Pratite nas

Analiza

Karadžić je osuđen, ali je velikosrpski projekt preživio

Objavljeno

na

Istrebljenje svega što nije srpsko, satiranje gradova i sela, bjesomučna razaranja, paljevine, pljačke, silovanja, progoni civila – to su bile metode Huna XX stoljeća koji su se pojavili u liku velikosrpskih osvajača, primitivnih barbara kojima ništa nije sveto. Od divljih barbarskih plemena razlikovali su se samo po tomu što su raspolagali ubojitijim sredstvima – sve drugo ostalo im je zajedničko.

Nisu prezali ni od najgroznijih zločina, masovnih egzekucija, planski vršenih masakra, mučenja ljudi po logorima i zatvorima, sustavnih silovanja žena, djevojčica, čak i muškaraca. Priređivali su opskurne sotonističke obrede u kojima su se zabavljali tako što su nagonili najbliže srodnike na bludne radnje, silovali majke, kćeri i sestre pred članovima obitelji (roditeljima, braćom, sestrama, djecom, muževima), u zatočeništvu su držali mnoge žene i djevojčice koje su mjesecima sustavno i grupno silovali, a one koje su zatrudnjele puštali tek onda kad je bilo prekasno za pobačaj – tako da “rode četnike” (kako su govorili).

Odabirali su poseban tip patoloških ubojica i manijaka za odrađivanje ovih “poslova” – one koji su već prije rata bili ogrezli u zločinu i teškom kriminalu. Puštali su ih iz zatvora i smanjivali im kazne ili ih amnestirali, pod uvjetom da se uključe u paravojne postrojbe i stave na raspolaganje “Otadžbini”.

“Otvorili su kapije na zatvorima” – slikovito će reći svojedobno novinar srbijanskog tjednika Vreme, Miloš Vasić govoreći o tomu kako su regrutirani “dobrovoljci” u srpske paravojne postrojbe.

Među njima je bilo i monstruma osuđenih na tešku robiju koji su iza sebe imali užasne zločine kao što su višestruka silovanja i ubijanja djece, žena, čak i čitavih obitelji. Takvi su asocijalni bolesnici bili “materijal” od kojega su se stvarali Arkanovi “Tigrovi” i “Srpska dobrovoljačka garda”, Šešeljev “Srpski četnički pokret”, Frenkijeve “Crvene beretke”, Draškovićeva “Srpska garda”, Bokanovi “Beli orlovo”, Jovićev odred “Dušan Silni”, Medićevi “Škorpioni”, Lukićevi “Osvetnici”, Legijina “JSO”, Vlahovićevi “Beli anđeli”, “Šakali” Nebojše Minića Mrtvog i deseci drugih sličnih skupina čiji je jedini posao bio ubijati i etnički čistiti područja namijenjena budućoj “Velikoj Srbiji”. Naplaćivali su se uglavnom ratnim plijenom (pljačkom), a nakon što bi odradili svoje i postajali smetnja, vlast bi ih puštala “niz vodu” (ubijala ili organizirala i poticala njihove međusobne oružane obračune). Mada nema lakše zadaće nego dokazati spregu institucija Srbije i Crne Gore, kao i MUP-a, SDB-a, vrha “JNA” i KOS-a s ovim zločinačkim formacijama (od kojih su mnoge i nastale po direktivama političara i organizirane od tajnih službi) i ovo je jedan od brojnih “misterija” kojega MKSJ nije bio u stanju razriješiti u 24 godine svoga postojanja.

Ništa bolji od izvršitelja njihovih naloga nisu bili ni oni koji se sjedili u političkom vrhu Srbije i Crne Gore, egzekutori iz “JNA” i Miloševićeve marionete na Palama i u Kninu.

U ime “Velike Srbije” ubijali su i svoje sunarodnjake

Zar je onda čudno da nisu štedjeli ni vlastite sunarodnjake u Vukovaru, Sarajevu i mnogim drugim gradovima i selima. U 44 mjeseca opsade Sarajeva, usmrćeno je oko 14.000 građana među kojima je bilo 1.600 djece ali i 1.133 pripadnika srpske nacionalnosti. Javnost je imala prigode slušati naredbe srpskih oficira upućene svojim topničkim posadama koncentriranim na brdima oko grada: “Udri po Ilidži, tamo ima manje Srba…” (i sl.). Dakle, “ima ih manje” i nije problem ako se pobiju kao kolateralne žrtve!? Jednako tako su postupali i pri krvničkom razaranju Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Karlovca, Slavonskog Broda, Gospića. Granate nisu birale – i oni su jako dobro znali da će od njih ginuti i Srbi. No, cilj je bio važniji od svega. Bolesna, megalomanska  opsesija o “svesrpskom ujedinjenju” u jednu državu i “obnovi Dušanovog carstva” pomutila im je razum i pomračila svijest.

Sjetimo se samo izjave Biljane Plavšić koja se kao i akademik Milorad Ekmečić i mnogi drugi srpski fašisti bavila statistikom užasa i bez imalo srama i ljudske empatije predviđala broj žrtava u budućem ratu na području SFRJ:

Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.” (Vidi: http://www.e-novine.com/region/region-tema/30080-Tako-govorila-Biljana-Plavi.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.3.2019.)

“Lirski pjesnik Bećković kaže: ‘Veličina jednog naroda meri se broje nevinih žrtava‘…Beogradski akademik Ekmečić koji živi u Sarajevu precizira: ‘Naših će poginuti oko 25.000, a Hrvata bar 750.000. Time će hrvatsko pitanje biti riješeno.'” (Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str. 132.; istaknuo: Z.P.).

I SPC daje značajan prilog raspirivanju mržnje i ratnog ludila: od patrijarha Pavle, preko episkopa do običnog svećenstva. Sramotna uloga crkve koja sebe naziva “hrišćanskom”.

Srpski fašisti i rasisti učinili su sve kako bi oni koji su im bili smetnja na putu ostvarenja “Velike Srbije” završili pod zemljom ili zauvijek napustili svoje domove. To je bila glavna namjera i svrha njihove “borbe za srpstvo i pravoslavlje” i to je najkraća i najtočnija ocjena svega što se događalo u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu 90-ih godina XX stoljeća.

Jednako su se ponašali gdje god je njihova noga kročila – od Iloka, Vukovara, Tovarnika, Dalja i Osijeka, do Gospića, Široke Kule, Škabrnje, Briševa, Jajca, Konjica, Bugojna, Sarajeva, Goražda, Srebrenice, Račka, Klečke, Suve Reke, Ćuške, Orahovca…

Od okupirane Baranje su napravili koncentracijski logor. Civili koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći tjerani su na danonoćni robovski rad, a oko rukava su morali nositi bijele trake – kako bi se znalo da nisu Srbi.

Nešto slično postojalo je i na području Banja Luke, Čelinca i drugih općina u ovog regiji “Republike Srpske” gdje nije bilo ratnih djelovanja. Tamo je uveden najcrnji oblik segregacije za one koji nisu Srbi. U ljeto iste 1992. godine, Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba za Banja Luku, jasno je iznio ciljeve koje oni kao srpska vlast imaju:

Mi moramo očistiti naše područje gdje svakako spada i Kotor Varoš, Jajce, a najvažnija je bitka koja se vodi, koju sam juče posjetio, to je prostor za Srbiju. Jednostavno, vidimo i sami da više nema pregovora sa onima koji sa nama ratuju, oni koji su uzeli oružje u ruke moraju biti poraženi i ovdje mora zavladati totalna srpska vlast.”  (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=kSS1pyYo07E dokumentarni film “Banjalučki geto”; stranica posjećena 13.4.2018.). O jednom groznom zločinu koji se dogodio u katoličkoj Župnoj crkvi Prestače 12. svibnja 1992. godine, svjedočio je župnik Ivica Božinović.Toga dana, u crkvi su molili mjesni župnik Filip Lukenda i časna sestra, katehistica župe, Cecilija Grgić, kad su unutra upali pripadnici srpske milicije, oboje ih ubili i potom spalili tijela, a crkvu srušili do temelja – tako da je ostala samo hrpa kamenja. (Vidi: isto – )

U Dalju je nakon okupacije ovog grada organiziran “slobodan lov” na ljude koji nisu uspjeli pobjeći iz okruženja, što je vojska (“JNA”) prepuštala četnicima, “dobrovoljcima” i “teritorijalcima”. O tomu su kao dokaz ostavili vlastite snimke razgovora koje su njihovi oficiri vodili nakon ulaska u ovo mjesto 1. kolovoza 1991. godine. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M; stranica posjećena 21.3.2019.)

Samo u Vukovaru je pobijeno između 2.500 i 3.000 građana, a stotine ih je otjerano u logore u Srbiju.

U Srebrenici je u samo 7 dana (od 13. do 19. srpnja 1995.) ubijeno 8.372 bošnjačko-muslimanskih muškaraca i žena. Nisu pošteđeni ni brojni malodobnici od kojih su neke egzekucije i snimljene. Zapovjednik “Vojske Republike Srpske” Ratko Mladić, najavio je genocid pri ulasku u Srebrenicu (11. srpnja) rekavši pred TV kamerom:”Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.” (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=edFQTZpf8yM; stranica posjećena 21.3.2019.). I dok pred kamerama Mladić djeci dijeli čokolade i gladi ih po glavama, njegovi vojnici odvode im očeve, stričeve i ujake na strijeljanje. Dio je civila odveden u okolicu Srebrenice (pa i na područje Zvornika) gdje su ubijanu, dok je većine pobijena u Potočarima i Kravici. Žrtve su na mjesto egzekucije dovožene autobusima iz Srbije (poduzeća: “7. juli” – Šabac; “Strela” – Valjevo, “Raketa” – Titovo Užice itd.).

Sve je to jedna ista priča, isti sotonski plan istrebljenja, isti krvnik i isti zločin. I jedinstveni zločinački pothvat planiran i provođen od Beograda i Srbije. Karadžićeve i Martićeve garniture bile su samo ekspoziture – izvršitelji “poslova” na području “prekodrinskih srpskih zemalja”.

Dakle, ono što se događalo u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu bilo je dio jednog općeg plana i to je jasno kao dan, ne od jučer.

Od ukupnog broja žrtava u ratovima na području SFRJ 90-ih godina XX stoljeća, koji se procjenjuje na oko 150.000, Srbi su uzrokovali oko 80%. Imali su na desetke koncentracijskih logora, čak i “privatnih” zatvora u kojima su okrutno mučili zatočenike (na okupiranim prostorima Hrvatske i BiH, kao i u samoj Srbiji i kroz njih je prošlo oko 30.000 logoraša – samo s područja Republike Hrvatske). To se mora uzet u obzir, pogotovu danas, kad slušamo njihove žalopojke o tomu kako je među osuđenima za ratne zločine najveći broj Srba.

I još nešto. Nema mjesta zavaravanju i trulim kompromisima. Što god tko mislio i govorio, činjenice potvrđuju kako je iza koncepta velikosrpske osvajačke politike 90-ih godina prošlog stoljeća stala većina srpskog naroda na području tadašnje SFRJ i kompletna dijaspora. U tomu i jeste temeljni problem, jer da je bilo drugačije, arhitekti ratova, genocida i etničkog čišćenja ne bi niti bili u stanju doći na vlast i provesti u djelo svoj naum.

Gdje i kako je “nestao” globalni srpski UZP?

Tužiteljstvo MKSJ je u prvih 10-ak godina postojanja Suda (1993 – 2002.) srpski zločinački pothvat jasno definiralo i kao njegove sudionike označilo:

Slobodana Miloševića, Borisava Jovića, Branka Kostića,Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Radmila Bogdanovića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića Frenkija, Tomislava Simovića, Momira Bulatovića, Aleksandra Vasiljevića, Radovana Stojičića Badžu, Dragana Vasiljkovića i “mnoge druge poznate i nepoznate sudionike”.

Tužiteljstvo je zauzelo ispravno stanovište kako je ovaj zajednički udruženi zločinački pothvat srpske političke elite bio na djelu u razdoblju od 1. kolovoza 1991., do kraja prosinca 1995. godine. U optužnicama je decidirano navedeno kako su počinili genocid i zločine protiv čovječnosti u namjeri stvaranja “Velike Srbije”.

No, kako je vrijeme protjecalo, tako su se i te optužbe relativizirale. Imena sudionika ovog “globalnog” srpskog UZP mijenjala su se od potrebe do potrebe i u skladu s voljom onih koji su širili svoj politički utjecaj na MKSJ. Posljednja optužnica u kojoj on figurira kao glavni crimen, jeste ona protiv Slobodana Miloševića.

Podsjetimo se što piše u jednom njezinom dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku:

  1. Slobodan MILOŠEVIĆ je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu kako je navedeno u paragrafima od 24 do 26. Svrha ovog udruženog zločinačkog poduhvata bila je prisilno uklanjanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine teritorije Republike Hrvatske, teritorije za koju je on planirao da postane deo nove države pod srpskom dominacijom, činjenjem zločina kojima se krše odredbe članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Ova područja obuhvatala su oblasti koje su srpske vlasti pominjale i koje se ovde u daljnjem tekstu pominju pod nazivima “Srpska autonomna oblast (u daljnjem tekstu: SAO) Krajina”, “SAO Zapadna Slavonija” i “SAO Slavonija, Baranja i zapadni Srem” (za koje su srpske vlasti od 19. decembra 1991. koristile zajednički naziv “Republika Srpska Krajina” (u daljnjem tekstu: RSK)) i “Dubrovačku republiku”.
  2. Ovaj udruženi zločinački poduhvat nastao je pre 1. avgusta 1991, a trajao je najmanje do juna 1992. Među pojedincima koji su uzeli učešća u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu bili su Slobodan MILOŠEVIĆ, Borisav JOVIĆ, Branko KOSTIĆ, Veljko KADIJEVIĆ, Blagoje ADŽIĆ, Milan BABIĆ, Milan MARTIĆ, Goran HADŽIĆ, Jovica STANIŠIĆ, Franko SIMATOVIĆ zvani “Frenki”, Tomislav SIMOVIĆ, Vojislav ŠEŠELJ, Momir BULATOVIĆ, Aleksandar VASILJEVIĆ, Radovan STOJIČIĆ zvani “Badža”, Željko RAŽNATOVIĆ zvani “Arkan”, i drugi poznati i nepoznati učesnici.

(…)

  1. U svojstvu predsednika Srbije i zahvaljujući svom rukovodećem položaju u SPS-u, Slobodan MILOŠEVIĆ je vršio efektivnu kontrolu ili je imao znatan uticaj na gore navedene učesnike u udruženom zločinačkom poduhvatu te je, sam ili u dogovoru s njima i drugim poznatim i nepoznatim osobama, efektivno kontrolisao ili u znatnoj meri uticao na postupke saveznog Predsedništva SFRJ i kasnije SRJ, Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (u daljnjem tekstu: MUP), JNA, pripadnika TO-a kojim su rukovodili Srbi na teritorijama koje su predmet ove optužnice, kao i grupa srpskih dobrovoljaca.
  2. Slobodan MILOŠEVIĆ, delujući sam ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu na sledeći način:
    1. davao je uputstva i pružao pomoć političkom rukovodstvu SAO SBZS, SAO Zapadna Slavonija, SAO Krajina i RSK u preuzimanju vlasti na tim područjima i kasnije prisilnom uklanjanju hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    2. pružao je finansijsku, materijalnu i logističku podršku regularnim i neregularnim vojnim snagama neophodnim za preuzimanje vlasti na tim područjima i kasnije prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    3. dao je uputstva organima vlade Republike Srbije da formiraju oružane snage odvojene od saveznih oružanih snaga radi angažovanja u borbenim dejstvima van Republike Srbije, a posebno na navedenim područjima u Hrvatskoj, i kasnije u prisilnom uklanjanju hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    4. učestvovao je u formiranju, finansiranju, snabdevanju, pružanju podrške i rukovođenju specijalnim snagama Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Te specijalne snage su formirane i data im je podrška da bi pomogle u ostvarivanju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    5. učestvovao je u pružanju finansijske, logističke i političke podrške i rukovođenju srpskim neregularnim i paravojnim snagama. Takva podrška davana je kao potpora udruženom zločinačkom poduhvatu počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    6. učestvovao je u planiranju i pripremama za preuzimanje vlasti u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i Dubrovačkoj republici i kasnije prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    7. vršio je efektivnu kontrolu ili znatan uticaj na JNA koja je učestvovala u planiranju, pripremi i izvršenju prisilnog uklanjanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva iz SAO SBZS, SAO Zapadne Slavonije, SAO Krajine i Dubrovačke republike.
    8. pružao je finansijsku, logističku i političku podršku jedinicama TO-a i srpskim dobrovoljačkim jedinicama koje su delovale u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici, a koje su pomagale u sprovođenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    9. efektivno je nalagao donošenje zakona i propisa vezanih za angažovanje jedinica JNA, TO-a i srpskih dobrovoljačkih jedinica u Hrvatskoj.
    10. rukovodio je, komandovao, kontrolisao ili na drugi način pružao značajnu pomoć ili podršku JNA, pripadnicima TO-a kojim su rukovodili Srbi i dobrovoljačkim jedinicama razmeštenim u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici, angažovanim na sprovođenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    11. rukovodio je, komandovao, kontrolisao ili na drugi način pružao značajnu pomoć ili podršku policijskim snagama MUP-a Republike Srbije, uključujući DB, čiji su pripadnici pomagali da se sprovede cilj udruženog zločinačkog poduhvata u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici.
    12. finansirao je srpsku vojsku, policiju i neregularne snage u Hrvatskoj koji su počinili zločine navedene u optužnici.
    13. kontrolisao je, doprinosio ili na drugi način koristio državna sredstva javnog informisanja u Srbiji da bi manipulisao srpsko javno mnenje širenjem preuveličanih i neistinitih poruka o nacionalno motivisanim napadima Hrvata na srpski narod kako bi se među Srbima koji žive u Srbiji i Hrvatskoj stvorila atmosfera straha i mržnje. Propaganda koju su stvarala srpska sredstva javnog informisanja bila je važno oruđe koje je doprinelo tome da se u Hrvatskoj počine zločini.
  3. Slobodan MILOŠEVIĆ je svesno i hotimično učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, imajući istu nameru kao i drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata ili svestan predvidivih posledica njihovih postupaka. Po tom osnovu snosi individualnu krivičnu odgovornost za ove zločine po članu 7 (1) Statuta Međunarodnog suda, a po istom članu odgovoran je i za to što je planirao, podsticao, naredio ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje ovih zločina.
  4. Optuženom i drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata bila je zajednička ista namera i stanje svesti koji su neophodni za počinjenje svakog od zločina koji se terete u tačkama od 1 do 32.  (Vidi: http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/ind/bcs/mil-ai021023b.htm)

Kako je vidljivo, ovdje je crno na bijelo napisana istina o ratnom sukobu, te ulozi Srbije, “JNA” i članova srpskog udruženog zločinačkog pothvata u projektu istrebljenja ne-srpskog stanovništva s okupiranih područja Hrvatske i stvaranja “Velike Srbije”.

No, iz optužnice je izostavljena BiH, kao i svi članovi UZP iz redova bosansko-hercegovačkih Srba koji su ranije figurirali kao osumnjičenici i stavljali se u izravnu vezu s Miloševićem i Srbijom (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić).

Pa kako je onda došlo do inverzije stvarnosti?

Zajednički srpski UZP “nestaje”, a “rađa” se hrvatski u BiH!

Kako je vrijeme odmicalo, tako je i Tužiteljstvo MKSJ odustajalo od svojih početnih stavova, pa je najprije “nestao” zajednički UZP Srbije i bosanskih Srba, a potom je potpuno zanemarena odgovornost “JNA” i sudjelovanje njezinih najviših dužnosnika u UZP (najprije u BiH, potom i Hrvatskoj).

Tako je stvorena podloga za reviziju prošlosti i amnestiju glavnih aktera agresije.

Nakon što je Milošević (pod prilično nejasnim okolnostima) “umro”, stvari se počinju kretati u sasvim drugačije smjeru.

Više se ne spominju Srbija i “JNA” kao glavni krivci, a Beograd više nije središte UZP – nego se krivnja “raspodjeljuje” na vojnu i političku vrhušku u okupiranim područjima Hrvatske i BiH. Tako ispada da su Karadžić, Mladić, Plavšićka, Koljević, Krajišnik, Martić, Babić i ostali djelovali “samostalno” – bez ikakve veze s Miloševićem, Srbijom i “JNA”, što je samo po sebi tragikomična konstrukcija koja ne može ponijeti ni bilo kakvu površnu, kamo li ozbiljnu dubinsku analizu.

No, MKSJ (po diktatu “velikih sila”) ide i korak dalje, pa u cilju “stabiliziranja” stanja na Balkanu i u jugoistočnoj Europi teži balansiranju krivnje. Tako dolazi najprije do toga da se rat u Hrvatskoj nastoji proglasiti “građanskim”, a onaj u BiH “međunarodnim” (s nakanom da se za agresiju na BiH u jednakoj mjeri okrive Srbija i Hrvatska), a zatim i do perverzije zvane “udruženi zločinački pothvat političkih i vojnih dužnosnika Herceg Bosne”, što je samo posljednja u nizu svinjarija “krojača” pravde koji su iz sjene povlačili konce i dirigirali haaškom sudištu kako će donositi odluke i dijeliti “pravdu”.

Naša “šestorka” iz Herceg Bosne (Praljak, Prlić, Stojić, Petković, Ćorić, Pušić) optužena je za UZP čiji je cilj bio “trajno uklanjanje Bošnjaka” s njihovih etničkih prostora u BiH. Ova je konstrukcija napravljena je bez ijednog jedinog dokaza, a činjenica da se Hrvati kao najmalobrojniji narod u ovoj zemlji (po popisu iz 1991. godine bilo ih je dva i pol puta manje od Muslimana) čija je vojna snaga (HVO) bila 5 do 7 puta manja od “Armije BiH” (ovisno kako u kojemu području) stavljaju u kontekst “progonitelja” i aktera “etničkog čišćenja”, sama je po sebi toliko apsurdna i neshvatljiva da tu prestaje svaka logika.

Uzalud su odvjetnici – branitelji i sam Slobodan Praljak iznosili argumentaciju i među ostalim dokazali kako su se ratne operacije tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba (listopad 1992. – ožujak 1994.) odvijale na 95% područja koja su bila većinski hrvatska i svim dotadašnjim mirovnim planovima u raznim varijantama ulazila u hrvatske provincije, nigdje nije pronađen niti jedan jedini dokument koji bi govorio u prilog postojanja bilo kakvog plana ili namjere uklanjanja muslimana-Bošnjaka s bilo kojeg područja a kamo li UZP-a, nigdje argumenata za bilo kakvu (čak ni objektivnu) zapovjednu odgovornost vezano za zločine kojih je svakako bilo i s hrvatske strane. Naprotiv, na sudu je dokazano kako su poslije potiskivanja iz istočne Bosne i Bosanske Posavine (u jesen 1992. godine) muslimani krenuli u ofenzivu na hrvatska područja, nastojeći tako kompenzirati vlastite teritorijalne gubitke. Njihova logika bila je: oteti zemlju od onih koji su vojno slabiji (Hrvatskog vijeća obrane) i tu nisu birali sredstva. Najočitija je njihova agresija na srednju Bosnu, pogotovu Lašvansku dolinu u koju su prije nego su je potpuno okružili planski ubacili desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom koristeći svoju “Armiju BiH” i mudžahedinske ekstremiste iz islamskih zemalja krenuli s napadima: razaranjima, ubijanjima i protjerivanjima Hrvata iz njihovih gradova i sela.

Vrhunac cinizma haaškog sudišta uslijedio je posljednjeg dana njegovog rada i postojanja (29. studenoga 2017.), kada je sudac čitajući osuđujuću drugostupanjsku presudu hrvatskoj “šestorci”, generala Praljka oslobodio krivnje za rušenje Starog mosta, te ustvrdio kako su selo “Ahmići bili legitiman vojni cilj”.

Tako su, kao u loše režiranom petparačkom hororu, samo nekoliko minuta prije nego je ispio otrov i oduzeo sebi život usred sudnice, s hrvatskog generala Praljka skinute optužbe koje su predstavljale kamen temeljac muslimanske propagande.

No, ostao je UZP i bolesna konstrukcija o tomu kako su šestorica uznika “pokušali trajno ukloniti Bošnjake” s područja BiH upisana je u presudu.

Tako su u konačnici, kroz nekih 15-ak godina (od 2002. do 2017.), optužnice MKSJ doživjele neviđenu transformaciju. Iz njih netragom nestaje “globalni” UZP (provođen od strane Srbije, Crne Gore, “JNA” i lidera paradržava stvorenih na područjima BiH i Hrvatske u cilju stvaranja “Velike Srbije”), a ostaju “pojedinačni” UZP (kod bosanskih Srba i Hrvata i “krajinskog” vodstva u Hrvatskoj).

Muslimani su ostali jedina “žrtva” i jedina “bezgrešna” nacija u sukobu i njihova zlodjela nad Srbima i Hrvatima nisu dobila oblik UZP-a. Čak što više, vojni zapovjednici “Armije BiH” i politički dužnosnici oslobađani su i u slučajevima kad je nepobitno utvrđena njihova odgovornost za masovne zločine i akcije etničkog čišćenja na većinski hrvatskim područjima. Pogotovu se nikad nisu spominjali okrutni masakri mudžahedina (od kojih su neki odredi bili i formalno u sastavu “Armije BiH”), a o nekom sudskom epilogu za one koji su ritualno odsijecali glave, mučili, silovali i progonili Srbe i Hrvate – ni govora!

A sve su to činili po naredbama i uz znanje Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića, Ejupa Ganića i drugih najviših vojnih i političkih ličnosti bosanskohercegovačkih muslimana.

“Krojači” ovih prostora nisu bili vođeni interesima pravde i pravičnosti, jer da jesu, ne bi izvrgnuli ruglu univerzalno načelo istine.

U cjelini gledano, neovisno o tomu što su pojedini vojni i politički dužnosnici Srba u Hrvatskoj i BiH osuđeni za UZP, genocid i zločine protiv čovječnosti, izostala je osuda glavnih aktera agresije i zločina: Srbije, Crne Gore i “JNA”.

Dovoljno je samo uzeti i pročitati njihove zapisnike sa zasjedanja VSO (“Vrhovnog saveta odbrane”) tzv. SRJ, pa da se stekne potpuni uvid u to kako je projekt “Velike Srbije” bio zajednička strategija dijela Srba u BiH i dijela Srba u Hrvatskoj, ali osmišljena, planirana, organizirana i aktivno poticana i pomagana iz Srbije i Beograda kao ideološkog i operativnog središta. (Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-i/; https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/; također: https://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj).58.htmlstranice posjećene 21.2.2019.)

Evo što na tu temu u prvom dijelu prikaza sadržaja zapisnika VSO kaže jedan srbijanski izvor:

“’Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, mi nemamo sredstva i ne bismo bili u stanju ratovati’, izjavio je Radovan Karadžić 11. maja 1994. godine. Kakva je i kolika bila uloga Srbije u ratovima u Hrvatskoj i BiH govore zapisnici sa sastanaka Vrhovnog saveta odbrane (VSO) SR Jugoslavije koji su odlukom Sudskog vijeća Haškog tribunala – postali zaštićeni. Sporazum između Međunarodnog suda u Haagu (ICTY) i Srbije i Crne Gore kojim su zaštićeni ovi dokumenti, a koji su ključni dokazi za srpsko-crnogorsku agresiju na BiH i počinjeni genocid, potvrđuju dvije odluke (povjerljive) koje su potpisale sudije Tribunala Theodor Meron i Fausto Pocar 20. septembra 2005. i 6. aprila 2006. godine.” (Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/;stranica posjećena 21.3.2019.)

Međutim, i pored toga što je dobar dio tih zapisnika zatamnjen, u preostalima još uvijek ostaje sasvim dovoljno dokaza koji se sklapaju u mozaik i progovaraju istinu.

Često čujemo kako su “sve strane u BiH činile zločine” – i to je potpuno točno. Postoje, međutim, jako bitne razlike koje se ne mogu zanemariti. Prije svega, svi takvi događaji moraju se staviti u kontekst stvarne situacije i objektivno procijeniti jesu li oni bili planirani, organizirani i provođeni kao mjera sustavnog uništavanja i uklanjanja stanovništva s nekog prostora ili ne i je li to bio službeni stav političkog i vojnog vodstva strane koja ih je činila; jesu li u pitanju obrambena ili napadna djelovanja (na čijem se području ratovalo); moraju se utvrditi uzrok, geneza i tijek događaja; nije nevažan niti broj žrtava, te posebno postotak civila pobijenih civila, kao i druge okolnosti (jesu li napadani vojni ili civilni ciljevi); i, na kraju, moraju se krajnje objektivno i nepristrano uzeti u razmatranje svi raspoloživi dokumenti i drugi dokazi. Nema situacije koja se ne može rekonstruirati ako se želi doći do istine.

Stvaranje “Republike Srpske” omogućilo je preživljavanje velikosrpske ideologije

Ne bez razloga, “duhovni otac srpske nacije” i jedan od arhitekata velikog zločina Dobrica Ćosić u posljednjim godinama svoga ovozemaljskog života zapisao je kako može mirno umrijeti, kad zna kako su Srbi po prvi put u svojoj povijesti prešli Drinu stvaranjem “Republike Srpske”.

Velikosrpska ideologija koja se ni po čemu ne razlikuje od naci-fašizma, ne samo da preživjela, nego je od međunarodne zajednice nagrađena formiranjem etnički čistog nacionalnog entiteta na gotovo polovici BiH. U Daytonu je studenoga 1995. godine agresor nagrađen “Republikom Srpskom” – genocidnom tvorevinom koja je nastala na krvi nevinih Hrvata i muslimana.

Ne prvi put, međunarodna je zajednica svojom nedosljednošću, ne poštujući elementarna načela istine i logike, ostavila na području jugoistočne Europe klicu budućih sukoba: genocidnu tvorevinu zvanu “Republika Srpska” u koju srpski naci-fašisti upiru oči kao u “Pijemont  ‘Zapadne Srbije'” i uporišnu točku buduće “Velike Srbije”.

Karadžić je osuđen na doživotnu robiju, ali kako pojedinac – baš kao da je u pitanju izvršenje nekog teškog krivičnog djela običnog kriminalca koji je izveden pred građanski sud.

Ponosno čuvajmo ono što je iznad nas – Republiku Srpsku“, stoji u poruci koju je ovaj ratni zločinac putem svoga odvjetnika uputio srpskom narodu nakon izrečene presude.

Četnici su i ove godine (10. ožujka) svojim postrojavanjem u Višegradu (u kojemu su u proljeće 1992. godine počinjeni užasni zločini, čak i spaljivanje živih ljudi, žena i djece) obilježili obljetnicu uhićenja svoga idola, koljača i zločinca iz Drugoga svjetskog rata, vođe Ravnogorskog četničkog pokreta, Draže Mihailovića.

Velikosrpski projekt ostao je neokrnjen, a genocidna “Republika Srpska” dokaz je kako su oni koji su ga vodili dobrim dijelom uspjeli u svome naumu.

Dok ta ideologija ne doživi potpuni poraz i slom, trajnog mira biti neće. Ni u Bosni i Hercegovini ni na jugoistoku Europe.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Uljanik Grupa opet ‘popapala’ višak

Objavljeno

na

Objavio

Današnja 178. sjednica Vlade Republike Hrvatske ( Točka 1. ) otkrila nam je još jedan udarac Uljanik Grupe na Proračun RH u prvoj polovici 2019. i otkinula pozamašan iznos tj. 1 958 977 387,60 „malenih krznenih životinjica“ ili u prijevodu HRK!

Kad se sjetimo da je RH platila po Jamstvenim obvezama 31.12.2018. cca 2,5 milijarde kuna, i opet završila u suficitu opće i konsolidirane države ( ESA 2010. ), i pribrojimo to današnjem Izvješću dolazimo do pozamašne brojke od koje se zavrti u glavi. Socijalistički mastodont i socijalističko samoupravljanje   jednostavno nemaju cijenu, tj. imaju, ali kako za koga.

Moramo se zapitati:

Je li Uljanik Grupa izvršila i vrši agresiju na RH?

Stvarno zanimljivo ili za rubriku: „Vjerovali ili ne“, Uljanik d.d., Pula u samo 181 dan „popapala“ cca 4,5 milijardi kuna!

Koliko smo mogli za ovaj isti novac kupiti najnovijih borbenih zrakoplova ili pak rabljenih, odgovor ipak ostavljam stručnijim osobama.?!

Tako baciti „novac u vjetar“ jednostavno nije pojmljivo za ni jednu državu i pri tom i dalje završiti prvo polugodište u plusu u iznosu od 1,074 milijarde kuna, e to je stvarno „čudo“. Stvarno čudo i bez navodnika je uspjeh 14. Vlade RH ma tko što mislio, pričao, pitao, ….. jer razboritim upravljanjem državnim financijama možemo i trebamo zahvaliti jedino i isključivo 14. Vladi RH!

14. Vlada RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno vadi „užareno kamenje iz vatre“ i bori se za RH, a s druge strane toliko napadana od „ljevice“ i tzv. „Velikih Hrvata“ da je to nepojmljivo te se čovjek mora upitati: Je li to odraz niske inteligencije koja je na razini sobne temperature ili broja postola ili je u pitanju čista zloba, izopačenost, mržnja, …?

Koliko pojedincima treba vremena da shvate najjednostavniju, ovaj put prostim  narodnim rječnikom, stvar i situaciju da 14. Vlada RH vadi Hrvatsku iz go*ana i svih kostura iz ormara i kojekakvih regala koji su poispadali i dan danas ispadaju?!

Dobro jutro, Margareta!
__________

Umjesto da ovaj dan međusobno podijelimo s radošću da je RH završila prvo polugodište 2019. u višku cca 3 milijarde kuna, moramo se zadovoljiti samo s čudom od 1,074 milijarde HRK!

Što bi za ovaj suficit kojekakvi „stručnjaci“ s diplomama doktora ekonomskih „nauka“ mogli reći? Je li u pitanju slučajnost, nesposobnost ili dokaz da Vlada RH svojim sustavnim radom čini sve za dobrobit RH!?

Hrvatska ide dalje, unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari