Pratite nas

Kolumne

KAKVA JE RAZLIKA IZMEĐU USTAŠA I CIONISTA?

Objavljeno

na

Kraus

Javno se, pored Goldsteina, oglasio gospon Kraus u Jasenovcu i stanje u RH izjednačio sa fašizmom, nacizmom i ustaštvom, te ga vidi na svakom koraku u današnjoj Hrvatskoj. Istovremeno ne vidi nacističko četništvo u današnjoj Srbiji postavši saveznik velikosrbina Milorada Pupovca nakon svih zločina koji su počinili Srbijanci i Srbi u Hrvatskoj, BiH i Kosovu.

[ad id=”93788″]

Tako nešto može izustiti čovjek koji uopće ne poznaje i ne razumije povijest ustaštva, dakle, kako i zašto je ustaštvo nastalo, te što mu je bila namjera. Uistinu, u NDH je bilo devijacija, a devijacija je bilo diljem Europe. NDH su okupirali Nijemci kao mnoge države u Europi. Njemačku okupaciju je prihvatila kraljevina Jugoslavija. Talijani su okupirali hrvatsku obalu i njezino zaleđe. Dakle, fašističke i nacističke odluke  su donosili okupatori, a nikada marionetske vlade. Tako je bilo u većini europskih država. U NDH Nijemcima i Talijanima su se suprostavili hrvatski partizani, a ne komunisti, dok su četnici bili saveznici talijanskih fašista.

Stoga pitam gospona Krausa: Kakva je razlika između ustaša i cionista? Nisu li oba pokreta za cilj imala stvaranje narodne  države? Zar je stvaranje narodne države fašizam ili nacizam? NDH je bio samo pokušaj hrvatskog naroda da ostvari stoljetni san čiji pokušaj se dogodio u pogrešno vrijeme sa najvećim posljedicama po hrvatski narod. Najveće žrtve su ipak bili Hrvati jer on su najviše stradali nakon završetka rata od boljševika, komunista, presvučenih četnika i to po naređenju voljenog druga i maršala Tita.

Cilj ustaša je bio stvaranje narodne hrvatske države nakon ubojstva hrvatskih zastupnika u jugoslavenskoj  Skupštini u Beogradu. Slični cilj su imali cionisti, a to je  stvaranje israelske države na prostoru Palestine gdje su nekada postojao mitski Israel. Europski Židi su imali svoj jezik koji su zvali jidiš, dakle, vediš, a bio je mješavina njemačkog i poljskog jezika. Štoviše, cionisti su uskrsnuli mrtvi hebrejski jezik, a ako se Hrvati pokušaju vratiti svojem izvornom i živom jeziku, Goldsteini ih odmah proglašavaju fašistima,  nacistima i ustašama, mada ni jedan od njih nije lingvist. Stariji Goldstein Hrvatima čak uporno nameće rječnik koji uopće nije hrvatski. Zašto?

No, kako vidimo postoje razlike. Ustaše su htjeli osnovati državu na povjesnom i etničkom hrvatskom teritoriju, a to ne možemo reći za cioniste jer oni su većinom živjeli u Europi. Živjeli su također diljem globusa, a rasno i etnički su bili različiti, pa možemo zaključiti da je židinstvo bila religija. Dakle, cionistički cilj je bio osnovati religijsku državu na tada tuđem teritoriju, stvoriti Israelce i proglasiti ih nasljednicima antičkih Israelaca.  Ako prihvatimo tezu da Židi i povjesni Hebreji nisu ista etnička grupa, onda cionistička teza o narodnoj državi ne drži vodu. Da su Židi i Hebreji bili isti narod nema čvrstih dokaza osim mitova.

Židinska religija se još zvala starokršćanstvo i bila je utemeljena na starom Zavjetu i Vedi. Po Vedi oni su dobili naziv Židi jer Veda se suglasnički pisala Ud, što se odrazilo kao Jud, a sljedbenici su bili poznati kao judaisti. Daljnim jezičnim promjenoma Jud je postao Žid.  Istu religiju su tada imali i Hrvati.  Židi  su još bili poznati kao Juti, Guti ili Goti. Dakle, nametanjem novokršćanstva, svi oni koji ga nisu prihvatili su nazvani  židima. To je žide još više približilo Starom Zavjetu.

Prema Bibliji Israel je imao 12 plemena, a jedno pleme – Levi – zauvijek se izgubilo. Nije  li to možda pleme Libi koje se zajedno sa Urijanima  naselilo u Europu? Nisu li to bili Liburni i Etrurci? Sve ukazuje da su ovi itekao bili povezani sa Hebrejima, ali su kao Hrvati izbjegli semitizaciju napuštajući te prostore brodovima. Međutim, sve pokazuje da Hebreji nisu bili etnički povezani sa germanskim i poljskim Židima, a na to nas upućuju mnogi detalji.

Evo zašto. Na semitskom jeziku Harvati, koji su se izvorno zvali Harvači, su se zvali  Arva, a ovo nam pokazuje da Semiti nisu imali sva slova za haravačke suglasnike. Arva je postalo Erve.  Semitskim čitanjem Arva je postalo Avra, a Erve je postalo Evre. Ovo nam pokazuje tko su bili Avari, koji su pod vlašću Bizanta postali Obri. Avra se zvao židovski hram. Od naziva Evre nastaje pravoslavni naziv za Žide koje je Jevrej.

Istina je pak da na prostoru današnjeg Israela arhelozi često otkrivaju naziv koji je povezan sa nazivom Harvač. Ropstvom i semitizacijom Hrvati poznati kao Arva postaju Arba. Naziv Arba danas označuje Arabe,  a naziv Ebre označuje antičke Hebreje. Nije li ovo razlog zašto neki Arabe danas ne nazivaju Semitima? Semiti su samo europsdki  Židi. Ovo nam pokazuje da su Harvači nekada živjeli na Levantu ili Libanu i da su tamo ostavili svoje civilizacijske tragove. Iz ovog možemo zaključiti da su religijski harvači bili nositelji civilizacije koja se izgubila jer naziv harvač ili njegove inačice nalazimo diljem globusa.

Hebreji su biblijski poznati kao izabrani narod, a Srbi su su  sebe nazvali nebeski narod, pa mislim da je potrebno objasniti i nastanak etnika Serb. Naime, etnik Serb je nastao od naziva za Harvače koji je bio Cerve, a prije straokršćanstva taj naziv je bio Cerven. Naziv Cerve je kasnije postao Serve,  a u bizantskoj Temi se odrazio kao Serbe. Ako su ti Serbi sudjelovali polovicom 8. stoljeća na hrvatskom narodnom Saboru u Bosni, nisu li oni bili Hrvati? U sukobu kršćanstva i slabljenju Bizanta, Serbi u bizantskoj Temi postaju Latini jer im je nametnuta latinska liturgija. Protiv toga se  pobunio biskup Grgur Ninski, a to je dovelo do njegove degradacije u kršćanskoj hijerarhiji. Od riječi ceravena ili ceravina nastaje naziv Krajina. Od riječi carevena nastaje riječ carevina. Carvani ili Cerveni su kasnije postali Vani ili Veni, odbacivanjem prefiksa car ili cer. Od riječi kraj nastaje današnja titula kralj.

Kako su Latini bili Semiti, oni su pokorili Etrurce i osnovali rimski Imperij. Međutim, ranije su Latini bili poznati kao Alačani ili Elečeni, pa nametanjem kršćanstva alpski Hrvati  postaju Helveti, koji su u doba Herodota bili poznati kao Kelti, što se na latinskom jeziku pisalo Celti. Slično su Craveni postali Claveni, a odatle etnik Slaven. Kako vidimo antička povijest nije samo mitologija i priče ratnih pobjednika nego uključuje i druge znanosti kao lingvistiku, posebice etimologiju. Etimologija jest DNK lingvistike.

Nastankom NDH su se pojavile i neke aberacije kao svugdje pod njemačkom okupacijom i uvedeni su rasistički zakoni. Iste aberacije  se također događaju u tek utemeljenoj NDH. Međutim, Italija je priznavanjem NDH okupirala veliki dio hrvatskog priobalja, pored onog koji im je poklonio srbijanski kralj 1920. godine Rapalskim Ugovorom, nakon osnivanja Kraljevine SHS, a kasnije Jugoslavije ili Velike Srbije. Ti pokloni se sastoje od cijele Istre, Rijeke, Cresa i Lošinja, Zadra sa okolicom, te otoka Lastova i Palagruže.  Na prostoru Hrvatske, talijanski fašisti i srbofašisti ili četnici su bili saveznici.

Činjenice pokazuju da je rasističke zakone uvela Srbija prije NDH,  a već u kolovozu 1942. godine Beograd je bio očišćen od Žida ili,  srbijanski, Jevreja. U Srbiji su postojala dva koncentracijska logora  za Jevreje – Banjica i Sajmište. Sajmište se nalazio na lijevoj strani Save u Sremu koji su potpuno nadzirali Nijemci.  Štoviše, rasne zakone su imale sve europske države osim Britanije koja nije bila okupirana od Nijemaca ili Talijana. Međutim, Britanija je  imala rasističke zakone u njezinim kolonijama, koji su bili britanski, a ne njemački.

Hrvati ne negiraju postojanje rasističkih zakona u NDH već ih osuđuju, ali propituju lažnu tezu da je Jasenovac bio sabirni logor za Žide, Srbe i Rome jer se radilo u zatvoru u kojem su zatvarani svi zakonski osuđeni kršitelji zakona – hrvatski komunisti,  a ponekad četnici i cigani. Naime, u tom zatvoru je procesuirano srbsko pučanstvo koje je bilo pod četničkom kontrolom i koje je, nakon sukoba četnika sa ustašama, pobjeglo u šumu i tamo se skrivalo. To srbsko pučanstvo je nakon toga pušteno i preseljeno  iz Bosne na prostor današnje Hrvatske.  Isto tako Hrvati propituju broj jasenovačkih žrtava  jer postoje indicije da je taj broj krivotvoren.

Štoviše, sumnja se da je zatvor Jasenovac dolaskom komunista na vlast postao logor za Hrvate i kao takav dugo postojao nakon završetka rata. Zašto  pravo na propitivanje tih događaja Hrvatima uskraćuju Srbijanci, bivši komunisti i, pored Goldsteina, danas i Kraus? Sa druge strane, gospon Kraus nikada ne spominje što se događalo u Srbiji ili diljem Europe, pa ispada da Hrvatska bila jedina država u Europi s arasnim zakonima.

Isto tako treba ukazati na stvaranje Israela i zločine koji su se tamo dogodili. Bilo terora nad authtonim pučanstvom koji su sprovodili cionisti. Bilo je etničkog čišćenja, ratnih zločina i otimanja tuđe imovine. Trebaju li Hrvati zbog toga mrziti Žide? Ni u kojem slučaju jer to nisu radili svi Židi nego cionisti. Po meni, to se ne može ničim opravdati isto kao što se ne može ničim opravdati njemačko nametanje rasističkih zakona te progon Žida i Roma, niti pokušaj germanizacije drugih naroda.

Dakle, ako osuđujemo ponašanje drugih naroda, moramo osuditi i ponašanje svojeg naroda. Hrvati su se zbog tih zlodjela više puta ispričali Židima i Romima jer su bili progonjeni i deportirani u njemačka stratišta. Mnogi Hrvati su riskirali svoje živote da bi spasili Žide, a među njima je bio i kardinal Stepinac, kojeg i danas osuđuju cionisti.  Međutim, Srbi u NDH su dospjeli u njemačke radne logore kao i mnogi Hrvati.

Jedan veliki broj Srba u NDH je otišao u četnike i rušio tek utemeljenu državu samo da bi stvorio Veliku Srbiju. Takvih pokušaja u posljednja dva stoljeća je bilo mnogo, a to su nam pokazale sve srbijanske agresiju u ovom ratu. Potvrdili su svu svoju svirepost koju su pripisivali Hrvatima, a najbolju ju je opisao I.G.  Kovačić u svojoj poznatoj poemi Jama. I on je bio žrtva četničke svireposti, a njegov opis te svireposti komunisti su pripisali ustašama.

Dakle, priče o ustašama i fašizmu u današnjoj Hrvatskoj posljedica su ljudske zalijepljenosti i mržnje prema Hrvatima. Kakva je to znanost koje ne propituje sve prihvaćene teze nametnute dogme? Najveću mržnju prema Hrvatima iskazuju oni koji su do jučer bili Hrvati. Ako mi ne vjerujete, istražite. Vaše prezime je, je gospon Kraus,  samo inačica naziva Harvač = Kraus. Tvrdim da mržnja prema Hrvatima nije utemeljena ni na hrvatskom fašizmu ni na hrvatskom nacizmu niti na ustaštvu. Uzroci su sasvim drugačiji,  a skrivaju se u prisutnosti naziva Hrvat diljem globusa. To može pruzročiti poimanje o ljudskoj civilizaciji, te izabranom i nebeskom narodu.

Na koncu moram zaključiti da zločini ustaša nad Srbima nikada nisu dokazani, a zločini komunista i presvučenih četnika nad Hrvatima dokaze nalaze u Hudoj Jami, Kočevskom Rogu i mnogim jamama i stratištima u današnjoj Hrvatskoj. Dakle, da bih mogao prihvatiti Srbe kao žrtve ustaša, trebaju mi dokazi, a takvih dokaza nema. Ako je to istina neka Srbija Hrvatskoj vrati ustaške arhive i neka hrvatski antifašisti otvore komunističke arhive, ako žele da im vjerujem.

Sam Pusić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Patnja Mile ustaše

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac očito je ne poznaje mentalitet hrvatskog naroda, iako dobro poznaje mentalni sklop i karakterne profile velike većine saborskih zastupnika i profil politike u Hrvatskoj. No, bolje bi mu bilo poznavati srpski mentalni sklop. Dobro bi mu bilo pročitati bar djelimično “Južnoslavensko pitanje” Ive Pilara, jer je neostrašćena objektivna analiza srpskih nacionalnih, političkih i etnogenetskih navika, te temeljnoga pravila srpske imperijalne politike – hebeš čovjeka, glava manje više, bitna je Srbija!

Kad je Mile Martić zbajbočen u nekom baltičkom ćumezu, ostavljen, prezren i napušten, a naviknut na predsjedničke ovlasti u eri pljačke i otimačine, na žderačinu i krkanluk, uz to što se izliječio od gihta, glad ga je obuzela i poslao je javno pismo svojim sunarodnjacima.

Molio je za pomoć

Reakcije su bile gotovo jendoglasne – mrš ustašo, mrš bre, ‘ko te hebe!

Pupovac je također navikao na prilično kraljevski status u Hrvatskoj, a ničim izuzev hrvatskim slabostima, lažima i političkim smicalicama nije ga zavrijedio. Lako je, i bez napora držao pod kontrolom cijeli politički sustav, jer je više od stoljeća silovitoga pritiska na um hrvatskoga čovjeka ostavilo nevjerojatno razorne posljedice na strukturu koju su upravo zbog toga kreatori poretka izgurali u poziciju odlučivanja o hrvatskom društvu. No, u Hrvatskoj je sve više onih koji nisu suglasni sa svojim osobnim statusom i spremni su se kockati s onim što imaju. U javno ponašanje velike većine poglavito dobro situiranih Hrvata, a ponajprije onih u politici, ucjepljen je oprez kad je spominjanje pojma Srbin u pitanju, zatim pojmova četnik, SPC, ustaša, NDH, a glas većinom zadrhti i kad se spominje srpska agresija, Domovinski rat, srpski zločini i kazna, zadrhti glas na spomen branitelja, časti, istine i povijesne simbolike, svojih pokojnih i na lažima kriminaliziranih ratnih junaka, zadrhti takvima glas i na spomen  hrvatskog naroda, pa je za tu prigodu smišljena bezbojna inačica – građanin i građanka.

U takvim okolnostima – lako je biti Pupovac.

Ali, sve je više ljudi kojima glas ne drhti.

U medijskom prostoru, koliko god histerična kontrola bila nad svim medijskim nišama, izgovaraju se riječi, šalju se poruke, sve je više prkosa i jasnoće, a sve manje resursa za gašenje tih iskrica iz kojih u svim epohama uvijek plane požar. Riječi su i poruke predvorje svake političke promjene i mnijene. Koliko god mnogi osporavali Antu Đapića, dragocjene su, i putokaz su riječi koje je odapeo kao reakciju Irineju, dragocjeno je iz defanzive i stalnoga opravdavanja potpuno bezvrijednim i nepozvanim ljudima, institucijama i virtualnim kučibabama kazati –dosta. Ako treba bit ću i ustaša, to je naša stvar, ovo je – Hrvatska!

Medijske mogućnosti, informacijska infrastrukura, te nezaboravljeni osjećaj pobjedničke moći nakon oslobodilačkog domovinskog rata, previše su ostavili mogućnosti, samopouzdanja i uvjerenja u hrvatskom narodu, pa se upravo ti zabranjeni i poluzabranjeni pojmovi sve više i sve češće bez ikakvoga straha spominju. Vrijednost spominjanja, čak i nepotrebnih pojmova nasuprot baražnoj vatri optužbi i kriminalizacije, nije u stvarnom značaju ili potrebi identifikacije s tim pojmovima, jer se hrvatski narod danas više nego ikada ima s kim i s čim identificirati. Vrijednost javne legalizacije i ustrajavanja na zabranjenim pojmovima je u demonstraciji svijesti o tome da hrvatski narod ne pristaje više biti kriv. Nikome, a pogotovo ne zločincima i njihovim reafirmatorima. Na toj javnoj činjenici, na tom pragu se mijenjaju društvene prilike i urušavaju se režimi koji funkcioniraju na neslobodi i lažima. Na tom javnom diskursu nastaju suverenističke i samosvjesne politike.

Ni to Miloradu Pupovcu, zasigurno u nekom bliskom razdoblju Mili ustaši, očito nije preveliki problem, jer se uvijek po stečenoj matrici virtualne stereotipske slike hrvatskoga naroda može pouzdati na vremenski odmak, zaborav, na debeli sloj prašine, a vremena i realnosti izgledaju takovi, da se još neko vrijeme nema razloga bojati.

Ili, ipak ima?

Obično su režimi najranjiviji kad izgledaju najmoćnije, kad su gotovo dostigli potpunu kontrolu i nadzor, kad je pritisak na osporavatelje najsnažniji i osjećaj potpune moći gotovo savršen.  Do likovanja. Upravo tako izgledaju prilike u Hrvatskoj.

Ne znam što se mota po glavi Pupovcu, no obično je ostavljao dojam lukavog, proračunatog i vrlo dobro analitički i obavještajno pripremljenog čovjeka, pa je zbog toga u odnosu na konkurenciju u Saboru, uz nešto malo uvježbane retorike, ispadao izvanzemljac. Njegov status je manje više bio uvijek plod okolnosti, manje njegovih sposobnosti, koje nisu nikakve izvanzemaljske, niti nešto posebno konkurentne u normalnim okolnostima. Svatko bi na njegovom mjestu, s minimum znanja i prvenstveno s njegovim obrazom bio jednako uspješan, kad ima vrhunsku analitičku pripremu,  kad za njega rade najmanje dvije države, jedna u potpunosti, druga ili neradom ili neznanjem, ili agenturnim operacijama, a suparnici, čak i oni najtvrdokorniji i najvoljniji za suprotstavljanje se pripremaju u krugu pajdaša u gostionicama na modelu rekla kazala, modelu punom svega izuzev ozbiljne analitike i znanja. Lako je biti nadmoćan i naizgled nepobjediv kad iza tebe stoji politički poredak, ustavni poredak, državni instrumentarij i što je najbitnije povijesno uškopljeni oponenti, koji nikada nisu u stanju iskoračiti iz začaranoga kruga nužnoga dokazivanja upravo njemu i sličnima – da nisu onakvi kakvim ih on uporno javno predstavlja ili optužuje.

Zato on i slični godinama vode igru u Hrvatskoj.

Optužuju, a Hrvatska se brani i dokazuje.

Strah je postao automatski refleks hrvatske politike, hrvatskih akademskih i intelektualnih struktura, a klasično beskičmenjaštvo i krkanluk pretežito obilježje kulturnih i inih strukura po svjedočenju čak i Daniela Rafaelića, koje i onako nikada nisu bile u stanju formirati kritični otklon od stoljetnoga poklonstva sirovinama s Istoka, od čije je sirovosti formiran uzor i vrhunaravni model održanja i opstanka navodne nove europske klase u Hrvatskoj. U takvim okolnostima pupavičasti Srbin Mile je lako ostvarivao nadmoć. Imao je sigurnost, mogao je postići što je želio, jer je inače tipski srpski politički refleks pa i individulano ponašanje, brutalna demonstracija moći u potpuno neravnopravnim okolnostima, pogotovo kad je država iza leđa i jamči uspjeh. I protivnik najmanje svezan. No, postoji i druga strana toga srpskog tipskog refleksa, a to je podvijanje repa u koliko toliko izjednačenim okolnostima.

Pa jauk.

Pa žrtva.

Pa zahtjev.

Pa nasrtaj.

Sve do jednom.

Srpska politička kultura ima niz slabosti. Jedna od ključnih slabosti je što nisu u stanju kontrolirati golemi poticani animozitet prema svakom spomenu hrvatstva i hrvatskoga naroda, pogotovo činjenicu što je taj animozitet već odavno, ciljano potican, prerastao u karakternu crtu goleme većine sprskih ljudi, pa u svakoj prigodi u kojoj osjećaju slabost suparnika ili neprijatelja – ne znaju stati. I nastoje unišiti ne vodeći  računa o činjenici da postoji i kod Hrvata granica, koju je nemoguće uspješno kontrolirati, i za koju nije dovoljna nikakva vlast, nikakva saborska većina, nikakav DORH i svi sustavi u Hrvatskoj, kao što nisu bili dovoljni ni u SFRJ, te da na toj crti dolazi do eksplozije koju je pametno ne izazivati.

Gnjev, serija brutalnih uvreda i poruga hrvatskom narodu, čitavome nizu pojedinaca, a pogotovo saborskim zastupnicima, koju je demonstrirao Pupovac u Saboru neki dan, o čemu rasprave usprkos vidljivom nastojanju minoriziranja mainstream medija ne prestaju, dragocjeni su za hrvatski narod i golemi problem Pupovčevim osloncima u Hrvatskoj, ukupnom političkom sustavu.

Sve dok se utrkuju zastupnici izvan sabora i u alternativnim medijima, zatim njihove pristaše na forumima, tu i tamo poneki intelektualac ili novinski autor, žestoko udarati po Pupovcu, njemu je široko polje i može raditi što  ga volja. No on i ne vidi problem među tim ljudima, niti je zbog takvih podignuo glas. Glas pun nekontroliranih prijetnji i uvreda, uvijek iskazuje slabost, strah, i to ne samo onoga tko govori, iako taj osobni strah presudno utječe  na izvedbeni dojam, nego strah njegovih gospodara i njegov strah od njihove reakcije. Mnogi će tragom sličnih eskapada, a bilo ih je jako puno tjekom godina u našim memorijama, reći kako to nije bio gnjev, nije ni nekontrolirano, te da je to još jedna uvježbana dramaturška scena kojom se demonstira sila, moć, nadmoć i s kojom se postiže dodatno pokoravanje i izaziva strah u onima koji tome svjedoče. Čak i ako je to bila namjera, efekti će biti i jesu pogubni za Pupovca, te za redatelje te scene i njihove suradnike i ciljeve.

Izvođač u takvim situacijma zakoračio je u sigurnu propast.

U takvim okolnostima, kad je tip srpske političke kulture u pitanju, izvršitelji obično dobiju nogu u dupe a slijede poruke – mrš ustašo. Jer, gazde uvijek svoje grješke svale na one ispod, ovi ispod na one ispod, a praksa je – heben je onaj donji.

Kako god Pupovac glumio i ostavljao dojam veličine, zbog posve logične potpore režima koji se nikada nije istrgnuo iz srpskih obavještajnih šapa, jer te šape su kontrolirale do jučer očeve, danas djecu i unuke s golemim dosijeima u Beogradu, on dobro  zna da mu ne gine kad ga potroše – mrš ustašo. Iz Beograda.

Zato je Mile svetosavski napravio stratešku pogrješku, što mu je god bila zadaća s tom scenom u Saboru. Kao i njegovi pajdaši u Srbiji, poglavito u SPC-u. Udarali su previše žestoko, ponižavali, pokušali su uzdrmati Katoličku crkvu na pitanju njezinoga opstanka u Hrvatskoj, na pitanju njezine identitetske kralježnice Stepinca. Koliko god Crkva u cjelini bila troma, koliko god izgledala neosjetljiva u cjelini kao institucija na krajnje realne životne drame u svome okruženju i nevjerojatna poniženja hrvatskoga naroda, s organizacijom koja je opstala dvije tisuće godina uz sve mnijene i režime, uz sva iskušenja i udare, se nije pametno igrati. Ako ju Tito sa svojim zločinačkim hordama nije slomio, nije mi nikako jasno kako se to usudio pokušati ovaj antifa režim u Hrvatskoj te njegovi pozadinski gurui u Bruxellsu i pogotovo Beogradu. Udarom na Stepinca, SPC, a time i ukupna srbijanska politika, sa svim svojim izvršiteljima pomagačima, početnicima s više ili manje bradatoga duha, izazvali su reakciju Katoličke crkve, reakciju koja je postala usprkos uspavanosti i tromosti, ili–ili. Jer gaženje Stepinca u samostalnoj Hrvatskoj, nijemi pristanak na to, značio bi gotovo sigurno svođenje na vegetiranje ili nestanak Katoličke crkve, odnosno srozavanje na pozicije s kojih se nikada više ne bi oporavila.

Zato Srbima, zato Mili Pupovcu i njegovoj bratiji treba biti zahvalan, u najmanju ruku koliko i Miloševiću, koliko god to izgledalo paradoksalno. Jer i jedne i druge je u datom trenutku pokretao refleks uništenja potaknut već refleksnim antagonizmom karakternog tipa odgajan stoljećima radi ostvarivanja nastranih ciljeva. Taj refleks, taj nedostatak razuma  i mjere, čak i u nanošenju štete nekome, izazove reakciju uvijek. To je taj trenutak, koji političko srpstvo ne zna kontrolirati, kad misli da ima sve, a zapravo nema – šanse.

To je trenutak koji njihovi sateliti u Hrvatskoj takođe ne znaju prepoznati i stajat će ih glave upravo od onih kojima su se poklonili i vjerno služe.

Bez nasilja se ovakav državno-politički poredak ne može održati, jer curi na svim stranama, rupe su sve veće, more nesigurnije, potonuće je neminovno. U takvim okolnostima, potpuno je neinteligentno gurati lađu do kraja, na pučinu, a upravo to radi Pupovac, upravo to radi Srbija, upravo to radi SPC i upravo to radi Plenković sa svojim kompanjonima. Bruxells i Beograd su ipak jako, jako daleko kad dođe slom režima. A unutarnjih rezervi ni mogućnosti bitnijega širenja više nema, jer su u zadnjih dvadesetak godina potrošene sve zalihe, oteto srebro i zlato, uništeni su kredibiliteti i ratnih junaka, genarala, branitelja i čitavoga niza ljudi koji su u različitim okolnostima, što svjesno, što nesvjesno pristali poduprijeti režim. Sve finte u financijskim bilancama, sve priče o povlačenju sredstava iz Euro fondova, svi programi za Slavoniju i Vukovar, nikakav efekat ne mogu izroditi izuzev sve kraću odgodu konačnoga sloma, jer državni poredak ovakav kakav jest ne može funkcionirati bez novih i novih sinekura i sve većih troškova, odnosno nužnoga gušenja razvoja. Kontrola je zahtjevan posao i traži sve više ljudi, a ljudi koji se u takvim okolnostima koriste – ne stvaraju novu vrijednost.

Niti su ikada znali.

A skupi su, jer ne slijede svoju savjest, svjesni su da rade štetu i loše, pa onda skupo prodaju savjest i obraz.

Nositelji takvoga poretka neće proći dobro niti će biti zaštićeni pobjedničkom euforijom raspjevanoga i slobodnoga naroda punoga milosrđa, kao početkom devedesetih. Toga neće biti, nema sumnje u to, jer ni najmilosrdniji neće dva puta istom zlu otvoriti vrata. Tipovati na glupost je – glupo.

U takvim okolnostima, a Pupovac to zna bolje od većine onih koji mu drže skute, neće biti lako biti Pupovac u Hrvatskoj. Iz Srbije će dopirati –mrš ustašo, ‘ko te hebe bre, a u Hrvatskoj – će biti brijanja. Tada ni potvrda da si ustaša neće vrijediti, jer končnu pobjedu hrvatskog naroda neće ostvariti ustaše, nego Hrvati koji se neće sramiti svojih djedova i očeva, bili ustaše ili domobrani.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Cijela Hrvatska je jedan veliki Uljanik

Objavljeno

na

Objavio

Najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.

Od proglašenja samostalnosti i rata, prošlo je četvrt stoljeća. Okrenuo se i stoljetni i tisućljetni sat. Govori se o mladoj državi (iz prošlog milenija) čijem se narodu radi mladosti puno toga oprašta. Kad je Jugoslavija navršila četvrt stoljeća, već je bilo nastupilo Hrvatsko proljeće i nitko nije govorio o mladoj državi. Spominju se nove generacije i radi “opravdane” nemoći (nespremnosti), današnja generacija već priprema neke nove, još nerođene Hrvate, da će na njima biti, dovesti Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto, i povijesno i civilizacijski i gospodarski i politički. Nitko se ne pita, hoće li uopće biti mladih generacija, gdje će biti rođeni, kako će biti odgojeni i hoće li se više uopće zvati Hrvatima.

Jugoslavijom je do zadnjega živog partizana dominiralo pitanje “Gdje si bio četers’pete?”, a onima poput mene, koji smo rođeni poslije rata, od prvog razreda osnovne škole, dolazili su u razred predstavnici SUBNOR-a i pitali “Gdje ti je bio otac?”.

“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje

I u Hrvatskoj često pitanje je “Gdje si bio 91.?” Moglo bi se postaviti i pitanje “Gdje si bio prije 91.?” i hrpu drugih pitanja, ali pored svih tih, dominantno i jedino relevantno pitanje je “Gdje si danas?” Gdje si danas, u ovom vremenu, u ovoj situaciji, pod ovim prilikama? Prepoznaješ li situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi? Razmišljaš li o tome da Hrvatska moralno i materijalno danas nema uvjeta za opstanak i da nije samo Uljanik u katastrofalnoj krizi, nego da je cijela država jedan Uljanik. Uljanik nam predstavlja izvanredan primjer da u njemu prepoznamo kompletnu našu situaciju, iseljavanje, mirovnske fondove, zdravstvo,  pravni sustav, obrazovanje, zakonodavni sustav, naš Sabor, njegove zastupnike i sve što rade i govore, naš obrazovni sustav, naš sustav moralnih vrijednosti i baš sve za što je potrebno zasukati rukave, osim prirode koja nam je data na raspolaganje bez da ju trebamo graditi, jer da smo morali lijevati vodu u Jadran kako bi imali more i lopatama trpati zemlju i kamenje kako bi imali Velebit, na osnovu takvog odnosa prema sebi, živjeli bi na jednoj beskrajnoj ravnici, gdje popevši na bundevu imaš najbolji pogled u daljinu.

“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje. Sve iz prošlosti su uspomene i pouke a sve za sutra su nadanja. Jedina djelatna relanost zove se “danas”. Cijela povijest se sastoji od bezbroj segmenata koji se zovu “danas”, složenih jedan pored drugoga, a današnji “danas”, kada govorimo o hrvatskom suverenizmu, ne izgleda dobro.

Iako se samo o tome piše i govori, naš problem nisu ni Pupovac, ni Plenković, ni Stazić, niti bilo tko sa Hodakove redovne liste nabrojenih imena – naš problem smo mi, i to mi DANAS.

Počela je europska parlamentarna kampanja i oslanjamo se na demokraciju. Oslanjamo se na sustav koji je svakome onakav kako njemu odgovara, kako odgovara onima na vlasti. I Istočna Njemačka se zvala Deutsche Demokratische Republik a demokratskom je i Alexandar Karađorđević zvao Kraljevinu Jugoslaviju, čak i nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature. Demokratskom je i Tito smatrao njegovu Jugoslaviju, a i poredak koji je u Hrvatsku uveden 6. siječnja 2000. i zadržao se do danas, zove se demokracija.

Najbolja definicija zapadne demokracije mora biti da je namijenjena onima kojima nije potrebana. Onog časa kada se s njom pokušaš poslužiti, kao što je slučaj s dva održana referenduma, vrlo brzo shvatiš da nije namijenjena tebi.

Međutim, takava kakva je, sa svim svojim nedostacima, ograničenjima, zaprekama i s cijelim barikadama, onim suverenistima koji vjeruju da će tim putem ostvariti vlast i Hrvatsku okrenuti u smjeru poštenja, pravde i napretka u službi hrvatskoga naroda, danas nedostaje mnogo toga, bez čega se ta pobjeda tim putem nikada neće ostvariti.

Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima

Danas je svima jasno da je ova i ovako primjenjena pomirba mrtva i mnogi cijelu tu bušićansku ideju proglašavaju lošom, kao da je ona bila zamišljena tako kako ju se provodi. Nacionalno izmirenje međutim, nikada nije bilo zamišljeno kao pomirba između dobra i zla, kao pronalaženje srednjeg puta između onih koji Hrvatsku vole i žele joj procvat i onih koji bi najradije da nestane, nego kao pomirenje onih koji Hrvatsku vole podjednako, u današnjem vremenu kao pomirenje između suverenista koje dijele međusobni sukobi njihovih otaca iz vremena Drugoga svjetskog rata.

Pomirbe može biti između potomaka onih čiji su preci odlazili po direktive u Beč, Peštu ili Beograd i onih čiji su se očevi i djedovi borili za samostalnost, a ne između onih koji danas hoće da Hrvat bude svoj vlastiti gospodar i onih koji danas odlaze u Beograd po direktive ili u Bruxelles, kako je to Ruža Tomašić lijepo rekla u Podcastu Velebit, po direktive za razliku od onih koji odlaze s direktivama.

Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima koji unatoč toga što su im najvažniji, temeljni principi isti, na marginama nalaze dovoljno materijala da jedni s drugima ne mogu i ako se ne nađe ništa važnije, onda se sukobi vode oko toga tko je veći starčevićanac, ili tko je bio bolji branitelj.

S pravom je rečno da će europski izbori biti test hrvatske suverenističke politike, a kampanja samo što je započela, već su nastala natezanja oko toga tko je koga pozvao na suradnju, tko se odazvao a tko nije, tko postavlja kakve uvjete i za koga nisu prihvatljivi, i što je najgore, sve se to prljavo rublje vješa na medijski štrik i prezentira javnosti. A ovo je tek početak.

Koordinacija rada suverenističkih struktura mora biti uspostavljena

Nevjerojatno je da suverenistička društva, udruge, stranke, medije i sve institucije i istaknuti pojedinci, do danas nisu uspjeli uspostaviti jedan koordinacioni odbor, jedno međudruštveno predstavništvo, koje bi usklađivalo rad cijelog nacionalnog i suverenističkog spektra hrvatske politike, gdje bi se, umjesto unošenja razdora i sijanja negativizma kroz medije, usaglašavalo stavove, utvrđivalo točke zajedničkog interesa i glačalo razlike, pa onda u javnost izlazilo s rezultatima ostvarivoga a ne s nepomirljivim otrovom.

Skoro me je sram kao primjer Domovini pozivati se na rad hrvatske državotvorne emigracije, obespravljene, razbacane, proganjane, bez i jednoga prijatelja i s moćnim neprijateljima, u formi, kako jugoslavenske države tako i zapada, jedinstvenog u odluci čuvati Jugoslaviju pod svaku cjenu, pa i pod cijenu toleriranja udbinih likvidacija prominentnih Hrvata na njihovu teritoriju.

Za primjer ću navesti Australiju gdje sam obitavao sve te prognaničke godine, ali sam svjedok da su i u drugim sredinama hrvatskoga izbjeglištva postojali slični primjeri. Dakle u svim zajednicama ovog kontinenta i u svim gradovima, koje djele tisuće kilometara udaljenosti, barem u ono vrijeme nakon Hrvatskoga proljeća od kada sam ja postao emigrant, djelovali su Međudruštveni odbori u kojima su se redovno sastajali predstavnici hrvatskih političkih organizacija i hrvatskih medjskih predstavnika, kako bi se moglo donositi jedinstvene zaključke o onome što je moguće usaglasiti i tako izlaziti pred hrvatsku izbjegličku javnost pozitivno i obećavajuće.

Povrh toga, na razini cijeloga kontinenta, bio je uspostavljen Hrvatski koordinacioni odbor za cijelu Australiju. Na zajedničkoj fotografiji objavljenoj u Hrvatskom tjedniku iz Melbournea u veljači 1989., vide se predstavnici raznih organizacija i medija, na sjednici Hrvatskog međudruštvenog odbora za Australiju u Canberri, predstavnici velikih organiziacija kao što su HOP, HSS, HDP, HRS i HNO ali i prestavnici drugih skupina, poput hrvatskih antijugoslavenskih socijalista, Hrvata muslimana i drugih. Neke od njih ćete na slici prepoznati, poput pok. Blaža Kraljevića (centralno u zadnjem redu).

Baš u to vrijeme dogovoreno je održavati javne tribine po raznim gradovima, kako bi se hrvatsko isljeništvo pripremilo za nadolazeći raspad Jugoslavije, miris čije truleži se već mogao osjetiti u zraku. Tribine su održane po glavnim gradovima u Austaliji a ubzrzo se ideja proširila i na druge kontinente, pa je prva tribina izvan Austalije održana u Torontu u Kanadi.

Ako su Krnjevićev HSS i Poglavnikov HOP u emigraciji mogli zajedno, mogu i suverenisti u Hrvatskoj

Predstavljam to kao primjer kako bi danas u Hrvatskoj trebala postojati institucionalizirana koordinacija suverenističkih snaga, jer to se spontano nikada neće ostvariti, pa bi onda moguće bilo na razne izbore nastupiti kao blok i pokušati, umjesto par stolica za nekolicinu, ostvariti većinsku državotvornu zastupljenost u Hrvatskom državnom saboru. Kažem pokušati, jer je postojeći režim uspostavio mehanizme za samoodržanje, barem što se demokratskih metoda tiče.

Posljednja od tih Javnih tribina, koje su pomogle pripremiti teren za nadolazeći raspad Jugoslavije, hrvatsko osamostaljenje i Domovinski rat, kojemu je hrvatsko izbjeglištvo višestruko pridonijelo, u ljudstvu, u sredstvima i u reprezentaciji hrvatskih državotvornih interesa pfred stranim faktorima, održana je 25. lipnja 1989. u Adelaideu. Na sreću, Tribina je snimljena i objavljena na YouTube-u, odakle sam neskromno izdvojio svoj nastup.

Ako se iz vremena Drugog svjetskog rata i svih godina u izbjeglištvu nakon rata (u domovini takova javna aktivnost nakon 1945. nije postojala), može naći dvije organizacije kojima je teško bilo sjesti zajedno, to su bile Krnjevićev HSS i njegovi nasljednici i Poglavnkov HOP i njegovi nasljednici. Kao što ćete vidjeti, na ovoj tribini, za jednim stolom i s istim ciljem, uz druge su se našli i HOP i HSS.

Ima se to zahvaliti organiziranom radu međudruštvenih odbora u emigaciji, pa ako ništa drugo, onda to može poslužiti kao ideja za razmatranje suverenistima u Hrvatskoj, tako da ne bude skupina branitelja sama trebala otići na Markov trg i barikadirati se u crkvi Sv. Marka, da ne budu udruge, jedna po jedna, sa svojih 200 pripadnika odlazila protestirati na Jelačićev trg dok svi drugi ostaju sjediti kod kuće i da ne bude jedna skupina pokretala jednu referendumsku inicijativu a druga istovremeno drugu, pa da niti jedna ne prođe. I konačno, kao najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari