Connect with us

Kolumne

Kakvu vlast Hrvati zaslužuju?

Objavljeno

on

Ilustracija/arhiva

Premda se običava reći kako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, je li baš uvijek tako? Pa čak i onda kad narod vlast izabere svojom voljom, na demokratskim višestranačkim izborima? Crv sumnje baca iskustvo kako isti narod u vrlo kratkom razdoblju nerijetko zna imati, mjeri li ih se djelima i sposobnostima, stubokom suprotstavljene vlasti. Jesu li Hrvati zaslužili Tuđmanovu vlast ili onu potom pod ravnanjem koalicije predvođene Račanom? Zaslužuju li Hrvati više Plenkovićevu vlast ili prethodnu Milanovićevu, kroz ulogu Predsjednika još uvijek, istina ograničeno, prisutnu? Postoji li uopće neki objektivan kriterij kako bi se to utvrdilo?

Kakva je vlast …

Možda nam je priliku za to dala upravo korona, već prema onoj narodnoj – u svakome zlu neko dobro. Prije svega, valja naglasiti kako je borba protiv te stoljetne pošasti nesumnjivo zajedničko djelo naroda i vlasti koja ga predvodi. Međutim, to ne znači kako je uloga jednih i drugih bila ravnomjerno raspodijeljena u svim fazama pokušaja suzbijanja zaraze. U početku, dok još nije bilo cjepiva, kad se širenje bolesti nastojalo kontrolirati isključivo mjerama koje su propisivale vlasti, presudan je bio utjecaj vlasti. Nakon što je cjepivo otkriveno, a vlast ga osigurala u dostatnim količinama, k tome i u vrlo kratkom roku zamijenivši ono višestruko kompromitirano poželjnijim i dostupnijim, naravno, i skupljim, sve spade na odaziv naroda.

Osim što se nema čega sramiti glede brzine nabave i kakvoće cjepiva, hrvatska Vlada je u doba korona krize svoju zadaću odradila bez veće zamjerke i kad je posrijedi očuvanje radnih mjesta, te priprema dviju turističkih sezona, čiji neočekivano dobri rezultati nisu pali s neba, nego su i odraz učinkovitijeg ovladavanja korona krizom od konkurencije. No, u gospodarskom smislu, ponajprije zbog specifičnosti svojstvenih svakoj pojedinoj zemlji, nije lako odrediti neki univerzalni skup mjerila za usporedbu uspješnosti vlada u nošenju s koronom. S druge strane, glede zaštite javnog zdravlja, čiji uspjeh očito ide rame uz rame s gospodarskim, razborito je kao prikladno mjerilo uzeti porast smrtnosti u doba korone. Pritom Hrvatsku ima smisla uspoređivati s kako politički, tako i po gospodarskoj razvijenosti, bliskim joj zemljama zajedničkog povijesnog nasljeđa. Riječ je, naravno, o postkomunističkim državama, članicama Europske unije.

Ovdje valja naglasiti kako je porast smrtnosti u odnosu na isto razdoblje prijašnjih godina objektivnija mjera za usporedbu od broja službeno evidentiranih smrti s koronom ili od nje, budući da se od zemlje do zemlje kriteriji za to razlikuju, na što upućuju i manja ili veća odstupanja porasta smrtnosti u odnosu na službeno zabilježen broj smrti povezanih s koronom, gotovo uvijek u korist prvog. K tome, prednost porasta smrtnosti u odnosu na češće korišten kriterij broja službeno zabilježenih korona smrti s obzirom na broj stanovnika leži u tome što ovo mjerilo uvažava i razlike u dobnoj strukturi stanovništva. One su bitne, zato što korona smrtno ugrožava mahom starije osobe, a dobna struktura varira od zemlje do zemlje.

Primjerice, one s izraženijom novijom emigracijom imaju veći udjel starijeg stanovništva. Unatoč tome što u razdoblju između rujna lani (kada Hrvatska po prvi put od početka korone bilježi osjetniji porast smrtnosti) i lipnja ove godine porast broja smrti u Hrvatskoj iznosi čak 10,5 tisuća osoba u odnosu na isto razdoblje godinu dana ranije, usporedi li se sa zemljama iz svog razreda, Lijepa Naša uopće ne stoji tako loše. Treća je, odmah iza baltičkih država perifernog geografskog položaja, Estonije i Latvije. Ostale postkomunističke zemlje u EU bilježe što malo (Slovenija i Mađarska), što znatno veći porast smrtnosti (Rumunjska, Bugarska, Poljska, Češka, Slovačka) od Hrvatske. Ukratko, prema ovom kriteriju hrvatska vlast u svojoj ligi zauzima vrlo dobro treće mjesto.

… a kakav narod?

No, kako stoji hrvatski narod, kad je ono što je samo do njega, odaziv na cijepljenje, posrijedi? Zanimljivo, također je treći, rame uz rame sa Slovacima, ali… gleda li se ljestvica odozdo, s jedva 45% svega stanovništva cijepljenog barem jednom dozom. Hrvatima u leđa gledaju tek Bugari i Rumunji. Prednjače Litvanci i Mađari s preko 60% cijepljenih (taj „pomahnitali“ Orban baš je upro uništiti vlastiti narod), a ostali su debelo iznad 50%, dok u zapadnoj Europi gotovo da i nema zemlje s procijepljenošću ispod 60%. One koje su se već vratile u „staro normalno“ cijepile su i preko 70% ukupnog stanovništva. Ovdje je prigoda reći kako sporije procjepljivanje utječe i na porast smrtnosti. Stoga je posve izgledno kako će Hrvatska i u toj kategoriji, voljom naroda a ne vlasti, skliznuti s trenutnog trećeg na peto mjesto. Po svoj prilici, uskoro će ju preteći Slovenija i Mađarska.

Osim što navedeni jaz na međunarodnim ljestvicama između hrvatskih vlasti i hrvatskog naroda sâm po sebi dovoljno govori tko koga koliko zaslužuje, teško je ne primijetiti kako upravo narod sâm sebe smješta na dno Europske unije. To je, čini se, civilizacijski doseg Hrvata u ovome trenutku i žalostan rezultat oblikovanja naroda od strane svih dionika koji u tome aktivno sudjeluju – crkve, škola, poglavito srednjih i visokih, u konačnici i nezaobilaznih medija srednje struje. Jasno je i kako takvo tijesto, kao produkt rada svih spomenutih čimbenika, zahtijeva enormno umijeće kako bi se napravilo bar donekle ukusnu pitu.

Stoga i nema mjesta prevelikom čuđenju što se procijepljenost u Hrvata gotovo u dlaku podudara s onom kod braće im blizanaca, Srba, dok u EU za njima zaostaju tek postojbine babe Vange i grofa Dracule. Hrvatima, pak, krv pije i mozak ispire MožeMost, ta srasla, medijski favorizirana politikantska tvorba, posebno popularna među mlađima, onima koji sve već znaju, i bez ikakvih stečenih znanja, vještina i životnih iskustava. Kad se na to nadoveže patološki višak sebičnosti i kronični manjak svijesti o solidarnosti, prirodna je posljedica slabašan odaziv na cijepljenje upravo među mladima i onima koji se takvima osjećaju (prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 9. rujna on iznosi oko 30% među Hrvatima u dvadesetima i 36% među Hrvatima u tridesetima, dok među osobama u četrdesetima već prelazi znatno viših, ali još uvijek nedostatnih, 50%). Kakvu glazbu, i doslovce i metaforički, mladi Hrvati slušaju, nikakvo čudo što napori da se kao narod u cjelini civilizacijski odmaknemo od Srba i napokon odlijepimo s dna europske kace nemaju baš neku svijetlu budućnost.

ZGubidani na djelu

Popularnost fenomena MožeMost među mlađima odraz je, a ujedno i objašnjenje te silne zapuštenosti, što se posebno odražava u posvemašnjoj financijskoj i matematičkoj nepismenosti među multimedijski orijentiranim naraštajima. Našavši se u nezahvalnoj poziciji vlasti, prva polovica zlosretnog amalgama, Možemo, kako bi prikrila vlastitu nesposobnost i elementarno neznanje o poslu koji ih je zapao, svaljuje sad svu krivnju na kosture iz ormara, pri čemu, osim uopćenih fraza o katastrofalnoj financijskoj situaciji, ne kažu koji su to kosturi. Nabacujući se nevidljivim kosturima, crpe moralno pravo da naslijeđene, nipošto ne zatajene im obveze ne podmiruju, kako uličnim revolucionarima i priliči. No, kakva god zatečena situacija bila, ona ne može sakriti činjenicu kako stvari, koje su u doba stvaranja katastrofe normalno funkcionirale, sad odjednom više ne funkcioniraju. Drugim riječima, nije istina da novi zagrebački vlastodršci kopiraju Bandićev model. Zaboravili su ga, naime, kopirati u najbitnijem elementu – učiniti da funkcionira!

E, kad bi to bilo tako lako, svi bi mogli vladati. Čini se kako onih 400 zviždača o nepravilnostima u radu prethodne gradske uprave, na koje se pozivao gradonačelnik Tomašević tijekom izborne kampanje, očito nisu toliko zahvalan materijal kad se treba latiti motike. A kad se osloniš na takav profil, i još mu glavom i bradom pripadaš, nema druge nego brzinski se riješiti onih koji o poslu ponešto znaju, pa kao takvi nemaju kapaciteta za timski rad s potpunim početnicima, likovima koji rad Uprave i Nadzornog odbora doživljavaju kao zajednički rad, premda je već iz samih naziva jasno da se radi o funkcionalno posve odvojenim tijelima. Tako to obično bude kad narod dobije vlast debelo po svojoj mjeri. Drugi, oni čiji zamoran tempo narod nije u stanju slijediti, kad su se susreli s posve opipljivim kosturima iz ormara, poput Agrokora, stvari bi riješili tako da ostavljeni im skeleti više ni ne škripe, nego rade kao urica. U tome je ključ razlike između odgovornih upravljača i s ceste pokupljenih diletanata.

Necijepljeni od korone, cijepljeni od elementarne matematike

Još je tragičnija uloga druge, ni po čemu bolje polovice MožeMosti – Mosta. Tu tvorevinu možda najživopisnije oslikava užasna spoznaja kako je tamo, uvjetno rečeno, najnormalniji Miro Bulj. Naime, „buljevi s fakultetom“, posebno oni u Sabor aterirali s fakulteta, uzora u glupiranju uvelike nadmašuju. Tako svršeni polaznik fakulteta, na kojem se ne posvećuje pretjerana pozornost matematici, uspijeva nekako nabrojati do 7 (teških grijeha), no već pri brojanju do 10 (Božjih zapovijedi) suočava se s nepremostivim problemom. Redovito, naime, preskače broj 8. Dobri poznavatelji problematike tvrde kako sva ta preskakanja korijen imaju u preskakanju rednog broja 1. Kad se taj preskoči, ili na svoju sliku i priliku preuredi, svi ostali brojevi padaju poput domina.

Dotični nadobudni „matematičar“ lupi i ostade živ kako smrtnost od korone iznosi 0,15%, sve kako bi omalovažio bolest i potaknuo njezino nesmetano širenje sa svim pratećim, društveno štetnim posljedicama u vidu porasta smrtnosti i troškova liječenja. Mada već činjenica kako je u Hrvatskoj od korone službeno umrlo 0,2% ukupnog stanovništva (mjereno porastom smrtnosti 0,25%) očito demantira tu tvrdnju. Čak i kad bi sve do jedan žitelj Hrvatske dosad već bio zaražen, a što očito nije slučaj, budući da brojevi zaraženih, hospitaliziranih i umrlih još uvijek rastu. S druge strane, što je ako ne korona, u talijanskoj provinciji Bergamo u jedva dva mjeseca lanjskog proljeća usmrtilo 0,5% svega tamošnjeg stanovništva, a da, pritom, ni tamo još nisu bili svi zaraženi, kao što nisu ni danas?

Da u borbi protiv zaštite od korone ne zaostane za kolegom mučiteljem brojki, svojski se trudi još jedna „matematičarka od formata“, istaknuta saborska MuStRa. Siroticu muči dramatičan porast udjela cijepljenih među umrlima u razdoblju od lipnja do rujna u odnosu na ono između siječnja i svibnja, iz čega izvlači zaključak kako se time ulijeva lažna nada o dobrobiti cijepljenja. A ne pada joj na um kako je do porasta udjela cijepljenih među umrlima došlo jednostavno zato što je porastao udjel cijepljenih u čitavoj populaciji, a posebno među najugroženijim dobnim kategorijama. Kako? Ako u određenoj skupini ima 50% cijepljenih, a među preminulima ih je svega 10% (tj. 90% su necijepljeni), to znači da cijepljenje 9 puta povećava izglede za preživljavanje (jednako brojni 9 puta rjeđe umiru). Nakon što broj cijepljenih poraste na 75% (takvo je otprilike trenutno stanje u Hrvatskoj među najugroženijim dobnim skupinama), a među preminulima njihov broj poraste na 25% (tj. 75% su necijepljeni), to opet znači da cijepljenje 9 puta povećava izglede za preživljavanje (trostruko brojniji trostruko rjeđe umiru).

Konačno, nakon što broj cijepljenih dosegne 90%, a oni među preminulima čine 50% (takva je situacija bila u Izraelu tijekom kolovoza), to opet znači da cijepljenje 9 puta povećava izglede za preživljavanje (9 puta brojniji u jednakom apsolutnom broju umiru). Znači li onda dramatični porast cijepljenih među preminulima s 10% na 50% da se cijepljenje ne isplati? Ne, upravo suprotno! To znači da ono u svakoj varijanti pruža 9 puta bolje šanse sa preživljavanje u odnosu na necijepljene, a slično vrijedi i za hospitalizacije. U drugu ruku, suočene s nedostatkom iole ozbiljnijih argumenata, za šibicarskim zlorabljenjem statistike rado posežu matematički elementarno nepismene osobe, ili, pak, one koji se iz nekog razloga, a teško da im je motiv borba za opće dobro, takvima prave. I kakvi će onda ispasti oni koje takvi poučavaju, ili su ih poučavali, bilo u srednjoj školi, bilo na fakultetu? Intelektualna i moralna siročad već po naravi stvari ne može stvoriti drukčije nego sebi slične, što ujedno objašnjava zašto takvi „statističari“ imaju prođu među onima koji u svakome s titulom doktora vide liječnika.

Ima neka tajna veza između pjesnika i breza 

Naposljetku, zanimljivo je primijetiti kako u Saboru postoji samo jedna opcija s kojom se Zoran Milanović dosad ni po jednom pitanju nije sporječkao. Znakovito je kako je to upravo Most, čija se gledišta i lapidarna logika u cijelosti podudaraju s Milanovićevima. Dijele poglede u svim bitnim pitanjima, od destruktivnog odnosa prema mjerama za očuvanje javnog zdravlja do usklađenosti u nasrtajima na hrvatsko pravosuđe, a suvereno voze i na istom vanjskopolitičkom kolosijeku, posebno kad je odnos prema Europi posrijedi. To stjecište „buljeva“ svih fela, koje se po zakržljalim radnim sposobnostima i navikama, te rušilačkom načinu razmišljanja prirodno nadovezuje na Možemo, tvoreći amalgam MožeMost, Milanovićevo je prirodno političko stanište. Napadajući iz busije, dvije su bitne kote već osvojili (Grad Zagreb i rezidenciju na Pantovčaku). Ostaje im zabosti zastavu na još samo jednu, kako bi Hrvati posvuda imali vlast kakvu možda čak ni oni ne zaslužuju. No, ipak vlast znatno bližu onoj kakvu zaslužuju od trenutne, posve u skladu s dosegnutim stupnjem civilizacijskog razvoja i svijesti.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari