Pratite nas

Politički rentgen

Kaos na hrvatskoj desnici

Objavljeno

na

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO i aktualni predsjednički kandidat proteklih je godinu i pol dana predano i uporno radio na projektu objedinjavanja razbijene, posvađane i politički impotentne hrvatske desnice probijajući medijske barijere, znalački koristeći svoje ogromno političko iskustvo na ovim bespućima političke scene u Hrvatskoj. Na svom putu povratka na političku scenu kao nužnost i imperativ, kako bi uopće mogao biti konkurentan i relevantan kao homopoliticus i čelnik stranke Demokratskog saveza nacionalne obnove iznjedrio je „Vukovarske teze“ bez konkurencije najbolji i najopsežniji program revitalizacije hrvatskog nacionalnog bića, koja se može realizirati jedino u  snažnom i iskrenom zajedništvu svih etabliranih desnih stranaka, pojedinaca i grupacija koje koketiraju s pojmovima kao što su konzervatizam, suverenizam i nacionalizam.

Klica novog Suverenizma i konzervatizma u Europi je posađena još od doba Jorga Heidera, zemaljskog poglavara Koruške koji je prvo u Austriji, a onda i u Europi, trasirao put desnom radikalnim pokretima  koji su imali zadaću narušiti globalističku  partitokraciju tradicionalnih stranaka, a posljedica toga je da danas konzervativni pokreti u Europi  i svijetu dolaskom Trumpa na čelo SAD-a nezaustavljivo rastu unoseći novu dinamiku i nemir u redovima uspavanog globalističkog establišmenta. U Hrvatskoj, međutim, u njezinom tradicionalnom, konzervativnom i poslovično neliberalnom društvu, on postoji samo u fragmentima. U Njemačkoj dominantne političke stranke strepe od Alternative za Njemačku (AfD), u Mađarskoj suverenist Viktor Orban već godinama kroji tu zemlju prema svojem kršćanskom aršinu, u Švedskoj su Demokrati sa svojom antiimigrantskom retorikom izbili na drugo mjesto i sa trona skoro srušili vladajuće socijaldemokrate, u Poljskoj konzervativni populist i euroskeptik Jaloslaw Kaczynski iz sjene provodi “moralnu“ revoluciju. Anto Đapić, prateći te europske i svjetske trendove instiktom iskusnog političara prepoznao je taj politički prostor koji je u Hrvatskoj potpuno otvoren, neosvojen te je logično i legitimno  krenuo u osvajanje istog s novom paradigmom zajedništva bez kojega će biti nemoguće ostvariti bilo kakve izborne rezultate.

U Hrvatskoj su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih imali svoj, bljesak no teško je oteti se dojmu da su propustili svoju šansu i da već dvije godine tapkaju  u mjestu, a nakon raskola u NHR-u dobrano su krenuli u poražavajući rikverc svatko svojim putem . Prije izbora za zastupnike u EU parlamentu propustili su priliku za ujedinjenje sa Hrvatskim suverenistima što je dovelo do daljnjeg raslojavanja na konzervativnoj desnici. Pokret “U ime obitelji“ jedri na vrijednostima konzervativne revolucije nakon referenduma o „braku“, ali na izborima, unatoč svim referendumskim inicijativama, ne uspijeva osvojiti više od 1% glasova. Hrast i Hrvatska konzervativna stranka ujedinili su se sa Hrvatskim suverenistima, a svi oni svoju politički vidljivost mogu zahvaliti upravo HDZ-u protiv kojega se danas žestoko bore. U tom kolopletu političkih marginalaca nedostaje još Marijana Petir koja se vjerojatno ubrzano priprema za svoju nezavisnu listu kojom bi za račun HDZ-a trebala vratiti sjaj HSS-u kojega je Titoističkim politikama rasturio notorni Krešo Beljak.

Danas, nakon što je Zlatko Hasanbegović osnovao Blok za Hrvatsku, istom retorikom, istim porukama kao da je preslikao program Ante Đapića poziva na zajedništvo desnice. Anto Đapić je još prije godinu dana govorio ovako i nudio suradnju na jasno zacrtanom programu i vizijama.

– Više ne želim stajati po strani. Nakon mojeg odlaska ni pravaški pokret ni desnica nisu uspjeli iznjedriti ništa ozbiljno. Osim puno tezgarenja, kokošarenja, sektašenja, puno malih stranaka i velikih vođa. Moj pristup je potpuno drukčiji. Predlažem da razgovarao o dokumentu, ne o foteljama. Idemo se okupiti po horizontali, ne po vertikali. Hajdemo prvo napraviti kraljevstvo, lako ćemo se onda dogovoriti kralja – kaže Ante  Đapić i uvjerava nas da osobno nema nikakvih “foteljaških“ ambicija.

– Bio sam pet mandata u Saboru, bio sam gradonačelnik Osijeka i ne trebam više nikome ništa dokazivati. Nas suvereniste više ne zanima da budemo korektiv. Pa ja sam bio korektiv 20 godina. Imao sam ja u HSP-u i 8 zastupnika, a nisam mogao ništa napraviti, nego Ivo Sanader uzeo Srbe u Vladu, i oživio političko srpstvo zbog kojega se danas demonstrira u Vukovaru na način u kojemu se ne smije reći što se misli. Zato nama cilj ne treba biti da uđemo u Sabor i osvojimo 3, 5 ili 7 zastupnika, nego da promijenimo odnose i osvojimo vlast. Nas treba zanimati udar na establishment, i vladajući i oporbeni, jer i HDZ i SDP kada su na vlasti vode istu politiku – ističe Đapić. On je uvjeren da ni jedna od dvije najveće hrvatske stranke ne može biti stvarna opcija hrvatskog suverenizma.

– Suverena politika ne može biti predstavljena današnjom ljevicom, koja je konglomerat neokomunističkog jugoslavenstva i političkog srpstva, niti HDZ-om kojega vodi Plenković – oštar je Đapić, koji očito nije spreman priznati ni HDZ-u ni SDP-u da mogu, žele i umiju braniti hrvatske nacionalne interese. I pritom upozorava da se modernu desnicu – onakvu kakva hara europskom političkom pozornicom – ne smije temeljiti samo i isključivo na Domovinskom ratu i antikomunističkom stavu, kao što je to do sada bilo slučaj.

– Pravaštvo je u tom smislu preusko. Starčevićanstvo će uvijek imati svoj važan udio u hrvatskoj politici, ali pravaštvo može biti samo korektiv. Za nešto više potreban je širi program i to je ono što mi nudimo. Suverenista u Hrvatskoj ima puno i imamo veliku priliku. Samo od nas ovisi hoće li postati uspješni kao što su suverenisti u Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, SAD-u – uvjeren je poručuje Đapić. Novu političku platformu predstavio je u deset prilično konkretnih točaka. Hrvatska je – ili bi trebala biti – nacionalna država hrvatskog naroda. Stupovi njezine državnosti su u suverenosti Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Ne smije se dozvoliti postojanje autonomnih i separatnih političkih entiteta. Hrvatsko državljanstvo je dragocjenost i ekskluzivitet, i ne treba ga svoditi na to da se šakom i kapom dijeli kako se kome stigne. Iz Ustava treba izbaciti antifašizam, a ugraditi kršćanstvo kao civilizacijsku vrijednost hrvatskog društva. Čitava Hrvatska treba biti jedna izborna jedinica, a Srbima treba ukinuti pravo na tri saborska zastupnika.

Zakon o oprostu omogućio je teroristima da dobiju i oprost i državljanstvo. Tko je htio oprost, nije smio dobiti državljanstvo, nego otići u Srbiju. Tko je htio državljanstvo, morao je odgovarati pred hrvatskim zakonima i zbog pobune ići u zatvor dvije, tri ili pet godina. A mi smo njima dali i oprost i državljanstvo, SDSS je time dobio svoju biračku bazu i nakaradnim zakonom su Pupovcu osigurana tri zastupnika, a priča da zločin ne zastarijeva je priča za malu djecu. Ne zastarjeva dok svi ne umru, i žrtve i zločinci. Prošlo je 27 godina, proći će još 27 godinama, i sa ovakvom politikom ništa se neće promijeniti – izričit je Đapić, podsjećajući da je on u Saboru bio u protiv Zakon o oprostu, i protiv Erdutskog sporazuma. Cilj su mu, zapravo, birači HDZ-a, kojima je pakt sa SDSS-om kost u grlu. Tu vidi šansu za suvereniste.

– Mi birače HDZ-a ne smijemo ostaviti na miru. Biračko tijelo HDZ-a je suverenističko, ali ono se već predugo vremena obmanjuje, još od kada je 2003. Ivo Sanader platformom koja je usvojena na prosvjedu za Mirka Norca na splitskoj Rivi dobio izbore, a onda odustao od nje i, umjesto sa HSP-om, ušao u pakt sa SDSS-om. Mi smo tada iskrvarili za Antu Gotovinu, a HDZ je u toj izbornoj jedinici dobio 10 saborskih zastupnika – ističe projektant nove hrvatske desnice. Za razliku od Sanadera, koji se, prema Đapićevim riječima, služio obmanom da štiti hrvatski nacionalni interes, Plenković ne laže i javno je HDZ pozicionirao u centar koji je bliži ljevici nego desnici. Tko će zauzeti desni politički prostor u jednoj legitimnoj političkoj utakmici?

Činjenica je da će svaki suverenist, konzervativac ili nacionalist u Hrvatskoj potpisati sve što je kazao Ante Đapić od riječi do riječi. U čemu je onda problem? Jesu li destruktivne snage ubačene u redove hrvatske desnice i dan danas toliko snažne da će učiniti baš sve kako bi onemogućile bilo kakve promjene i potrese na bipolarnoj političkoj klackalici koja dogovorno funkcionira na paradigmi „malo meni, malo tebi“, a pred javnošću glumataju epski sukob ljevice i desnice. Može li se uopće dogoditi da za isti stol sjednu Ruža Tomašić, Ante Đapić, Ladislav Ilčić, Hrvoje Zekanović, Bruna Esih, Marijana Petir i mnogi drugi koji se zaklinju  u svoje domoljublje? S pravom trebamo sumnjati u tu mogućnost! Anto Đapić se shvaćajući srž problema i koristeći politički momentum legitimno uputio u  kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristeći znalački tu elementarnu političku logiku za medijsku vidljivost svog programa i mogući rast svoje stranke DESNO koja u lokalnim razmjerima već sada ima svoju važnu ulogu. Njegov poziv za zajedništvo, koje sada potencira Zlatko Hasanbegović je odbijen i Anti Đapiću ne preostaje ništa drugo nego se truditi da njegova stranka postane relevantna i konkurentna na političkom tržištu.

Hrvatski suverenisti koji su doživjeli zvjezdane trenutke nakon što su osvojili jedan mandat u Europskom parlamentu, u Miroslavu Škori su prepoznali domoljuba, nacionalistu i suverenistu i podržavaju upravo njega kao kandidata za predsjednika republike. Svoju logiku političkog rasta temelje isključivo na rušenju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović čiji poraz bi treba srušiti premijera Andreja Plenkovića, nakon čega bi oni po prirodi stvari doživjeli svoj politički vrhunac. Umjesto rada na terenu, umjesto borbe za svoje autentično biračko tijelo, umjesto svog autentičnog predsjedničkog kandidata u liku i djelu Ruže Tomašić, generala Sačića ili Hrvoja Zekanovića, Velimir Bujanac im je izabrao  popularnog pjevača, čini se, u klasičnom medijskom reketu pod parolom „ ili Škoro ili nema Bujice“. A samo zato što su zajednički procijenili da Škoro može najviše naštetiti Kolindi Grabar Kitarović, pa zatim Plenkoviću, pa zatim HDZ-u, nakon čega mogu obilno zagrabiti u HDZ-ov birački bazen. U cijeloj ovoj priči, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je kolateralna žrtva zbog krivo nasađenih političkih ambicija. Umjesto da logiku političkog rasta temelje na suvislom programu, umjesto da potenciraju zajedništvo marljivog rada, ideja i vizija oni isključivo na tuđoj šteti grade sebi korist računajući ponovo na birače HDZ-a. Pri tome ne razmišljaju da će se nužnom promjenom u vrhu HDZ-a ta umjetno „adhoc“ stvorena  biračka masa ponovo preliti u krilo Karamarka, Stiera ili Kovača koji će onda birati one koalicijske partnere na desnici koji su autentični, one koji su svojim radom stvorili vlastitu izbornu bazu. Ako na ovim presudnim izborima za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, koju ja još uvijek promatram kao favorita Karamarkovog, a ne Plenkovićevog HDZ-a, suverenisti kao rušitelji i osvetnici nestat će s političke scene. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović ne znači nužno ostanak Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a ili Vlade Republike Hrvatske, jer razlozi pobune protiv njega unutar HDZ-a postoje davno prije ovih predsjedničkih izbora i oni neće nestati.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Politički rentgen

Profesor Tomac i Narodna predsjednica

Objavljeno

na

Donosimo Vam osvrt našeg kolumniste Kazimira Mikašeka na prof. Tomca autora knjige “Narodna predsjednica” i na njegov politički pogled o sadašnjem trenutku Hrvatske:

Moram priznati da mi u zadnje vrijeme, otkada se prof. Tomac ozbiljno razbolio jako nedostaju naši svakodnevni razgovori o politici u Hrvatskoj, o politici kakva ona danas jest i kakva bi trebala biti kao instrument u rukama onih kojima bi jedina primarna zadaća trebala biti služenje hrvatskom narodu.

Hrvatska politika je danas orkestar raštimanih instrumenata! Hrvatski sabor više nije onaj „kokošinjac“ iz dosjetke barda hrvatskog glumišta Zlatka Viteza, jer tek danas svjedočimo koliko su te i slične kritičke vic dosjetke bile nevine u usporedbi s današnjom kataklizmom međuljudskih odnosa među političarima. Svjedočimo gotovo eruptivnoj netrpeljivosti na rubu otvorene mržnje koja nam se svakodnevno isporučuje i servira u vlastitim domovima preko TV ekrana kojekakvim pernarizmima, beljakizmima, grmoizmima. Hrvatski sabor kao najveća politička pozornica pod svjetlima reflektora postao je negledljiv i odiozan te se čini , što je dublji razdor, što su dublje podjele, nekima je sve bolje i bolje u tom vjerojatno ciljano proizvedenom kaosu.

U Hrvatskoj politici poremećen je osnovni vrijednosni sustav, politika u Hrvatskoj više nije umijeće mogućeg nego je postala umijeće nemogućeg, umijeće stvaranja apsurda.
S poštovanim prijateljem prof. Tomcem koji ima stotine političkih utakmica u nogama i predragocjeno političko iskustvo moglo se satima i danima raspravljati i promišljati o modelu kako to stanje depresivne apatije promijeniti? Jer depresija, apatija, nedostatak vizije i inspirativnog optimizma glavni su okidači za novi egzodus hrvatskog naroda za koji je uvijek kroz povijest isključivi krivac bila politika.

U komunizmu je politika otjerala Hrvate iz domovine zbog deficita demokracije, a danas nam proklamirana demokracija postaje beskorisna floskula kada hrvatski narod gotovo da nema osnovno ljudsko i materijalno pravo na dostojanstveno rađanje, odrastanje i starenje. Hrvatska djeca danas gube i elementarno pravo na radost školovanja radi politikantskih i partitokratskih apetita pojedinaca i grupacija. I baš danas, kada se vide egzaktni pokazatelji kontinuiranog rasta BDP-a što je temelj za svekoliki napredak, pred našim očima se „događa narod“, a neka nevidljiva ruka vraća nas na put pakla, onog pakla kojega nam je obećao jedan od trenutnih kandidata za predsjednika Hrvatske.

Prof. Zdravko Tomac misli da se iz svake duboke društveno političke krize može roditi katarza, a na toj katarzi preispitivanja savjesti svakog od nas pojedinačno, pa sve do propitkivanja savjesti nacije, može se graditi novi početak i nove pobjede. On šansu Hrvatske vidi u novom domoljubnom zajedništvu, u novom domoljubnom pomirenju, u jačanju nacionalnog i državnog identiteta i suvereniteta. Iako je jasno da je model Tuđmanove pomirbe danas na velikom iskušenju i ispitu, prof. Tomac smatra da je potrebno uporno nuditi nove šanse modelu Tuđmanove pomirbe, kao i graditi budućnost Hrvatske na Tuđmanovim strateškim vizijama jačanja međunarodnog ugleda Hrvatske. Jer jedino tako, kao ugledni i ravnopravni čimbenik međunarodne zajednice u suglasju s tim okružjem Hrvatska će moći rješavati sve prijepore sa susjedima kao i odgovoriti na prijeteće migrantske ugroze.

Hrvatska u međunarodnoj zajednici, u kojoj predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uživa veliki ugled, mora osnažiti svijest, da ni jedna buduća članica Europske unije i međunarodnih asocijacija ne smije kontaminirati Europsku uniju neriješenim i skrivenim ratnim zločinima koji nikada ne zastarijevaju, jer bi tolerancija takvog ponašanja bilo svojevrsno ohrabrivanje za činjenje novih još težih zločina, genocida i etničkog čišćenja.

U tom kontekstu Hrvatska je Srbiji pružila prijateljsku ruku prilikom posjeta predsjednika Vučića Zagrebu tražeći od Srbije ono što nam pripada po pravdi Boga, tražeći naše ubijene i nestale branitelje i civile. Nažalost, činjenica je da smo još jednom bizantijski prevareni na platformi ćosićevske srpske strategije laži. Hrvatska je predsjednica pred međunarodnom zajednicom pokazala da je spremna pregovarati i sa crnim vragom čak i u uvjetima tihe srpske agresije na Hrvatsku koja nije nikada prestala, baš kako je to svojim primjerom činio i predsjednik Tuđman pregovarajući s Miloševićem dok su mu pred očima ginuli najbolji hrvatski sinovi, dok su mu iza leđa pripremali atentat ili dok su mu pripremali državni udar oni koji danas ponovo žele vladati Hrvatskom i Pantovčakom.

U tom kontekstu logično je postaviti pitanje gdje je danas Hrvatska gospođe Kolinde Grabar Kitarović, a gdje Vučićeva Srbija koja recentno gubi Kosovo nakon zadnjeg izgubljenog rata za diplomatskim stolom, što će bez ikakve sumnje determinirati politički ostanak ili kraj Aleksandra Vučića? Nije li Srbija već danas u svojevrsnoj blokadi ulaska u EU samom činjenicom da mora završiti težak i mukotrpan pred pristupni proces prije mogućeg ulaska u EU. U strategiji nacionalne sigurnosti Srbije jasno je naznačeno da Srbija ne želi ulazak u NATO savez i postavlja se logično pitanje žele li oni iskreno i ulazak u EU? U svjetlu tih spoznaja, svaka jednostrana blokada Hrvatske koju zagovaraju neki kandidati i populističke grupacije nema nikakvog političkog smisla.
Prof. Tomac misli da je Aleksandar Vučić u Hrvatskoj tijekom svog državničkog posjeta doživio pravo poniženje prisiljen slušati hrvatsku himnu, salutirajući hrvatskoj pobjedničkoj vojsci, a osobito na sastanku Vučića s kardinalom Bozanićem i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović na Kaptolu u Stepinčevom salonu.

Esencija poruke prof. Tomca u svojoj 27. knjizi, duboko vjerujem ne i posljednjoj, je čvršći oslonac hrvatskih politika na kršćanske korijene i državničke temelje istinskih hrvatskih velikana Stepinca i Tuđmana, nasuprot onima koji komunističkog diktatora Tita proglašavaju najvećim sinom hrvatskog naroda. Hrvatska je stvarana na tim temeljima, na kršćanskim korijenima, na vjeri, molitvi i domoljublju s krunicom oko vrata, na spremnosti dati i život za svoj dom na pravednom putu stvaranja demokratske, nezavisne i slobodne Države. Poučeni tim grandioznim povijesnim iskustvom, kandidati za predsjednicu ili predsjednika Republike Hrvatske moraju biti svjesni da jedino na krilima tog istog iskrenog, dokazanog domoljublja, u novom domoljubnom zajedništvu možemo završiti Tuđmanovo djelo stvaranja Hrvatske i konačno završiti bolnu postkomunističku tranziciju, stvarajući tako pretpostavke za društvo blagostanja na zakonitostima ravnopravne tržišne utakmice.
Prof. Tomac pred sobom ima još jedan veliki zadatak, još jedan veliki naslov za svoju 28. knjigu, a to je „Lex Tito“, čime bi do kraja razotkrio razorni karakter bilo kakvog diktatorskog i totalitarnog režima.

Domoljublje u Hrvatskoj danas je na niskoj cijeni. Sve više se razotkrivaju domoljubni profiteri koji su se na svom kvazi domoljublju silno obogatili. Razotkriveni su i oni domoljubi koji jedan dan frenetično mašu brojnim hrvatskim zastavama pozivajući se na predsjednika Tuđmana, a već sutradan, prije nego što je pijetao tri puta zakukurikao iz njihovog kokošinjca izlazi zakon „Lex Perković“ kojim čine eklatantnu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa spašavajući notorne udbaške ubojice glorificirajući tim činidbama Tita kao najvećeg sina hrvatskog naroda. Upravo takvi kvazi domoljubi danas ozbiljno reflektiraju na časno mjesto predsjednika Republike Hrvatske.

Domoljublje je duboki unutarnji duhovni proces koji se mora obnavljati i preispitivati svakim danom ispočetka. Jer, ako kažemo „vjerujem u Hrvatsku“ svaki dan ponovo potreban je obrat duše isto kao kada kažemo „vjerujem u Boga“! Vjera je univerzalno načelo pa je vjera u domovinu koja nam je od Boga podarena ista kao i vjera u samog Stvoritelja. Prof. Tomac je prošao to mistično iskustvo obraćenja u susretu s Vječnim i upravo je svojim životom postao hodajući simbol vjere u domovinu i vjere u pomirenje na temeljima demokratske tolerancije i kršćanskog praštanja svojim neprijateljima.

Prof. Tomac je zapravo živući simbol Tuđmanovog pomirenja i spreman je oprostiti i onima koji ga nazivaju komunističkim monstrumom i onima koji ga na javnom prostoru napadaju kao izdajnika i notornog ustašu. Kada sam na Trgu Josipa Bana Jelačića svjedočio takvim napadima ostrašćenih smušenjaka, na kraju se dogodilo to da je prof. Tomca zagrlila grupa Hrvatica i Hrvata govoreći mu; „Tomac, zlato naše hrvatsko“. U nepunih deset minuta, Tomac je bio komunjara, ustaša i zlato hrvatsko. Te križeve hrvatskih svjetonazorskih prijepora koji se i danas lome preko njegovih leđa prof. Tomac i ovako narušenog zdravlja hrabro nosi i hrabro će nositi do kraja.

Jer prof. Tomac je najveći socijaldemokrat među demokršćanima i ujedno najveći demokršćanin među socijaldemokratima! Prof. Tomac je na znakovit način kroz svoja djela u opusu od 27 knjiga utemeljitelj ideje o kršćanskoj socijaldemokraciji u Hrvatskoj, što će sigurno u vremenima koja dolaze biti analitički ocijenjeno s filozofskog, sociološkog i politološkog stajališta.

Hrabro je nosio svoj križ razapet s lijeva ka izdajnik kada je pisao svoju knjigu „Crveni predsjednik“ u kojoj je predsjednika Josipovića raskrinkao kao etičkog veleizdajnika hrvatskih nacionalnih interesa zbog njegove tvrdnje u izraelskom Knessetu da u hrvatskim njedrima još uvijek živi ustaška guja.

Može li se uopće usporediti Josipovićev državnički posjet Izraelu s posljednjim državničkim posjetom Izraelu Kolinde Grabar Kitarović, koja je prilikom susreta s izraelskim predsjednikom Rivlinom snažno promovirala židovsku povjesničarku Esther Gitman i njezinu knjigu istine o našem blaženom Alojziju Stepincu koji je odavno zaslužio biti i svet, ali i pravednik među narodima.

Prof. Tomac već godinama argumentirano prikazuje i analitički ocjenjuje tko je ili tko su odnarođeni predsjednici, a tko je narodna predsjednica. Zbog toga nije slučajno stavio baš ovaj naslov na svoju 27. knjigu u nizu, jer to je konzistentan put njegovih osobnih uvjerenja od knjige „Crveni predsjednik“ do knjige „Narodna predsjednica“, preko njegove knjige „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“. To je njegova životna i politička legitimacija, kod Tomca s tim sve počinje i sve završava. Jer kada je zapisano, to ostaje kao trajna vrijednost i svjedočanstvo!

S argumentima prof. Tomca koje nam nudi u ovoj knjizi teško je ili nemoguće polemizirati, pa onda u nemoćnom bijesu svojih oponenata doživljava grube napade, u pravilu od onih koji nikada nisu pročitali ni jedan redak iz njegovih djela. Smušenjaci ga optužuju za predizborni pamflet i oduzimaju mu pravo misliti i podržavati onoga kandidata i kandidatkinju za koju je uvjeren da je najbolje rješenje za Hrvatsku bolju budućnost od svega drugog što nam se danas nudi na populističkoj i eksperimentalnoj političkoj tržnici.
Poštovanom profesoru i dragom prijatelju Zdravku Tomcu od srca želim što skorije ozdravljenje s osobitim žalom i sjetom što danas nije ovdje s nama. Neka mu dragi Bog da snage i milost ozdravljenja, kako bi mogli zajedno proslaviti još jednu domoljubnu pobjedu, još jednu inauguraciju njegove, moje i naše hrvatske narodne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u domoljubnom zajedništvu, s novim optimizmom! Zato što joj vjerujemo! Zato što zajedno s njom vjerujemo u Hrvatsku!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Prosvjetari na putu u Milanovićev pakao!

Objavljeno

na

Kada je u listopadu ove godine  pokrenut štrajk prosvjetara u borbi za bolja materijalna prava činilo se to benigno, nevino čak potpuno legitimno i opravdano. Sa nepodijeljenim simpatijama i odobravanjem svekolike javnosti krenula je podrška poboljšanju materijalnih uvjeta učiteljima i profesorima, jer bez njih i dobro odgojenih učenika nema ni puta Hrvatske u potencijalnu zemlju blagostanja.

Bilo bi neutemeljeno tvrditi da je sam početak štrajka imao političke konotacije, osobito one koji bi ciljano destabilizirale Plenkovićevu vladajuću većinu. No međutim, kako se to već obično događa, u dugotrajne i mučne pregovore sindikata s Vladom Republike Hrvatske, koji su eto kao slučajno zaronili duboku u predsjedničku predizbornu kampanju, počeli su se ukrcavati oni kojima je štrajk prosvjetara postao udarni politički malj za destabilizaciju Plenkovića, HDZ-a, a samim time i udarni malj za rušenje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Danas je kristalno jasno da je štrajk prosvjetara postao prvorazredno političko pitanje, a udar na Plenkovićevu vladu podjednako je jak izvana u čega je uključena kompletna oporba, kao i onaj iznutra na čelu s ministricom Divjak i HDZ-ovim crnim labudovima koji u štrajku vide priliku za rušenje Plenkovića, jer oni sami zbog svog kukavičluka i konformizma nisu to u stanju provesti legitimnom političkom borbom na unutarstranačkim izborima u HDZ-u.

Nakon što su sindikati i prosvjetari kao članovi sindikata izjašnjavanjem glatko odbili zadnju Plenkovićevu korektnu ponudu od 10,6% povećanja materijalnih prihoda, car je ostao gol, pa se umjesto kompromisa, umjesto povratka djece u školske klupe Hrvatskoj nudi ulica i novi masovni prosvjedi kojima će se priključiti i svi ostali sindikati uz opće odobravanje građanske mase.

Zoran Milanović nam je prilikom svog sunovrata s pozicije političke moći znakovito poručio: „Imat ćete pakao“! Istim rječnikom neki dan je javnošću komunicirao Mostov bombarder s Neretve Nikola Grmoja poručivši nam prijeteći, da nismo ni svjesni kakav nas pakao očekuje u kontekstu sindikalnih prosvjeda. Prosvjedima se od srca pridružila i Željka Markić sa svojom udrugom, a svi oni zajedno jedino u rušenju Andreja Plenkovića, njegove Vlade i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović vide šansu za svoj politički uspon i opstanak. U tom kontekstu, lako je prepoznati možebitnog crnog labuda u HDZ-u, jer zna se s kim Davor Ivo Stier želi koalirati ako uspije pobijediti Plenkovića na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Dakle, Davor Ivo Stier misli da je Most s Neretve po treći puta taj spasonosni strateški partner pa je i svoje odnose s Plenkovićem zaoštrio upravo zbog izbacivanja Mosta i Vlade i saborske većine! To je onaj Most koji je izmišljen da sruši politike Tomislava Karamarka i domoljubne koalicije, onaj isti Most koji se po drugi put infiltrirao u HDZ-ovu Vladu kako bi  nastavio rušenje HDZ-a unutar Plenkovićeve Vlade, što je na njihovu žalost Plenković vrlo brzo shvatio. To je isti onaj Most koji je na Roglićevoj pipi uvoznog lobija htio dekapitirati glavu najboljeg ministra financija Zdravka Marića u Vladi Andreja Plenkovića.  Zdravko Marić je i prije nekoliko dana komunicirao s javnošću da je potrebo smanjiti uvoz kako bi živnula naša domaća prerađivačka industrija osobito ona poljoprivrednog predznaka, što bi imalo direktan utjecaj na rast BDP-a, zapošljavanje i posljedično tome na demografiju koja nam svojim negativnim pokazateljima prijeti nestankom nacije. Hoće li i Zdravko Marić, najuspješniji ministar financija u povijesti Hrvatske, platiti glavom rat s uvoznim lobijem kao što je to platio Tomislav Karamarko iz čije ministarske kvote dolazi i sam Zdravko Marić kao posljednji Mohikanac Oreškovićeve Vlade?

U paketu ove rušilačke politike sindikalaca kao kolateralna žrtva našla se i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, jer je općepoznata analitička činjenica da bi destabilizacija Plenkovića i HDZ-a apsolutno značilo značajno umanjivanje predsjedničinih šansi za osvajanje svog drugog mandata, a istovremeno  bi to najvjerojatnije HDZ-u osiguralo gubitničku poziciju na nadolazećim parlamentarnim izborima. U tom slučaju Zoran Milanović izlazi kao glavni kandidat i favorit ovih predsjedničkih izbora. Ako prihvatimo činjenicu da određeni gremiji koji su kandidirali Zorana Milanovića za predsjednika Hrvatske uloživši u taj projekt neviđeno puno novca nikako ne misle izgubiti ove izbore i učinit će sve da im ta investicija bude plodonosna, onda doista sindikalni prosvjed prosvjetara možemo oslikati kao prosvjetarski put u Milanovićev pakao.

Jer ako sindikalisti koji su odbili Plenkovićevu izdašnu ponudu imaju neku bolju ponudu s te „lijeve“ strane, onda je potpuno razumljivo da su Plenkovića odbili zato što će im predsjednik Zoran Milanović s Pantovčaka i Davor Bernardić iz Banskih dvora ponuditi neku novu prihvatljivu bajku. A kakve bajke su doživjeli od notornog Zorana Milanovića poznato je svima i o tome je besplodno lamentirati.

Trebao bi svakako analizirati tko su nastavnici i profesori koji su odbili zadnju ponudu Vlade Republike Hrvatske i ima li u tom korpusu različitih svjetonazorski uvjerenja ili su oni jedna kompaktna cjelina. Ili tko tu kolo vodi? Tko dominantno upravlja sindikalnim procesima u Hrvatskoj i tko je u stvari dominantno najglasniji u takvim prigodama? Nisu li u tim procesima dominantni oni prosvjetari koji su zapravo izdanak mentalnokomunističke svijesti bivšeg diktatorskog, nelustriranog režima? Nisu li to oni koji skidaju Tuđmanove slike iz zbornica i učionica i oni koji bi najradije na tim mjestima vidjeli Titovu sliku ili bistu? Nisu li to oni koji  su zbog Slike Ante Gotovine prokazali svog kolegu i učinili sve da ostane bez posla? Nisu li to oni koji od raspela u učionicama i na javnim prostorima bježe kao vrag od tamjana, koji žele protjerati vjeronauk iz škola, koji žele reviziju Vatikanskih sporazuma i oni koji žele da se umjesto majka i otac uvede termin roditelj 1 i roditelj 2, uz svu blagodat gender ideologije!? Fućka se takvima za koeficijente ili linearna povećanje ili ne kada sve svoje materijalne deficite nadoknađuju obilnim apanažama od instrukcija bez kojih u ovim zamršenim kurikularnim peripetijama ni najinteligentnija djeca ne mogu proći bez skupih instrukcija koje se uglavnom odvijaju u krugovima poznatih gremija. Nisu li onda ti učitelji, nastavnici i profesori vjerni sljedbenici jedne ideologije na svjetonazorskom putu u Milanovićev obećani pakao? Ideološka hrana im je u ovom recentnom slučaju bez ikakve sumnje puno važnija od jedne ili dvije kriške kruha više!

A gdje su roditelji djece kojima je ovim štrajkom oduzeto pravo i zadovoljstvo odlaska u školske klupe s perspektivom da će im se prepoloviti zakonom određeni blagdani! Svi planovi o godišnjim odmorima padaju u vodu i djeci i roditeljima. Smiju li roditelji uopće javno istupiti, energično se protiviti nastavku ovoga štrajka ili moraju šutjeti zbog brige za vlastitu djecu koja bi mogla vrlo loše proći u budućem  školovanju radi hrabrosti svojih roditelja. Stvara se lažni dojam da velika većina roditelja podržava ovaj štrajk koji se od traženja materijalnih prava pretvorio u čisti ideološko-politički rat i s tom se činjenicom besprizorno manipulira u javnom prostoru.

Dobro je kazao jedan od najbogatijih sindikalnih vođa u Hrvatskoj Vilim Ribić da je Plenković na potezu. Postoji samo jedno pravo rješenje protiv ucjenjivača koji najvjerojatnije ne bi pristali niti na novu obilniju ponudu,  jer im je cilj sasvim drugačiji. Potrebno je sudski zabraniti ovaj štrajk i ne platiti ni jednu jedinu kunu štrajkašima! Konačno je došlo vrijeme da Andrej Plenković da ostavku ministrici Divjak pod cijenu da cijeli HNS izađe iz vladajuće koalicije. Tim potezom Plenković bi apsolutno dobio, a još više bi dobio da najavi parlamentarne izbore odmah nakon predsjedničkih izbora, što eksplicite znači i prestanak koalicija s Miloradom Pupovcem i njegovim SDSS-om.

Kazimir MIkašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari