Pratite nas

Karamarko: Samo ravnopravni Hrvati ključ su stabilne BiH

Objavljeno

na

Na ranije zakazani razgovor s predsjednikom HDZ-a Hrvatske Tomislavom Karamarkom u Međugorju morali smo se doslovno ‘izboriti’ s više prolaznika, što hrvatskih hodočasnika, časnih sestara, lokalnih mještana i simpatizera koji su se željeli upoznati, porazgovarati, a nekolicini smo i besplatno napravili fotografije u društvu s čelnim čovjekom HDZ-a. Gotovo celebrityju Karamarku u Međugorju su ljudi prilazili spontano pružajući ruku, a on je svima odgovarao vrlo smireno i strpljivo. U hotelu nadomak crkve sv. Jakova gazda je častio kavom, zaposlenici su se ponovno željeli fotografirati. Pitanja gotovo identična onima što pune minute informativnih emisija ili novinske stupce.

“Hoće li ukloniti onu ćirilicu iz Vukovara”, bilo je prvo pitanje koje mu je postavio jedan bivši branitelj iz Širokog Brijega koji je s riječima kritika govorio o aktualnoj vlasti i njihovome potezu o dvojezičnosti. A odmah nakon toga uslijedio je monolog časne sestre iz Sinja koja je lidere HDZ-a pozvala da se snažnije angažiraju na očuvanju tradicionalnih kršćanskih i nacionalnih vrijednosti i poručujući da će ‘one moliti za njihov uspjeh’. Čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko već dva dana sa sinom Martinom, koji je ove godine postao gimnazijalac, boravi u Međugorju. Tijekom ovoga hodočašća želio se s njim i prijateljima, tvrdi, posvetiti molitvi i prikupljanju energije za nove izazove. Sudjelovao je i na svetim misama, a tijekom jučerašnjeg dana je duže vrijeme proveo u osami u kontempliranju i molitvi. U Međugorju je susreo i neke prijatelje franjevce. 
Na našu primjedbu kako djeluje nestvarno opušteno unatoč žustrim aktualnim raspravama u Hrvatskoj posljednjih dana, Karamarko je odgovorio kako mu jednostavno godi Međugorje u koje se vratio i ove godine gdje nastoji posvetiti vrijeme djeci Martinu i Lani. Njegova kći nalazi se na maturalcu pa se ove godine nije priključila muškoj ekipi iz obitelji koja je onda imala više vremena odgovoriti na više zajedničkih pitanja, ponajprije o temama koje zanimaju mlade ljude u osjetljivom životnom razdoblju. Ovo mjesto nudi duhovnu i životnu inspiraciju, a upravo u takvom ozračju je u petak navečer pratio i nogometni susret iz Beograda. U jednome trenutku se čak predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko zanio, te poput većine Hrvata, u izmjeni kratkih razmišljanja o taktici vatrenih koji su po njemu trebali sva tri boda odnijeti iz Beograda, problemima na sredini terena. Preskačemo na temu provokacija, pogrdnih povika, provokacija u Beogradu, te nam prilaze novi Karamarkovi ‘fanovi’ koji nastavljaju tražiti odgovore i rješenja iz Zagreba i objašnjavaju što bi Hrvati trebali predstavljati.

Djelujete opušteno u Međugorju! Čini mi se da nemate grča zbog svih ovih turbulencija kojima je stisnuta Hrvatska, ali i Hrvati ovdje u BiH!
(smijeh)

Ako to vama tako djeluje, onda je to doista ohrabrujuće. Tu sam dva dana sa svojima najbližima. Često sam tu.

• Međugorje?!

Volim doći ovdje. Dolazim kao vjernik, svaki put iznova volim osjetiti duh ovoga mjesta, zajedništvo i mir koji je iznad svega toga. Zato nisam zabrinut, ovo mi mjesto vraća optimizam. No, i tu moram biti stalno ‘uključen’. Na desetke puta preko telefona sam u kontaktu sa suradnicima, radimo na gospodarskoj strategiji, pripremi raznih programa. To je aktivni odmor, ali tu mi je nekako sve lakše.

• Meč Hrvatska Srbija?!

Svi smo bili jako emotivni i iščekivali smo taj susret. Da me netko prije utakmice pitao bi li bio zadovoljan da izađemo neporaženi – jer sam očekivao onakvo ozračje koje nije bilo korektno od publike i silno vrijeđanje – sigurno bih odgovorio da bih to objeručke prihvatio. U prvome poluvremenu smo bili bolji, a na žalost u drugom nismo uspjeli zadržati prednost. Žao mi što nismo izvukli sva tri boda. Bio mi to veliki trijumf nakon onih 2:0 u Zagrebu. To je taj vječiti rivalitet sa Srbijom koji nikako da popusti.

• Kako gledate na to jedno ozračje s puno pogrdnih povika, natpisa?

To je nešto što vrijeđa i provocira, napose spomen Vukovara. Slično je bilo i na nedavnom natjecanju košarkašica. No, mi smo unatoč svemu tome snažna država, članica Europske unije i svjesni smo da takve pojave više štete onima koji ih izazivaju nego nama.

• Za kratko vrijeme dok smo bili ovdje prišlo vam je više ljudi koji Vam se obraćaju sa zebnjom zbog položaja Hrvata u BiH, ali i optimizmom, traže vašu potporu. Kako gledate na to?

Imao sam dosta takvih susreta i moram reći da sam sretan zbog susreta na ulici, s “običnim”, normalnim ljudima, Hrvatima, ali i drugim građanima. To su odlična iskustva. Naravno, naši ljudi ovdje, Hrvati su zabrinuti za svoju sudbinu i za svoju budućnost. Ali jednako tako zabrinuti su i za taj iskonski hrvatski duh i tradicionalne vrijednosti, ali i vrijednosti 90-ih godina u RH, i obrambenog rata, koje se nastoje umanjiti ili poništiti. Mogu reći da se slažem s većinom od njih i čvrsto mogu zajamčiti da dok sam ja predsjednik HDZ-a, sve one vrijednosti koje smo istaknuli neće se povući pred pokušajima uvođenja zaostavština iz komunizma. Bilo da se radi o pitanjima „lex Perković“, skidanja pokroviteljstva Sabora nad Bleiburgom, zdravstvenog odgoja, definicije braka…

• Jeste li primijetili da ovdašnji Hrvati znaju gotovo sve što se zbiva u Hrvatskoj, gotovo podjednako onome što ih brine i s čime se suočavaju u BiH?

To znam, i to je dobro. Ali jednako tako želim da Hrvati u Republici Hrvatskoj budu zabrinuti jednakim takvim intenzitetom, brigom i ljubavlju za sudbinu sunarodnjaka.

• A je li to sada slučaj?

Nije to do sada bio slučaj, ali što se tiče sadašnjeg HDZ-a moram reći da smo napravili veliki zaokret. U posljednjih godinu dana vrlo intenzivno radimo na međusobnom povezivanju Hrvata, prije svega sestrinskih stranaka HDZ-a i dva HDZ-a u BiH. Nastojimo jednako tako imati dobre odnose sa SDA. Mislim da oni moraju shvatiti, kao temeljna stranka naših prijatelja bošnjačkog naroda, da od njih jako puno ovisi. Ovisi prije svega hoće li BiH biti europska država. Najprije se mora riješiti pitanje ravnopravnost statusa Hrvata. Hrvati ovdje nisu nacionalna manjina. Ovo je naša domovina i važna nam je isto koliko nam je važna Republika Hrvatska. Hrvatski narod ima dvije domovine. Obje volimo i tako ćemo se i ponašati.

• Poznato mi je da iz Zagreba ne želite govoriti o konkretnim rješenjima, no je li moguće, s obzirom na dosadašnja iskustva, govoriti o suverenosti Hrvata u BiH bez teritorijalne jedinice?

Kako god se dogovore, najprije dva naroda u Federaciji BiH, a onda sva tri u BiH, mi ćemo poštovati to rješenje. Postoji samo jedan uvjet, a to je da će se morati uključiti element hrvatske jednakopravnosti. Samo ravnopravni Hrvati ključ su stabilne BiH.

• Ali Hrvati nisu uopće čimbenik u Republici Srpskoj, a u Federaciji BiH se nastoje posve politički marginalizirati. Nije li pomalo nerealno očekivati da iz te jedne inferiorne pozicije Hrvati mogu izjednačiti položaj prema Bošnjacima i Srbima?

e77b1e19bc87cfd832ca4af81193ddea_L

BiH je ipak europska država i morat će vrlo brzo usvajati europske standarde. Nije budućnost nijedne države u majorizaciji jednoga naroda nad drugim ili separatizmu kojega u ovome trenutku pokazuje jedna srpska energija u tome entitetu.

• Svejedno uz svojevrsno tutorstvo Zagreba doneseni su Washingtonski i Daytonski sporazum koji danas određuju sudbinu Hrvata u BiH…

A mi imamo i ustavnu obvezu da skrbimo o Hrvatima izvan zemlje. Da, možemo i na taj način gledati. Ne bih htio da angažiranje Zagreba poremeti ili dodatno zakomplicira odnose. Zagreb tu, po meni, treba biti potpora u rješavanju situacije. Ali, sigurno je da ćemo tvrdoglavo tražiti isti položaj Hrvata u BiH jer je ovo naša stoljetna domovina, kao Bošnjaka i Srba.

• Predsjedniče Karamarko, može li se reći da odnos aktualne vlasti u Zagrebu korespondira s vašom politikom prema Hrvatima u BiH, napose je to postalo uočljivo nakon posljednje inicijative u Europskom parlamentu?

Jako mi je drago da su i zastupnici SDP-a prihvatili moju inicijativu po ovom pitanju. Kao što vam je poznato, jasno sam više puta poručio da se ne može ići u EU ako Hrvati ne budu ravnopravni. To nije nikakva prijetnja i nama je interes da BiH što prije uđe u EU. Ima više razloga strateški, gospodarski, sigurnosni, jedan te isti narod povezuje dvije zemlje.

• U BiH za dvadesetak dana predstoji popis pučanstva, prvi nakon 20 godina. Koliko je značajan i bojite li se da bi se Hrvati mogli spustiti po brojnosti na razinu nacionalne manjine?

Ne može. Hrvati nikada neće biti nacionalna manjina u BiH, jer su oni konstitutivni element. Ali, dakako da je popis jako bitan. Čuo sam da pripreme nisu dovoljno energične, no možda se radi o prividu. Čvrsto sam uvjeren da će sve nacionalne i vjerske institucije dati svoj najveći doprinos kako bi se pokazalo realno stanje Hrvata. Mi ćemo, također, pomoći u tome procesu. Ja sam optimist i opstat će hrvatski narod u BiH.

ZoranKrešić/vecernji

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari