Pratite nas

Politički rentgen

Kaos na hrvatskoj desnici

Objavljeno

na

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO i aktualni predsjednički kandidat proteklih je godinu i pol dana predano i uporno radio na projektu objedinjavanja razbijene, posvađane i politički impotentne hrvatske desnice probijajući medijske barijere, znalački koristeći svoje ogromno političko iskustvo na ovim bespućima političke scene u Hrvatskoj. Na svom putu povratka na političku scenu kao nužnost i imperativ, kako bi uopće mogao biti konkurentan i relevantan kao homopoliticus i čelnik stranke Demokratskog saveza nacionalne obnove iznjedrio je „Vukovarske teze“ bez konkurencije najbolji i najopsežniji program revitalizacije hrvatskog nacionalnog bića, koja se može realizirati jedino u  snažnom i iskrenom zajedništvu svih etabliranih desnih stranaka, pojedinaca i grupacija koje koketiraju s pojmovima kao što su konzervatizam, suverenizam i nacionalizam.

Klica novog Suverenizma i konzervatizma u Europi je posađena još od doba Jorga Heidera, zemaljskog poglavara Koruške koji je prvo u Austriji, a onda i u Europi, trasirao put desnom radikalnim pokretima  koji su imali zadaću narušiti globalističku  partitokraciju tradicionalnih stranaka, a posljedica toga je da danas konzervativni pokreti u Europi  i svijetu dolaskom Trumpa na čelo SAD-a nezaustavljivo rastu unoseći novu dinamiku i nemir u redovima uspavanog globalističkog establišmenta. U Hrvatskoj, međutim, u njezinom tradicionalnom, konzervativnom i poslovično neliberalnom društvu, on postoji samo u fragmentima. U Njemačkoj dominantne političke stranke strepe od Alternative za Njemačku (AfD), u Mađarskoj suverenist Viktor Orban već godinama kroji tu zemlju prema svojem kršćanskom aršinu, u Švedskoj su Demokrati sa svojom antiimigrantskom retorikom izbili na drugo mjesto i sa trona skoro srušili vladajuće socijaldemokrate, u Poljskoj konzervativni populist i euroskeptik Jaloslaw Kaczynski iz sjene provodi “moralnu“ revoluciju. Anto Đapić, prateći te europske i svjetske trendove instiktom iskusnog političara prepoznao je taj politički prostor koji je u Hrvatskoj potpuno otvoren, neosvojen te je logično i legitimno  krenuo u osvajanje istog s novom paradigmom zajedništva bez kojega će biti nemoguće ostvariti bilo kakve izborne rezultate.

U Hrvatskoj su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih imali svoj, bljesak no teško je oteti se dojmu da su propustili svoju šansu i da već dvije godine tapkaju  u mjestu, a nakon raskola u NHR-u dobrano su krenuli u poražavajući rikverc svatko svojim putem . Prije izbora za zastupnike u EU parlamentu propustili su priliku za ujedinjenje sa Hrvatskim suverenistima što je dovelo do daljnjeg raslojavanja na konzervativnoj desnici. Pokret “U ime obitelji“ jedri na vrijednostima konzervativne revolucije nakon referenduma o „braku“, ali na izborima, unatoč svim referendumskim inicijativama, ne uspijeva osvojiti više od 1% glasova. Hrast i Hrvatska konzervativna stranka ujedinili su se sa Hrvatskim suverenistima, a svi oni svoju politički vidljivost mogu zahvaliti upravo HDZ-u protiv kojega se danas žestoko bore. U tom kolopletu političkih marginalaca nedostaje još Marijana Petir koja se vjerojatno ubrzano priprema za svoju nezavisnu listu kojom bi za račun HDZ-a trebala vratiti sjaj HSS-u kojega je Titoističkim politikama rasturio notorni Krešo Beljak.

Danas, nakon što je Zlatko Hasanbegović osnovao Blok za Hrvatsku, istom retorikom, istim porukama kao da je preslikao program Ante Đapića poziva na zajedništvo desnice. Anto Đapić je još prije godinu dana govorio ovako i nudio suradnju na jasno zacrtanom programu i vizijama.

– Više ne želim stajati po strani. Nakon mojeg odlaska ni pravaški pokret ni desnica nisu uspjeli iznjedriti ništa ozbiljno. Osim puno tezgarenja, kokošarenja, sektašenja, puno malih stranaka i velikih vođa. Moj pristup je potpuno drukčiji. Predlažem da razgovarao o dokumentu, ne o foteljama. Idemo se okupiti po horizontali, ne po vertikali. Hajdemo prvo napraviti kraljevstvo, lako ćemo se onda dogovoriti kralja – kaže Ante  Đapić i uvjerava nas da osobno nema nikakvih “foteljaških“ ambicija.

– Bio sam pet mandata u Saboru, bio sam gradonačelnik Osijeka i ne trebam više nikome ništa dokazivati. Nas suvereniste više ne zanima da budemo korektiv. Pa ja sam bio korektiv 20 godina. Imao sam ja u HSP-u i 8 zastupnika, a nisam mogao ništa napraviti, nego Ivo Sanader uzeo Srbe u Vladu, i oživio političko srpstvo zbog kojega se danas demonstrira u Vukovaru na način u kojemu se ne smije reći što se misli. Zato nama cilj ne treba biti da uđemo u Sabor i osvojimo 3, 5 ili 7 zastupnika, nego da promijenimo odnose i osvojimo vlast. Nas treba zanimati udar na establishment, i vladajući i oporbeni, jer i HDZ i SDP kada su na vlasti vode istu politiku – ističe Đapić. On je uvjeren da ni jedna od dvije najveće hrvatske stranke ne može biti stvarna opcija hrvatskog suverenizma.

– Suverena politika ne može biti predstavljena današnjom ljevicom, koja je konglomerat neokomunističkog jugoslavenstva i političkog srpstva, niti HDZ-om kojega vodi Plenković – oštar je Đapić, koji očito nije spreman priznati ni HDZ-u ni SDP-u da mogu, žele i umiju braniti hrvatske nacionalne interese. I pritom upozorava da se modernu desnicu – onakvu kakva hara europskom političkom pozornicom – ne smije temeljiti samo i isključivo na Domovinskom ratu i antikomunističkom stavu, kao što je to do sada bilo slučaj.

– Pravaštvo je u tom smislu preusko. Starčevićanstvo će uvijek imati svoj važan udio u hrvatskoj politici, ali pravaštvo može biti samo korektiv. Za nešto više potreban je širi program i to je ono što mi nudimo. Suverenista u Hrvatskoj ima puno i imamo veliku priliku. Samo od nas ovisi hoće li postati uspješni kao što su suverenisti u Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, SAD-u – uvjeren je poručuje Đapić. Novu političku platformu predstavio je u deset prilično konkretnih točaka. Hrvatska je – ili bi trebala biti – nacionalna država hrvatskog naroda. Stupovi njezine državnosti su u suverenosti Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Ne smije se dozvoliti postojanje autonomnih i separatnih političkih entiteta. Hrvatsko državljanstvo je dragocjenost i ekskluzivitet, i ne treba ga svoditi na to da se šakom i kapom dijeli kako se kome stigne. Iz Ustava treba izbaciti antifašizam, a ugraditi kršćanstvo kao civilizacijsku vrijednost hrvatskog društva. Čitava Hrvatska treba biti jedna izborna jedinica, a Srbima treba ukinuti pravo na tri saborska zastupnika.

Zakon o oprostu omogućio je teroristima da dobiju i oprost i državljanstvo. Tko je htio oprost, nije smio dobiti državljanstvo, nego otići u Srbiju. Tko je htio državljanstvo, morao je odgovarati pred hrvatskim zakonima i zbog pobune ići u zatvor dvije, tri ili pet godina. A mi smo njima dali i oprost i državljanstvo, SDSS je time dobio svoju biračku bazu i nakaradnim zakonom su Pupovcu osigurana tri zastupnika, a priča da zločin ne zastarijeva je priča za malu djecu. Ne zastarjeva dok svi ne umru, i žrtve i zločinci. Prošlo je 27 godina, proći će još 27 godinama, i sa ovakvom politikom ništa se neće promijeniti – izričit je Đapić, podsjećajući da je on u Saboru bio u protiv Zakon o oprostu, i protiv Erdutskog sporazuma. Cilj su mu, zapravo, birači HDZ-a, kojima je pakt sa SDSS-om kost u grlu. Tu vidi šansu za suvereniste.

– Mi birače HDZ-a ne smijemo ostaviti na miru. Biračko tijelo HDZ-a je suverenističko, ali ono se već predugo vremena obmanjuje, još od kada je 2003. Ivo Sanader platformom koja je usvojena na prosvjedu za Mirka Norca na splitskoj Rivi dobio izbore, a onda odustao od nje i, umjesto sa HSP-om, ušao u pakt sa SDSS-om. Mi smo tada iskrvarili za Antu Gotovinu, a HDZ je u toj izbornoj jedinici dobio 10 saborskih zastupnika – ističe projektant nove hrvatske desnice. Za razliku od Sanadera, koji se, prema Đapićevim riječima, služio obmanom da štiti hrvatski nacionalni interes, Plenković ne laže i javno je HDZ pozicionirao u centar koji je bliži ljevici nego desnici. Tko će zauzeti desni politički prostor u jednoj legitimnoj političkoj utakmici?

Činjenica je da će svaki suverenist, konzervativac ili nacionalist u Hrvatskoj potpisati sve što je kazao Ante Đapić od riječi do riječi. U čemu je onda problem? Jesu li destruktivne snage ubačene u redove hrvatske desnice i dan danas toliko snažne da će učiniti baš sve kako bi onemogućile bilo kakve promjene i potrese na bipolarnoj političkoj klackalici koja dogovorno funkcionira na paradigmi „malo meni, malo tebi“, a pred javnošću glumataju epski sukob ljevice i desnice. Može li se uopće dogoditi da za isti stol sjednu Ruža Tomašić, Ante Đapić, Ladislav Ilčić, Hrvoje Zekanović, Bruna Esih, Marijana Petir i mnogi drugi koji se zaklinju  u svoje domoljublje? S pravom trebamo sumnjati u tu mogućnost! Anto Đapić se shvaćajući srž problema i koristeći politički momentum legitimno uputio u  kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristeći znalački tu elementarnu političku logiku za medijsku vidljivost svog programa i mogući rast svoje stranke DESNO koja u lokalnim razmjerima već sada ima svoju važnu ulogu. Njegov poziv za zajedništvo, koje sada potencira Zlatko Hasanbegović je odbijen i Anti Đapiću ne preostaje ništa drugo nego se truditi da njegova stranka postane relevantna i konkurentna na političkom tržištu.

Hrvatski suverenisti koji su doživjeli zvjezdane trenutke nakon što su osvojili jedan mandat u Europskom parlamentu, u Miroslavu Škori su prepoznali domoljuba, nacionalistu i suverenistu i podržavaju upravo njega kao kandidata za predsjednika republike. Svoju logiku političkog rasta temelje isključivo na rušenju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović čiji poraz bi treba srušiti premijera Andreja Plenkovića, nakon čega bi oni po prirodi stvari doživjeli svoj politički vrhunac. Umjesto rada na terenu, umjesto borbe za svoje autentično biračko tijelo, umjesto svog autentičnog predsjedničkog kandidata u liku i djelu Ruže Tomašić, generala Sačića ili Hrvoja Zekanovića, Velimir Bujanac im je izabrao  popularnog pjevača, čini se, u klasičnom medijskom reketu pod parolom „ ili Škoro ili nema Bujice“. A samo zato što su zajednički procijenili da Škoro može najviše naštetiti Kolindi Grabar Kitarović, pa zatim Plenkoviću, pa zatim HDZ-u, nakon čega mogu obilno zagrabiti u HDZ-ov birački bazen. U cijeloj ovoj priči, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je kolateralna žrtva zbog krivo nasađenih političkih ambicija. Umjesto da logiku političkog rasta temelje na suvislom programu, umjesto da potenciraju zajedništvo marljivog rada, ideja i vizija oni isključivo na tuđoj šteti grade sebi korist računajući ponovo na birače HDZ-a. Pri tome ne razmišljaju da će se nužnom promjenom u vrhu HDZ-a ta umjetno „adhoc“ stvorena  biračka masa ponovo preliti u krilo Karamarka, Stiera ili Kovača koji će onda birati one koalicijske partnere na desnici koji su autentični, one koji su svojim radom stvorili vlastitu izbornu bazu. Ako na ovim presudnim izborima za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, koju ja još uvijek promatram kao favorita Karamarkovog, a ne Plenkovićevog HDZ-a, suverenisti kao rušitelji i osvetnici nestat će s političke scene. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović ne znači nužno ostanak Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a ili Vlade Republike Hrvatske, jer razlozi pobune protiv njega unutar HDZ-a postoje davno prije ovih predsjedničkih izbora i oni neće nestati.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

HRT-ovo sučeljavanje kao vrhunac verbalnog nasilja, ili ‘kuda idu divlje svinje’?!

Objavljeno

na

S osobitim gađenjem sam se prisilio odgledati još jedno sučeljavanje klasičnog uličnog štemera Zorana Milanovića s jednom damom svjetskih gabarita, državnicom i još uvijek aktualnom predsjednicom Republike Hrvatske.

Zoran Milanović je zapravo u ovom nastupu stavio šlag na tortu brutalne agende koja se već pet godina valja protiv Kolinde Grabar Kitarović iz poznatih centara moći, što me asocira na naslov „kuda idu divlje svinje“?

Milanović se upregao do krajnjih granica dokazati da je Kolinda Grabar Kitarović glupa, nepismena, pokvarena, a da stvar bude još radikalnija optužio ju je verbalno i neverbalno za čisti lopovluk bez ijednog i najmanjeg dokaza. Jer ako je u njenoj blizini sticajem okolnosti jednom bio Ivo Sanader, pa onda u drugom slučaju Milan Bandić i ako su oni optuženi zbog bilo kakvih dokazanih ili nedokazanih suspektnih radnji, to je za Milanovića krunski dokaz da je i ona lopov.

A s istim tim Sanaderom i s istim Milanom Bandićem u sličnom vremenskom kontekstu je i Milanović prisno surađivao i nije bio lopov?

Milanović je ponikao u inkubatoru MVP sa Zrinjevca pod palicom Mate Granića i Ive Sanadera i upravo HDZ-u i njima ima zahvaliti za svoj politički uspon koji po svojim ljudskim osobinama, po marljivosti i poštenju uopće nije zaslužio. U životu nikada nije ništa radio osim konzultantskih poslova nakon katastrofalnog premijerskog mandata, a te poslove danas taji pravdajući se klauzulama o tajnosti? Kakvi su to tajni poslovi o kojima se u Hrvatskoj ne smije ništa znati od čovjeka koji bi sutra trebao biti predsjednik države?

Dok je Kolinda Grabar Kitarović zahvaljujući svom znanju, stupnju obrazovanja i otvorenim ambicijama, apsolutno javno i transparentno stavljajući svoju biografiju na stol ostvarila međunarodnu karijeru napustivši Hrvatsku prije vremena otkrivanja Sanaderove hobotnice što je krunski dokaz da u tim suspekcijama nije sudjelovala, Milanović je upravo u toj balkanskoj krčmi gradio svoje politike i to uvijek u pravilu na konfrontaciji lopova s poštenima, ustaša s antifašistima, te na jasno izraženim i namjerno poticanim svjetonazorskim razlikama, a danas glumata velikog „zajedničara“?

Sve te eskapade „zajedničara“ tijekom hrvanja u blatu mirno su promatrali voditelji ovog sramotnog talk showa dopuštajući agresivcu neograničeno prekoračenje vremena bez makar i jednog upozorenja kojim bi u samom začetku prekinuli to verbalno nasilje.

Milanović je u pravilu uvijek kada nije imao valjanih argumenata svoje političke protivnike pretvarao u lopove, pa tako ispada da su svi lopovi osim njega, da su svi glupi osim njega, da su svi politički nepismeni osim njega u maniri razornog makijavelizma i autokratske diktature. Sve Milanovićeve loše ljudske osobine koje bi mogli nabrajati u nedogled Milanović je obranaški pretvorio u lavinu seksističkih frazetina bez ikakvog smisla.
Glede optuženih aktera za pronevjeru novca u VSOA-i svakom normalnom čovjeku s ispodprosječnom inteligencijom je kristalno jasno da okrivljenici u tom slučaju ne smiju i ne mogu otići u zasluženu mirovinu, jer je vjerojatno nisu pošteno zaslužili i da moraju biti pod suspenzijom dok se pravosudni slučaj ne okonča.

Dakle ne možeš imati generalsku mirovinu, činove i odličja kada postoji osnovana sumnja da si počinio teško kazneno djelo za koje ćeš biti vjerojatno pravomoćno osuđen. Generalskom mirovinom Milanovićev kamerad Kotromanović je nepravomoćno osuđene obavještajce zapravo nagradio za možebitni lopovluk i teško kršenje dužnosti u zaštiti nacionalne sigurnosti. I umjesto da Milanović optuži njih, on nevjerojatnim spinom i hrabrošću optužuje predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da je baš ona ta opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske?

To je ništa drugo nego tihi državni udar, to je javno blaćenje i rušenje institucije predsjednice Republike Hrvatske i ako Milanović ima dokaze za te tvrdnje pod hitno bi trebalo tražiti sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost!
Nakon možebitne pravomoćne presude vinovnicima VSOA-e slijedi jedino moguće, a to je nečastan otpust, što znači gubitak činova i gubitak generalske mirovine uz vraćanje opljačkanog novca! Milanović dokazuje ne dokazivo i sve to garnira nizom verbalnih uvrjeda na granici seksizma, a voditelji zatvaraju oči kao da žele još više krvi u tom prljavom ringu.

Čini se da se „horda divljih svinja“ osobito uznemirila kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović najavila da će nakon predsjedničkih izbora poslati Ured za nacionalnu sigurnost radi kontrole indikativnih suspekcija kojih dokazano ima što se očituje u curenju povjerljivih dokumenata u medije. Apsolutno je protuzakonit bilo kakav kontakt djelatnika obavještajnog sustava s medijima koji se koriste tajnim informacijama radi klasičnog medijskog reketa u obračunu s pojedincima i političkim grupacijama. Predsjednica je izgleda dotakla osinje gnijezdo i to je jedan važan razlog što je kod Milanovića došlo do erupcije bijesa?

Milanović je radikalno još jednom najavio što nas zapravo čeka ako Hrvatska bude imala tu nesreću da on preuzme Pantovčak. Čekaju nas novi razdori, nove podjele, novi pakao u kojem smo se pekli četiri godine za vrijeme njegove vladavine. Svi MI ćemo biti lopovi, ustaše, klerofašisti, crnomantijaši, branitelji koji smrde, a samo će ONI biti pošteni. Čuvajmo se onih ljudi koji za sebe tvrde da su pošteni i najpošteniji, kao i onih koji se bubaju u prsa tvrdeći da su baš oni najveći domoljubi.
Milanovićev suludi pokušaj da evidentno marljivu i poštenu predsjednicu Republike Hrvatske, protiv koje se nitko osim njega nije usudio otvarati pitanja njene korupcije i lopovluka, jer nema ni jednog makar i najmanjeg dokaza ni indicije za njene grijehe toga tipa, zapravo nam govori što nam se to normalno sprema od velikog poštenjaka s karakterom Zorana Milanovića? „Kuda idu divlje svinje“?

Hrvatska će 05.01.2020. dobiti ono što od Boga zaslužujemo, a svi oni koji prešutno toleriraju zlo koje nam nudi Zoran Milanović ostat će usamljeni na političkoj margini i odgovorni ako nas Bog zbog njihove šutnje kazni Milanovićevim paklom!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kako je vrijedna i ambiciozna odlikašica iz Rijeke došla do Pantovčaka?

Objavljeno

na

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ – biografija

Samo četiri mjeseca prije rođenja Kolinde Grabar, tadašnja tinejdžerska planetarno popularna pop senzacija Zdenka Vučković  izdala je jednu od svojih najuspješnijih hit singlica. Da nije bilo te pjesme  Kolinda Grabar Kitarović danas bi se zvala Ksenija. Majka Dubravka čim zatrudnjela odlučila je: ako bude dječak zvat će se Arsen, a ako bude djevojčica biti će Ksenija.

Međutim, kad je 29. travnja 1968. žensko dijete konačno  stiglo na svijet, njen otac Branko pod prozorom svoje supruge Dubravke razdragano je pjevao Zdenkinu “Kolindu”, inače prepjev velikog hita Kanađanke Lucille Starr.

Ispalo je da je u odabiru imena pobijedio raspjevani otac Branko.

Iz ove crtice iz životopisa Kolinde Grabar Kitarović može se bez sumnje zaključiti da je rasla i bila odgajana u jednoj raspjevanoj obitelji. Ono što primimo majčinim mlijekom ili genima roditelja u velikoj mjeri nas određuje kroz cijeli život, pa i danas Kolinda Grabar Kitarović voli zapjevati što joj mnogi zlonamjernici spočitavaju kao „smrtni grijeh“.

Kolinda Grabar Kitarović rodila se 29. travnja 1968. Majka Dubravka joj je odabrala ime Ksenija. Ipak, dobila je ime po pjesmi ‘Kolinda’, prepjevu hita Kanađanke Lucille Starr. Tu je pjesmu njezin otac Branko svojoj ženi  pjevao pod prozorom kad se rodila.

Zanimljiva je i priča  o prvoj i jedinoj četvorki koju je Kolinda dobila na polugodištu 7. razreda osnovne škole , i to iz tjelesnog odgoja. Kako smo čuli od njene majke Dubravke, Kolinda je 7. razred svakako silno željela završiti sa svim peticama, pa je do kraja godine uporno trčala oko školskog igrališta kako bi popravila ocjenu iz tjelesnog odgoja. I uspjela je!

Pune 33 godine kasnije Kolinda je ponovno uporno i neumorno “trčala” prema svom najvećem cilju u životu, prema Pantovčaku, podjednako uporno, ambiciozno s velikom vjerom u sebe.

Tijekom prve kampanje proputovala je Hrvatskom  preko 50 tisuća kilometara , a sve zbog toga kako bi popravila “loše ocjene” koje su se zrcalile u službenim anketama. Aktualni predsjednik Ivo Josipović kojega je naumila pobijediti na tim predsjedničkim izborima imao je ogromnu prednost u svim ispitivanjima javnog mnijenja  i njena pobjeda se činila kao pravo Božje čudo!  Mainstream mediji udarali su nemilice po Kolindi Grabar Kitarović, izmišljale su se kojekakve Barbike, bili smo zapljusnuti lažnim vijestima i svom silinom brutalnosti koje su graničile s profanim seksizmom.

Međutim, Kolinda je mesareva kći, djevojka sa sela, bila je bliža hrvatskim ljudima od profesora Josipovića, kao što je i danas bliža svom narodu od Zorana Milanovića! Ankete ništa ne znače, na terenu je hrvatska stvarnost dijametralno drugačija.

Kolinda Grabar Kitarović doista potječe iz obitelji koja nema značajniji politički pedigre. Iako joj je pradjed Viktor bio jedan od osnivača ogranka HSS-a, nitko u bližoj obitelji porijeklom iz sela Lubarska, osim, dakle, profesora Juretića, nikad se nije bavio politikom.

Grabari su tradicionalno bili vrijedni mesari.

Bila je, objasnila je majka, jedina djevojčica u selu, a kad se nije igrala s dječacima, vježbala je matematiku

Otac Branko u prizemlju kuće do kraja 80-ih imao je mesnicu, a u susjednom selu Lopača obitelj je imala ranč na kojemu su uzgajali i brinuli se o kravama. Bila je, kako doznajemo, jedina djevojčica u svom selu, a kad se nije igrala s dječacima, vježbala je matematiku, pa je ubrzo krenula i na natjecanja.

Po tadašnjem  Šuvarovom  sustavu Kolinda se trebala upisati u srednju trgovačku školu u Rijeci, što je ambiciozno odbila. Na vlastiti zahtjev upisala je riječku gimnaziju tražeći za sebe široko obrazovanje što su tadašnje gimnazije nudile svojim školskim programima.

Krajem trećeg razreda saznala je za program studentske razmjene, te se ovaj put se sama angažirala. Prijavila se, sama je pronašla obitelj kod koje će živjeti, izvadila vizu za SAD i dobila stipendiju. Mjesto: srednja škola u Los Alamosu.

Bilo je to 1983. godine.

– Nisam to željela propustiti. Strahovala sam kako će me ta obitelj prihvatiti. Mislila sam da će kao republikanci imati predrasude prema djevojci iz Jugoslavije. Ali prihvatili su me kao svoju – rekla je jednom prilikom Kolinda o svojem iskustvu u Los Alamosu. S tom obitelji i danas je u kontaktu, oni su zbog nje čak dolazili u Hrvatsku  na ljetovanje.

Tijekom kampanje za svoj prvi mandat Kolinda je otkrila kako joj stipendija koju je dobila za Los Alamos High nije bila dovoljna za pokrivanje elementarnih  troškova. Mjesecima je zarađivala peglanjem i čišćenjem za nadnicu od 20 dolara. Većinu odjeće u New Mexicu kupovala je u trgovinama rabljenom robom.!

Iz Amerike je Kolinda u Hrvatsku uz srednjoškolsku diplomu donijela i dobro znanje engleskog i španjolskog jezika. Upisala je Filozofski fakultet, engleski i španjolski jezik i književnost.

Fakultet je završila s prosječnom ocjenom  4,5, i ostala je u Zagrebu tražeći posao s punom sviješću da hrvatska metropola nudi najveće mogućnosti. Za vrijeme studija živjela je u studentskom domu, ali kad je skupila dovoljno honorara od prevođenja i predavanja u privatnim školama za strane jezike, Kolinda se odselila u unajmljeni stan. Kad je prevela knjigu Željka Loparića “Optuženik Heidegger” dobila je svoju prvu i pravu priliku. Upoznala je tadašnjeg ministra znanosti i tehnologije Antu Čovića, a nakon što je Čovića zamijenio Jure Radić koji  je zaposlio Kolindu Grabar preko studentskog servisa.

– U to je doba ministarstvu nedostajalo kvalitetnog kadra. Jure Radić zatražio je od Miomira Žužula, u to vrijeme redovnog profesora na FFZG-u, da mu pošalje nekoliko talentiranih djevojaka. Žužul mu je preporučio pet ili šest djevojaka, među njima i Kolindu Grabar.

– Prvi mi je posao u MZOŠ-u bio tajnički, no isti sam dan morala preuzeti poslove pomoćnice ministra koja je otišla na porodiljni dopust. Tada sam imala još šest ispita do kraja, a sjećam se, da mi je prva plaća iznosila 95 tadašnjih maraka- svjedoči Kolinda.

U to je vrijeme upoznala i svog budućeg supruga Jakova Kitarovića, koji je bio student FER-a. Jakov ju je između ostalog privukao i svojim stavovima o ravnopravnosti spolova.

Sa suprugom Jakovom

– Podredio je karijeru mojoj, i s djecom provodio dane i noći, tvrdila je Kolinda.

Kolinda i Jakov u brak su stupili 1996. godine i danas imaju dvoje djece – Katarinu i Luku.

Karijeru je, dakle, KGK započela kao stručna referentica.

U  Ministarstvo vanjskih poslova uskoro je stigla i Kolinda Grabar.

Kolindu je u MVP ustvari doveo Ivo Sanader. Cijenio ju je, prepričava se, najviše zbog marljivosti i poslušnosti.

Ubrzo je postala načelnica Odjela za Sjevernu Ameriku. Kolinda je odlično govorila jezike i bila je elokventna, a to su dvije bitne vještine u diplomaciji bez kojih se ne može. U to vrijeme, predsjednik Tuđman je u više navrata tvrdio da je tek stvorenoj i priznatoj hrvatskoj državi potrebna nova, snažna diplomacija s naglaskom da mladim ambicioznim i školovanim kandidatima koji govore jezike treba davati što više šansi.

Sanaderova kandidatkinja za ministricu  vanjskih poslova bila je potajno Bianca Matković, s kojom je Sanader razvio vrlo blizak odnos. Od te je namjere Sanader je odustao zbog straha od reakcije javnosti, a Kolinda je bila tek sljedeći najbolji izbor.

Bila je mlada, stručna, marljiva i dobro je kotirala u javnosti, a njihov odnos je uvijek bio normalan i korektan.

– Osim toga Sanader je znao je da će ako postavi Kolindu za ministricu to ustvari značiti: ministar, to sam ja, što se potpuno slaže sa Sanaderovim autokratskim načinov vladanja. S druge strane, Bianca Matković je bila ta koja je operativno vodila ministarstvo, pa Kolinda nije imala mnogo manevarskog prostora – kako doznajemo od našeg izvora.

S američkom državnom tajnicom Condoleezzeom Rice

I koliko god su se politički protivnici jučer i danas trudili i trude se spočitavati joj da je bila Sanaderova miljenica i dio njegove koruptivne Vlade, Kolinda je uvijek govorila da se od njega maknula na vrijeme. Cijelo svoje prvo sučeljavanje Zoran Milanović je potrošio dokazujući da je Kolinda Grabar Kitarović dio koruptivne hobotnice Ive Sanadera i to, naravno bez ijednog validnog dokaza. Kolinda Grabar Kitarović nije nikada ni spomenuta u bilo kakvoj koruptivnoj aferi, a kamoli da bi se protiv nje podigao optužni prijedlog.

Iako i danas Kolinda Grabar Kitarović govori kako nikad neće javno govoriti o njihovom prljavom rublju, svjedoci nas uvjeravaju kako ju je Sanader ustvari iz svog tima potjerao. Iako je to tada izgledalo grubo protjerivanje , danas se ispostavlja da joj je učinio uslugu.

O tome je nedavno svjedočio i bivši predsjednik Mesić na RTL TV, koji je u jednom razgovoru pitao Sanadera, što ćemo sad s Kolindom. Sanader je odgovorio: „Poslat ćemo je tamo odakle je i došla, u SAD-e“! Bilo je to 2008. godine, prije bilo kakvog otvaranja Sanaderove koruptivne „utrobe.“

O tom “najtežem političkom trenutku u svom životu” i o evidentnom razočarenju  Kolinda Grabar Kitarović i nadalje šuti, ne koristi te argumente u svoju obranu i ne želi od sebe stvarati žrtvu kako to čine neki njeni bivši savjetnici. Jednostavno, poštovati odluke svog poslodavca ili prvog šefa dio je diplomatske uljudbe, a sve drugo moglo bi biti kontraproduktivno.

Nikada nisam iznosila prljavo rublje u javnost. Nadam se da ćemo se jednog dana Sanader i ja sresti i razjasniti odnose. Uvijek u životu želim stvari istjerati na čistac pa tako i u ovom slučaju – objašnjava kratko Kolinda Grabar Kitarović

Danas ispada , da je Ivo Sanader potjeravši je od sebe u SAD na mjesto veleposlanice, a što je spremno blagoslovio Stjepan Mesić Sanaderov prijatelj,  udaljivši je od tadašnjeg HDZ-a, Sanader Kolindi dao vjetar u leđa i čiste ruke za prvu predsjedničku utrku.

U NATO-u je od srpnja 2011. obnašala dužnost pomoćnice za javnu diplomaciju glavnog tajnika Rasmussena

Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović smijenjena s mjesta ministrice u MVPU po želji Sanadera i Mesića i nakon što je praktički protjerana iz Hrvatske na mjesto veleposlanice u SAD-u, njeno političko uništavanje nije završilo. Sve je kulminiralo kada je navodno koristila službeno vozilo veleposlanstva u privatne svrhe, a osobito nakon što je u zatvoru posjetila Zvonka Bušića, hrvatskog uznika i velikog borca protiv Titove Jugoslavije. Predosjećala je da će joj Sanader, Mesić a kasnije i Jadranka Kosor doći glave i prijavila se samostalno na natječaj za posao u NATO savezu! I ponovo je pobijedila i uspjela zahvaljujući svojoj upornosti i daru prepoznavanja ugroza koje su prijetile njenoj cijelo životnoj karijeri.

U NATO-u je od srpnja 2011. obnašala dužnost pomoćnice za javnu diplomaciju glavnog tajnika Andersa Fogha Rasmussena.

Kolinda Grabar Kitarović kao veleposlanica u SAD-u sudjelovala je na vojnoj vježbi u bazi Nacionalne garde

Međutim, od 2012. se spekuliralo o njenoj kandidaturi za predsjednicu RH. Tomislav Karamarko s njom je često komunicirao, često i preko “kurira” Olega Butkovića, člana Predsjedništva HDZ-a, ali i njenog bliskog prijatelja. Kolinda nije odmah pristala, što zbog mandata u NATO-u, što zbog nemilih događanja u HDZ-u i strašnih napada na Tomislava Karamarka predsjednika stranke. Ipak, donesena je odluka i vodeći ljudi HDZ-a su odlučili da je Kolinda Grabar Kitarović jedina kandidatkinje koja može pobijediti predsjednika Ivu Josipovića.

Naš izvor je tvrdio kako Kolinda od prvog dana kada je krenula u svoju prvu kandidaturu nije imala plan B. Nije imala plan B ni danas, jer jedini je plan pobjeda na ovim predsjedničkim izborima i osvajanje svog drugog mandata. Jedino misao o pobjedi dominira njenim mentalnim sklopom i uz čvrstu vjeru u sebe, u Hrvatski i u svoj narod ta pobjeda će se i dogoditi. Protivnici Kolinde Grabar Kitarović, a ovaj puta ih je bilo more i s lijeve i s desne strane, zapravo su radili isto što su radili i u vrijeme njene prve kampanje i to nas ne treba uopće začuditi.

Za čuđenje je samo to što neki koji se nazivaju domoljubima  još uvijek ne vide propast Hrvatske, ako na Pantovčak dođe notorni Zoran Milanović!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari