Connect with us

Kanarinci i sokolovi

Objavljeno

on

Hrvatski je nogometaš predvodio madridski Real u osvajanju desetoga naslova europskoga prvaka

rakitić

Volim lipu. Miris njen. I Svetog Antu. Uoči veleslavlja jednog – nogometa.

Četvrtak, 12. lipnja. Sao Paulo. Corinthians – arena i – tri milijarde ljudi! Gospode! I – više. Otvaranje dvadesetog Mundiala. Ovaj je – brazilski. I, ni manje ni više, Hrvati na sceni. U prologu. Hrvatska – Brazil. Kak’ je rekel onaj boljševik: “Kako to zvuči gordo.” Imam dojam, bolše nemre! Zakaj? Jer sami Brazilijanci, je, senhor Scolari, u Zagorju bi bil “školnik” poručuje: “Moj Brazil protiv Hrvatske, europskih Brazilaca!” Kompliment. Taj ide ravno. Naklonom do poda. Širokog sombrera. Ja se sav tresem. Već sada. Ne od straha. Pa mi smo maznuli i Nijemce u Francuskoj, ne! Od jeze siline, jednog događaja. Globus bu točno mesec dana išel – naopako!

To je ono što me muči, što me mori, po Nazoru, ako se ne varam pjesnikovanju. Iako sam – kad nema Croatorum, u svijetu – druker Argentine, ipak je lepršavost, leptiričavost, šarolikost, mekoća i lakoća Brazilaca, ipak, nekaj drugo. Ne drugo. Peto! Kanarinci, kako ih “miluju” svom širinom amazonskih prašuma, žuto-zelenih, pričaju tu nogometnu igru na jedan drugi način. U njihovim je nogama, nekadašnjih okova, u duši, u srcima – samba.

Negdje sam posložil: ak’ nemreš do ritma sambe, čak i da možeš loptom tisuću na nogi, bolje da ne ideš. Bez slivanja s dušom jednog naroda, nema osjećaja jednog Mundiala. A mi, Hrvati, mi smo, to je točno, u duši bogati melosom, našeg, hrvatskog naroda. I mi plešemo. Ne znamo sambu, ali oni ne znaju tanec Gotovčeva završnog kola iz – “Ere” Nije li ono išlo čak i do Japana. Onda, kad je Zagreb imal sto tisuća ljudi. . Čak, i za rata. Ne izvodi li onaj zbor „ Japanaca 1000“ na savršenom hrvatskom, Zrnjskog i onu završnicu „U boj, u boj..“-zbog kojeg se za crvenog jednoumlja, išlo u pržune.

Da, i mi imamo i sluha i ritma. I, ovo ej sigurno. U visokoj klasi naših igrača mi lovimo njihove „uštirkane“ zvijezde. Sto posto. Ja se ne bojim utakmice s Brazilom. Ja ću uživati u nogometu na Corinthians-areni. Poslije toga, kad sunce zađe, jer se igra u tri po brazilskom, uslijed bijela dana, ja pem doma. U duboku noć. Za, mene je mundial-priči kraj ! Sve poslije toga-adidas. Dodatak. Dakle, da vidimo ko“ su –Oni, ko“ smo –Mi. Nas je četiri milijuna, njih je 190 milijuna ! Oni imaju nogometaša za široki izvoz. Ali i mi smo izvoznici. Uspješni. Koliko pamtim, Ico Hitrec je bio prvi veliki as, Zagrepčanec, Hrvat. Haškovac koji je zaigrao-vani. U Švicarskoj. Prvi veliki as brazilskog nogometa, koliko pamti, dolazi u Europu, u Fiorentinu, Julinho.

Sjajno desno krilo Palmeirasa. Za mene, elegancijom bolji i od čarobne ptičurine Garinche. Najbolji Hrvati šaraju europskim klubovima. Pele najbolji od najboljih, Brazilac, nije nikada igrao u bilo kojem europskom klubu. Mi smo u Francuskoj razvili, pod Ćirom Blaževićem, i uz „umešanciju“ samog predsjednika hrvatske države, dr. Franje Tuđmana, hrvatski barjak a trećem mjestu konačnice. Bronca. U prvom hrvatskom mundiliranju. Pothvat. To se pamti. Brazil je bio sretnije ruke. Na koncu oni su država dvije stotine godina, mi tek na četverogodišnji tren, od 1941. pa onda u obnovi opet od 1991.

Povijesnica to pamti. I zato, karte na stolu, njihove i naše, nisu baš iste. Brazil se dugo valjao. Sudionik je-jedini-svih svjetskih prvenstava. Prvo je uzeo, po mom mišljenju, najbolji, 1958. u Švedskoj. I ne samo zato, što je zaigrao s čudesnim dječakom, sedamnaestogodišnjim dječakom Peleom. Ne samo zato: imao je čudesnu momčad. Takav balans loptanja, više nitko neće igrati. Čak, ni sam Brazil. Rafiniranost jednog Didija i njegovih „suhih listova „, Garrincha i njegovi ludi bjegovi koji se ne love ni lasom. Pa , ona dva Santosa, zakaj samo jedan, Djalma i Nilton, bili su-deveta kak se veli, simfonija.

U Čileu su-bis. A, onda, u Meksiku, sedamdesete, još jedna čudesna momčad Brazila. Sad je Pele s tri banke života, i ne samo strijelac, on je i graditelj. Gerson ima oči, Tostao igra taj nogomet-naopačke. Unatrag ! Rivelino najavljuje svoju veliku eru. Carlos  Albeto je čak zasjenio i Djalmu Santosa! To se pamti. Poslije tog  još dva puta, sa Zicom i Ronaldom u glavnoj ulozi, ali ne više o mayor. Najbolji, Bolji od ostalih, ne od samih sebe, Ipak Penta-Brazil. Pet naslova prvaka Svijeta. To nema nitko ! Dakle, gigant. Imam dojam da ovaj Scolarijev Brazil nije niti jedan-od onih. Iako vitki Neymar obećava čudesa.

No, on mi se čini jedan i jedini, koji bi mogao uz Pelea. Nitko drugi. Pa zašto onda Kovačićeva Hrvatska, čvrsta na nogama, jaka u glavi, briljantna u ideji, ne bi mogla u klinč s Brazilom ! Ja vjerujem-može. Bez osnovnih paceraja, to bi trebalo biti.Brazil-Hrvatska, veliko otvorenje. Jer, koliko ja pamtim, ta otvaranja su manje ili više bila daleko od očekivanog. Oni znaju nas, mi znamo njih, rema tome, igrajmo, Vamos a jogar ! Može početi. To je onaj poznati Weberov poziv na ples iz klasične glazbene partiture. Odložimo velike apetite, ali isto tako ne bojmo se ni-Brazila. Modrić i Rakitić u španjolskoj formi, mogu potegnuti Vatrene, čak do junaštva. I, ovi dečki u bliskim susretima s Brazilcima, jednako barataju loptom. Osim toga, mi uvijek možemo zaigrati „francuski“. Čak se i nametnuti. Zašto ne. Ovo je, ipak, koncert-bogova. Mi smo tu, u sedmom nebu neogometa. Imamo španere. Jasno, žal za Mandžom ostaje.

Vatreni, upamtite ! Oni su-kanarinci, mi smo-sokolovi. A, što piše-priroda ?

Zvonimir Magdić, Hrvatsko slovo

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari