Pratite nas

Kolumne

KAKVA JE RAZLIKA IZMEĐU USTAŠA I CIONISTA?

Objavljeno

na

Kraus

Javno se, pored Goldsteina, oglasio gospon Kraus u Jasenovcu i stanje u RH izjednačio sa fašizmom, nacizmom i ustaštvom, te ga vidi na svakom koraku u današnjoj Hrvatskoj. Istovremeno ne vidi nacističko četništvo u današnjoj Srbiji postavši saveznik velikosrbina Milorada Pupovca nakon svih zločina koji su počinili Srbijanci i Srbi u Hrvatskoj, BiH i Kosovu.

[ad id=”93788″]

Tako nešto može izustiti čovjek koji uopće ne poznaje i ne razumije povijest ustaštva, dakle, kako i zašto je ustaštvo nastalo, te što mu je bila namjera. Uistinu, u NDH je bilo devijacija, a devijacija je bilo diljem Europe. NDH su okupirali Nijemci kao mnoge države u Europi. Njemačku okupaciju je prihvatila kraljevina Jugoslavija. Talijani su okupirali hrvatsku obalu i njezino zaleđe. Dakle, fašističke i nacističke odluke  su donosili okupatori, a nikada marionetske vlade. Tako je bilo u većini europskih država. U NDH Nijemcima i Talijanima su se suprostavili hrvatski partizani, a ne komunisti, dok su četnici bili saveznici talijanskih fašista.

Stoga pitam gospona Krausa: Kakva je razlika između ustaša i cionista? Nisu li oba pokreta za cilj imala stvaranje narodne  države? Zar je stvaranje narodne države fašizam ili nacizam? NDH je bio samo pokušaj hrvatskog naroda da ostvari stoljetni san čiji pokušaj se dogodio u pogrešno vrijeme sa najvećim posljedicama po hrvatski narod. Najveće žrtve su ipak bili Hrvati jer on su najviše stradali nakon završetka rata od boljševika, komunista, presvučenih četnika i to po naređenju voljenog druga i maršala Tita.

Cilj ustaša je bio stvaranje narodne hrvatske države nakon ubojstva hrvatskih zastupnika u jugoslavenskoj  Skupštini u Beogradu. Slični cilj su imali cionisti, a to je  stvaranje israelske države na prostoru Palestine gdje su nekada postojao mitski Israel. Europski Židi su imali svoj jezik koji su zvali jidiš, dakle, vediš, a bio je mješavina njemačkog i poljskog jezika. Štoviše, cionisti su uskrsnuli mrtvi hebrejski jezik, a ako se Hrvati pokušaju vratiti svojem izvornom i živom jeziku, Goldsteini ih odmah proglašavaju fašistima,  nacistima i ustašama, mada ni jedan od njih nije lingvist. Stariji Goldstein Hrvatima čak uporno nameće rječnik koji uopće nije hrvatski. Zašto?

No, kako vidimo postoje razlike. Ustaše su htjeli osnovati državu na povjesnom i etničkom hrvatskom teritoriju, a to ne možemo reći za cioniste jer oni su većinom živjeli u Europi. Živjeli su također diljem globusa, a rasno i etnički su bili različiti, pa možemo zaključiti da je židinstvo bila religija. Dakle, cionistički cilj je bio osnovati religijsku državu na tada tuđem teritoriju, stvoriti Israelce i proglasiti ih nasljednicima antičkih Israelaca.  Ako prihvatimo tezu da Židi i povjesni Hebreji nisu ista etnička grupa, onda cionistička teza o narodnoj državi ne drži vodu. Da su Židi i Hebreji bili isti narod nema čvrstih dokaza osim mitova.

Židinska religija se još zvala starokršćanstvo i bila je utemeljena na starom Zavjetu i Vedi. Po Vedi oni su dobili naziv Židi jer Veda se suglasnički pisala Ud, što se odrazilo kao Jud, a sljedbenici su bili poznati kao judaisti. Daljnim jezičnim promjenoma Jud je postao Žid.  Istu religiju su tada imali i Hrvati.  Židi  su još bili poznati kao Juti, Guti ili Goti. Dakle, nametanjem novokršćanstva, svi oni koji ga nisu prihvatili su nazvani  židima. To je žide još više približilo Starom Zavjetu.

Prema Bibliji Israel je imao 12 plemena, a jedno pleme – Levi – zauvijek se izgubilo. Nije  li to možda pleme Libi koje se zajedno sa Urijanima  naselilo u Europu? Nisu li to bili Liburni i Etrurci? Sve ukazuje da su ovi itekao bili povezani sa Hebrejima, ali su kao Hrvati izbjegli semitizaciju napuštajući te prostore brodovima. Međutim, sve pokazuje da Hebreji nisu bili etnički povezani sa germanskim i poljskim Židima, a na to nas upućuju mnogi detalji.

Evo zašto. Na semitskom jeziku Harvati, koji su se izvorno zvali Harvači, su se zvali  Arva, a ovo nam pokazuje da Semiti nisu imali sva slova za haravačke suglasnike. Arva je postalo Erve.  Semitskim čitanjem Arva je postalo Avra, a Erve je postalo Evre. Ovo nam pokazuje tko su bili Avari, koji su pod vlašću Bizanta postali Obri. Avra se zvao židovski hram. Od naziva Evre nastaje pravoslavni naziv za Žide koje je Jevrej.

Istina je pak da na prostoru današnjeg Israela arhelozi često otkrivaju naziv koji je povezan sa nazivom Harvač. Ropstvom i semitizacijom Hrvati poznati kao Arva postaju Arba. Naziv Arba danas označuje Arabe,  a naziv Ebre označuje antičke Hebreje. Nije li ovo razlog zašto neki Arabe danas ne nazivaju Semitima? Semiti su samo europsdki  Židi. Ovo nam pokazuje da su Harvači nekada živjeli na Levantu ili Libanu i da su tamo ostavili svoje civilizacijske tragove. Iz ovog možemo zaključiti da su religijski harvači bili nositelji civilizacije koja se izgubila jer naziv harvač ili njegove inačice nalazimo diljem globusa.

Hebreji su biblijski poznati kao izabrani narod, a Srbi su su  sebe nazvali nebeski narod, pa mislim da je potrebno objasniti i nastanak etnika Serb. Naime, etnik Serb je nastao od naziva za Harvače koji je bio Cerve, a prije straokršćanstva taj naziv je bio Cerven. Naziv Cerve je kasnije postao Serve,  a u bizantskoj Temi se odrazio kao Serbe. Ako su ti Serbi sudjelovali polovicom 8. stoljeća na hrvatskom narodnom Saboru u Bosni, nisu li oni bili Hrvati? U sukobu kršćanstva i slabljenju Bizanta, Serbi u bizantskoj Temi postaju Latini jer im je nametnuta latinska liturgija. Protiv toga se  pobunio biskup Grgur Ninski, a to je dovelo do njegove degradacije u kršćanskoj hijerarhiji. Od riječi ceravena ili ceravina nastaje naziv Krajina. Od riječi carevena nastaje riječ carevina. Carvani ili Cerveni su kasnije postali Vani ili Veni, odbacivanjem prefiksa car ili cer. Od riječi kraj nastaje današnja titula kralj.

Kako su Latini bili Semiti, oni su pokorili Etrurce i osnovali rimski Imperij. Međutim, ranije su Latini bili poznati kao Alačani ili Elečeni, pa nametanjem kršćanstva alpski Hrvati  postaju Helveti, koji su u doba Herodota bili poznati kao Kelti, što se na latinskom jeziku pisalo Celti. Slično su Craveni postali Claveni, a odatle etnik Slaven. Kako vidimo antička povijest nije samo mitologija i priče ratnih pobjednika nego uključuje i druge znanosti kao lingvistiku, posebice etimologiju. Etimologija jest DNK lingvistike.

Nastankom NDH su se pojavile i neke aberacije kao svugdje pod njemačkom okupacijom i uvedeni su rasistički zakoni. Iste aberacije  se također događaju u tek utemeljenoj NDH. Međutim, Italija je priznavanjem NDH okupirala veliki dio hrvatskog priobalja, pored onog koji im je poklonio srbijanski kralj 1920. godine Rapalskim Ugovorom, nakon osnivanja Kraljevine SHS, a kasnije Jugoslavije ili Velike Srbije. Ti pokloni se sastoje od cijele Istre, Rijeke, Cresa i Lošinja, Zadra sa okolicom, te otoka Lastova i Palagruže.  Na prostoru Hrvatske, talijanski fašisti i srbofašisti ili četnici su bili saveznici.

Činjenice pokazuju da je rasističke zakone uvela Srbija prije NDH,  a već u kolovozu 1942. godine Beograd je bio očišćen od Žida ili,  srbijanski, Jevreja. U Srbiji su postojala dva koncentracijska logora  za Jevreje – Banjica i Sajmište. Sajmište se nalazio na lijevoj strani Save u Sremu koji su potpuno nadzirali Nijemci.  Štoviše, rasne zakone su imale sve europske države osim Britanije koja nije bila okupirana od Nijemaca ili Talijana. Međutim, Britanija je  imala rasističke zakone u njezinim kolonijama, koji su bili britanski, a ne njemački.

Hrvati ne negiraju postojanje rasističkih zakona u NDH već ih osuđuju, ali propituju lažnu tezu da je Jasenovac bio sabirni logor za Žide, Srbe i Rome jer se radilo u zatvoru u kojem su zatvarani svi zakonski osuđeni kršitelji zakona – hrvatski komunisti,  a ponekad četnici i cigani. Naime, u tom zatvoru je procesuirano srbsko pučanstvo koje je bilo pod četničkom kontrolom i koje je, nakon sukoba četnika sa ustašama, pobjeglo u šumu i tamo se skrivalo. To srbsko pučanstvo je nakon toga pušteno i preseljeno  iz Bosne na prostor današnje Hrvatske.  Isto tako Hrvati propituju broj jasenovačkih žrtava  jer postoje indicije da je taj broj krivotvoren.

Štoviše, sumnja se da je zatvor Jasenovac dolaskom komunista na vlast postao logor za Hrvate i kao takav dugo postojao nakon završetka rata. Zašto  pravo na propitivanje tih događaja Hrvatima uskraćuju Srbijanci, bivši komunisti i, pored Goldsteina, danas i Kraus? Sa druge strane, gospon Kraus nikada ne spominje što se događalo u Srbiji ili diljem Europe, pa ispada da Hrvatska bila jedina država u Europi s arasnim zakonima.

Isto tako treba ukazati na stvaranje Israela i zločine koji su se tamo dogodili. Bilo terora nad authtonim pučanstvom koji su sprovodili cionisti. Bilo je etničkog čišćenja, ratnih zločina i otimanja tuđe imovine. Trebaju li Hrvati zbog toga mrziti Žide? Ni u kojem slučaju jer to nisu radili svi Židi nego cionisti. Po meni, to se ne može ničim opravdati isto kao što se ne može ničim opravdati njemačko nametanje rasističkih zakona te progon Žida i Roma, niti pokušaj germanizacije drugih naroda.

Dakle, ako osuđujemo ponašanje drugih naroda, moramo osuditi i ponašanje svojeg naroda. Hrvati su se zbog tih zlodjela više puta ispričali Židima i Romima jer su bili progonjeni i deportirani u njemačka stratišta. Mnogi Hrvati su riskirali svoje živote da bi spasili Žide, a među njima je bio i kardinal Stepinac, kojeg i danas osuđuju cionisti.  Međutim, Srbi u NDH su dospjeli u njemačke radne logore kao i mnogi Hrvati.

Jedan veliki broj Srba u NDH je otišao u četnike i rušio tek utemeljenu državu samo da bi stvorio Veliku Srbiju. Takvih pokušaja u posljednja dva stoljeća je bilo mnogo, a to su nam pokazale sve srbijanske agresiju u ovom ratu. Potvrdili su svu svoju svirepost koju su pripisivali Hrvatima, a najbolju ju je opisao I.G.  Kovačić u svojoj poznatoj poemi Jama. I on je bio žrtva četničke svireposti, a njegov opis te svireposti komunisti su pripisali ustašama.

Dakle, priče o ustašama i fašizmu u današnjoj Hrvatskoj posljedica su ljudske zalijepljenosti i mržnje prema Hrvatima. Kakva je to znanost koje ne propituje sve prihvaćene teze nametnute dogme? Najveću mržnju prema Hrvatima iskazuju oni koji su do jučer bili Hrvati. Ako mi ne vjerujete, istražite. Vaše prezime je, je gospon Kraus,  samo inačica naziva Harvač = Kraus. Tvrdim da mržnja prema Hrvatima nije utemeljena ni na hrvatskom fašizmu ni na hrvatskom nacizmu niti na ustaštvu. Uzroci su sasvim drugačiji,  a skrivaju se u prisutnosti naziva Hrvat diljem globusa. To može pruzročiti poimanje o ljudskoj civilizaciji, te izabranom i nebeskom narodu.

Na koncu moram zaključiti da zločini ustaša nad Srbima nikada nisu dokazani, a zločini komunista i presvučenih četnika nad Hrvatima dokaze nalaze u Hudoj Jami, Kočevskom Rogu i mnogim jamama i stratištima u današnjoj Hrvatskoj. Dakle, da bih mogao prihvatiti Srbe kao žrtve ustaša, trebaju mi dokazi, a takvih dokaza nema. Ako je to istina neka Srbija Hrvatskoj vrati ustaške arhive i neka hrvatski antifašisti otvore komunističke arhive, ako žele da im vjerujem.

Sam Pusić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari