Connect with us

Politički rentgen

Kakva je razlika između Milanovića i Komšića?

Objavljeno

on

..Kao što je u BiH Željko Komšić, slučajan predstavnik Hrvata u predsjedništvu, tako je i Milanović slučajan predsjednik svih Hrvata, pa i onih u BiH koji mu nisu dali ni pola glasa. Slučajno je predložio Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda…..

Piše: Kazimir Mikašek-Kazo

Ako bi ovo naslovno pitanje do kraja zaoštrili i razmatrali s institucionalne razine u kontekstu zadnjih izjava ove dvojice političara, koji se predstavljaju kao predsjednici ili predstavnici hrvatskog naroda u BiH, onda između njih nema baš nikakve suštinske razlike.

Naime, niti jedan ni drugi na izborima za svoje visoke predstavničke funkcije nisu na izborima u BiH dobili gotovo ni jedan glas. Glasove Hrvata u BiH nisu dobili, a vjerojatno nikada neće ni dobiti, iako se obojica u utrci za tim glasovima danas zaklinju u svoju zaštitničku vjerodostojnost. Hrvati u BiH imaju malo duže pamćenje od tri sekunde što je primjereno ribljem svijetu.

Ključni problem preglasavanja u nakaradnom izbornom sustavu u BiH, u kojemu je postalo potpuno legitimno da Muslimani i Bošnjaci biraju predstavnika hrvatskom entitetu ne postoji od jučer, niti postoji od Milanovićeve inauguracije koja ga je, čini se, naglo probudila iz zimskog sna. Taj problem izbornog zakona koji je funkcionalno stvoren radi majorizacije Hrvata u BiH postoji više od desetljeća, a predsjednik Milanović se baš nikada s visokih pozicija koje je obnašao u Republici Hrvatskoj nije o tome izjasnio, a kamoli da je učinio bilo što u međunarodnoj zajednici da se to promjeni.

Naprotiv, čini se kako Milanović misli da je zaboravljena 2010. kada je hrlio u Sarajevo na političke skupove kolege Komšića i zagovarao građanski koncept BiH uz svesrdnu potporu upravo Stjepana Mesića. Ovaj usklađeni politički duet, Milanović-Mesić, u vrijeme svoje najveće političke moći za svog saveznika u BiH izabrao je Željka Komšića i na taj način ostavili su neizbrisiv diplomatski trag i poruke međunarodnoj zajednici, da je upravo Komšić i način njegovog izbora faktor stabilnosti BiH i produžena ruka njihovih političkih agendi. Dakle, modus operandi izbora Komšića kao da su izmislili Mesić i Milanović, u kontekstu njihovog viđenja građanske BiH!?

O usklađenosti djelovanja ovog „građanskog“ političkog dueta, govorili su nam nešta i medijski napisi nakon izbijanja afere Janaf, kada se otkrilo da su obojica bili rado viđeni gosti u Klubu Dragana Kovačevića. U tom su kontekstu suludo branili iracionalnu tezu da je premijer Plenković morao znati za tajne izvide u kaznenim postupcima, čime su jasno dali do znanja hrvatskoj javnosti kakav je zapravo bio njihov modus operandi političkog djelovanja i utjecaja na pravosuđe, obavještajni sustav i organe istrage. Dakle, ako tvrde da je Plenković morao znati za tajne istražne izvide, onda zapravo priznaju da su oni u vrijeme svoje vladavine apsolutno kontrolirali taj sustav u svakom segmentu štiteći svoj pogled na „vladavinu prava“!?

Svijet se mijenja, ludi se mijenjaju, politika se mijenja i nije zauvijek zadana konstanta, a s njom se mijenjaju i politička stajališta. Milanovićev nagli zaokret udesno, nakon što mu je na inauguraciji Josipa Lisac izmasakrirala hrvatsku himnu, nakon što je na smetlište bacio hrvatske velikane s Pantovčaka i HOS-ovu nadgrobnu ploču, nakon sve sile njegovih gafova kroz cijelu političku karijeru pored kojih Kolinda Grabar Kitarović ostaje mala, nevina pučkoškolka, nakon grčevite obrane udbaških ubojica ili nalogodavaca tih monstruoznih ubojstava, taj zaokret nije moguće staviti u kontekst presvlačenja odijela pod utjecajem globalnih ili lokalnih promjena i kazati da je Milanović preko noći postao domoljubni suverenista. Njegovo slatko osvajanje Pantovčaka uz svesrdnu pomoć tzv. desnice u Hrvatskoj, čini se, determinira njegovo današnje zavlačenje pod kožu istoj toj desnici bez koje ne može ni sanjati svoj drugi mandat, pa poseže za provjerenim populističkim doskočicama. Svojevremeno je ismijavao Kolindu Grabar Kitarović zbog izmještanja predsjedničkog ureda u sva županijska središta, a on danas „izmješta“ svoj ured gotovo svaki dan posjećujući udruge i udrugice za koje nitko nikada nije ni čuo, dodvoravajući se braniteljima, koje je do nedavno na Trgu Svetog Marka pendrečio njegov prvi pendrek Ranko Ostojić. Milanović i Ostojić podarili su Vukovaru noćnu ćirilicu, koja se pretvorila u noćnu moru njihovog vlastodržja, a danas Penava i njegovi domovinski pokretaši veličaju svog predsjednika kojega su izabrali!

Da se Milanović uopće nije promijenio kao vuk što mijenja dlaku, dokazuje njegov odium prema protokolarnim „sitnicama“, kao što je rukovanje i slikanje s glavnim tajnikom UN-a. On to prezire, bez obzira štetilo to ili ne teško stečenom ugledu Hrvatske u Svijetu. Čini se da mu je od susreta s glavnim tajnikom UN-a bio korisniji i važniji neki njegov drugi poslić, ili recimo bilateralni sastanak s predsjednikom moćne Kostarike u nedostatku sastanaka s moćnijim svjetskim liderima. U kontekstu propale misije u Afganistanu, cinično poručuje Americi da su Afganistanske izbjeglice, njih oko 300 000, samo njihov problem, kao da u misiji u Afganistanu nisu sudjelovale sve članice NATO-o saveza i Hrvatska među njima.
Dobra populistička fora od koje desnica u Hrvatskoj doživljava orgazme, pretvorila se u pravu diplomatsku sramotu u glavnim američkim i svjetskim medijima i pitanje je hoće li Milanoviću u budućnosti samo Kostarika i njoj po moći slične zemlje, pružiti ruku na bilo kojem svjetskom političkom forumu. Čini se da mu je Kostarika važnija nego strateško partnerstvo s Amerikom!?

Sreća je za Hrvatsku, da je Milanović tek sukreator naše vanjske politike, a nesreća je što i kao takav sukreator, s osobito nevelikim predsjedničkim ovlastima, puno toga može totalno pokvariti u želji da se postavi kao alfa mužjak i moralna vertikala iznad koje nema baš nikoga. Čini se da je slučajna država dobila slučajnog predsjednika, koji od te države, svojim diplomatskim bombama, vrlo vjerojatno može napraviti državu slučaj! Milanovićeva stajališta o hrvatskom članstvu u EU, koje on svodi na klasično ciganjenje u kontekstu povlačenja sredstava iz fondova EU, „kafansko-ulična“ je diplomacija koju njeguju ultra desničarski krugovi, a da sami u svojim zamućenim fantazmagorijama ne mogu odgovoriti na pitanje, gdje bi danas Hrvatska bila u ovoj balkanskoj krčmi da nije članica EU.

Tek članstvo Hrvatske u EU, ulazak u Schengen i eurozonu, daje puni smisao veličanstvenom Domovinskom ratu i kada toga ne bi bilo odavno ne bi bilo ni Hrvatske, koju bi slomili petokolonaši, jugo unitaristi i unutarnji nacionalni veleizdajnici! Kada bi maknuli Hrvatsku iz EU, dobili bi Hrvatsku u Vučićevom novom „srpskom svetu“!

Kao što je u BiH Željko Komšić slučajan predstavnik Hrvata u predsjedništvu, tako je i Milanović slučajan predsjednik svih Hrvata, pa i onih u BiH koji mu nisu dali ni pola glasa. Slučajno je predložio Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, osobu koja je branila notorne udbaše od izručenja Njemačkoj, a nakon što ona nije prihvaćena, slučajno je predložio suca Dobronića koji je bio pod stegovnim postupkom DSV-a zbog sporosti rješavanja sudskih predmeta.

Pune su ruke posla za Andreja Plenkovića, a popuštanje u važnim političkim poslovima, kao što je imenovanje ravnatelja UVNS-a, predsjednika Vrhovnog suda, veleposlanika i konzula, radi nekog kvazi mira i umjetno skladne kohabitacije s Pantovčakom, moglo bi mu se vratiti kao bumerang u glavu, na čemu ujedinjena oporba pod dirigentskom palicom Zorana Milanovića svesrdno i vrijedno radi. Nema te cijene koju nisu spremni platiti, samo da se zaustavi HDZ i Plenkovića u pohodu na treći uzastopni mandat!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR