizi američkog pukovnika i vojnog analitičara Charlesa Reginlda Shradera “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni” na stranicama 95.-96.

http://i.solidfiles.net/b1fcc318b5.jpg

http://i.solidfiles.net/b34e36653c.jpg

Sad ćemo povećati ovu referencu broj 73 koja stoji u fusnoti na stranici 96., jer se tu nalazi mišljenje pukovnika Shradera o Thebaultu i to ćemo podvući jer je riječ o ocijeni koja je vrlo bitna za ovu temu:

http://i.solidfiles.net/1ab8ad84cc.jpg

Na sreću, ovu argumentaciju o pristranosti Jean Pierre Thebaulta možemo još pojačati i to zahvaljući tome što ja nisam jedini koji je primjetio ovu ocjenu pukovnika Shradera o Thebaultu, već je isto uočila i obrana generala Praljka koja je to iskoristila dana 30. svibnja 2007. godine prilikom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg člana promatračke misije europske zajednice u BiH, pukovnika Nizozemske vojske Rudya Gerridsena. Transkript tog svjedočenja je na engleskom i ono što je bitno počinje odmah na stranici 19318 transkripta gdje odvjetnik Kovačić pita pukovnika Geridsena o pristranosti Thebaulta a citirajući upravo ovaj izvadak iz knjige Charlesa Reginalda Shradera koji smo vam mi gore izdvojili.

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/070530ED.htm

Za one koji ne znaju dobro engleski postojao je video zapis protuispitivanja na stranici generala Praljka (koja je u međuvremenu uklonjena s interneta, pa ćemo i nju zavesti “pod pečatom”), a zahvaljujući you tube chanelu TV Herceg-Bosne imamo ga i na you tube:

http://www.youtube.com/watch?v=zvuF__vXZPo&t=3m10s

Dakle, tu vidimo da odvjetnik Kovačić citira iz Shraderove knjige a nizozemski pukovnik Gerridsen (ispod videa netočno piše potpukovnik umjesto pukovnik i krivo piše Gerritsen umjesto Gerridsen) se slaže s tom ocjenom i kaže kako je stalno imao osjećaj da je Thebault antihrvatski nastrojen i da favorizira Muslimane. Inače, preporučam gledanje ovog videa do kraja, pogotovo dijela koji je pred sam kraj u kojem general Praljak želi uvesti snimku o muslimanskom pokolju u selu Uzdol gdje se osim Gerridsena u prilogu pojavljuje još jedan član promatračke misije PMEZ-a koji je na sudu tvrdio kako ne zna za zločin u Uzdolu, i kako je očito u toj promatračkoj misiji Thebault nametnuo svoj autoritet i političku doktrinu po kojoj hrvatske zločine treba uvećavati a muslimanske zločine poput ovog u Uzdolu zataškavati. Naravno, uvođenje tog videa nije moglo proći bez bezrazložnih prigovora još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tužitelja Kenetha Scotta.

Ovaj svjedok je također potvrdio kako je svojim očima vidio kako Muslimani u Gornjem Vakufu koriste civilne objekte i sakrivaju se iza civila dok pucaju po HVO-u kako bi odgovor HVO-a mogli proglasiti “zločinom protiv civila” ali to sad ovdje nije tema pa ću tome više pozornosti posvetiti drugom prilikom.

Vratimo se dakle još malo na Thebaulta i PMEZ i njihovo izvješće. U Shraderovoj knjizi na stranici 95. stoji kako su promatračke misije EZ-a bile naklonjene Muslimanima i to “iz razloga koji nisu posve jasni”.

Nije nemoguće, štoviše, vrlo je realno, da je Thebault tu provodio službenu politiku još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tadašnjeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda. Taj isti Francois Mitterand opravdavao je velikosrpski genocidni pokolj u Vukovaru na način da je izjavio “da su Hrvati to i zaslužili jer su za vrijeme drugog svjetskog rata bili na krivoj strani”. Takav skandalozan i nečuven pokušaj opravdavanja pokolja u Vukovaru upućuje na njegovu u startu organsku mržnju prema Hrvatima. Postoji tu i još jedna stvar. Poznato je da je Francuska nekoć bila kolonijalna sila i da je kolonizirala i brojne arapske zemlje kao što su primjerice Tunis ili Alžir. Osamostaljenjem tih država Francuska je pokušala zadržati svoj utjecaj u istima na način da je liberalizirala dobijanje francuskog državljanstva za državljane tih frankofonskih zemalja među kojima je bilo dosta Arapa. Tako u današnjoj Francuskoj, spomenimo samo neke poznate nogometaše, od Zidanea do Benzeme imate jako puno Muslimana koji su tamo već stvorili vrlo snažan lobi. Zbog snage i utjecaja tog lobija Francuska se obično opredjeljuje za muslimansku stranu, i to jako dobro znaju svi koji prate reakcije službene francuske politike kad je u pitanju sukob Izraela i Palestine, a neki analitičari smatraju da Francuska staje na strane Muslimana (pogotovo kad je predsjednik države ljevičar-socijalist) zbog straha od možebitne reakcije i izazivanja uličnih nereda od strane te brojne arapske populacije koja tako na francusku politiku ima snažan utjecaj. A kad se oni tako postave u odnosu na jedan Izrael, koji ima nemjerljivu veću težinu u međunarodnoj zajednici od jedne Hrvatske, onda ovakvo ponašanje Jean Pierre Thebaulta koje su primjetili i jedan američki i jedan nizozemski pukovnik možda i ne treba previše čuditi.

Nakon svega ovoga ima li još smisla dalje analizirati njihovo izvješće koje je prepuno teorija urote za koje naravno, ne pružaju nikakve dokaze, gdje na prvoj stranici izvješća Thebault piše da su ga sastavila četvorica pa im nabraja nacionalnosti (Nizozemac, Englez, Šveđanin i Grk) iako se na zadnjoj stranici vide imena samo dvojice (Engleza i Šveđanina). Dalje se bune na medije koji izvješćuju o oko 200 mrtvih i oko 20 000 prognanih pa se u točki 2. na trećoj stranici izvješća još i bezobrazno pitaju: Pitanje koje se postavlja pred radoznali um jeste tko izvodi te optužbe i navodi brojke?

Danas kad znamo da je u tim operacijama oko Travnika ubijeno 137 civila a njima valja pridružiti i određenu brojku ratnih zarobljenika, te da je s tog područja prognano oko 20 tisuća Hrvata, pa je pravo pitanje koje se postavlja pred radoznali um je odakle njima pravo da negiraju uglavnom točna medijska izvješća, i da pritom još izigravaju uvrijeđene frajle? Zatim, oni sami na par mjesta navode broj od 5000 do 20 000 prognanih. Zatim, možete u tom izvješću pročitati i pokušaj negiranja zločina na području sela Maline-Bikoši. Uglavnom, jasno je da je ovo izvješće navijačko, tendeciozno, i da nema nikakva uporišta u stvarnosti.

Ostao nam je još Christopher Beese a o njemu neću dugo. On je na tom suđenju nastupio kao branitelj mudžahedina, kao netko tko treba relativizirati njihove ritualne zločine i njihov ogroman doprinos rasplamsavanju muslimansko-hrvatskog građanskog rata i sijanju atmosfere straha i mržnje.

Uglavnom, on je govorio kako se cijela ta priča s mudžahedinima napuhuje i to je sav smisao njegova svjedočenja. Na stranici generala Praljka imate u galeriji protuispituvanja i video na kojem general Praljak vrši protuispitivanje ovog svjedoka dana 23. kolovoza 2006. godine. To je pri dnu stranice desno, pa tko ima Windows media player može to pogledati:

http://www.slobodanpraljak.com/video_snimke_protuispitivanja_svjedoka_od_strane_generala_praljka.html

(Napomena: U međuvremenu, stranica generala Praljka uklonjena je s interneta, pa i ovaj dokument, sukladno praksi raspravnog vijeća haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” možemo staviti u oznaku „pod pečatom“)

Riječ je možda o najčudnijem protuispitivanju koje sam vidjeo u svim predmetima na haškom sudu, gdje general Praljak ovom svjedoku gotovo da nije postavljao pitanja, već mu je samo puštao snimku za snimkom o tome kako mudžahedini urlaju, oštre sjekirice, i provode najcrnji fundamentalizam. Svako normalno ljudsko biće u koje očito ne spadaju Treschell i Prandler bi nakon tih snimki odbacilo sve navode ovog svjedoka kao potpuno neosnovane.

Ja mogu staviti poveznicu na transkript ovog protuispitivanja

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/060823ED.htm

Međutim, to nije to. Jer, samo ona scena u kojoj islamistički terorist Abu Zefo oštri sjekiru prije nego će krenuti dekapitirati kršćanske glave je jača od svih literalnih umjeća svih pisaca ovog svijeta, to čak ni veliki Nikolaj Vasiljevič Gogolj ne bi mogao opisati, a nakon toga Praljkov pogled prema Beeseu i nervozno vrpoljenje ovog sramnog svjedoka u haškoj sjedalici za svjedoke.

Povijest sulude teze o “samoprogonu Hrvata” u presudama haškog suda

Prvi put ovakva teza u jednoj presudi pojavljuje se u ožujku 2000. godine prilikom izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću koji je tom prilikom osuđen na 45 godina robije. Taj navod o samoprogonu Hrvata iz općine Vareš u presudi Blaškiću u potpunosti se oslanja na svjedočenje tajnog svjedoka II za kojeg danas znamo da je riječ o Stjepanu Mesiću. Mi ćemo vam dati poveznicu na to Mesićevo svjedočenje od 19. ožujka 1998. i navest ćemo točnu referencu:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980319ED.htm

Ono što nas zanima nalazi se na stranicama 7270 i 7271. ovog transkripta. Iz tog ćemo izvući i prevesti najbitnije djelove Mesićeva krivokletstva u vezi s progon Hrvata iz Vareša i prevesti ih na hrvatski jezik:

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.

Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?

Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom i da su dobili zadaću… Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je eksodusu a ne samo srpska agresija.

Da bi se kvalitetno moglo procjeniti događaje u svezi napada HVO-a na selo Stupni Do, mora se imati u vidu da je dan ranije Armija BiH izvršila napad na hrvatsko selo Kopijare (negdje se to selo naziva Kopijare, negdje Kopijari, negdje Kopjare, negdje Kopljare, ali to je sve jedno te isto selo). Sve o tim događajima može se naći u knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom” koja je kao dokazni materijal ušla u sudske spise u predmetu Blaškić:

http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm

(Stranice 141. – 144.)

Neosporno je da se napad na selo Kopijare dogodio, ali izgleda da je gospodin Mlivončić promašio datum, jer u onovrmenom izvješću PMEZ-a kojeg više nije vodio Thebalut već je na njegovo mjesto došao Englez Sir Martin Garrod, a što je vjerovatno uzrokom da PMEZ nije zataškao zločin u Kopijarima, bez obzira na to što je Martin Garrod u svom svjedočenju prd sudom u predmetu Blaškić rekao kako se taj zločin u Kopijarima po intenzitetu ipak ne može mjeriti sa zločinom HVO-a u Stupnom Dolu. U izvješću PMEZ-a koje je u predmet Kordić-Čerkez uvedeno pod brojem Z1259 stoji da su Kopijari napadnuti 22. listopada 1993. a ne kako stoji u Mlivončićevom tekstu, 19.-og listopada. Uostalom, predočit ću vam i to izvješće PMEZ-a:

http://i.solidfiles.net/1f1eb83446.jpg http://i.solidfiles.net/75edd71d95.jpg

Vratimo se sad na Mlivončićev tekst u odnosu na Mesićev iskaz. Mlivončićev tekst je životan, plastičan, ispričan s puno detalja i s punim uvjerenjem dok je ovo što tvrdi Mesić čista izmišljotina i to može već iz samog načina na koji on daje svoj iskaz biti vidljivo i onome tko Mesića ne pozna i ne zna o kakvom je patološkom lažljivcu riječ.

Poduži citat u kojem Mlivončić, refereirajući se na različite izvore opisuje stanje u enklavi Vareš završava tvrdnjom: “U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.“ Osim glasa Stjepana Mesića na haškom sudu, koji je za etničko čišćenje “Vareša i hrvatskih sela“ što ga je počinila Armija BiH optužio “srpskog agresora i politiku Franje Tuđmana“. Činjenice o etničkom čišćenu Hrvata iz Vareša bilo je potrebno navesti kako bi se dobio uvid u monstruozne konstrukcije Mesićevih izjava. Slijed događaja od svibnja do listopada 1993., nedvojbeno ukazuje na stradanja hrvatskog naroda u Varešu, koji je bio u srpsko-muslimanskom okruženju,izgladnio, bez pomoći, ubijan i masakriran mjesecima, u očaju tražeći prolaz kroz srpski teritorij, da bi na kraju doživio tragediju i egzodus. Tako je od 37 000 Hrvata, Varešaka i ostalih izbjeglica poslije njihova progona i križnog puta, u Varešu i okolici ostalo tek njih 750. Pritom je potpuno nevažno što je “član Hrvatskog narodnog vijeća Josip Jozelić iz Vareša“, rekao ili nije rekao Mesiću, ako je uopće nešto rekao, jer je Mesić morao prosuditi činjenice i o njima govoriti. Umjesto toga, Stjepan Mesić je stao u obranu Alije Izetbegovića i njegove zapovijedi od 18.listopada da Armija BiH napadne Vareš, što je poslije u medijima branio „kao preventivnu mjeru da nam se opet ne dogodi Stupni Do“-koji se dogodio tek pet dana nakon njegove zapovijedi i početka napada na Vareš i okolna hrvatska sela. Preventivne mjere bile su učinkovite te su Vareš i okolica temeljito opljačkani i etnički očišćeni.

Umjesto da pokuša shvatiti situaciju Hrvata u srednjoj Bosni, kaos i bezizglednu situaciju u kojoj im je bilo teško uvijek naći prava riješenja za opstanak i spas u potpunom okruženju, da pokuša shvatiti zašto su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu i zašto ga je hrvatska javnost osudila. Mesić opravdava etničko čišćenje Hrvata od strane Armije BiH:

Svjedok Mesić: Oni koji su počinili zločin u Stupnom Dolu očito su željeli proširiti strah među Hrvatima od odmazdi do kojih je tada u Bosni moglo doći, a očito bilo je to i u nečijem interesu, inače ne vidim razlog za zločin takvih razmjera.

Treba li ponovo podsjetiti na kronologiju događaja: 18.listopada 1993. počinje po zapovijedi Izetbegovića napad na područje Vareša, koje je u potpunom okruženju. Postrojbe 7. muslimanske brigade zauzele su 22.listopada 1993., hrvatsko selo Kopljare i počinili zločin nad civilima (možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni do prije Stupnog Dola, I. Mlinovčić). Dana 23.listopada postrojbe HVO-a počinile su zločin u Stupnom Dolu, a 30.listopada pada obrana Vareša i počinje egzodus Hrvata.

Pitanje: …Zar su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu da bi Muslimansku armiju potakli na odmazdu?

Svjedok Mesić: Nisam to rekao. Rekao sam da je zločin počinjen kako bi zastrašio Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka.

Mesić dakle ne tvrdi da su Hrvati počinili zločin kako bi Muslimane potakli na odmazdu, nego tvrdi da su Hrvati počinili zločin “kako bi zastrašili Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka”. Takvom konstrukcijom Mesić zapravo abolira muslimanske zločine, a Hrvate proglašava dvostrukim zločincima: prvo, jer su počinili zločin nad Muslimanima/Bošnjacima; drugo, jer su počinili zločin radi zločinačke politike zastrašivanja Hrvata, zato što je po Mesiću, “politika je bila povući Hrvate iz nekih područja”. Monstruoznost Mesićevih konstrukcija oslikava način na koji funkcionira njegovo političko mišljenje, koje niti tumači događaje niti se njegove konstrukcije mogu susresti sa elementarnim činjenicama. S pravom se postavlja pitanje kako na ove konstrukcije nisu reagirali ni obrana generala Blaškića ni tužiteljstvo? Kako se može optuživati hrvatsku politiku za etničko čišćenje Hrvata iz općine Vareš i Kakanj, potkraj listopada 1993., kada je poznato da su 14. rujna 1993. Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali (tada) tajni sporazum o stvaranju zajedničke hrvatsko-bošnjačke države koja će biti u konfederaciji sa Hrvatskom? Kada su događaji potvrdili da se hrvatska strana drži tog dogovora, ali ne i Izetbegović, koji je već 16. rujna 1993. godine potpisao sporazum sa Momčilom Krajišnikom da se Srbi mogu izdvojiti iz BiH? Kada je činjenica da hrvatska politika nije “trebala” zastrašivati Hrvate i zagovarati njihovo “povlačenje” iz općina Vareš i Kakanj, jer je već pristala na hrvatsko-muslimansku federaciju u konfederaciji sa Hrvatskom? Ali ni prije toga, jer su i po Vance-Owenovom planu o uređenju BiH na provincije i Owen-Stoltenbergovom planu unije triju republika te općine bile predviđene da uđu u sastav bošnjačke provincije, odnosno republike. Bošnjaci su bili ti koji su, slijedom odluke svojeg vojnog i političkog vodstva, željeli imati “čiste” teritorije, kako bi u završnici pregovora o političkom riješenju za BiH imali što bolje pregovaračke pozicije. Etničko čišćenje općine Vareš, koje Mesić navodi kao primjer pogrešne politike predsjednika Tuđmana, poslijedica je vojnih operacija Armije BiH u okviru plana “Neretva 93”. O toj činjenici Mesić nije želio svjedočiti. Uzput, i Mesić i haško tužiteljstvo zalažu se za “individualizaciju krivnje”, ali i na ovome primjeru je očito da se i u pitanjima i u odgovorima govori o Hrvatima (ne o pojedincima i pojedinim postrojbama) i time se implicira kolektivna krivnja Hrvata. Da apsurd bude veći, krivnja se pripisuje Hrvatima nad kojima je počinjen zločin etničkog čišćenja. Postoje li riječi kojima bi se opisalo Mesićevo krivotvorenje činjenica, njegovo bezuvjetno opravdavanje muslimanskih zločina i etničkog čišćenja Hrvata i njegova bešćutnost prema stradanju Varešaka iu ostalih hrvatskih izbjeglica koji su pokušali naći spas u Varešu, da bi poslije toga prošli još veću golgotu???? (Vidi: Prof. dr. Miroslav Tuđman, “Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta 2006. str. 384. – 390.)

Što se tiče medijske promocije ove bolesne, apsurdne, morbidne, perverzne, inverzne, groteskne, karikaturalne, nevjerojatne, drske teze, kolovođa je bio intelektualni i duhovni lider nove “hrvatske desnice” Ivo Banac koji je tu tezu upucao u američki informacijski prostor dana 25. listopada 1993. godine. O tome sam sve dovoljno detaljno opisao ovdje:

https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

I za kraj ovog opsežnog štiva, trebalo bi uputiti par pitanja haškom sudu, a posebice tužiteljstvu. Naime, zašto ono izvješće PMEZ-a u svezi muslimanskog napada na Travnik u lipnju 1993. godine koje se koristi u ovom predmetu nije korišteno prije, u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez? Ovo pitanje je debelo opravdano. Kao što i sami vidimo, u predmetu Blaškić, da bi proguralo tezu o “samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne” tužiteljstvo se radije oslonilo na iskaz Stjepana Mesića koji je u ključnom djelu zapravo rekla-kazala iskaz iz druge ruke (“… Josip Jozelić iz Vareša rekao mi je…”) nego na ovo izvješće PMEZ-a. To dovoljno govori o “vjerodostojnosti” tog izvješća kad je tužiteljstvo bilo sklonije upustiti se u avanturu s Mesićem nego osloniti se na ovo izvješće. To je još više bitno jer se ovo izvješće odnosi na Travnik gdje je Blaškić kao zapovjednik još i imao nekog utjecaja, za razliku od Vareša gdje su i sama sudska vijeća zaključila da ni Blaškić ni Kordić nije imao utjecaja (bez obzira što Vareš spada u OZSB na čijem je čelu bio Blaškić), već da je Vareš bio pod utjecajem Kiseljaka odnosni Ivice Rajića.

Poznato je također da je tužiteljstvo na čelu s Kenethom Scottom u predmetu šestorke zatražilo od sudskog vijeća da kompletan Mesićev iskaz iz slučaja Blaškić uđe u zapisnik ovog predmeta. Tom zahtjevu su se naravno usprotivile obrane svih šest optuženika s pravom tražeći da Mesića ispitaju u protuispitivanju. Tek tad se haško tužiteljstvo za tezu o “samopprogonu Hrvata iz srednje Bosne” služi ovim izvješćem umjesto Mesićevim lažima, a za ostale Mesićeve laži tipa Karađorđevo i slično tužiteljstvo nije zvalo Mesića da ih ponovi, jer je značlo da je profesor Miroslav Tuđman napisao knjigu na 469 stranica pod naslovom “Vrijeme krivokletnika” u kojem raskrinkava Mesićeve laži u slučaju Blaškić s tim da profesor Tuđman nije uspio zahvatiti ni pola od svih laži koje je Mesić tamo izrekao i znao je da je obrana spremna na njegove teze. I zato su umjesto njega angažirali Josipa Manolića što je zapravo priznanje tužiteljstva da im je jasno da je Mesić lagao, i da je obrana na te laži spremna, pa su zato morali angažirati novog lažova, ovaj put Josipa Manolića, istog onog koji je skupa sa Stjepanom Mesićem pokušao proizvesti parlamentarni puč u proljeće 1994. godine nakon čega su se njih dvojica razišli s predsjednikom Tuđmanom i postali mu najljući politički oponenti, a sve te činjenice je haški sud gurnuo u stranu, kad je odlučio oslanjati se na njihova svjedočenja iako je potpuno jasno da iz političkih razloga ta svjedočenja mogu biti sve samo ne nepristrana…

S druge strane, Ivo Banac se danas kočoperi na domjencima nekih koji su sebi uzeli za pravo tvrditi da su veći Hrvati od drugih, tu prije svega mislim na stranku NHR, a koje je (osim Hasanbegovića koji točno zna što čini) doktor Tuđman u onom svom legendarnom govoru iz 1996. godine opisao rječima „politički diletanti i bezglavi smušenjaci“.

Ovaj tekst je moj prilog od srca Hrvatima srednje Bosne, žrtvama muslimanskog genocida i etničkog čišćenja, a ujedno njime pozdravljam povratak političkog uznika i ratnog zapovjednika Vojne policije Hrvatskog Vijeća Obrane.

Završit ću Psalmom 127.

Ako Gospodin kuću ne gradi uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grada ne čuva uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti.

Vi što jedete kruh muke miljenicima svojim u snu On daje.

Evo: sinovi su Gospodnji dar plod utrobe Njegova je nagrada

Strelica u ruci ratnika to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac neće se postidjeti kad se preo bude s dušmanima pred vratima.

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Partizanski pokolj širokobrijeških franjevaca bio je komunistima bolna točka

Objavljeno

na

Objavio

Redovni profesor na više zagrebačkih fakulteta i povjesničar na Hrvatskom institutu za povijest Miroslav Akmadža i u svom magistarskom radu, kao i doktorskoj disertaciji, te objavljenim djelima govori o Katoličkoj Crkvi u jugokomunističkom režimu (Katolička Crkva u BiH i komunistički režim, Katolička Crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980., Krunoslav Draganović, Crkva i država – svezak I. – IV., 1945. – 1968., Franjo Šeper: mudrošću protiv jednoumlja, Biskupi, komunisti i svećenička udruženja, govori o Katoličkoj Crkvi u jugokomunističkom režimu).

Sa zvanjem znanstvenoga savjetnika član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, a također je i član Upravnog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Kao vrstan poznavatelj prilika i okolnosti u kojima se našla Katolička Crkva na koncu Drugoga svjetskoga rata te zlosilja koje je trpjela kroz totalitarni jugokomunistički režim, profesor Akmadža rado je pristao na razgovor za novi broj glasila Stopama pobijenih.

Gledajući statističke podatke o stradanju katoličkih svećenika u vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, dolazi se do zaključka da je jugokomunistički režim bio znatno suroviji prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata nego što su, primjerice, albanski, mađarski, poljski, slovački ili istočno-njemački komunistički režimi bili prema katoličkim svećenicima u svojim zemljama. Kako to tumačite?

– Razlog tomu je što je Crkva u ostalim zemljama predstavljala samo vjernike i vjeru kao takvu, koju su željeli isključiti iz društva, ali im za to nisu bila nužna ubojstva svećenika. Naprotiv, od njih bi stvorili samo mučenike i jačali vjeru. Zato su nastojali koristiti druge metode, poput onemogućavanja njezina javnoga djelovanja i promidžbenoga rušenja njezina ugleda. No, kod Crkve u Hrvata nije bio problem samo vjera, nego i nacija. Komunisti su, naime, Crkvu u Hrvata doživljavali kao nositelja nacionalnih i separatističkih ideja te su ju kao takvu nastojali prikazati proustaškom, protukomunističkom i protujugoslavenskom organizacijom. Zato su prema njezinim svećenicima ponajprije represivno djelovali optužujući ih za ustaštvo, izdaju jugoslavenskih nacionalnih interesa i rušenje jugoslavenskog jedinstva.

   Kad je u pitanju metodologija organiziranih jugokomunističkih zločina uperenih protiv katoličkih svećenika i redovnika na prostoru bivše Jugoslavije, je li ona ujednačena ili je ovisila, i koliko ako jest, o volji nisko postavljenih mjesnih dužnosnika?

– Tu ne možemo dati jednoznačan odgovor. Riječ je o kombinaciji jednoga i drugoga. Normalno da je za obračun s najistaknutijim predstavnicima Crkve, poput Stepinca, Čule i drugih biskupa i redovničkih provincijala, bila nužna odluka najviših predstavnika vlasti, tj. Tita osobno. No, usporedo s tim, niža tijela vlasti i pojedinci, provodili su samoinicijativno represiju nad nižim svećenstvom, što zbog ideološkog zanosa, što zbog dokazivanja ili osobnih animoziteta. To, s druge strane, ne oslobađa odgovornosti najviše predstavnike vlasti jer su ovi za takva postupanja znali, ali nisu ništa poduzimali protiv počinitelja, naprotiv često su takve i nagrađivali. To je razumljivo rezultiralo masovnošću takvih postupaka, posebice u zadnjim ratnim i prvim poratnim godinama.

  Zašto je jugokomunistički režim krivio katoličke svećenike i redovnike te se tako surovo okomio na njih koncem Drugoga svjetskoga rata i u poraću?

– Ponajprije zato što su katoličke svećenike smatrali političkim protivnicima, odnosno podupirateljima ustaškoga pokreta. To je bio posebice povod nasumičnim pojedinačnim ubojstvima. No, općenito, za komunističku vrhušku, svećenici su bili potencijalni predvoditelji oporbenih snaga u okolnostima u kojima su ukinute legalne političke stranke. Obračun sa svećenstvom trebao je ponajprije obeshrabriti većinu svećenstva u eventualnom takvom djelovanju, ali i izazvati strah kod vjernika od sličnih posljedica. Vjernici su, naime, trebali shvatiti da ako se vlasti usude tako okrutno obračunati sa svećenicima, što tek onda oni, kao obični građani, mogu očekivati. Tako je neutralizirano svako političko djelovanje izvan partijskih struktura.

   Dostupne informacije govore da su ratne i poratne egzekucije rađene na temelju pomno urađenih popisa. Je li to točno i tko su autori tih popisa?

– U manjoj mjeri da, ali najveći broj pobijenih bio je izvan tih popisa. Što se tiče popisa i tu postoje dvije razine. Najviše vlasti zacijelo su odredile koji su to najistaknutiji pojedinci koje po žurnom postupku treba likvidirati. Na nižoj razini rađeni su popisi po raznim kriterijima, koje sam već ranije spominjao: moguća politička opasnost, osobna netrpeljivost, osveta i sl. Jedan od poznatijih takvih popisa bio je u slučaju pokolja na Daksi. Dok recimo u slučaju pobijenih širokobrijeških franjevaca, nije bio nužan popis nego je jednostavno odlučeno da se pobiju svi koji se tamo pronađu.

Kakve su Vaše spoznaje o ubojstvima 66 hercegovačkih franjevaca? Navodno su neki od njih na području Ljubuškoga, odakle i Vi potječete, bili na popisu s najmanje 60-ak osoba koje su jugokomunisti namjeravali pobiti čim osvoje Ljubuški.

– Kao što sam prethodno spomenuo, većina ovih franjevaca pobijena je samim činom zatjecanja u samostanu. Ostali su, pa tako i oni u Ljubuškom, bili pobijeni ili na temelju popisa svih onih građana koji su smatrani potencijalnom opasnošću za režim ili pojedinačno, bez nekog posebnog plana. U tom smislu Ljubuški se bitno ne razlikuje od ostalih zapadnohercegovačkih općina. Zapadna Hercegovina smatrana je ustaškim gnijezdom i izvorištem potencijalnih budućih rušitelja režima i Jugoslavije. Zato su jugokomunističke represivne mjere prema svećenstvu i ostalom hrvatskom puku u tim krajevima bile brutalnije nego drugdje. Normalno, komunistima, kao i sličnim diktaturama, intelektualna elita predstavljala je najveću opasnost, a svećenici su bili najistaknutiji predstavnici te elite, ali i stvaratelji budućih intelektualnih elita. Zato su oni, kao i drugi intelektualci, bili prvi na popisima onih s kojima se treba prvo obračunati.

Imaju li dugogodišnje tamničke kazne koje su odrobijali brojni hercegovački, bosanski i dalmatinski franjevci veze s utemeljenjem udruženja Dobri pastir i zašto?

– Udruženje Dobri pastir, koje su osnovali bosanski i hercegovački franjevci, mimo volje crkvene hijerarhije, a uz potporu državnih vlasti, utemeljeno je ponajprije baš zato da se spriječi kažnjavanje svećenika, ali i oduzimanje crkvene imovine i onemogućavanje sveukupnog crkvenog djelovanja. To je bio i argument franjevaca prema crkvenoj hijerarhiji kada su opravdavali tu svoju odluku. Vlasti su preko udruženja nastojale nadzirati crkveno djelovanje i dovesti Crkvu u ovisnost o državi. Svi oni koji su to sprječavali postali su meta represivnih tijela vlasti te su uglavnom završavali u tamnicama. S druge strane, oni koji su već bili u tamnicama, mogli su si osigurati raniji izlazak na slobodu ako bi se učlanili u udruženje. No, ni formalno članstvo u udruženju nije bilo jamstvo da ne ćete završiti u tamnici ako ste pokazali u svom djelovanju da ste neskloni postojećem režimu.

Kao godinu zaokreta u odnosima jugokomunističkih vlasti i Svete Stolice često navodite 1966. godinu. Što se tada promijenilo za svećenike i vjernike?

– Nakon što je 1960. umro nadbiskup Stepinac, a na čelo Crkve došli reformski pape Ivan XXIII. i Pavao VI., jugoslavenske su vlasti procijenile da je za njihovu međunarodnu afirmaciju, posebice kroz pokret nesvrstanih, bitno poboljšati odnose sa zapadnim zemljama, za što im je trebala normalizacija odnosa sa Svetom Stolicom. Zato su početkom 60-ih godina, u vrijeme održavanja Drugoga vatikanskoga koncila, koji je otvorio mogućnost dijaloga s komunističkim režimima, jugoslavenske vlasti inicirale pregovore sa Svetom Stolicom. Svetoj je Stolici to odgovaralo kao početna postaja na putu ostvarenja Istočne politike, kojom se trebalo pomoći Crkvi iza »Željezne zavjese«. To je rezultiralo potpisivanjem protokola o normalizaciji jugoslavensko-vatikanskih odnosa 1966. Sve se razumljivo moralo odraziti i na poboljšanje položaja Crkve u Jugoslaviji. Iako time komunisti nisu odustali od krajnjeg cilja, iskorjenjenja religije iz društva, ipak su ublažili politiku prema Crkvi. To je ponajprije rezultiralo smanjenjem sudskih progona svećenika, omogućavanjem gradnje novih crkava, slobodnijom vjerskom poukom i sve brojnijim vjerskim tiskom. Jedino na čemu je država inzistirala bilo je nemiješanje Crkve u politiku.

   Poznata knjižica Široki Brijeg, koju je priredio dr. fra Gojko Musa, izišla je iz tiska početkom sedamdesetih godina. Gledajući tu knjižicu danas, u njoj ne postoji ništa što bi moglo biti predmet spora. Međutim, nakon njezina objavljivanja uslijedili su politički progoni, pretresi, sudske presude, a medijska je hajka bila drastičnija nego nakon 1945. S obzirom na zaokret iz 1966., kako to tumačite?

– Prvo, knjižica Široki Brijeg podsjećala je na partizanski pokolj širokobrijeških franjevaca, što je bila bolna točka koju se uopće nije smjelo spominjati, kao ni Bleiburg. Dakle, riječ je o zabranjenoj temi. Drugo, to je bilo vrijeme političkih previranja u Hrvatskoj, kada je komunističke vlasti zahvatio opći strah od jačanja nacionalističkih i kleronacionalističkih snaga. Zato ponavljam, država je bila popustljivija prema Crkvi u čisto vjerskim stvarima, no ako je nešto mirisalo na politiku, nije imala milosti.

Crkvenodržavni odnosi u razdoblju od Titove smrti do raspada Jugoslavije bili su također složeni. Poglavito je to razdoblje burno na području Hercegovine nakon pojave Međugorja. Recite nam malo više o tome.

– Nakon Titove smrti u Jugoslaviji dolazi do ekonomske krize, ali što je još važnije do političke krize vezane uz događanja na Kosovu. Sve je više dolazio do izražaja strah komunista od mogućeg raspada zemlje. Svako masovnije okupljanje naroda predstavljalo je potencijalnu opasnost. To je vrijeme učestalih velikih crkvenih manifestacija, na kojima se masovnošću izražavala odanost naroda prema Crkvi, a Crkva sve češće predstavljala zaštitnikom hrvatskih nacionalnih interesa. To je svakako izazivalo zabrinutost državnih vlasti. U tim okolnostima dogodilo se i Međugorje koje postaje potencijalno okupljalište širokih masa. Dok su masovna vjernička okupljanja u Solinu, Mariji Bistrici i drugim tzv. umjerenijim krajevima, još i mogla proći, u srcu zapadne Hercegovine, koja je smatrana izvorištem neprijateljskih snaga, to je bilo neprihvatljivo. Posljedica toga je represivno postupanje vlasti u Međugorju i okolici.

    Posljednjih godina često se govori o pojmu lustracije. Što bi, po Vama, taj proces obuhvaćao i je li on danas u ovim okolnostima uopće moguć?

– Kao povjesničar ponajprije smatram da mi povjesničari svojim istraživanjima moramo doprinijeti lustraciji, tj. utvrditi činjenice o svim nedaćama i njihovim pokretačima u vrijeme jugokomunističke vladavine, odnosno razdvojiti žito od kukolja i to unijeti u školske udžbenike. Lustracija u glavama starijih naraštaja nije izvediva, jer je teško utjecati na mišljenje ljudi koji su proživjeli komunističko razdoblje, bilo kao žrtve bilo kao progonitelji. No, naša djeca moraju učiti i znati što je i kako bilo u to vrijeme i koje su posljedice toga, ne toliko radi naše prošlosti, koliko radi njihove budućnosti. Lustracija u sudskom ili političkom smislu smatram da je zakašnjela i danas neprovediva. No, u duhovnom, obrazovno-odgojnom i kulturološkom smislu može se puno napraviti.

      Na koncu, koja bi bila Vaša završna poruka čitateljima glasila Stopama pobijenih?

– Poručio bih im da je jako dobro što mogu upoznati prošlost svojih predaka i svoga kraja te tako sačuvati sjećanje na sve one koji su patili za našu bolju budućnost. No, ne smiju biti opsjednuti prošlošću, nego usmjereni prema budućnosti, tako da poučeni prošlošću ne dopuste da nam se više ikad dogodi ono što nam se dogodilo u vrijeme jugokomunizma. Također, da spoznaja o onom što nam se dogodilo ne bude izvorište mržnje, nego poticaj da mi danas, za dobrobit naše djece i naroda, živimo u duhu kršćanske ljubavi, praštanja i solidarnosti.

Razgovarala: Anita Martinac / Stopama pobijenih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari