Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kako su „žrtve“ Jasenovca završile na čak pet kontinenata?

Objavljeno

na

N. Banić: Zastrašujuće manipulacije uprave Jasenovca

[ad id=”93788″]

Kao što je pokazano u prethodnim člancima, na mrežnome popisu Spomen-područja Jasenovac postoji mnogo nepravilnosti od kojih je najozbiljnija ta što se za mnogo osoba može pokazati kako zapravo uopće nisu stradale u Jasenovcu. Tu su od velike pomoći javno dostupni izvori podataka, a za neke je osobe to postalo poznato nakon što su i pojedini čitatelji izvršili vlastita istraživanja. Primjer za to slučajevi su Nikole Lipka ili Nikole Herakovića o kojima su nedavno u Hrvatskome tjedniku pisali Tomislav Lipak i Darko Komar. Činjenica da postoji značajan broj osoba koje se neopravdano nalaze na jasenovačkome mrežnom popisu budi sumnju u postojanje više dodatnih i dosad nepokazanih takvih slučajeva. Ta sumnja dodatno raste kad se vidi kako u mrežnome popisu za mnogo osoba nedostaju neki ključni podatci ili postoji više njihovih mogućih vrijednosti, što može dovesti do različitih problema kod pokušaja jednoznačne identifikacije pojedinih osoba.

Primjera radi, za početak vrijedi spomenuti dosad neobjavljen slučaj Josipa Sterna. On je prema mrežnome jasenovačkom popisu rođen 1917. godine u Orešcu, ime oca mu je Marko, u Jasenovcu je navodno ubijen 1941. godine, a kao prvi od izvora podataka u napomeni je “Popis žrtava Drugog svjetskog rata” Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. Međutim, među registracijskim obrascima zatvorenika logora Auschwitz postoji jedan na kojem se spominje Josip Stern također rođen 1917. u Orešcu, kojem je ime oca Markus. Očigledno je kako se radi o istoj osobi, pri čemu na obrascu iz Auschwitza piše kako je Josip Stern u Auschwitz stigao 1942. godine, što znači da nije ubijen 1941. kako to navodi mrežni popis. Više o spomenutome obrascu moguće je pročitati na stranici.

U ovome slučaju pogreška na jasenovačkome popisu očita je – postoji podudaranje u pet podataka na oba popisa. Slični su slučajevi pokazani i u prethodnim člancima. Budući da je vidljivo kako je na savezni popis iz 1964. godine osim žrtava iz logora Buchenwald dodan i barem jedan zatvorenik iz logora Auschwitz, moglo bi se reći da nacistička Njemačka, koliko god bila loša, svojom ostavštinom danas pomaže u traženju istine zamućene od strane jugoslavenskoga totalitarnog režima, što je groteskno.

Mnoga imena bude opravdane sumnje

Esther GitmanNešto nezgodniji slučajevi su kad za neki podatak postoji više mogućih vrijednosti koje na prvi pogled mogu promaknuti. Jedan je od tih podataka godina rođenja, jer za pojedine osobe u njihovim napomenama na mrežnome popisu postoje i alternativne mogućnosti godine rođenja koje su drukčije od one koja je ponuđena kao pretpostavljena. Na mrežnome popisu tako se nalazi i Salamon Romano, rođen 1909. godine u Sarajevu, i kojem se otac zove Nisim. Uz godinu rođenja stavljena je zvjezdica što znači da je podatak nepouzdan, a u napomeni se uz savezni popis iz 1964. godine kao dodatna mogućnosti nudi 1901. godina.

Zanimljivo je da se Salamon Romano, rođen u 1901. godine u Sarajevu kojemu je ime oca Nisim, nalazi i na popisu preživjelih Židova iz Zagreba koji je spomenut u jednome od prethodnih članaka i koji je sastavila dr. Esther Gitman, američka stručnjakinja židovskoga podrijetla za holokaust na području Jugoslavije. U tomeprethodnom članku Salamon Romano nije bio spomenut upravo zbog godine rođenja koja je u popisu nesigurna, ali se ipak na temelju ostalih podataka kao i alternativne vrijednosti godine rođenja može s priličnom sigurnošću govoriti kako je riječ o istoj osobi. Spomenutu osobu može se potražiti i u popisu preživjelih koji se kao i mnogi drugi popisi donekle može pretraživati na stranici.

Isti problem s godinom rođenja je i kod IsakaKabilja, koji je prema mrežnome popisu rođen 1890. godine u Sarajevu pri čemu je godina rođenja označena kao nepouzdana. U napomenama je opet nakon oznake saveznoga popisa iz 1964. godine kao alternativna godina rođenja spomenuta 1912. godina. Uzme li se to u obzir, tada na popisu preživjelih korištenome u prethodnome članku za koje su dostupna i njihova svjedočanstva postoji podudaranje s IsakomKabiljom rođenim 1912. godine u Sarajevu čije je svjedočanstvo preuzeto u Izraelu. Iako se radi o podudaranju četiriju podataka, potencijalni problem ovdje je što nije spomenuto ime oca. Naime, u već korištenomepopisu Židova koji su 1948. iz Sarajeva otišli u Izrael također se nalazi Isak Kabiljo rođen 1912. godine u Sarajevu kojem se kao ime oca navodi Josef dok mrežni popis kao ime oca navodi Avram. Budući da prvi popis ne navodi ime oca, ne može se sa sigurnošću reći radi li se o Isaku Kabilju koji je 1948. napustio Sarajevo, o Isaku Kabilju koji je naveden na jasenovačkome popisu ili možda o nekomu trećem. Međutim, kako u različitim popisima, uključujući i jasenovački, postoji više slučajeva osoba koje imaju isto ime, prezime, mjesto i godinu rođenja, ali različito ime oca, slučaj Isaka Kabilja vrijedi spomenuti zbog opravdane sumnje na pogrešku u jasenovačkome mrežnom popisu.

Odsustvo je uprava Jasenovca protumačila kao smrt

Ipak, postoji još jedan slučaj kod kojeganema ovakve sumnje. Radi se o Jozefu Alkalaju koji je prema jasenovačkome mrežnom popisu rođen 1921. godine u Sarajevu, ali se u napomeni nešto dalje od oznake saveznoga popisa iz 1964. godine kao moguća alternativna godina rođenja spominje 1920.godina. Tada postoji potencijalno podudaranje s preživjelim Jozefom Alkalajem za kojega se na stranici može vidjeti da je rođen 1920. godine u Jugoslaviji i da je njegovo svjedočanstvo preuzeto u Kaliforniji u SAD-u. Ako je ovo podudaranje točno, onda se ovdje odlazak u Kaliforniju protumačio kao smrt u Jasenovcu.

U slučaju Salamona Romana i Jozefa Alkalaja između ostaloga problem je više mogućih vrijednosti za godinu rođenja. No što sa slučajevima u kojima na mrežnome popisu Spomen-područja Jasenovac neki od podataka potrebnih za jednoznačnu identifikaciju nisu navedeni? Na popisu se, primjerice, nalazi Vera Armuth za koju se navodi da je rođena u Zagrebu. Ne navodi se godina rođenja, ali navodi se da je 1943. ubijena u Jasenovcu i kao prvi od izvora podataka opet se navodi savezni popis iz 1964. godine. Međutim, na popisu preživjelih Sharit Ha-Platah, koji je sastavila židovska zajednica u Bavarskoj, također se nalazi Vera Armuth, rođena u Zagrebu, pri čemu se ovdje navodi i da je rođena 1909. godine te da je zadnja poznata lokacija Kaunitz.

Jasenovac istrazivanajPostoji dakle podudaranje u trima podatcima pri čemu potencijalno četvrto podudaranje nije moguće potvrditi zbog nedostatka popisa na jasenovačkome popisu. Ipak, budući da je na drugome popisu nađena osoba koja sadrži sve podatke kao i jasenovački popis za koji se već pokazalo da sadrži mnogostruke pogreške, ovdje nije teško dokazati da Vera Armuth ne pripada jasenovačkome mrežnom popisu, već upravo suprotno: dokazati da ona pripada tome popisu. U tom slučaju potencijalno se opet radi o pogreški na jasenovačkome popisu prema kojoj je vjerojatno nečije odsustvo zbog kasnijega boravka u Njemačkoj protumačeno kao smrt. Donekle sličan slučaj je i Dane Weinrebe, rođena u Zagrebu i navodno ubijene 1944. godine u Jasenovcu. Nju je, osim na jasenovačkome popisu, moguće pronaći i na popisu židovskih dolazaka u Švicarsku i jednomeod popisa preživjelih Židova s podatcima dostupnima na stranicama. Prema tim podatcima ona je rođena 1930. godine u Zagrebu i stigla je u Švicarsku 1943. godine. Kakose drugi od spomenutih popisa odnosi na preživjele, pretpostavljamo da ni Dana Weinrebe nije ubijena u Jasenovcu. To bi značilo da se vjerojatno u nekim slučajevima i odsustvo zbog odlaska u Švicarsku tumačilo kao smrt.

U spomenutim dvama slučajevima na jasenovačkomemrežnom popisu nedostajao je samo jedan podatak pa se još uvijek moglo govoriti o vjerojatnome podudaranju. Osim osoba s nedostajanjem jednoga podatka, na jasenovačkome popisu postoje i osobe kojima nedostaje više podataka, čime se potencijalno postavlja pitanje koliko se o tim osobama zapravo zna, koliko je to znanje pouzdano te je li uopće prikladno takve osobe stavljati na popis. Netko će reći da treba spomenuti bilo kakve potencijalne podatkepa tako i one o osobama o kojima se ne zna sve, međutim radi se o ozbiljnoj stvari pa to možda i nije najbolji pristup. Ipak, ako su tako već ponuđene dodatne žrtve navođenjem samo nekih podataka, onda bi navođenje osoba s tim istim podatcima na nekim drugim popisima trebalo biti dovoljno da se pokaže da spominjanje takvih osoba i na jasenovačkome popisu predstavlja potencijalne pogreške.

Ako se, primjerice, pogledaju samo osobe kojima su od osobnih podataka navedeni samo ime, prezime i godina rođenja,a danisu navedeni ime oca i mjesto rođenja, a takvih je na popisu 1.091, onda je za njih moguće pronaći barem četiri osobe s istim imenom, prezimenom i godinom rođenja i na nekome od drugih popisa, a to su: Georg Klein (1920.), Robert Blum (1909.), Bernard Klein (1901.) i Berta Mayer (1885.). O kojim je točno drugim popisima riječ, moguće je vidjeti u proširenim podatcima o potencijalnim podudaranjima koji su dani na stranici. Što se tiče jasenovačkoga popisa, za ove su četiri osobe kao izvor podataka navedene popisnice Anketnoga odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini. Zbog uporabe anketnih listića kojih je bilo prihvaćeno 90.000, lako je moglo doći i do usvajanja manje pouzdanih informacija. Više o radu i povijesti spomenutoga odbora moguće je pročitati na stranici.

Osobe s popisa otišle na barem četiri kontinenta

Ako se nadalje pogleda 160 osoba kojima su najasenovačkomemrežnom popisu navedeni samo ime i prezime bez mjestai godine rođenja te bez imena oca, onda je za njih barem dvadeset i pet moguće pronaći osobe s istim imenom i prezimenom i na nekome od drugih popisa. Od tih osoba dvije su već spomenute u prethodnim člancima: Lili Fuchs i Ivan Jungwirth. Preostale dvadeset i tri osobe su Paula Adler, GezaBlau, Jakob Blau, Olga Blau, Hana Braun, Olga Freund, Fani Fuchs, Geza Fuchs, Jakob Fuchs, Olga Halmoš, Berta Hauzer, Margita Herlinger, Berta Heršković, Friedrich Löbl, Arnold Kohn, Franjo Kovač, Regina Müller, Frida Roth, Oskar Schiller, Dezider Schlesinger, Herman Stein, Lujza Stein i Lujza Weiss.

Za većinu ovih osoba u napomeni se kao jedan od izvora podataka navode i već spomenute popisnice. Treba spomenuti da je za određeni manji broj popisa koji sadrže ovdje navedene osobe manje vjerojatno da sadrže osobe s ovih područja i da se vjerojatnije radi o slučajnome podudaranju imena i prezimena. Međutim, bez dodatnih podataka kojih na jasenovačkomemrežnom popisu nema, sumnja se ne može u potpunosti otkloniti, a za ostale popise koji sadrže ovdje navedene osobe već se prije pouzdano pokazalo da navode i osobe s mrežnoga popisa jasenovačkih osoba paje i navođenje ovih dvadeset i triju osoba potencijal nan epravilnost u popisu.

Uz nedostatke podataka najasenovačkome mrežnom popisu u ovomesu kao i u prethodnim člancima pokazani potencijalni primjeri osoba koje su za vrijeme ili nakon Drugog svjetskog rata otišle izvan Jugoslavije na barem četiri različita kontinenta, ali su se ipak našle na jasenovačkome popisu. Osim osoba za koje je to moguće pokazati korištenjem različitih javno dostupnih izvora, postoje još mnoge o kojima se može čuti prilikom razgovora s različitim osobama, a vjerojatno i mnoge o kojima više nitko ne govori.

Činjenica da savezni popis iz 1964. koji očito sadrži pogreške nije značajnije preispitan iako je nastao u totalitarističkome režimu sklonom propagandnim lažima, već se podatci iz njega i danas koriste za glavninu jasenovačkog popisa,samo je jedan od pokazatelja da sujugoslavenski utjecaj na društvo u Hrvatskoj i neke djelomične komunističke neistine te štetnost koja ih prati još uvijek prisutni unatoč suprotnim izjavama određenih pojedinaca. Hoće li i koliko će dugo taj utjecaj još trajati, ovisi ne samo o intenzitetu kojim ga se brani i nastavlja plasirati, već i o intenzitetu kojim se pokazuje njegova štetnost i utemeljenost na brojnim lažima. Za to su potrebna dodatna svjedočanstva kojih sigurno ima isamo treba uložiti mali trud da ih se objavi.

Nikola Banić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Popis stratišta, grobišta, zatvora i logora u Samoboru i okolici u svibnju 1945. Godine

Objavljeno

na

Objavio

Samobor je grad s najviše zatočenih u sabirne logore nakon Zagreba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. 12. krajiška brigada JA prihvatila je i sprovela od 14. do 20. svibnja 1945. iz logora Celje u logor Samobor oko 40.000 zarobljenika.

STRATIŠTA I GROBIŠTA U SAMOBORU I OKOLICI:

1. Stražnički put
– Strijeljani civili i vojnici. Prema iskazima svjedoka tu je ubijeno i pokopano oko 30 ljudi
– U smjeru Vrhovčaka. Malo podalje od drugog zavoja, s desne strane svjedoci pokazuju jamu dimenzija 3×4 metra gdje je prvo stratište i grobište civila i domobrana.
– Kad se dođe do zaravni zvanoj Brezina na stazi. Tridesetak metara dalje od ploče s natpisom „Pod Brezinom“ nalaze se četiri grobišta. Dva su dimenzija 3×3,5 metara s ulegnutom zemljom 40 cm.
– Žrtve su pokapali građani Samobora pod prisilom, vatrogasci i za vrijeme „radnih akcija“ kad su se prikrivala grobišta
– Mile Perković
– Petar (Milin sin) Perković
– Katica Perković (Milina kći) 12 godina svjedokinja slučajno preživjela – udana Beršić

2. Jelenščak
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Prema kazivanju očevidaca, određen broj zatočenika, najmanje dva kamiona dovedeni su i ubijeni na stratištu u Jelenščaku i Filipčevoj šumi.
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor
– Mjesto je udolina s tri strane omeđena strmim padinama
– Dovedeni logoraši su sami sebi morali kopati rake
– Nakon toga su ih mučili, tukli maljem i zatim strijeljali
– U ulici Tatjane Marinić u dvorištu jedne kuće ubijeno i pokopano je 9 njemačkih vojnika, u voćnjaku Marijana Šoštarića pokopan je jedan njemački vojnik. U okućnici Vida Vrbančića u Svetoj Heleni zakopan je Filip Grdović iz Golog Vrha. Na gradilištu Miroslava Penića pokopan je Zvonimir Ivezić iz Vukovara član Ustaške vojnice. Ubijen je i jedan domobranski vodnik iz Osijeka, jedna žena tabornica iz Dugog Sela.

3. Kod Lavice uz Gradnu
– Uzvodno uz Gradnu pod strmom stijenom sačuvana su dva bunkera iz 2. Svjetskog rata. Malo podalje uzvodno na putu za Vugrinščak bilo je stratište domobrana u svibnju 1945. Broj strijeljanih nije znan ali su komunističke vlasti na tom mjestu posadili borove da sakriju grobište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu u samoborskom parku

4. Stari grad, brdo Tepec i Anindol
– Danas su od Starog grada ostale su samo zidine a od kapelice u sredini samo temelji
– Od kapele sv. Ane do vrha Tepeca, kapelice sv. Jurja, vodi slabo održavani put i staza sa 12 postaja križnog puta
– Na prostoru između parkirališta„Rukljačeve gostionice“ i „tancplaca“ s obje strane su pokopani nevini svećenici (moguće vlč. Maretić iz Stare Gradiške i vlč. A. Đurić)
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna
– Zarobljenici iz logora na Vugrinščaku (jedan od njih je Milan Sertić iz Udbine) bježali prema Starom Gradu ali su ih kod kapele sv. Jurja dočekali i poubijeli. Zločinski su ih prekrili lišćem i kamenjem kod sjeverne kule Starog Grada. Predpostavlja se da su poslije pokopani u tzv. „radnim akcijama“.
– Stari Grad je 1945. imao na jednoj kuli kameni i betonski krov. U svim prostorima Starog grada partizani su držali zarobljenike. Danonoćno se čula rafalna paljba. Stari Grad su minirali i tako se taj dio svoda i zidova srušio i pokopao zarobljenike
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu koji su morali prikriti tragove zločina

5. Ulica Milana Reisera i Preradovićeva ulica, Filipčev sjenik i Šoštarićev štagalj
– Najveće stratište u gradu
– Prostor današnjih srednjih škola
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prostor između Betonske ceste i Samoborčekove pruge
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Tu je ubijeno i zakopano 170 domobrana iz kuće i dvorišta obitelji Čudić u Gajevoj 50
– Partizani su išli od kuće do kuće s nalogom da stanovnici moraju ići zakopavati mrtve
– Mrtvace vezane žicom zakopavali su dva po dva, puna dva dana. U svaki odjeljak rova stalo je oko 10 ljudi
– 20.5.1945. 15 zarobljenika iz zgrade poglavarstva posalno je lopatama zakopavati ubijene u Reiserovoj ulici i na ostalim lokacijama
– Kanal u kojima su ubijeni zakopavani dugačak cca. 60 metara
– Prema izjavi svjedoka bilo je oko 500 ubijenih
– 6-7 ekipa su razvažali mrtve. Kolima su ih Betonskom cestom prevozili do jednog bunkera iza današnjeg Ildaksa gdje su pokopali 25 mrtvih
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu oko Reiserova dobra

6. Žumberačko naselje
– Prostor od Perkovčeve ulice do Samoborke
– Najveće gubilište u gradu
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prilikom gradnje vojarne Taborec 1962. u Žumberačkoj građene stambene zgrade časnike, dočasnike , činovnike i političare (mahom Srbijanci, Srbi i Crnogorci)
– Pod temeljima zgrade Žumberačke 12 je gomila ljudskih kostiju
– Na izvođenju radova za kanalizacije za 10 i 12 Žumberačke nailazilo se na ljudske kosti
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

7. Filmsko Naselje
– Od križanja ispred škole Bogumila Tonija izgrađen za vrijeme rata bunker. Od njega do mjesta gdje su sagrađeni pogoni Samoborke vodio je rov. Na sredini rova je izgrađen još jedan bunker. Rov je jedne noći punoj rafala osvanuo zatrpan. Prilikom gradnje Filmskog naselja radnici pri kopanju temelja našli gomile ljudskih kostiju

8. Giznik – „Rupica“
– U Maloj Rakovici 9.5.1945. uhićeno je 5 domaćih 19-godišnjaka domobrana: Juraj Sečen, Josip Vraneković, Josip Biber, Jenko …. i Levak. Uz njih su uhitili i 24-godišnjeg Tomu Franjko i odveli u štab u kuće seljana Kuhara u Maloj Rakovici.
– U rano jutro 10.5.1945. su ih vezane odveli na stratište „Rupica“ na Gizniku u vinograd Drageca Bezjaka na mjestu današnje kuće Franje Kupresa. Ubijeni su rafalom iz pušaka partizana. Pokopali su ih u vinogradu s druge strane puta kod sadašnje kuće Vida Kovačića. Nekoliko dana iza toga roditelji i rodbina su tajno iskopali ubijene i pokopali ih u obiteljske grobnice na samoborskom groblju.

9. Polje iznad hidropatskog kupališta
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

10. Mala Rakovica „Gmajna“ (pašnjak)
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali. Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na Gmajni u Maloj Rakovici.
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

11. Mala Rakovica „Lanišče“

12. Velika Rakovica „Vrtlišče“
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali.
– Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na gmajni u Maloj Rakovici.

13. Rudarska draga kod kapele sv. Nikole
– 20.5.1945. strijelja jedan časnik stotinjak metara iznad pećine
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

14. Područje Stare ciglane prema Klokočevcu
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor do stratišta „Jelenščak“

15. Samobor – Sajmište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

16. Bregana – područje samačkog hotela

17. Bobovica, Otok Samoborski, obala rijeke Save
– Partizani XVIII. brigade XXV. divizije otkrili skrivene vojnike u selu Bobovica, žicom ih povezali i strijeljali na obali rijeke Save
– Vojnici domobranskog voda 2. voda 2. satnije, jedan od ubijeni, jedan klobučar iz Jaske, drugi vojnici i civili
– domobranski dočasnik iz Ljubuškog Stanko Leko se oslobodio žice s kojom je vezan ali su ga ponovo uhitili i ubili sa skupinom civila u voćnjaku u selu Samoborski Otok

18. Grdanjci – mjesno groblje

SVETA NEDELJA

19. Sveta Nedelja – „Veliki travnik“ i „Pakovica“
– Dovedena jedna grupa iz logora „Mala Rakovica“
– Na lijevoj obali potoka Rakovica kraj drugog mosta na udaljenosti 10-15 metara od potoka na livadi koji domaći zovu „Veliki Travnik- Trebež“ na parceli zvanoj Paka
– Grobnica 35-45 vojnika. Svjedoci pretpostavljaju da su tu ubijeni hrvatski vojnici domobrani i ustaše pretežito iz Slavonije iz okolice Novske, dvojica iz Hrvatskog Zagorja, jedan iz Stenjevca u Zagrebu…. Svi koji su htjeli pobjeći su strijeljani a svi ostali poklani.
– Svjedoci koji su sutradan vidjeli stratište kazuju da je leševa bilo s obje strane potoka
– Jedan koji je rodom iz Virovitice je uspio pobjeći a stariji ljudi kažu da se uspio spasiti i ranjeni Bartol Dutković rodom sa Svetonedeljskog Brega.
– Strijeljanje se dogodilo 10. i 11. svibnja 1945.
– 1950-ih godina čišćen je potok Rakovica i veliki grobni humak je bagerima razgrnut i poravnan a preko njega je izraslo rakitovo grmlje. Prigodom čišćenja Rakovice 1970.-ih buldožerima su izvučene ljudske kosti i dijelovi domobranskih odora pa je zato napravljen mali zavoj potoka kako bi se sačuvala grobnica
– Danijela Jonke, Fučkar zapovjednik domobranske Prosvjetne bojne, Crnić i još dvojica njihovih prijatelja domobrana odvedeni iz doma obitelji Stranić na Gizniku povezane žicom u logor „Voćnjak“ i od tamo tako njih pet povezanih odvedeni do stratišta „Pakovica“ ili šumi „Lipje“
– 11.5.1945. došli su vatrogasci iz Samobora sa svojim zapovjednikom Filipom Račićem, iskopali rake, leševe posuli živim vapnom i prekrili zemljom

20. Sveta Nedelja – šuma „Lipje“
– Šuma je smještena u podnožju Mužinić Brega na desnoj obali potoka Rakovica
– U njoj je mučeno 14 hrvatskih vojnika 20-godišnjaka iz sela Bregi, Stupnik i Obrež.
– Ubijeni su na Križevo u proljeće 1945.
– Tu su ubijeni i pokopani: Josip Ivanec, Juraj Fabijančić, Josip Delić, Alojz Dutković, Stanko Dutković, tri brata koje su zvali „Gabreki“, i još petorica nepoznatih mladića. Neke od mladića su roditelji nekoliko dana nakon strijeljanja potajno iskopali iz jama i pokopali ih u obiteljske grobnice na svetonedeljskom groblju
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

21. Sveta Nedelja – šuma „Padež“
– Tu je ubijen Vinko Čačković domobran iz Svete Nedelje 9.5.1945.

22. Sveta Nedelja – livada „Lug“
– Livada između Samobora i Svete Nedelje
– Tu je ubijen 9.5.1945. mladi svećenik Slavko Ivanec neposredno prije svoje mlade mise

23. Kerestinec – polje „Racko“
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prema Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

24. Kerestinec – polje iza crkve uzvišenja Svetog Križa – žrtve su logoraši iz dvorca Kerestinec
– postoji više grobišta, broj žrtava oko 350
– civili, Hrvati i ostali

25. Kerestinec – kanal pored dvorca Kerestinec
– žrtve su dovožene kamionima te streljane
– broj žrtava nepoznat, vojnici i civili, Hrvati i ostali

26. Kerestinec – Miholićev put 26 a
– strijeljani hrvatski vojnici, uglavnom avijatičari
– broj žrtava 108

27. Kerestinec – padina Stupničkoobreške ulice prema Ježdovcu
– svjedoci kazuju da je u ljeto 1945. Zemlja kipila krvlju koliko je ljudi tamo ubijano
– tamo se zakopavalo jer zemlja ima dosta pjeska pa je lakše bilo zakopavati ubijene

28. Mala Gorica – Šuma Starča
– Ubojstvo saborskog zastupnika za kotar Pakrac Ivana Terihaja koji se iz Pakračke Klise doselio u Rakitje. Partizani su ga uhitili u njegovoj kući i odveli u šumu Starča u Maloj Gorici i tamo ga ubili.

29. Rakov Potok – šuma „Stupnica“
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora
– Pročitati u V. Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, str. 181
– Da prikriju zločine narodne su vlasti dugo vremena branile pristup i područje proglasili „farmom puževa“
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestinec a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– likvidirani hrvatski vojnici
– postoji više grobišta
– oko 650 žrtava

30. Sveti Martin pod Okićem
– 12.9.1946. pred župnim dvorom iz zasjede je lovačkom puškom ubijen župnik Pavao Bedenik u dobi od 32 godine

31. Jazovka u Žumberku
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mara Juratovac, djevojka 17 godina rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– (djevojka 19 godina) Juratovac rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– Juro Juratovac (Crni) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 11.4.1944.
– Petar Juratovac (Šuco) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko Juratovac (Kostur) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Franjo Juratovac (Pajkov) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko (Franje) Delišimunović rodom iz Gornje Vasi – ubijen 1945.
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca

32. Sošice
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i drugih mjesta i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mučene, a neke i žive bacali u vrlo dubok ponor koji se nalazi između sela Gornje i Sopti
– Ubijanja se vršila do polovice lipnja 1945.
– Seljaci su čuli jauke žrtava bačenih živih u jamu

33. Križni putu 1. – Ogulin – grobište Samoboraca
– 21.7.1945. krenula je kolona zarobljenika iz Samobora na „Križni put“. Više od 4000 ljudi svi iz manjih logora u centru, logoraši iz „Kloštra“, logor „Reiserova perivoja“ i iz logora „Mala Rakovica kreće za Ogulin. Kolonu prate patrizani naoružani strojnim puškama.
– Smjer Mirnovečka cesta, Dugava, Galgovo, Klinča Sela, Kupinec, Pisarovina, Pokupsko, logor „Viktorovac“ u Sisku (neke zarobljenike ubijaju i tovare u 20-50 zaprežnih kola i odvoze), logor „Staklana“ u Sisku, novačenje u VIII. Kordunašku udarnu brigadu, Petrinja, Glina, Gvozd, Topusko, motel „Korana“ u Karlovcu, Vojarna bana Jelačića u Karlovcu, Duga Resa, Zvečaj, Generalski Stol prijevoz vlakom, Realna gimnazija u Ogulinu, Petrovo Selo, oko 2 sata u noći strijeljano je više od 100 Samoboraca, njihovo grobište je udaljeno 400 metara od Ogulina na lijevoj strani ceste Ogulin-Josipdol. To je najveće stratište i grobište Samoboraca.

34. Križni put 2.
– Polazak iz logora „Mala Rakovica“ oko 3000 zarobljenika
– Rakovica (prva ubijanja na kraju kolone), sajmište prije Jastrebarskog ( u toj šumi je puno ubijenih zarobljenika), logor „Dubovac“ u Karlovcu (noću kolone kamiona odvoze zarobljenike u Jazovku, šumu Kozjaču iza karlovačkog Starog grada…), Pisarovan, Pokupsko, šuma Kljuka (puno ubijenih-kolona prepolovljena), logor „Viktorovac“ u Sisku, Hrvatska Kostajnica, Dubica, Jasenovac (jasenovački logor je pun, noćima su vršena smaknuća logoraša na stratištama i u rijeci Savi), Novska, Daruvar, Pakrac, Voćin, Papuk, Velika kod Požege logor uz Orljavu, Požega, logor u Našicama, 21. Kolovoza 1945. dolazak na Zeleno Polje u Osijek kad je donesena opća amnestija.

ZATVORI U SAMOBORU:

1. Zgrade u Obrtničkoj ulici
– Zgrada Općinskog suda, zgrada do nje, zgrada nasuprot nje
– Zarobljenici nekoliko dana boravili u jednom skladištu bez sanitarnog čvora nekoliko dana

2. Zatvor u hotelu Lavici
– Jedan od manjih samoborskih logora
– Nalazio se neposrednoj blizini hotela Lavica i kuće Špišić-Orešković
– U logoru je moglo biti oko 150 ljudi: njemačkih vojnika, ustaša i domobrana
– Otvoren je 9.5.1945. a logoraši su odvedeni do 21.5.1945.
– Domobrane iz Lavice su prebacili u logor Voćnjak u Obrtničkoj 2
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

3. Zgrada Poglavarstva Grada
– Zarobljenike su čuvali pripadnici XIII. partizanske žumberačke brigade

4. Bahovčeva zgrada (bivše policijske postaje)
– 20.5.1945. prema izjavi svjedoka ranom zorom su u dvorištu strijeljani zarobljenici

5. Zgrada današnjeg „Stočara“
– Prilikom selekcije u sabirnim logorima odvajaju se mladi i zatvaraju u „Stočaru“
– Proveli nekoliko dana i noći bez uvjeta za nuždu
– U Obrtničkoj na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Noću ljude izdvajaju i odvode na različita samoborska stratišta
– Teže optužene OZNA-ši premještaju preko ceste u kuće br. 2 i 4

6. Zatvor u kupalištu Šmidhen

7. Zatvor u Perkovčevoj – kuća obitelji Vuković
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

8. Kerestinečki dvorac
– u svibnju 1945. godine dvorac je bio zatvor za preko 1000 zarobljenika
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka

SABIRNI LOGORI U SAMOBORU:

1. Logor „Mala Rakovica“
– Osnovan 9.5.1945. a u funkciji do kraja lipnja 1945.
– Na mjestu bivše vojarne Taborec
– 1962. Izgrađena vojna baza JNA za veziste
– Logor se prostirao od vojarne do Kladje čak do lijeve obale Rakovice
– Prostorno najveći sabirni logor u Samoboru
– Mogao je imati oko 2500 zarobljenika: Nijemaca, ustaša i domobrana.
– Neki svjedoci tvrde da su logor čuvali srpski partizani pripadnici partizanske VIII. Kordunaške brigade.
– Iz njega pod stražom odvodili pojedince i grupe u nepoznato
– Jedna grupa odvedena u Svetu Nedelju na stratište „Pakovica“
– Najveća grupa odvedena iz logora krenula 21.5.1945. koja se priključila koloni „Križnog puta“ Samoboraca s Trga kralja Tomislava, Langovom ulicom, Rakovica, Galgovo, Sisak, Petrinja, Glina, Karlovac, Ogulin
– Jedna veća grupa krenula Betonskom cestom preko Svete Nedelje za Podsused. Tu su ih strpali u vagone za stoku i odveli ih u Srbiju na prisilan rad (sječa šume). Vojnik Prelec iz Strmca je uspio ostati živ i vratiti se kući.

2. Logor u Reiserovu dvorcu i perivoju
– Trajao više od mjesec dana od 9.5.1945. na dalje
– Opasan s ulicama Langovom , Samostanskom i Nazorovom. Tijekom rata u njemu boravili njemački vojnici. U dvorištu postoji bunker iz II. svjetskog rata.
– U svibnju 1945. Bio je jedan od najvećih sabirnih logora. Okružen bodljikavom žicom.
– Tu je bilo zatočeno oko 1500 ljudi vojnika i civila (muškaraca, žena i djece) s konjskom i volovskom zapregom
– Svake se noći čula pucnjava iz logora jer su unutar logora bila strijeljanja. Tijekom 1970. prilikom kopanja temelja nađeni kosturi.

3. Logor „Parku u Mlinskoj“ uz Gradnu
– Trajao više od mjesec dana
– Između Žokaljeva i Bradačeva mlina nalazi se perivoj gdje je danas smješten dječji vrtić
– Oko logora bili iskopani cik-cak rovovi opasani bodljikavom živom
– U logoru bilo smješteno više od 1000 ljudi
– U logoru bilo najviše Samoboraca i Slavonaca
– Noću odvodili ljude na strijeljanje
– Neki su strijeljani i u samom logoru
– Tko je htio piti vodu iz Gradne bio je ubijan
– Logorašima nisu dali ni jesti pa su pojeli svu travu, lišće i koru s drveća
– Večina logoraša odvedena na „Križni put“ a rijetki su se vratili živi kućama
– U ožujku 1947. u perivoju udbaš D. je ubio Ivana Colića oženjenog iz Malog Lipovca

4. Logor „Šmidhen“
– 20.5.1945. odvedeni zarobljenici da zakopavaju poubijane na Reiserovoj ulici

5. Logor „Voćnjak“ kraj Općinskog suda
– U Obrtničkoj ulici
– Zgrada br. 2 je bilo zapovjedništvo mjesta, zgrada br. 4 zatvor
– Iza tih objekata je bio voćnjak prema osnovnoj školi gdje je bio logor
– Na suprotnoj strani ulice na broju 1 je u podrumu bilo smješteno 500 ljudi
– Na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Tu su bili zatočeni: S Regović, Stjepan Mikek, Pero Noršić i Birkić koje su sve ubili. Od 40 ljudi u toj jednoj prostoriji 70% ih je bilo ubijeno.
– 20.5.1945. iz tog logora je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

6. Logor na Anindolu
– Trajao više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

7. Logor na Vugrinšćaku
– trajao nekoliko dana
– na tom prostoru ispod Starog grada bila je smještena poveća skupina hrvatskih vojnika i redarstvenika pretežno iz Gospića, Brinja, Udbine i Ogulina

8. Logor u Gajevoj 50
– trajao 1 dan
– dom obitelji Čudić (vlasnik Mijo Čudić)
– u dvorištu je bilo smješteno 250 vojnika Slavonci, Ličani, Bosanci i Hercegovci
– razdvajanje logoraša po kriteriju: teži za strijeljanje, lakši za logore i „Križe puteve“
– izdvojiše 170 ljudi od kojih je neke komesar zvao po imenu. Izdvojene zatvoriše u podrum.
– Oko 21 sat iz dvorišta odvode onih 80 ljudi u nepoznatom smjeru čija je sudbina do danas nepoznata
– Oko 22 sata ostale zarobljenike vezaše bodljikavom žicom i razdjeliše ih po tri skupine od 50 ljudi u koloni

9. Kerestinečki dvorac
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prem Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Uloga Mike Tripala u ubojstvima hercegovačkih franjevaca?

Objavljeno

na

Objavio

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću…

Tek što su završili „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“, koji se održavaju svake godine od 4. do 7. veljače, iz Vicepostulature su nas obavijestili o još jednom značajnom otkriću. Naime, nakon godina prikupljanja materijala, svjedočenja direktnih svjedoka i njihovih potomaka i mukotrpnih istraživanja, Vicepostulatura je u općini Promina, blizu Oklaja (kod naselja Mratovo), locirala posljednje počivalište još trojice umorenih hercegovačkih mučenika.

Do sada je naporima Vicepostulature locirano posljednje počivalište 37 od 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, koji su zvjerski pobijeni nakon pada Hercegovine koncem Drugog svjetskoga rata. Najviše ih je stradalo nakon 7. veljače 1945., kada je pao Široki Brijeg. Iako je prvenstveni cilj Vicepostulature i fra Miljenka Stojića pronalazak posmrtnih ostataka i uzdizanje pobijenih hercegovačkih franjevaca na rang mučenika Katoličke crkve, istraživanja koja se provode prilikom potrage za posljednjim počivalištima franjevaca, uvijek nam iznova otkrivaju svu svirepost vremena u kojem su ti mučenici stradali.

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću.

Zatrovani sovjetskom literaturom

Možemo slobodno reći kako su franjevački samostan i njegova gimnazija bili duhovno i intelektualno središte Hrvata u Hercegovini. Osim obrazovanja i prosvjećivanja, samostan i gimnazija bili su snažni centri iz kojih se širila hrvatska nacionalna misao do svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Brojni polaznici ove gimnazije izrasli su u obrazovane i omiljene župnike koji su, u župama u koje su raspoređeni, njegovali hrvatsku nacionalnu misao, jezik i kulturu.

Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Široki Brijeg je označen kao centar iz kojeg se širio otpor velikosrpskim planovima za Hercegovinu i Hrvatsku. Ogorčenost koju su prema franjevcima i Širokom Brijegu imale strukture velikosrpstva iz vremena Kraljevine Jugoslavije, prenijela se i na komunistički pokret i njihove ideologe. Zatrovan sovjetskom literaturom u kojoj je kler označen kao jedan od glavnih protivnika njihove vizije svijeta, komunistički pokret i njegove partizanske jedinice, prilikom zauzimanja Hercegovine pokazale su svu brutalnost ideološke indoktrinacije u praksi. Kada navedenoj indoktrinaciji dodamo i velikosrpsku mržnju prema franjevcima još iz vremena Kraljevine, te činjenicu kako su glavni zapovjednici „Mostarske operacije“ bili Srbi – kao posljedicu imamo neviđena razaranja i pokolje.

Fotografije samostana, crkve i gimnazije snimljene nakon partizanskog zauzimanja Širokog Brijega, najbolje svjedoče o količini mržnje i bijesa iskaljenoj tokom bitke za taj grad. Odmah po zauzimanju samostana, strijeljano je metkom u potiljak i zatrpano u atomskom skloništu 12 fratara iz ovog samostana. Riječ je uglavnom o profesorima u klasičnoj gimnaziji i bogoslovima. Dan nakon masakra počela je golgota i za druge širokobriješke franjevce koji su se sklonili iz samostana pred topničkom paljbom, a vratili su se u samostan nakon što su borbe prestale. Upravo u toj skupini franjevaca, koja je izbjegla prvi dan masakra u samostanu, sklonivši se u franjevačku mlinicu na rijeci Lištici, treba tražiti imena trojice franjevaca pogubljenih i bačenih u mratovsku jamu kod Oklaja.

O ideološkoj pozadini obračuna s hercegovačkim franjevcima nakon Drugog svjetskoga rata, izlagao sam prije nekoliko godina rad na spomenutom simpoziju. Rad pod naslovom „Ideološka podloga masovnih ubojstava Hrvata u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini za vrijeme i nakon Drugog svjetskoga rata“, jasno pokazuje kako su Crkva i hercegovački franjevci označeni za egzekuciju mnogo prije početka Drugog svjetskoga rata pod utjecajem sovjetske prakse i propagande.

Uloga M. Planinc, M. Tripala i B. Vuletića

No, jedan drugi aspekt navedenih likvidacija slabo je istražen, a posljednje lociranje posmrtnih ostataka trojice hercegovačkih franjevaca ponovno otvara pitanje odgovornosti partizanskih zapovjednika iz Dalmacije za likvidacije hercegovačkih franjevaca i civila nakon okončanja ratnih operacija. Iako smo već naglasili kako je glavni zapovjednik „Mostarske operacije“, u koju spada i bitka za Široki Brijeg, bio Srbin, i to Petar Drapšin, do danas nije do kraja razjašnjena uloga brojnih partizana s područja Dalmacije. Tako ne znamo sa sigurnošću koja je bila uloga Milke Planinc, Mika Tripala ili Brune Vuletića u navedenim operacijama, ali i zločinima koji su potom počinjeni. Do sadaje poznato da su navedeni tokom operacija o kojima smo pisali bili na – navedenom području…

Novu dimenziju za istraživanje odgovornosti nekih od partizanskih zapovjednika, koji su potom postali visoki jugoslavenski državni dužnosnici nakon rata, otvaraju lokacije na kojima su pronađene masovne grobnice. Među njima i posmrtni ostaci pobijenih hercegovačkih franjevaca. Naime, utvrđeno je kako su pojedini franjevci, zajedno s civilima, nakon pada Širokog Brijega i Mostara, odvedeni prema Dalmaciji. Egzekucije su potom izvršene na skrovitim mjestima do kojih osobe koje ne poznaju teren, jako teško mogu doći.

Nedavno otkrivena lokacija posljednjeg počivališta trojice hercegovačkih franjevaca potvrđuje već iznesenu tezu kako su franjevce do mratovske jame kod Oklaja vodili ljudi koji su jako dobro poznavali to područje. Dakle, franjevce je na egzekuciju vodio netko tko je jako dobro poznavao područje Promine, ali i netko tko je imao autoritet na navedenom području i ono najvažnije – netko tko je imao dovoljno političke i vojne snage da zapovijedi likvidaciju skupine franjevaca.

Cijelo vrijeme dok sam pripremo tekst, čitao literaturu i kontaktirao izvore, pojavljuje se jedno ime čiju bi ulogu u navedenim događajima želio raščistiti iz više razloga. Prema dostupnim podacima i izjavama sugovornika upućenih u ovu temu, osoba koja je jako dobro poznavala Prominu, pa i Mratovo i mratovsku jamu, a koja je imala dovoljno političke snage za ovakvu akciju, bio je ni više ni manje nego – Miko Tripalo…!

U jami Golubinka kraj Mratova pronađena još trojica hercegovačkih franjevaca

Jedan od prvaka Hrvatskog proljeća svoju karijeru je počeo kao tajnik Okružnog komiteta SKOJ-a Knin i kao član Okružnog komiteta KPH Knin. U srpnju 1944., Tripalo je izabran u jedinstveni naroodnooslobodilački front za okrug Knin. Tripala za Prominu vežu i pregovori sa četnicima. Malo je poznato kako je upravo Tripalo, tijekom jeseni 1944., četnike s Promine uveo u partizanske jedinice. Upravo koncem 1944. i početkom 1945., bilježimo niz zborova i događaja na području Promine na kojima je nastupao Miko Tripalo.

Svjedočenje fra Miljenka Stojića

Povjesničar Zdravko Dizdar, koji vuče korijene s područja Promine, tvrdi kako je Tripalo na području Promine djelovao tri godine i kako nema čuke koju nije poznavao. Sada je najvažnije pitanje – je li Tripalo znao za mratovsku jamu? Prema povijesnim izvorima, nakon okončavanja Kninske operacije – od 7. studenog 1944. do 9. prosinca 1944. – više stotina zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika pobijeno je upravo na navedenoj jami. Pokolj ovih razmjera nije se mogao dogoditi bez znanja čovjeka koji je, kako tvrde izvori, poznavao svaku čuku na području Promine…

Kako su hercegovački franjevci na navedenoj jami pobijeni dva mjeseca nakon što je na istom mjestu izvršen pokolj nad njemačkim i hrvatskim vojnicima, možemo sa sigurnošću tvrditi kako je lokacija jame bila poznata i tadašnjem visokom partijskom dužnosniku iz tog kraja – Miku Tripalu. No, je li Tripalo sudjelovao, posredno ili neposredno, u samoj likvidaciji hercegovačkih franjevačkih mučenika? Pitanje smo postavili čovjeku koji je najupućeniji u ovu problematiku, čovjeku koji slijedi i najsitniji trag kako bi došao do istine vezane za pobijene hercegovačke franjevce. Evo što nam je fra Miljenko Stojić izjavio o mogućoj ulozi Mika Tripala u stradanju ove skupine hercegovačkih franjevaca:

„Želio bih najprije istaći da Vicepostulatura ne traži krvnike pobijenih hercegovačkih franjevaca, nego traži same žrtve. Tako je i u ovom slučaju. Međutim, uvijek se u takvim slučajevima neizostavno dođe i do povijesnog konteksta u kojemu se to dogodilo, tko je to napravio… Do sada, istina, neka prikupljena svjedočenja spominju Mika Tripala kao onoga tko je itekako sudjelovao u tim nesretnim događajima na jami Golubinka kraj Mratova, ali na povjesničarima je slijediti i taj i druge tragove da bi se na kraju otkrila prava istina…“

Kao što smo već utvrdili, nakon pada Širokog Brijega skupina zarobljenih franjevaca odvedena je prema Vrgorcu. U Kozici je dio zarobljenika upućen prema Makarskoj, a dio nastavio put dalje prema Zagvozdu. Danas s vrlo velikom sigurnošću možemo tvrditi kako je dio zarobljenika ubijen nad jednom jamom iznad Kozice, na Stazi prema Makarskoj. Drugi su stradali u Zagvozdu, a posljednja skupina, čijom se sudbinom bavimo u ovom tekstu, umorena je na mratovskoj jami kod Oklaja. Iako su partizani likvidacije izvršili već u sumrak, iako su izabrali skrovito i teško pristupačno mjesto, pa čak i betonirali okno jame – tragovi su, ipak, ostali.

Naime, sam čin likvidacije promatrale su dvije skrivene i preplašene pastirice koje su se skrile pod smreku preplašene zvukom partizanskih kamiona. One su pokupile i stvari koje su franjevci odbacivali uz put dok su ih vodili prema gubilištu – pasiće, kape i papiriće s imenima. Upravo zahvaljujući papirićima s imenima koje su franjevci odbacili, kako bi ostao neki trag o njihovu posljednjem počivalištu, danas sa sigurnošću znamo kako su nad mratovskom jamom pogubljeni dr. fra Radoslav Vukušić i dr. fra Fabijan Paponja.

Nažalost, od trećeg papirića ostala su samo slova fra ….. ić, tako da ne možemo sa sigurnošću utvrditi identitet trećeg likvidiranog franjevca, kao ni dviju časnih sestara, koje su prema izjavama svjedoka, također dovedene na jamu zajedno s franjevcima. Pastirice su predmete koje su odbacili franjevci odnijele na Visovac, gdje se godinama, u strogoj tajnosti, služila misa za pobijene franjevce i redovnice.

I ustaše i partizani ‘koristili’ mratovsku jamu!

Prema dostupnim informacijama i izvorima, mratovsku jamu Golubinku prvi su počeli, kao gubilište, koristiti ustaše, koji su u lipnju 1941. nad njom pogubili 43 Srbina iz Knina. Stradali su bili istaknuti politički predstavnici srbijanskih stranaka iz vremena Kraljevine Jugoslavije, te pripadnici četničkog pokreta. Iako je poimenično utvrđen točan broj Srba koje su ustaše ubili, to nije smetalo velikosrpskoj propagandi, koja je godinama tvrdila kako je nad Golubinkom pogubljeno čak 1500 Srba iz Knina i okolice. Licitacija s brojem pobijenih Srba nad Golubinkom posebno je bila aktivna pred Domovinski rat.

Godinama su nad Golubinkom organizirane komemoracije „nedužnim srpskim žrtvama“. Istodobno, nitko nikada niti jednom riječi nije spomenuo činjenicu kako je u tu istu Golubinku, koncem 1944., pobijeno i ubačeno više stotina hrvatskih i njemačkih vojnika koji su tamo dovedeni nakon pada Knina. Također, do današnjeg dana nitko niti jednom riječju, barem službeno, nije spomenuo hercegovačke franjevačke mučenike koji su svoj ovozemaljski put završili nad mračnim dubinama Golubinke…

Željko Primorac / 7Dnevno

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari