Pratite nas

Kolumne

Karamarko, Dnevno u šake, sve piše!

Objavljeno

na

Onaj tko će ugostiti krivokletnika, političkog prevaranta, korumpiranog i nečasnog političara, političara koji će ga izručiti otvorenom neprijatelju u ime svojih ciljeva – neka pročita Šolin tekst. Da ne može reći – nisam znao. To je priča o Josipoviću.

Je li iznenađenje ovo što je na stranicama Dnevno objavio Ivica Šola? Zašto nije? To i vrlo slične stvari godinama piše Šola, to u sve užem okviru piše još nekoliko intelektualaca u Hrvatskoj, a Dnevno izgleda, uz još neke manje medijske programe, postaje sve više oaza u pustinji, svojevrsno utočište slobodnih autora i novinara, pred snažnim pritiskom – «antifašista».

Je li iznenađenje Večernjakovo otvoreno zagovaranje Josipovića, promotora ideologije i simbolike koja je uništavala sve hrvatsko, koja je progonila Katoličku crkvu, čovjeka koji je u tekućem mandatu polutajno odlikovao desetine ljudi koji su cijeli život posvetili borbi protiv svoga naroda ili protiv njegove Crkve, a vlasnik Večernjaka je prokatolička Styrija iz Austrije? Ma kakvi! Tipičan hrvatski fenomen, kada inozemne institucije i subjekti u svojoj zemlji šalju jednu, a u Hrvatskoj sasvim suprotnu poruku.

Treba li dakle gubiti energiju i adresirati autorska, novinarska i čitateljska pitanja o svinjarijama ove državne vlasti i šefa države, Ivi Josipoviću, Vesni Pusić ili Zoranu Milanoviću? Očekivati od nekoga tko ima takvu kontrolu nad medijima – javni obzir ili čak strah!?

To je jednako lajanju na mjesec s lanca.

Svinjarije aktualnoga poretka treba i posve je nužno – dnevno bacati pod noge Tomislavu Karamarku i članstvu HDZ-a koje još nije zaboravilo slavne dane uspostave hrvatske samostalnosti, Kolindi Grabar Kitarović, pogotovo nakon josipovićevskoga nastupa na HTV-u u nedjelju, ali i svim drugim relevantnim faktorima političke i javne scene u Hrvatskoj, koji bar formalno nisu duboko zaglibili u sustavno uništenje hrvatske državnosti i u konačnici – hrvatskoga društva.

Od efekata mandata Ive Josipovića, Zorana Milanovića, rezultata rada Vesne Pusić ili jednoga Željka Jovanovića, ne može ruke oprati nitko, prvenstveno hrvatska akademska zajednica, hrvatski novinari i mediji, ali ni – Katolička crkva u Hrvatskoj. Potenciram Katoličku crkvu iako je više puta jasno poslala poruku o pogubnosti ovakve vladavine Hrvatskom, zato što se da naslutiti kako se i sama povlači pod stravičnim pritiskom «antifašističke platforme» za snažnim ograničenjima njezine društvene misije pod agendom – sekularne države, u stvari ciljanog – sekularnog društva.

Nije moguće ničim opravdati kanaliziranje ogromne nacionalne energije u promjenu izbornoga zakonodavstva, makar takva promjena bila opravdana, kada time ostaje nedirnuto samo središte destrukcije zemlje u karakteru hrvatske države, njenome ustavu i formalno-pravnome poretku. Nemoguće je izliječiti na smrt bolesnoga čovjeka hladnim oblogama. Zbog toga sam upozorio na svojevrsno političko ziheraštvo Željke Markić, ali i Katoličke crkve, koja je više puta ukazala na krizu duha kao izvorište svih problema, ali javno u ovome slučaju usmjerava svu snagu u sekundarni problem. Moguće je s druge strane da imam neutemeljena očekivanja od Katoličke Crkve, hrvatskih biskupa i možda precjenjujem njhovu mogućnost današnjega utjecaja na zbivanja u hrvatskome društvu, jer nema više karizmatičnih kardinala Stepinca i Kuharića. Moguće je, pogotovo prateći njezinu nevjerojatnu probandićevštinu i blagonaklon stav prema čitavom nizu sličnih fenomena. Ali, brojka od milijun vjernika koji svake nedjelje dolaze na misu ukazuje suprotno. Povijest ukazuje suprotno. Kritika ima smisla tek ako je usmjerena onome tko simbolizira i baštini moralna načela. Gluhome ne vrijedi šaputati.

Osobno mislim kako nije vrijeme graditi ugled pobjednika na sporednim pitanjima, koliko god riješenja bila opravdana i prihvatljiva, zbog nekih naknadnih ciljeva, kako se ne bi smjela podcjenjivati potencijalna energija hrvatskoga naroda i usmjeravati ju u svoj njenoj snazi u pitanja koja jamče pobjedu bez obzira na efekte te pobjede. Usporedio bih to sa slanjem deset snažnih nosača po kg krumpira na plac, dok nema tko pomaknuti teški ormar sa prignječenoga ukućanina.

Zašto Ivu Josipovića treba nečasno otpustiti?

Što to hrvatska javnost zna o Ivi Josipoviću i danas, nakon pet godina predsjednikovanja? Kako je moguće da o američkom predsjedniku imamo dostupne informacije u svim relevantnim medijima, bez problema možemo u svakome trenutku proguglati sve o njegovom afričkom polubratu, majci, ocu, prijateljima, puncu i punici, znamo sve, ili možemo dobiti o britanskoj kraljevskoj obitelji, Merkeličinu ocu, mužu, znamo sve o Nikoliću, Vučiću, njihovoj političkoj – predpovijesti, a o svom predsjedniku samo ono što piše u njegovoj sveučilišnoj biografiji.

Ima li nekoga tko argumentirano može osporiti, znajući blisku hrvatsku prošlost da su najozbiljnije realne opasnosti za hrvatsku slobodu, suverenost i razvoj društva, baština komunističkog poretka, njezine antihrvatske inačice i velikosrpska politika?

Smije li se zanemariti prilikom bilo čije kandidature na mjesto predsjednika države mogući biljeg ta dva zla na njegovom socijalnom kartonu?

Što još ne znamo uz ovo što je Šola objavio?

Kada ćemo i kako to saznati, ako danas hrvatska javnost ne zaoštri to pitanje, ako na njemu ne inzistira najveća opozicijska stranka? Naravno, ako je stvarno opozicijska, a ne samo drugi oblik istoga poretka kako mnogi upozoravaju. Hoćemo li saznati prljavštine kao nakon erupcije Wikileaksa, ostavštinu bivšeg ministra Šimonovića, koji je već tada uživao u New Yorku plodove svoje «politike». Hoćemo li tako Josipoviću, Pusić i sličnima staviti soli na rep?

Je li sa stajališta nacionalne sigurnosti nebitno kakvi su socijalni i obiteljski korijeni šefa države, njegove supruge, kakva je njegova socijalna i obiteljska karta? Je li to necivilizirano istraživati i zahtjevati informacije o tome? Nigdje u demokratskim državama – nije. Dapače.

Onima koji znaju više, nego je javno dostupno o Josipoviću – jasno je da on nije predsjednik svih «građana i građanki», već isključivi zastupnik jedne pogubne ideologije i politike. Zato je bilo posve očekivano u Knessetu ružno denuncirati svoj narod klasičnom političkom klevetom nezabilježenom u državničkoj povijesti, ružno i neutemeljeno u paralmentu BiH klevetati i optuživati svoju državu riskirajući strateške interese vlastitog naroda, biti pokrovitelj veličanja srpskog pokolja nad hrvatskim narodom u Srbu, godinama promovirati politiku povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije bez ikakve državničke, pravne i civilizacijske moralne utemeljenosti, mirno gledati i podupirati ispod stola, usprkos ustavnoj obavezi bezuvjetnoga spriječavanja, međunarodnu blamažu države s lex Perković, razaranje dobrih odnosa s osvjedočenim prijateljem Njemačkom i uspostavljanje strateške suradnje s notornom antihrvatskom – Velikom Britanijom.

Ljudima koji bi nastojali odluke o sudbini svoje države i nacije donositi na istim vrijednosnim načelima i s istim interesnim angažmanom kao i donijeti odluku o upravitelju svoje privatne imovine, a to je minimum odgovornog javnog djelovanja, jasno je da takvo Josipovićevo političko djelovanje nije plod njegovih ad hoc «predsjedničkih» stavova i promišljanja, već – dio njegovog političkog identiteta.

Josipović je postao kandidat, zatim predsjednik upravo s ciljem provoditi takvu politiku. Običan čovijek ima pravo misliti kako je to slučajnost, ali pristojno obrazovan čovjek, a pogotovo sudionik u medijskom i političkom životu zemlje – ne smije ni pomisliti na to. To je namjerna, ciljana i duboko osmišljena politika, osmišljena daleko prije njegovog dolaska na mjesto predsjednika države. Tu slučajnosti nema, kao što je nije nikada bilo niti u jednom važnom projektu ove Vlade. Pogotovo u oblastima školstva, kulture, vanjske politike i odnosu prema nedavnoj prošlosti i Domovinskom ratu. Tolike greške nisu slučajne.

Zbog ciljeva takve politike Josipović je kandidiran – to je njegov mandat.

Ivu Josipovića hrvatski je narod morao smijeniti zbog nekoliko razloga.

Prvo, jer je politički prevarant, nikada ni jednu najvažniju svoju politiku nije ni spomenuo, a kamoli najavio u svojoj kandidaturi. Obećavao je stvari koje nije ni mogao, ni pomišljao postići, stvari koje se ne mogu precizno mjeriti, kao pravdu i pravednost, a skrivao ključne namjere i ciljeve svoje politike.

Drugo, jer nema političke časti preuzeti javno dio odgovornosti za katastrofalno stanje zemlje koja se strmoglavila u njegovom mandatu i to pod rukovodstvom političkih stranaka koje su ga kandidirale i sada ponovno kandidiraju? S druge strane, prihvaćanje njihove potpore javna je potvrda potpune suglasnosti s njihovom politikom.

Treće, jer je politički korumpiran, prima golemu plaću i koristi proračun od pedeset milijuna kuna godišnje, bez rezultata koje je naciji prisegao ostvariti, uz izazivanje namjernih golemih šteta svom poslodavcu. Temeljni akt korupcije jest uzeti plaću za neurađen posao i založiti najvišu državnu funkciju kao pokriće nesposobnoj Vladi, radi osobnog interesa, a prihvaćanjem kandidature koalicije to je javno priznao.

Četvrto, jer je krivokletnik, što je i moralno i zakonski kažnjivo svugdje u svijetu, i dostojno svakog prijezira. Prisegao je hrvatskom narodu pred predsjednikom Ustavnog suda – štititi ustavni poredak i stečevine hrvatske državnosti, a usprkos tome otvoreno je bez ikakvoga nacionalnog legitimiteta grubo osporio odluku naroda na prvom referendumu, te zemlju već pet godina neovlašteno vraća u savez sa Srbijom i pod njezino političko pokroviteljstvo. Uz to, kao i aktualna Vlada, tolerira nevjerojatni međunarodno – pravni presedan samoproglašene jurisdikcije Srbije nad pravnim poretkom Republike Hrvatske, o čemu svjedoči sudbina hrvatskog branitelja Veljka Marića.

Zašto Karamarko treba potrošti pet kuna i kupiti 7Dnevno? Zato što je upravo na ovim pitanjima on sa svojim suradnicima – pukovnik ili pokojnik. Hrvatski narod je preživio i lošiju i zlonamjerniju vlast, a neće dovijeka spavati omamljen zastrašujućim ispiranjem mozga i riješavanjem svakodnevnih problema koje mu proizvodi vlast, a onda mu se nudi kao spasitelj. Niti HDZ-u tolerirati sve što čini i ne čini zbog sjećanja na Tuđmanov nacionalni državotvorni pokret. Svaka čaša jednom ostane prazna.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari