Pratite nas

Kolumne

Karamarko, Dnevno u šake, sve piše!

Objavljeno

na

Onaj tko će ugostiti krivokletnika, političkog prevaranta, korumpiranog i nečasnog političara, političara koji će ga izručiti otvorenom neprijatelju u ime svojih ciljeva – neka pročita Šolin tekst. Da ne može reći – nisam znao. To je priča o Josipoviću.

Je li iznenađenje ovo što je na stranicama Dnevno objavio Ivica Šola? Zašto nije? To i vrlo slične stvari godinama piše Šola, to u sve užem okviru piše još nekoliko intelektualaca u Hrvatskoj, a Dnevno izgleda, uz još neke manje medijske programe, postaje sve više oaza u pustinji, svojevrsno utočište slobodnih autora i novinara, pred snažnim pritiskom – «antifašista».

Je li iznenađenje Večernjakovo otvoreno zagovaranje Josipovića, promotora ideologije i simbolike koja je uništavala sve hrvatsko, koja je progonila Katoličku crkvu, čovjeka koji je u tekućem mandatu polutajno odlikovao desetine ljudi koji su cijeli život posvetili borbi protiv svoga naroda ili protiv njegove Crkve, a vlasnik Večernjaka je prokatolička Styrija iz Austrije? Ma kakvi! Tipičan hrvatski fenomen, kada inozemne institucije i subjekti u svojoj zemlji šalju jednu, a u Hrvatskoj sasvim suprotnu poruku.

Treba li dakle gubiti energiju i adresirati autorska, novinarska i čitateljska pitanja o svinjarijama ove državne vlasti i šefa države, Ivi Josipoviću, Vesni Pusić ili Zoranu Milanoviću? Očekivati od nekoga tko ima takvu kontrolu nad medijima – javni obzir ili čak strah!?

To je jednako lajanju na mjesec s lanca.

Svinjarije aktualnoga poretka treba i posve je nužno – dnevno bacati pod noge Tomislavu Karamarku i članstvu HDZ-a koje još nije zaboravilo slavne dane uspostave hrvatske samostalnosti, Kolindi Grabar Kitarović, pogotovo nakon josipovićevskoga nastupa na HTV-u u nedjelju, ali i svim drugim relevantnim faktorima političke i javne scene u Hrvatskoj, koji bar formalno nisu duboko zaglibili u sustavno uništenje hrvatske državnosti i u konačnici – hrvatskoga društva.

Od efekata mandata Ive Josipovića, Zorana Milanovića, rezultata rada Vesne Pusić ili jednoga Željka Jovanovića, ne može ruke oprati nitko, prvenstveno hrvatska akademska zajednica, hrvatski novinari i mediji, ali ni – Katolička crkva u Hrvatskoj. Potenciram Katoličku crkvu iako je više puta jasno poslala poruku o pogubnosti ovakve vladavine Hrvatskom, zato što se da naslutiti kako se i sama povlači pod stravičnim pritiskom «antifašističke platforme» za snažnim ograničenjima njezine društvene misije pod agendom – sekularne države, u stvari ciljanog – sekularnog društva.

Nije moguće ničim opravdati kanaliziranje ogromne nacionalne energije u promjenu izbornoga zakonodavstva, makar takva promjena bila opravdana, kada time ostaje nedirnuto samo središte destrukcije zemlje u karakteru hrvatske države, njenome ustavu i formalno-pravnome poretku. Nemoguće je izliječiti na smrt bolesnoga čovjeka hladnim oblogama. Zbog toga sam upozorio na svojevrsno političko ziheraštvo Željke Markić, ali i Katoličke crkve, koja je više puta ukazala na krizu duha kao izvorište svih problema, ali javno u ovome slučaju usmjerava svu snagu u sekundarni problem. Moguće je s druge strane da imam neutemeljena očekivanja od Katoličke Crkve, hrvatskih biskupa i možda precjenjujem njhovu mogućnost današnjega utjecaja na zbivanja u hrvatskome društvu, jer nema više karizmatičnih kardinala Stepinca i Kuharića. Moguće je, pogotovo prateći njezinu nevjerojatnu probandićevštinu i blagonaklon stav prema čitavom nizu sličnih fenomena. Ali, brojka od milijun vjernika koji svake nedjelje dolaze na misu ukazuje suprotno. Povijest ukazuje suprotno. Kritika ima smisla tek ako je usmjerena onome tko simbolizira i baštini moralna načela. Gluhome ne vrijedi šaputati.

Osobno mislim kako nije vrijeme graditi ugled pobjednika na sporednim pitanjima, koliko god riješenja bila opravdana i prihvatljiva, zbog nekih naknadnih ciljeva, kako se ne bi smjela podcjenjivati potencijalna energija hrvatskoga naroda i usmjeravati ju u svoj njenoj snazi u pitanja koja jamče pobjedu bez obzira na efekte te pobjede. Usporedio bih to sa slanjem deset snažnih nosača po kg krumpira na plac, dok nema tko pomaknuti teški ormar sa prignječenoga ukućanina.

Zašto Ivu Josipovića treba nečasno otpustiti?

Što to hrvatska javnost zna o Ivi Josipoviću i danas, nakon pet godina predsjednikovanja? Kako je moguće da o američkom predsjedniku imamo dostupne informacije u svim relevantnim medijima, bez problema možemo u svakome trenutku proguglati sve o njegovom afričkom polubratu, majci, ocu, prijateljima, puncu i punici, znamo sve, ili možemo dobiti o britanskoj kraljevskoj obitelji, Merkeličinu ocu, mužu, znamo sve o Nikoliću, Vučiću, njihovoj političkoj – predpovijesti, a o svom predsjedniku samo ono što piše u njegovoj sveučilišnoj biografiji.

Ima li nekoga tko argumentirano može osporiti, znajući blisku hrvatsku prošlost da su najozbiljnije realne opasnosti za hrvatsku slobodu, suverenost i razvoj društva, baština komunističkog poretka, njezine antihrvatske inačice i velikosrpska politika?

Smije li se zanemariti prilikom bilo čije kandidature na mjesto predsjednika države mogući biljeg ta dva zla na njegovom socijalnom kartonu?

Što još ne znamo uz ovo što je Šola objavio?

Kada ćemo i kako to saznati, ako danas hrvatska javnost ne zaoštri to pitanje, ako na njemu ne inzistira najveća opozicijska stranka? Naravno, ako je stvarno opozicijska, a ne samo drugi oblik istoga poretka kako mnogi upozoravaju. Hoćemo li saznati prljavštine kao nakon erupcije Wikileaksa, ostavštinu bivšeg ministra Šimonovića, koji je već tada uživao u New Yorku plodove svoje «politike». Hoćemo li tako Josipoviću, Pusić i sličnima staviti soli na rep?

Je li sa stajališta nacionalne sigurnosti nebitno kakvi su socijalni i obiteljski korijeni šefa države, njegove supruge, kakva je njegova socijalna i obiteljska karta? Je li to necivilizirano istraživati i zahtjevati informacije o tome? Nigdje u demokratskim državama – nije. Dapače.

Onima koji znaju više, nego je javno dostupno o Josipoviću – jasno je da on nije predsjednik svih «građana i građanki», već isključivi zastupnik jedne pogubne ideologije i politike. Zato je bilo posve očekivano u Knessetu ružno denuncirati svoj narod klasičnom političkom klevetom nezabilježenom u državničkoj povijesti, ružno i neutemeljeno u paralmentu BiH klevetati i optuživati svoju državu riskirajući strateške interese vlastitog naroda, biti pokrovitelj veličanja srpskog pokolja nad hrvatskim narodom u Srbu, godinama promovirati politiku povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije bez ikakve državničke, pravne i civilizacijske moralne utemeljenosti, mirno gledati i podupirati ispod stola, usprkos ustavnoj obavezi bezuvjetnoga spriječavanja, međunarodnu blamažu države s lex Perković, razaranje dobrih odnosa s osvjedočenim prijateljem Njemačkom i uspostavljanje strateške suradnje s notornom antihrvatskom – Velikom Britanijom.

Ljudima koji bi nastojali odluke o sudbini svoje države i nacije donositi na istim vrijednosnim načelima i s istim interesnim angažmanom kao i donijeti odluku o upravitelju svoje privatne imovine, a to je minimum odgovornog javnog djelovanja, jasno je da takvo Josipovićevo političko djelovanje nije plod njegovih ad hoc «predsjedničkih» stavova i promišljanja, već – dio njegovog političkog identiteta.

Josipović je postao kandidat, zatim predsjednik upravo s ciljem provoditi takvu politiku. Običan čovijek ima pravo misliti kako je to slučajnost, ali pristojno obrazovan čovjek, a pogotovo sudionik u medijskom i političkom životu zemlje – ne smije ni pomisliti na to. To je namjerna, ciljana i duboko osmišljena politika, osmišljena daleko prije njegovog dolaska na mjesto predsjednika države. Tu slučajnosti nema, kao što je nije nikada bilo niti u jednom važnom projektu ove Vlade. Pogotovo u oblastima školstva, kulture, vanjske politike i odnosu prema nedavnoj prošlosti i Domovinskom ratu. Tolike greške nisu slučajne.

Zbog ciljeva takve politike Josipović je kandidiran – to je njegov mandat.

Ivu Josipovića hrvatski je narod morao smijeniti zbog nekoliko razloga.

Prvo, jer je politički prevarant, nikada ni jednu najvažniju svoju politiku nije ni spomenuo, a kamoli najavio u svojoj kandidaturi. Obećavao je stvari koje nije ni mogao, ni pomišljao postići, stvari koje se ne mogu precizno mjeriti, kao pravdu i pravednost, a skrivao ključne namjere i ciljeve svoje politike.

Drugo, jer nema političke časti preuzeti javno dio odgovornosti za katastrofalno stanje zemlje koja se strmoglavila u njegovom mandatu i to pod rukovodstvom političkih stranaka koje su ga kandidirale i sada ponovno kandidiraju? S druge strane, prihvaćanje njihove potpore javna je potvrda potpune suglasnosti s njihovom politikom.

Treće, jer je politički korumpiran, prima golemu plaću i koristi proračun od pedeset milijuna kuna godišnje, bez rezultata koje je naciji prisegao ostvariti, uz izazivanje namjernih golemih šteta svom poslodavcu. Temeljni akt korupcije jest uzeti plaću za neurađen posao i založiti najvišu državnu funkciju kao pokriće nesposobnoj Vladi, radi osobnog interesa, a prihvaćanjem kandidature koalicije to je javno priznao.

Četvrto, jer je krivokletnik, što je i moralno i zakonski kažnjivo svugdje u svijetu, i dostojno svakog prijezira. Prisegao je hrvatskom narodu pred predsjednikom Ustavnog suda – štititi ustavni poredak i stečevine hrvatske državnosti, a usprkos tome otvoreno je bez ikakvoga nacionalnog legitimiteta grubo osporio odluku naroda na prvom referendumu, te zemlju već pet godina neovlašteno vraća u savez sa Srbijom i pod njezino političko pokroviteljstvo. Uz to, kao i aktualna Vlada, tolerira nevjerojatni međunarodno – pravni presedan samoproglašene jurisdikcije Srbije nad pravnim poretkom Republike Hrvatske, o čemu svjedoči sudbina hrvatskog branitelja Veljka Marića.

Zašto Karamarko treba potrošti pet kuna i kupiti 7Dnevno? Zato što je upravo na ovim pitanjima on sa svojim suradnicima – pukovnik ili pokojnik. Hrvatski narod je preživio i lošiju i zlonamjerniju vlast, a neće dovijeka spavati omamljen zastrašujućim ispiranjem mozga i riješavanjem svakodnevnih problema koje mu proizvodi vlast, a onda mu se nudi kao spasitelj. Niti HDZ-u tolerirati sve što čini i ne čini zbog sjećanja na Tuđmanov nacionalni državotvorni pokret. Svaka čaša jednom ostane prazna.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari