Pratite nas

Analiza

Karadžić je osuđen, ali je velikosrpski projekt preživio

Objavljeno

na

Istrebljenje svega što nije srpsko, satiranje gradova i sela, bjesomučna razaranja, paljevine, pljačke, silovanja, progoni civila – to su bile metode Huna XX stoljeća koji su se pojavili u liku velikosrpskih osvajača, primitivnih barbara kojima ništa nije sveto. Od divljih barbarskih plemena razlikovali su se samo po tomu što su raspolagali ubojitijim sredstvima – sve drugo ostalo im je zajedničko.

Nisu prezali ni od najgroznijih zločina, masovnih egzekucija, planski vršenih masakra, mučenja ljudi po logorima i zatvorima, sustavnih silovanja žena, djevojčica, čak i muškaraca. Priređivali su opskurne sotonističke obrede u kojima su se zabavljali tako što su nagonili najbliže srodnike na bludne radnje, silovali majke, kćeri i sestre pred članovima obitelji (roditeljima, braćom, sestrama, djecom, muževima), u zatočeništvu su držali mnoge žene i djevojčice koje su mjesecima sustavno i grupno silovali, a one koje su zatrudnjele puštali tek onda kad je bilo prekasno za pobačaj – tako da “rode četnike” (kako su govorili).

Odabirali su poseban tip patoloških ubojica i manijaka za odrađivanje ovih “poslova” – one koji su već prije rata bili ogrezli u zločinu i teškom kriminalu. Puštali su ih iz zatvora i smanjivali im kazne ili ih amnestirali, pod uvjetom da se uključe u paravojne postrojbe i stave na raspolaganje “Otadžbini”.

“Otvorili su kapije na zatvorima” – slikovito će reći svojedobno novinar srbijanskog tjednika Vreme, Miloš Vasić govoreći o tomu kako su regrutirani “dobrovoljci” u srpske paravojne postrojbe.

Među njima je bilo i monstruma osuđenih na tešku robiju koji su iza sebe imali užasne zločine kao što su višestruka silovanja i ubijanja djece, žena, čak i čitavih obitelji. Takvi su asocijalni bolesnici bili “materijal” od kojega su se stvarali Arkanovi “Tigrovi” i “Srpska dobrovoljačka garda”, Šešeljev “Srpski četnički pokret”, Frenkijeve “Crvene beretke”, Draškovićeva “Srpska garda”, Bokanovi “Beli orlovo”, Jovićev odred “Dušan Silni”, Medićevi “Škorpioni”, Lukićevi “Osvetnici”, Legijina “JSO”, Vlahovićevi “Beli anđeli”, “Šakali” Nebojše Minića Mrtvog i deseci drugih sličnih skupina čiji je jedini posao bio ubijati i etnički čistiti područja namijenjena budućoj “Velikoj Srbiji”. Naplaćivali su se uglavnom ratnim plijenom (pljačkom), a nakon što bi odradili svoje i postajali smetnja, vlast bi ih puštala “niz vodu” (ubijala ili organizirala i poticala njihove međusobne oružane obračune). Mada nema lakše zadaće nego dokazati spregu institucija Srbije i Crne Gore, kao i MUP-a, SDB-a, vrha “JNA” i KOS-a s ovim zločinačkim formacijama (od kojih su mnoge i nastale po direktivama političara i organizirane od tajnih službi) i ovo je jedan od brojnih “misterija” kojega MKSJ nije bio u stanju razriješiti u 24 godine svoga postojanja.

Ništa bolji od izvršitelja njihovih naloga nisu bili ni oni koji se sjedili u političkom vrhu Srbije i Crne Gore, egzekutori iz “JNA” i Miloševićeve marionete na Palama i u Kninu.

U ime “Velike Srbije” ubijali su i svoje sunarodnjake

Zar je onda čudno da nisu štedjeli ni vlastite sunarodnjake u Vukovaru, Sarajevu i mnogim drugim gradovima i selima. U 44 mjeseca opsade Sarajeva, usmrćeno je oko 14.000 građana među kojima je bilo 1.600 djece ali i 1.133 pripadnika srpske nacionalnosti. Javnost je imala prigode slušati naredbe srpskih oficira upućene svojim topničkim posadama koncentriranim na brdima oko grada: “Udri po Ilidži, tamo ima manje Srba…” (i sl.). Dakle, “ima ih manje” i nije problem ako se pobiju kao kolateralne žrtve!? Jednako tako su postupali i pri krvničkom razaranju Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Karlovca, Slavonskog Broda, Gospića. Granate nisu birale – i oni su jako dobro znali da će od njih ginuti i Srbi. No, cilj je bio važniji od svega. Bolesna, megalomanska  opsesija o “svesrpskom ujedinjenju” u jednu državu i “obnovi Dušanovog carstva” pomutila im je razum i pomračila svijest.

Sjetimo se samo izjave Biljane Plavšić koja se kao i akademik Milorad Ekmečić i mnogi drugi srpski fašisti bavila statistikom užasa i bez imalo srama i ljudske empatije predviđala broj žrtava u budućem ratu na području SFRJ:

Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.” (Vidi: http://www.e-novine.com/region/region-tema/30080-Tako-govorila-Biljana-Plavi.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.3.2019.)

“Lirski pjesnik Bećković kaže: ‘Veličina jednog naroda meri se broje nevinih žrtava‘…Beogradski akademik Ekmečić koji živi u Sarajevu precizira: ‘Naših će poginuti oko 25.000, a Hrvata bar 750.000. Time će hrvatsko pitanje biti riješeno.'” (Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str. 132.; istaknuo: Z.P.).

I SPC daje značajan prilog raspirivanju mržnje i ratnog ludila: od patrijarha Pavle, preko episkopa do običnog svećenstva. Sramotna uloga crkve koja sebe naziva “hrišćanskom”.

Srpski fašisti i rasisti učinili su sve kako bi oni koji su im bili smetnja na putu ostvarenja “Velike Srbije” završili pod zemljom ili zauvijek napustili svoje domove. To je bila glavna namjera i svrha njihove “borbe za srpstvo i pravoslavlje” i to je najkraća i najtočnija ocjena svega što se događalo u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu 90-ih godina XX stoljeća.

Jednako su se ponašali gdje god je njihova noga kročila – od Iloka, Vukovara, Tovarnika, Dalja i Osijeka, do Gospića, Široke Kule, Škabrnje, Briševa, Jajca, Konjica, Bugojna, Sarajeva, Goražda, Srebrenice, Račka, Klečke, Suve Reke, Ćuške, Orahovca…

Od okupirane Baranje su napravili koncentracijski logor. Civili koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći tjerani su na danonoćni robovski rad, a oko rukava su morali nositi bijele trake – kako bi se znalo da nisu Srbi.

Nešto slično postojalo je i na području Banja Luke, Čelinca i drugih općina u ovog regiji “Republike Srpske” gdje nije bilo ratnih djelovanja. Tamo je uveden najcrnji oblik segregacije za one koji nisu Srbi. U ljeto iste 1992. godine, Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba za Banja Luku, jasno je iznio ciljeve koje oni kao srpska vlast imaju:

Mi moramo očistiti naše područje gdje svakako spada i Kotor Varoš, Jajce, a najvažnija je bitka koja se vodi, koju sam juče posjetio, to je prostor za Srbiju. Jednostavno, vidimo i sami da više nema pregovora sa onima koji sa nama ratuju, oni koji su uzeli oružje u ruke moraju biti poraženi i ovdje mora zavladati totalna srpska vlast.”  (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=kSS1pyYo07E dokumentarni film “Banjalučki geto”; stranica posjećena 13.4.2018.). O jednom groznom zločinu koji se dogodio u katoličkoj Župnoj crkvi Prestače 12. svibnja 1992. godine, svjedočio je župnik Ivica Božinović.Toga dana, u crkvi su molili mjesni župnik Filip Lukenda i časna sestra, katehistica župe, Cecilija Grgić, kad su unutra upali pripadnici srpske milicije, oboje ih ubili i potom spalili tijela, a crkvu srušili do temelja – tako da je ostala samo hrpa kamenja. (Vidi: isto – )

U Dalju je nakon okupacije ovog grada organiziran “slobodan lov” na ljude koji nisu uspjeli pobjeći iz okruženja, što je vojska (“JNA”) prepuštala četnicima, “dobrovoljcima” i “teritorijalcima”. O tomu su kao dokaz ostavili vlastite snimke razgovora koje su njihovi oficiri vodili nakon ulaska u ovo mjesto 1. kolovoza 1991. godine. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M; stranica posjećena 21.3.2019.)

Samo u Vukovaru je pobijeno između 2.500 i 3.000 građana, a stotine ih je otjerano u logore u Srbiju.

U Srebrenici je u samo 7 dana (od 13. do 19. srpnja 1995.) ubijeno 8.372 bošnjačko-muslimanskih muškaraca i žena. Nisu pošteđeni ni brojni malodobnici od kojih su neke egzekucije i snimljene. Zapovjednik “Vojske Republike Srpske” Ratko Mladić, najavio je genocid pri ulasku u Srebrenicu (11. srpnja) rekavši pred TV kamerom:”Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.” (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=edFQTZpf8yM; stranica posjećena 21.3.2019.). I dok pred kamerama Mladić djeci dijeli čokolade i gladi ih po glavama, njegovi vojnici odvode im očeve, stričeve i ujake na strijeljanje. Dio je civila odveden u okolicu Srebrenice (pa i na područje Zvornika) gdje su ubijanu, dok je većine pobijena u Potočarima i Kravici. Žrtve su na mjesto egzekucije dovožene autobusima iz Srbije (poduzeća: “7. juli” – Šabac; “Strela” – Valjevo, “Raketa” – Titovo Užice itd.).

Sve je to jedna ista priča, isti sotonski plan istrebljenja, isti krvnik i isti zločin. I jedinstveni zločinački pothvat planiran i provođen od Beograda i Srbije. Karadžićeve i Martićeve garniture bile su samo ekspoziture – izvršitelji “poslova” na području “prekodrinskih srpskih zemalja”.

Dakle, ono što se događalo u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu bilo je dio jednog općeg plana i to je jasno kao dan, ne od jučer.

Od ukupnog broja žrtava u ratovima na području SFRJ 90-ih godina XX stoljeća, koji se procjenjuje na oko 150.000, Srbi su uzrokovali oko 80%. Imali su na desetke koncentracijskih logora, čak i “privatnih” zatvora u kojima su okrutno mučili zatočenike (na okupiranim prostorima Hrvatske i BiH, kao i u samoj Srbiji i kroz njih je prošlo oko 30.000 logoraša – samo s područja Republike Hrvatske). To se mora uzet u obzir, pogotovu danas, kad slušamo njihove žalopojke o tomu kako je među osuđenima za ratne zločine najveći broj Srba.

I još nešto. Nema mjesta zavaravanju i trulim kompromisima. Što god tko mislio i govorio, činjenice potvrđuju kako je iza koncepta velikosrpske osvajačke politike 90-ih godina prošlog stoljeća stala većina srpskog naroda na području tadašnje SFRJ i kompletna dijaspora. U tomu i jeste temeljni problem, jer da je bilo drugačije, arhitekti ratova, genocida i etničkog čišćenja ne bi niti bili u stanju doći na vlast i provesti u djelo svoj naum.

Gdje i kako je “nestao” globalni srpski UZP?

Tužiteljstvo MKSJ je u prvih 10-ak godina postojanja Suda (1993 – 2002.) srpski zločinački pothvat jasno definiralo i kao njegove sudionike označilo:

Slobodana Miloševića, Borisava Jovića, Branka Kostića,Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Radmila Bogdanovića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića Frenkija, Tomislava Simovića, Momira Bulatovića, Aleksandra Vasiljevića, Radovana Stojičića Badžu, Dragana Vasiljkovića i “mnoge druge poznate i nepoznate sudionike”.

Tužiteljstvo je zauzelo ispravno stanovište kako je ovaj zajednički udruženi zločinački pothvat srpske političke elite bio na djelu u razdoblju od 1. kolovoza 1991., do kraja prosinca 1995. godine. U optužnicama je decidirano navedeno kako su počinili genocid i zločine protiv čovječnosti u namjeri stvaranja “Velike Srbije”.

No, kako je vrijeme protjecalo, tako su se i te optužbe relativizirale. Imena sudionika ovog “globalnog” srpskog UZP mijenjala su se od potrebe do potrebe i u skladu s voljom onih koji su širili svoj politički utjecaj na MKSJ. Posljednja optužnica u kojoj on figurira kao glavni crimen, jeste ona protiv Slobodana Miloševića.

Podsjetimo se što piše u jednom njezinom dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku:

  1. Slobodan MILOŠEVIĆ je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu kako je navedeno u paragrafima od 24 do 26. Svrha ovog udruženog zločinačkog poduhvata bila je prisilno uklanjanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine teritorije Republike Hrvatske, teritorije za koju je on planirao da postane deo nove države pod srpskom dominacijom, činjenjem zločina kojima se krše odredbe članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Ova područja obuhvatala su oblasti koje su srpske vlasti pominjale i koje se ovde u daljnjem tekstu pominju pod nazivima “Srpska autonomna oblast (u daljnjem tekstu: SAO) Krajina”, “SAO Zapadna Slavonija” i “SAO Slavonija, Baranja i zapadni Srem” (za koje su srpske vlasti od 19. decembra 1991. koristile zajednički naziv “Republika Srpska Krajina” (u daljnjem tekstu: RSK)) i “Dubrovačku republiku”.
  2. Ovaj udruženi zločinački poduhvat nastao je pre 1. avgusta 1991, a trajao je najmanje do juna 1992. Među pojedincima koji su uzeli učešća u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu bili su Slobodan MILOŠEVIĆ, Borisav JOVIĆ, Branko KOSTIĆ, Veljko KADIJEVIĆ, Blagoje ADŽIĆ, Milan BABIĆ, Milan MARTIĆ, Goran HADŽIĆ, Jovica STANIŠIĆ, Franko SIMATOVIĆ zvani “Frenki”, Tomislav SIMOVIĆ, Vojislav ŠEŠELJ, Momir BULATOVIĆ, Aleksandar VASILJEVIĆ, Radovan STOJIČIĆ zvani “Badža”, Željko RAŽNATOVIĆ zvani “Arkan”, i drugi poznati i nepoznati učesnici.

(…)

  1. U svojstvu predsednika Srbije i zahvaljujući svom rukovodećem položaju u SPS-u, Slobodan MILOŠEVIĆ je vršio efektivnu kontrolu ili je imao znatan uticaj na gore navedene učesnike u udruženom zločinačkom poduhvatu te je, sam ili u dogovoru s njima i drugim poznatim i nepoznatim osobama, efektivno kontrolisao ili u znatnoj meri uticao na postupke saveznog Predsedništva SFRJ i kasnije SRJ, Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (u daljnjem tekstu: MUP), JNA, pripadnika TO-a kojim su rukovodili Srbi na teritorijama koje su predmet ove optužnice, kao i grupa srpskih dobrovoljaca.
  2. Slobodan MILOŠEVIĆ, delujući sam ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu na sledeći način:
    1. davao je uputstva i pružao pomoć političkom rukovodstvu SAO SBZS, SAO Zapadna Slavonija, SAO Krajina i RSK u preuzimanju vlasti na tim područjima i kasnije prisilnom uklanjanju hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    2. pružao je finansijsku, materijalnu i logističku podršku regularnim i neregularnim vojnim snagama neophodnim za preuzimanje vlasti na tim područjima i kasnije prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    3. dao je uputstva organima vlade Republike Srbije da formiraju oružane snage odvojene od saveznih oružanih snaga radi angažovanja u borbenim dejstvima van Republike Srbije, a posebno na navedenim područjima u Hrvatskoj, i kasnije u prisilnom uklanjanju hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    4. učestvovao je u formiranju, finansiranju, snabdevanju, pružanju podrške i rukovođenju specijalnim snagama Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Te specijalne snage su formirane i data im je podrška da bi pomogle u ostvarivanju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    5. učestvovao je u pružanju finansijske, logističke i političke podrške i rukovođenju srpskim neregularnim i paravojnim snagama. Takva podrška davana je kao potpora udruženom zločinačkom poduhvatu počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    6. učestvovao je u planiranju i pripremama za preuzimanje vlasti u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i Dubrovačkoj republici i kasnije prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    7. vršio je efektivnu kontrolu ili znatan uticaj na JNA koja je učestvovala u planiranju, pripremi i izvršenju prisilnog uklanjanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva iz SAO SBZS, SAO Zapadne Slavonije, SAO Krajine i Dubrovačke republike.
    8. pružao je finansijsku, logističku i političku podršku jedinicama TO-a i srpskim dobrovoljačkim jedinicama koje su delovale u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici, a koje su pomagale u sprovođenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    9. efektivno je nalagao donošenje zakona i propisa vezanih za angažovanje jedinica JNA, TO-a i srpskih dobrovoljačkih jedinica u Hrvatskoj.
    10. rukovodio je, komandovao, kontrolisao ili na drugi način pružao značajnu pomoć ili podršku JNA, pripadnicima TO-a kojim su rukovodili Srbi i dobrovoljačkim jedinicama razmeštenim u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici, angažovanim na sprovođenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    11. rukovodio je, komandovao, kontrolisao ili na drugi način pružao značajnu pomoć ili podršku policijskim snagama MUP-a Republike Srbije, uključujući DB, čiji su pripadnici pomagali da se sprovede cilj udruženog zločinačkog poduhvata u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici.
    12. finansirao je srpsku vojsku, policiju i neregularne snage u Hrvatskoj koji su počinili zločine navedene u optužnici.
    13. kontrolisao je, doprinosio ili na drugi način koristio državna sredstva javnog informisanja u Srbiji da bi manipulisao srpsko javno mnenje širenjem preuveličanih i neistinitih poruka o nacionalno motivisanim napadima Hrvata na srpski narod kako bi se među Srbima koji žive u Srbiji i Hrvatskoj stvorila atmosfera straha i mržnje. Propaganda koju su stvarala srpska sredstva javnog informisanja bila je važno oruđe koje je doprinelo tome da se u Hrvatskoj počine zločini.
  3. Slobodan MILOŠEVIĆ je svesno i hotimično učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, imajući istu nameru kao i drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata ili svestan predvidivih posledica njihovih postupaka. Po tom osnovu snosi individualnu krivičnu odgovornost za ove zločine po članu 7 (1) Statuta Međunarodnog suda, a po istom članu odgovoran je i za to što je planirao, podsticao, naredio ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje ovih zločina.
  4. Optuženom i drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata bila je zajednička ista namera i stanje svesti koji su neophodni za počinjenje svakog od zločina koji se terete u tačkama od 1 do 32.  (Vidi: http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/ind/bcs/mil-ai021023b.htm)

Kako je vidljivo, ovdje je crno na bijelo napisana istina o ratnom sukobu, te ulozi Srbije, “JNA” i članova srpskog udruženog zločinačkog pothvata u projektu istrebljenja ne-srpskog stanovništva s okupiranih područja Hrvatske i stvaranja “Velike Srbije”.

No, iz optužnice je izostavljena BiH, kao i svi članovi UZP iz redova bosansko-hercegovačkih Srba koji su ranije figurirali kao osumnjičenici i stavljali se u izravnu vezu s Miloševićem i Srbijom (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić).

Pa kako je onda došlo do inverzije stvarnosti?

Zajednički srpski UZP “nestaje”, a “rađa” se hrvatski u BiH!

Kako je vrijeme odmicalo, tako je i Tužiteljstvo MKSJ odustajalo od svojih početnih stavova, pa je najprije “nestao” zajednički UZP Srbije i bosanskih Srba, a potom je potpuno zanemarena odgovornost “JNA” i sudjelovanje njezinih najviših dužnosnika u UZP (najprije u BiH, potom i Hrvatskoj).

Tako je stvorena podloga za reviziju prošlosti i amnestiju glavnih aktera agresije.

Nakon što je Milošević (pod prilično nejasnim okolnostima) “umro”, stvari se počinju kretati u sasvim drugačije smjeru.

Više se ne spominju Srbija i “JNA” kao glavni krivci, a Beograd više nije središte UZP – nego se krivnja “raspodjeljuje” na vojnu i političku vrhušku u okupiranim područjima Hrvatske i BiH. Tako ispada da su Karadžić, Mladić, Plavšićka, Koljević, Krajišnik, Martić, Babić i ostali djelovali “samostalno” – bez ikakve veze s Miloševićem, Srbijom i “JNA”, što je samo po sebi tragikomična konstrukcija koja ne može ponijeti ni bilo kakvu površnu, kamo li ozbiljnu dubinsku analizu.

No, MKSJ (po diktatu “velikih sila”) ide i korak dalje, pa u cilju “stabiliziranja” stanja na Balkanu i u jugoistočnoj Europi teži balansiranju krivnje. Tako dolazi najprije do toga da se rat u Hrvatskoj nastoji proglasiti “građanskim”, a onaj u BiH “međunarodnim” (s nakanom da se za agresiju na BiH u jednakoj mjeri okrive Srbija i Hrvatska), a zatim i do perverzije zvane “udruženi zločinački pothvat političkih i vojnih dužnosnika Herceg Bosne”, što je samo posljednja u nizu svinjarija “krojača” pravde koji su iz sjene povlačili konce i dirigirali haaškom sudištu kako će donositi odluke i dijeliti “pravdu”.

Naša “šestorka” iz Herceg Bosne (Praljak, Prlić, Stojić, Petković, Ćorić, Pušić) optužena je za UZP čiji je cilj bio “trajno uklanjanje Bošnjaka” s njihovih etničkih prostora u BiH. Ova je konstrukcija napravljena je bez ijednog jedinog dokaza, a činjenica da se Hrvati kao najmalobrojniji narod u ovoj zemlji (po popisu iz 1991. godine bilo ih je dva i pol puta manje od Muslimana) čija je vojna snaga (HVO) bila 5 do 7 puta manja od “Armije BiH” (ovisno kako u kojemu području) stavljaju u kontekst “progonitelja” i aktera “etničkog čišćenja”, sama je po sebi toliko apsurdna i neshvatljiva da tu prestaje svaka logika.

Uzalud su odvjetnici – branitelji i sam Slobodan Praljak iznosili argumentaciju i među ostalim dokazali kako su se ratne operacije tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba (listopad 1992. – ožujak 1994.) odvijale na 95% područja koja su bila većinski hrvatska i svim dotadašnjim mirovnim planovima u raznim varijantama ulazila u hrvatske provincije, nigdje nije pronađen niti jedan jedini dokument koji bi govorio u prilog postojanja bilo kakvog plana ili namjere uklanjanja muslimana-Bošnjaka s bilo kojeg područja a kamo li UZP-a, nigdje argumenata za bilo kakvu (čak ni objektivnu) zapovjednu odgovornost vezano za zločine kojih je svakako bilo i s hrvatske strane. Naprotiv, na sudu je dokazano kako su poslije potiskivanja iz istočne Bosne i Bosanske Posavine (u jesen 1992. godine) muslimani krenuli u ofenzivu na hrvatska područja, nastojeći tako kompenzirati vlastite teritorijalne gubitke. Njihova logika bila je: oteti zemlju od onih koji su vojno slabiji (Hrvatskog vijeća obrane) i tu nisu birali sredstva. Najočitija je njihova agresija na srednju Bosnu, pogotovu Lašvansku dolinu u koju su prije nego su je potpuno okružili planski ubacili desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom koristeći svoju “Armiju BiH” i mudžahedinske ekstremiste iz islamskih zemalja krenuli s napadima: razaranjima, ubijanjima i protjerivanjima Hrvata iz njihovih gradova i sela.

Vrhunac cinizma haaškog sudišta uslijedio je posljednjeg dana njegovog rada i postojanja (29. studenoga 2017.), kada je sudac čitajući osuđujuću drugostupanjsku presudu hrvatskoj “šestorci”, generala Praljka oslobodio krivnje za rušenje Starog mosta, te ustvrdio kako su selo “Ahmići bili legitiman vojni cilj”.

Tako su, kao u loše režiranom petparačkom hororu, samo nekoliko minuta prije nego je ispio otrov i oduzeo sebi život usred sudnice, s hrvatskog generala Praljka skinute optužbe koje su predstavljale kamen temeljac muslimanske propagande.

No, ostao je UZP i bolesna konstrukcija o tomu kako su šestorica uznika “pokušali trajno ukloniti Bošnjake” s područja BiH upisana je u presudu.

Tako su u konačnici, kroz nekih 15-ak godina (od 2002. do 2017.), optužnice MKSJ doživjele neviđenu transformaciju. Iz njih netragom nestaje “globalni” UZP (provođen od strane Srbije, Crne Gore, “JNA” i lidera paradržava stvorenih na područjima BiH i Hrvatske u cilju stvaranja “Velike Srbije”), a ostaju “pojedinačni” UZP (kod bosanskih Srba i Hrvata i “krajinskog” vodstva u Hrvatskoj).

Muslimani su ostali jedina “žrtva” i jedina “bezgrešna” nacija u sukobu i njihova zlodjela nad Srbima i Hrvatima nisu dobila oblik UZP-a. Čak što više, vojni zapovjednici “Armije BiH” i politički dužnosnici oslobađani su i u slučajevima kad je nepobitno utvrđena njihova odgovornost za masovne zločine i akcije etničkog čišćenja na većinski hrvatskim područjima. Pogotovu se nikad nisu spominjali okrutni masakri mudžahedina (od kojih su neki odredi bili i formalno u sastavu “Armije BiH”), a o nekom sudskom epilogu za one koji su ritualno odsijecali glave, mučili, silovali i progonili Srbe i Hrvate – ni govora!

A sve su to činili po naredbama i uz znanje Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića, Ejupa Ganića i drugih najviših vojnih i političkih ličnosti bosanskohercegovačkih muslimana.

“Krojači” ovih prostora nisu bili vođeni interesima pravde i pravičnosti, jer da jesu, ne bi izvrgnuli ruglu univerzalno načelo istine.

U cjelini gledano, neovisno o tomu što su pojedini vojni i politički dužnosnici Srba u Hrvatskoj i BiH osuđeni za UZP, genocid i zločine protiv čovječnosti, izostala je osuda glavnih aktera agresije i zločina: Srbije, Crne Gore i “JNA”.

Dovoljno je samo uzeti i pročitati njihove zapisnike sa zasjedanja VSO (“Vrhovnog saveta odbrane”) tzv. SRJ, pa da se stekne potpuni uvid u to kako je projekt “Velike Srbije” bio zajednička strategija dijela Srba u BiH i dijela Srba u Hrvatskoj, ali osmišljena, planirana, organizirana i aktivno poticana i pomagana iz Srbije i Beograda kao ideološkog i operativnog središta. (Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-i/; https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/; također: https://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj).58.htmlstranice posjećene 21.2.2019.)

Evo što na tu temu u prvom dijelu prikaza sadržaja zapisnika VSO kaže jedan srbijanski izvor:

“’Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, mi nemamo sredstva i ne bismo bili u stanju ratovati’, izjavio je Radovan Karadžić 11. maja 1994. godine. Kakva je i kolika bila uloga Srbije u ratovima u Hrvatskoj i BiH govore zapisnici sa sastanaka Vrhovnog saveta odbrane (VSO) SR Jugoslavije koji su odlukom Sudskog vijeća Haškog tribunala – postali zaštićeni. Sporazum između Međunarodnog suda u Haagu (ICTY) i Srbije i Crne Gore kojim su zaštićeni ovi dokumenti, a koji su ključni dokazi za srpsko-crnogorsku agresiju na BiH i počinjeni genocid, potvrđuju dvije odluke (povjerljive) koje su potpisale sudije Tribunala Theodor Meron i Fausto Pocar 20. septembra 2005. i 6. aprila 2006. godine.” (Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/;stranica posjećena 21.3.2019.)

Međutim, i pored toga što je dobar dio tih zapisnika zatamnjen, u preostalima još uvijek ostaje sasvim dovoljno dokaza koji se sklapaju u mozaik i progovaraju istinu.

Često čujemo kako su “sve strane u BiH činile zločine” – i to je potpuno točno. Postoje, međutim, jako bitne razlike koje se ne mogu zanemariti. Prije svega, svi takvi događaji moraju se staviti u kontekst stvarne situacije i objektivno procijeniti jesu li oni bili planirani, organizirani i provođeni kao mjera sustavnog uništavanja i uklanjanja stanovništva s nekog prostora ili ne i je li to bio službeni stav političkog i vojnog vodstva strane koja ih je činila; jesu li u pitanju obrambena ili napadna djelovanja (na čijem se području ratovalo); moraju se utvrditi uzrok, geneza i tijek događaja; nije nevažan niti broj žrtava, te posebno postotak civila pobijenih civila, kao i druge okolnosti (jesu li napadani vojni ili civilni ciljevi); i, na kraju, moraju se krajnje objektivno i nepristrano uzeti u razmatranje svi raspoloživi dokumenti i drugi dokazi. Nema situacije koja se ne može rekonstruirati ako se želi doći do istine.

Stvaranje “Republike Srpske” omogućilo je preživljavanje velikosrpske ideologije

Ne bez razloga, “duhovni otac srpske nacije” i jedan od arhitekata velikog zločina Dobrica Ćosić u posljednjim godinama svoga ovozemaljskog života zapisao je kako može mirno umrijeti, kad zna kako su Srbi po prvi put u svojoj povijesti prešli Drinu stvaranjem “Republike Srpske”.

Velikosrpska ideologija koja se ni po čemu ne razlikuje od naci-fašizma, ne samo da preživjela, nego je od međunarodne zajednice nagrađena formiranjem etnički čistog nacionalnog entiteta na gotovo polovici BiH. U Daytonu je studenoga 1995. godine agresor nagrađen “Republikom Srpskom” – genocidnom tvorevinom koja je nastala na krvi nevinih Hrvata i muslimana.

Ne prvi put, međunarodna je zajednica svojom nedosljednošću, ne poštujući elementarna načela istine i logike, ostavila na području jugoistočne Europe klicu budućih sukoba: genocidnu tvorevinu zvanu “Republika Srpska” u koju srpski naci-fašisti upiru oči kao u “Pijemont  ‘Zapadne Srbije'” i uporišnu točku buduće “Velike Srbije”.

Karadžić je osuđen na doživotnu robiju, ali kako pojedinac – baš kao da je u pitanju izvršenje nekog teškog krivičnog djela običnog kriminalca koji je izveden pred građanski sud.

Ponosno čuvajmo ono što je iznad nas – Republiku Srpsku“, stoji u poruci koju je ovaj ratni zločinac putem svoga odvjetnika uputio srpskom narodu nakon izrečene presude.

Četnici su i ove godine (10. ožujka) svojim postrojavanjem u Višegradu (u kojemu su u proljeće 1992. godine počinjeni užasni zločini, čak i spaljivanje živih ljudi, žena i djece) obilježili obljetnicu uhićenja svoga idola, koljača i zločinca iz Drugoga svjetskog rata, vođe Ravnogorskog četničkog pokreta, Draže Mihailovića.

Velikosrpski projekt ostao je neokrnjen, a genocidna “Republika Srpska” dokaz je kako su oni koji su ga vodili dobrim dijelom uspjeli u svome naumu.

Dok ta ideologija ne doživi potpuni poraz i slom, trajnog mira biti neće. Ni u Bosni i Hercegovini ni na jugoistoku Europe.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Milanoviću u biznisu ‘ne cvjetaju ruže’ – Više bi zaradio kao predsjednik nego kao poduzetnik

Objavljeno

na

Objavio

Iako se u anketama i medijima gotovo svakodnevno pojavljuju spekulacije ili najave o novim kandidatima, zasad nitko od spomenutih (Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić, Anto Nobilo….) nema previše izgleda ugroziti sadašnju hrvatsku predsjednicu. U SDP-u zasad očito ne postoji suglasje o jednom kandidatu. Neki bi radije u utrku gurnuli bivšeg predsjednika Ivu Josipovića ili europarlamentarca Tonina Piculu. No čini se da Zoran Milanović ipak ima više izgleda.

Portal Direktno.hr analizirao je poslovanje njegove konzultantske tvrtke, o čijim se aktivnostima u javnosti uistinu vrlo malo zna, i otkrio da Milanović ne ostvaruje senzacionalne prihode o kojima je maštao dok je boravio u Banskim dvorima.

Tvrtka EuroAlba Advisory d.o.o., čiji je Milanović osnivač i jedini direktor, u 2018. ostvarila je prihod od 745.292 kune. Rashodi tvrtke iznosili su 115.407 kuna, a nakon plaćenog poreza na dobit (76.933 kune) tvrtka je iskazala neto dobit od 552.953 kune. Milanovićeva tvrtka zadržava dobit, odnosno neće ju isplatiti vlasniku, odnosno osnivaču.  U odnosu na prethodnu godinu tvrtka bilježi rast prihoda od 19,2 posto, neto dobiti od 20,3 posto, ali i rashoda od 13,2 posto.

U strukturi prihoda Milanovićeva tvrtka u inozemstvu je ostvarila tek nešto više od 28 posto, odnosno 209.970 kuna, što znači da glavninu poslovanja čine poslovi u Hrvatskoj. Za plaće, poreze i doprinose na plaće tvrtka je isplatila u 2018. godini 56.698 kuna, što znači da je trošak neto plaća iznosio 40.010 kuna.

Prema podacima dostavljenima Financijskoj agenciji Milanović nije isplatio sebi ni dobit ostvarenu u 2017. već ju je usmjerio u zadržanu dobit. To znači da je tvrtka u dvije godine poslovanja akumulirala više od milijun kuna dobiti iz poslovanja. Ako bi se bivši premijer odlučio na povlačenje ostvarene dobiti, tj. isplatu dobiti vlasniku morao bi je umanjiti za porez. No to, prema dostupnim podacima, nije učinio već očito, kao i mnogi drugi poduzetnici, povremeno sam sebi odobrava pozajmice ili isplaćuje predujmove dobiti.

Prema poslovnom izvješću tvrtka nema značajnih potraživanja niti neplaćenih obveza, a glavninu imovine čini novac na računu.

Usporedimo li to s plaćom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja prema podacima iz svoje imovinske kartice mjesečno zarađuje 40.156,47 kuna bruto ili 24.376,20 kuna neto, vidljivo je kako Milanović kao poduzetnik ima sedam puta nižu neto plaću, odnosno 8,5 puta nižu bruto prijavljenu plaću. Povuče li i svu dosad zadržanu dobit, ako to već dijelom i nije učinio kroz pozajmice, još uvijek bi više zaradio kao predsjednik države nego kao poduzetnik, a pritom ne bi morao biti prijavljen na plaći malo iznad minimalne. Boljeg razloga za ulazak u predsjedničku utrku nema, piše Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari