Pratite nas

Kako znaš da si iz Hrvatske?

Objavljeno

na

Hrvati, budite ponosni! Ovo su dani kad Bog gleda na vaša dobročinstva i zapisuje ih u knjigu života. Gleda na vaše patnje, vašu povijest i sadašnjost, nepravde koje su vam učinjene i kušnje kroz koje zajedno brodite.Već nekoliko godina našim jezičnim prostorima kruže mailovi, tzv. forvarduše, u kojima se na podrugljiv način govori o stanovnicima ovih područja, primjerice Hrvatske. Jedan mail je dobro poznat po prvoj rečenici koja glasi „Ima na Balkanu jedna zemlja“, a onda niže paradoksalne situacije koje pokazuju svu nedefiniranost ovih prostora. Drugi mail u pomalo šaljivom tonu opisuje neke hrvatske običaje i navike, a naslov mu glasi „Kako znaš da si iz Hrvatske?“. Tu se primjećuje kako kod nas rakija liječi sve bolesti, ljudi umiru od propuha, a u svatovima se stalno pjeva „Danas majko, ženiš svoga sina“, čak i ako je u pitanju kći.

Neki stranac koji bi želio upoznati Hrvate i njihovu kulturu prema ovoj matrici, sigurno bi pomislio kako se radi o nekom cirkusantskom narodu, prilično neozbiljnom, a možda i opterećenom svakakvim kolokvijalnim brigama. Hrvatsku bi usporedio ili s Arkadijom ili možda čak s Dembelijom.

Ponos, solidarnost, spremnost pomoći

No, posljednji dani razuvjerili su i najtvrdokornijeg skeptika. Kataklizmične poplave u Slavoniji opet su ujedinile Hrvate širom domovine i dijaspore, ni prvi ni zadnji puta. Izvukli su iz ljudi ono najbolje i mnogi s pravom uspoređuju ove dane s onima iz Domovinskog rata. Ljudi koji su u sekundi ostali bez svega nisu sami i zbrinuti su, a pomoć počinje stizati. Mladež, za koju često govorimo kako je apatična i bezidejna, prva je organizirala punktove za prikupljanje pomoći. Branitelji, na koje je pao teret najružnijih stereotipa i predrasuda, u trenutku su se organizirali i dolaze fizički pomoći. Političari, o kojima nemamo lijepih riječi, prekidaju svoje kampanje i doniraju novac za obnovu poplavljenih područja. Val uništavajuće vodene bujice potaknuo je val izgrađujuće bujice solidarnosti. Ovo su dani strepnje za vlastiti život i imovinu, ali i dani nade i ponosa koji pokazuju slogu, ljubav, solidarnost i, oprostite na izrazu – spremnost za dom. I to ne svoj nego tuđi – da ga se popravi, obnovi i pomogne nekom nepoznatom tko je bez svog doma ostao.

I sve si mislim, kako bi onu pošalicu trebalo malo izmijeniti i nadopuniti. Pa evo onda i mog doprinosa forvarduši „Kako znaš da si iz Hrvatske?“:

– Tako što imaš barem dva primjerka kockastog dresa koji oblačiš kad se igraju važne reprezentativne utakmice, čak i kad si sam kod kuće.

– Tako što i svako tvoje dijete ima kockasti dres i spava u njemu.

– Znaš da si iz Hrvatske ako imaš barem jednu maskirnu uniformu koju oblačiš kad je svinjokolja.

– Znaš da si iz Hrvatske ako jedva spajaš kraj s krajem, a opet imaš svaki dan za popiti kavu u dobrom društvu.

– Barem jednom si pomislio da se trebaš upisati u neku političku stranku.

– Znaš da si iz Hrvatske ako baš i nisi neki vjernik, ali znaš da je red primiti svećenika u kuću za blagoslov.

– Iz Hrvatske si ako si barem jednom vidio papu uživo (u svojoj zemlji).

– Barem jednom u životu si bio u pravim slavonskim svatovima.

– Vukovar ti je posebno na srcu i pališ svijeću u prozoru 18. studenoga.

– Iz Hrvatske si ako misliš da tvoj kraj najviše voli svoju domovinu.

– Svaki put u inozemstvu svima pričaš da je tvoja domovina najljepša.

– Znaš da si iz Hrvatske ako jednom godišnje jedan dio svoje odjeće daš Caritasu.

– Znaš da si iz Hrvatske ako redovito zoveš donacijske telefone za pomoć najpotrebnijima.

– Iz Hrvatske si ako si spreman prevrnuti cijeli svijet za jedno bolesno dijete.

– Iz Hrvatske si ako znaš kako je ostati bez svega barem jednom u životu.

– Znaš da si iz Hrvatske ako si spreman uvijek pomoći nekome tko je ostao bez svega jer i sam znaš kako je to.

– Iz Hrvatske si ako ne žališ truda, vremena ili goriva ako treba nekome priskočiti upomoć.

– Ako si iz Hrvatske, pokazuješ svoje domoljublje na velikim feštama, ali i kad dođe, recimo, poplava.

Vječnost odjevena u kockice

Jedno se može reći: moj narod, Hrvati, to su ljudi na koje se uvijek možeš osloniti kad je najpotrebnije. Po svijetu se priča da je najvažnija hrvatska vrlina gostoljubivost i ponos, ali njima treba pridodati i solidarnost i spremnost da se pomogne. I zato, Hrvati, budite ponosni! Ovo su dani kad Bog gleda na vaša dobročinstva i zapisuje ih u knjigu života. Gleda na vaše patnje, vašu povijest i sadašnjost, nepravde koje su vam učinjene i kušnje kroz koje zajedno brodite. Svaku kunu, svaki telefonski poziv, majicu, hlače ili poklonjenu rolu wc papira, svaki kilogram brašna Božje oko gleda, a Božje srce raduje se jer njegova djeca nešto čine „jednom od svoje najmanje braće“, i to tako da „ne zna ljevica što čini desnica“, a „sve što čine, čine brzo“. Zaista, Bog se sjeća svojih obećanja o nagradi koju će dobiti svatko tko je pružio i čašu hladne vode i kao da ponovno poručuje „Tko vas prima, mene prima“. Zadovoljan promatra kako oni koji su u vrijem rata „besplatno primili“ sada „besplatno daju“, kako ubacuju „ne od svoga suviška, nego sav svoj imetak“, baš kao i ona siromašna udovica. I opet svojim vjernima poručuje „da im neće propasti plaća“ jer zna da su ti i takvi Hrvati ipak oni koji će imati tisuću prigovora, ali kad treba zapeti, učinit će sve i reći „Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti.“

To je moj narod. Ponizan i spreman dugo trpjeti, ali priskočiti u pomoć kad je najpotrebnije. Ljudi koji daju onaj dio sebe, koji je drugima potreban da bi svi zajedno bili sretni. Narod koji je, Pavlovim riječima, blago u glinenoj posudi; ljudi koji su „pritisnuti, ali ne i pritiješnjeni, dvoumeći, ali ne zdvajajući, progonjeni, ali ne napušteni, obarani, ali ne oboreni.“ Ljudi, spremni pomoći, koji svakoga dana pričaju priču o lijepoj, ponosnoj zemlji Hrvatskoj, državi otvorenoj za sve. A kako Bog sve to zapisuje u knjigu Života, vjerujem da će, zbog ovakvih dobrih djela i solidarnosti, vječnost biti raspjevana i da će na rajskim poljanama biti milijuni odjevenih baš u kockaste dresove. Jer Bog ni u vječnosti našu narav neće uništiti, nego uzdignuti, posvetiti i preobraziti.

Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Milorad Dodik najvio mogućnost izlaska iz Oružanih snaga BiH

Objavljeno

na

Objavio

Republika Srpska (RS) će ispitati mogućnosti za izlazak iz sporazuma, koji je predvidio stvaranje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine – ustvrdio je danas predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik.

Ističući da su ranije predstavnici vlasti RS-a „bili prisiljeni na odustajanje od Vojske RS-a“ te da su „pod brutalnim pritiskom na RS formirane Oružane snage BiH“, Dodik je rekao da se istovremeno Kosovu daje pravo da formira svoju vojsku i da jedan dio međunarodnih snaga stoji iza toga.

-Ovo će biti prilika da mi, u okviru Aneksa jedan B Daytonskog sporazuma razmotrimo naše sudjelovanje u sporazumu o formiranju Oružanih snaga BiH i RS će to uraditi u najskorije vrijeme. Putem nadležnih institucija ispitat ćemo mogućnosti za izlazak iz tog sporazuma koji je predvidio stavranje Oružanih snaga BiH – rekao je Dodik ističući da sve odluke koje se po tom pitanju budu donoseile bez RS, bit će znak da taj entitet stavi upitnik na taj sporazum, a odredit će se i prema drugim zajedničkim pitanjima u BiH.

Tvrdi da Oružane snage BiH ne pripadaju intersima naroda u BiH, već da služe NATO potrebama.

Kaže i da on osobno, a ne Predsjedništvo BiH, „odbacuje bilo kakvu mogućnost da Kosovo formira svoju vojsku“ te stoji iza odluka rukovodstva Srbije u vezi s tim pitanjem.

– Pokrenut ću inicijativu da se, na razini Predsjedništva BiH, osudi formiranje Vojske Kosova, jer je time izravno ugrožen Aneks jedan B Daytonskog sporazuma o regionalnoj stabilizaciji – ustvrdio je on, nakon sastanka najviših dužnosnika RS-a o pitanjima aktiviranja Akcijskog plana za članstvo BiH u NATO-u (MAP) i poziciji RS u svjetlu skupštinske rezolucije o vojnoj neutralnost.

Naglasio je da je dio međunarodnice zajednice podržao ovu odluku vlasti u Prištini te da se njome danas “promijenila regionalna stabilnost”.

Tvrdi i “da je napad na Srbe na sjeveru Kosova, napad na sve Srbe i smatrat će da je to znak i za Srbe u RS da brane svoja stečena prava i brane ustavni poredak onako kako je predviđeno međunarodnim ugovorima, uz odbacivanje svih vrsta međunarodnih interevencija“.

Na sastanku najviših dužnosnika RS-a o pitanjima aktiviranja Akcijskog plana za članstvo BiH u NATO-u (MAP), ponovljeno je da RS ostaje pri skupštinskoj rezoluciji o vojnoj neutralnosti, ne podržava aktivaciju MAP-a i traži od srpskih predstavnika u Vijeću ministara BiH da se ne bave tim pitanjem, jer oni dolaze iz RS i treba da poštuju stavove njenog parlamenta.

Rečeno je i da RS ne podržava ulazak BiH u bilo koje vojne saveze sve do konačnog određenja Srbije, kao potpisnice i jamca Daytonskog mirovnog sporazuma i Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, o njenom odnosu prema integracijama u vojne saveze.

Usvojeno je ukupno 15 zaključaka, a najavljene su i izmjene Kaznenog zakona RS-a po kojima, ne pridržavanje stavova i odluka Narodne skupštine RS-a, po pitanjima koja zadiru u ustavnu poziciju, status i nadležnosti RS u institucijama BiH bit će kazneno djelo. (Fena)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari