Pratite nas

Razgovor

Karamarko: Hrvatsku politiku treba orbanizirati

Objavljeno

na

Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko pojavio se u 152. izdanju najvećeg domaćeg videocast projekta, Podcast Inkubatora i dao vjerojatno najveći intervju u svom životu, koji je trajao dulje od dva sata. Bio je to i prvi njegov opširniji medijski istup od povlačenja s čela HDZ-a, prenosi Jutarnji list

Karamarko je gostovao kod voditelja Ratka Martinovića, a u nešto više od dva sata pričao je o svom životu i karijeri, osnivanju HDZ-a, suradnji s Manolićem, Gregurićem i Mesićem, MUP-u i kriminalu u pretvorbi i privatizaciji, (de)tuđmanizaciji, Ivi Sanaderu, poziciji najpopularnijeg ministra i najnepopularnijeg izbornog pobjednika, okolnostima oko pada Vlade RH, odnosu s medijima i možebitnom povratku u politiku.

Na početku razgovora je odmah istaknuo kako nije riječ o njegovom ‘velikom povratku’.

– Ovo nije povratak. Dogovorili smo se da ću doći ovdje i nema odustajanja. Ovaj format mi je provokativan u pozitivnom smislu. Živ sam, pratim što se događa. Nikad ne reci nikad što se tiče povratka u politiku. Zemlja je u lošoj situaciji i tko zna hoće li nam trebati mobilizacija – pri tome ne mislim na oružje ili rat. Dvije godine nisam ništa pričao. Nisam dao nijednu izjavu koja bi štetila stranci. Nikog nisam napadao i nisam sijao gorčinu – iako sam nakon noža u leđa mogao biti ogorčen, no nisam dao da to izbije iz mene, kazao je Karamarko.

Nije želio nagađati o možebitnoj kandidaturi za predsjednika Republike.

– Što se politike tiče – nikad ne reci nikad. To stalno ponavljam, kaže Karamarko koji je puno rječitiji kad mu se spomene HDZ.

– Volio bih da više idemo prema suverenizmu, čak i u odnosu na taj Bruxelles. Da malo ‘orbaniziramo’ našu politiku, budemo samosvjesni, mislimo na vlastite interese. Ne želim vjerovati u to, ali neki kažu da nas ima i ispod četiri milijuna. Mi smo izloženi pogibelji. Ljudi odlaze, dolaze drugi koji mijenjaju civilizacijsku strukturu. Jesam za humanitarni pristup, ali i za razmišljanje o vlastitim interesima, govori bivši predsjednik HDZ-a koji i nije najzadovoljniji paktom HDZ-a i HNS-a.

– Nisam najsretniji, neprirodan je. Politika donosi svakakve situacije pa se ničemu ne čudim, govori Karamarko.

Prema stranci ‘Neovisni za Hrvatsku’ gaji pak određene simpatije.

– Tkivo slično HDZ-ovom. Hasanbegović je iz stranke izašao. Simpatična stranka, imam tamo prijatelje, pratit ćemo njezin rad.

Nije mogao izbjeći pitanja o Josipu Manoliću.

– Nakon vojnog roka zaposlio sam se u Arhivu Hrvatske, negdje 1988. Posao sam dobio zahvaljujući svećenstvu, riječ je o crkvenoj građi. Nakon sudjelovanja u osnivanju HDZ-a, 1991. me pozivaju da budem šef kabineta predsjednika Vlade. Bili smo klinci, imao sam trideset godina, tko je tada mogao znati tko je Manolić? I što bi mi značilo i da sam znao? Bio je predsjednik Vlade, drugi premijer – i ja sam mu bio dodijeljen, kao perspektivan kadar po stranačkom ključu. Nakon njega došao je Gregurić, bio sam šef kabineta u ratnoj Vladi. Radio sam svoj posao, on je tih i samozatajan, podsjećao me na Broja Jedan iz ‘Alan Forda’.”

Komentirao je i buran odnos sa Stipom Mesićem.

– Vodio sam mu kampanju 2000. godine, bili smo u dobrim odnosima. Međutim, mi se vrlo brzo razilazimo. To više nije onaj Mesić, on ima nekoliko faza, nakon što je postao predsjednik RH postaje ‘treći Mesić’. Nakon što sam vidio da mu je platforma nastala u radionici Save Kovačevića i Boška Buhe shvatio sam da više nemam što raditi s njim i njegovom ekipom. Ne znam je li kod njega riječ o oportunizmu, prilagođavanju situaciji, pa možda i kupnji publike… Međutim, nije pošteno.

S Ivom Sanaderom bio je u dobrim odnosima.

– Mislim da je imao veliki potencijal. Napravio je dobar posao u Bruxellesu. No, bojim se da je zbog tog dobrog posla ostao zarobljenik tamošnjih interesa pa je probleme imao u ‘kući’. Njegove presude ćemo još vidjeti, ali je u svakom slučaju njegov pad bio i udarac za HDZ. Ne znam što bih rekao o njemu, bili smo u dobrim odnosima, bio sam ministar u njegovoj vladi. Prije par mjeseci sam ga negdje sreo, pitao za zdravlje… To što je bio na nogometnoj utakmici, a bože dragi, mišljenja je Karamarko.

Voditelja je zanimao i njegov odnos sa savjetnikom Dinama koji je trenutačno nedostupan hrvatskim vlastima.

– Što bismo sad trebali, reći da ne poznajemo Zdravka Mamića i da s njim nismo bili OK? Odreći ga se zato jer ima nepravomoćnu presudu ili što je sad u Hercegovini? On za mene nije kriv prije pravomoćne presude. No, moram priznati da te detalje oko nogometnog svijeta jako slabo znam i pratim. Ali znam da kad je čovjek na podu – ne smije ga se cipelariti. Govorim i iz svoje perspektive.

Kolindi Grabar-Kitarović pomogao je usponu na mjesto predsjednice.

– Imali smo nekoliko razgovora, u Bruxellesu na zračnoj luci i u Bratislavi. Predložio sam joj da se tog prihvati, na kraju i je. Ljudski je bilo premišljati se, jer što ako izgubi? Imali smo u tom slučaju alternativu, bila bi na parlamentarnim izborima nositeljica liste u svojoj izbornoj jedinici, kaže Karamarko.

Komentirao je i famozno vlastito rušenje vlade od strane HDZ-a.

– Odmah su krenule priče kako je pobjeda neuvjerljiva i pola godine je trajalo to rušenje. Trebali smo vratiti tu ideološku komponentu, ljudi nisu znali je li HDZ lijevo ili desno. Što se Mosta tiče, on nam je kao bio svjetonazorski bliži iako ni danas ne znam koji je njihov svjetonazor. Petrov je došao i rekao da imamo problem, donio onaj neki papir s ovjerom javnog bilježnika i rekao da ćemo biti u koaliciji ako ja ne budem premijer. Ni u jednoj sekundi nije postojala opcija o velikoj koaliciji, bilo je nekih koji su to pokušavali, ali neozbiljno. Hasanbegović je uzburkao ustajale močvare, što ideološki što ‘zašarafivši’ kasicu s parama. On je bio dobar ministar. Brinuo sam se o problemima malog i srednjeg poduzetništva, depopulizacije, iseljavanja… No, druge jednostavno nije bilo briga, jedino što ih je zanimalo bilo je preuzimanje funkcija. Trošila se energija na osobne interese, prisjeća se Karamarko.

Tvrdi kako nikakvog potencijalnog sukoba interesa u ‘aferi konzultantica’ nije bilo.

– Ljudi su deklarativno stali iza mene, no stranka nije. Tijela stranke nisu. Sukob interesa ne postoji. Imali smo sastanak s Mostom gdje smo se dogovarali o popunjavanju tijela u firmama. Došli smo do Ine i ja sam u dobroj namjeri kolegama rekao da bismo mogli razmisliti i o arbitraži, koju bi mogli izgubiti. A ako je izgubimo, gubimo milijarde. Svi su šutjeli. No, nakon par dana Most izlazi s tom informacijom i počinje pričati o ‘sukobu interesa’. Da branim Mađare pošto oni imaju informacije da jako dobro stojimo u arbitražnom postupku i znaju da ga dobivamo. Nakon tog počinje medijska hajka. I onda izlazi ugovor firme moje supruge s firmom čovjeka koji nešto radi s MOL-om. I taj ugovor nije postojao u vremenu kad sam bio u Vladi. No, opći zaključak je da ja to nisam smio izgovoriti na službenom sastanku u vrijeme arbitraže. I što se na kraju događa, s vremenskim odmakom? Mi gubimo arbitražu, gubimo 4.5 milijardi, slijedi presuda iz Washingtona, po svemu sudeći slična. I gubimo desetak milijardi kuna. Samo zato što me se nije poslušalo. Dakle, priča o mom sukobu interesa nestaje kad smo mi izgubili arbitražu. Zašto kao potpredsjednik Vlade ne bih smio izraziti svoje mišljenje, makar i krivo, o tome što bi bilo više i manje korisno za državu? A pazi, pričalo se ‘mogućem sukobu interesa’ u stavu vijeća. Po toj logici je svatko na ulici ‘mogući ubojica’.

Karamarko se u jednom trenutku kratko osvrnuo i na Milijana Brkića, za kojeg je rekao da je ‘jedan od onih koji me nisu oduševili svojom ulogom’.

O ‘Aferi Soboli’…

– Ona ne postoji. 2002. godine dajem ostavku Stipi Mesiću i s prijateljima osnivam firmu, ‘Soboli’. Radimo sigurnosni konzalting. 2004. vraćam se u funkciji šefa POA-e i izlazim iz firme. I onda kreće tamburanje. U tvrtku ulazi DORH i ne nalaze ništa nezakonito. A tamo mene više ni nema. Javnost misli kako to mediji žele naznačiti. Tu nema nikakve afere.

O tome je li bio suradnik UDBA-e…

– Zbog toga sam i tužio sve te ljude. Jedan je u međuvremenu umro, to je autor mojih ‘biografija’. Manolića su oslobodili optužbe uz argumentaciju da u postupku nije dokazana njegova namjera da mene kleveće. Ne kažu da nisam u pravu, nego samo da on mene ne kleveće. U tom razdoblju mi je oduzeta putovnica i nisam mogao mrdnuti iz zemlje. Toliko o suradnji s UDBA-om.

O Croatia Busu i Miroslavu Kutli…

– To je bio početak 95′ i došao mi je jedan odvjetnik te me pitao imam li hrabrosti procesuirati slučaj. Mali dioničari su bili u procesu protiv šesnaest ljudi, među kojima je prvi bio Miroslav Kutle. Rekao sam da to moram učiniti, imao hrabrosti ili ne. Pozvao sam Fabera i Buterina, rekao da krećemo u ovo. Kutle je i dan danas pravomoćno osuđen upravo zbog tih Gradskih podruma. Imali smo i Croatia Bus, gdje je bio dugotrajni štrajk. Odbio sam zapovijed nadležnih i nismo probijali blokadu bez odluke suda. To je bio kriminal, umjetna dokapitalizacija, fejk, krim policija je korektno odradila svoj posao. To je bio jedan od rijetkih slučaja u kojima se riješio kriminal u pretvorbi i privatizaciji.

O lociranju Gotovine…

– Gotovinu je locirala služba. O tome ne mogu dalje pričati. Danas imamo jako dobre odnose.

O Domagoju Margetiću…

– Tužio sam ga i dobio sud. Ne mislim ništa. Čovjek je rekao da sam švercao plutonij za Al-Qaidu. Što ću misliti?

O HDZ-u i optužbama za ‘zločinačku organizaciju’…

– Devijacija ima, bilo ih je i bit će. Ti ljudi koji rade kriminal imaju ime i prezime, to ne može biti kolektivitet. HDZ je pun poštenih malih ljudi, bez ikakve koristi osim osobne satisfakcije da smo Hrvatsku doveli u slobodu i neovisnost. Ne smatram da je HDZ oštetio hrvatsku državu. Ako želimo opstati, moramo se s devijacijama pozabaviti.

O odbijanju sučeljavanja s Milanovićem i javnim nastupima…

– Imao sam svoju taktiku. Milanović je bio miljenik medija, ja nisam. Njemu je pasao format svađe pred kamerama i zabavljanje publike. Ja sam odlučio ići po terenu. Kroz dvije i pol godine prošli smo 350.000 kilometara i obilazili članstvo. Da bismo pobijedili, moramo mobilizirati HDZ-ovce. Tako se dobivaju izbori. Dobio sam Milanovića pet puta. Vrlo rado bih se s njim sučelio, ali je bila zajednička procjena da je bolje da se to ne radi.

O karijeri obavještajca…

– Mi smo mijenjali zakon u sigurnosno-obavještajnom sustavu. Pokušali smo ga prilagoditi NATO standardima. Funkcionirao sam na menadžerskoj razini, kao koordinator, ne unutar same operative. Snašao sam se relativno dobro, bili smo relativno uspješni uz konkretne akcije. Nažalost, kod nas je latentni problem ‘curenje’ dokumenata. Taj problem smo i riješili – i danas ima onih koji se pozivaju na izbore ‘bliske obavještajnim službama’. Vjerojatno još postoje takvi kanali.

O Crnoj ruži i Željku Malnaru…

– Te biografije su nakaradne i na njima je radio jedan gospodin koji je nedavno preminuo. Recimo, ono šaniranje, nevjerojatno. Pa ja sam prije vojske bio mirni student koji je malo igrao košarku, imao mirno društvo. Crna ruža? To se veže uz Željka Malnara, pokojnog prijatelja kojeg sam uzgred rečeno upoznao tek 1994. Ja sam iz Kozari Boka, on je stara Pešča, ali sam ga do tada viđao samo na televiziji. A ovo za Crnu ružu, crnu magiju… Ma joj.

O stranici ‘Di su pare’ i nadimku ‘Zečina’…

– To sam čuo, nadimak je za pet. Iako nije previše originalno. Neka samo rade dečki, zaključio je na kraju razgovora Tomislav Karamarko.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

fra Miljenko Stojić: Jugokomunisti čitav život trče za slašću i mašću, a onda se lako posvade s najobičnijom logikom

Objavljeno

na

Objavio

 Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Prošlo je sada već nekoliko mjeseci od skandaloznih tvrdnji bivšega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića o fratrima na Širokome Brijegu kao o legitimnim metama koje su pružale oružani otpor. Kako danas, s odmakom, gledate na te izjave?

Eh, da, zanimljivi su ti jugokomunisti. Najprije čitav život trče za slašću i mašću, a onda se lako posvade s najobičnijom logikom. Tako bi i s već »opjevanim« istupom negdašnjeg, nažalost, hrvatskoga predsjednika dr. Ive Josipovića. Izjavi da su pobijeni fratri na Širokom Brijegu bili »legitiman vojni cilj«. Pa mu onda odgovoriše mnogi u hrvatskom društvu, ali ga u obranu ne uze nitko od njegovih iako su dobro znani po »oštrini zuba«. Toliko je on pretjerao s tom izjavom.

Da i sami ne bismo zapeli u polemičkim vodama, ponovimo kratko činjenice koje lagano opovrgavaju Josipovića i koje sam iznosio u posljednje vrijeme.

Dr. Franjo Tuđman preuzimajući vlast progovorio je o pomirbi, što je podržala većina hrvatskog naroda. U isto vrijeme progovorio je i o duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda, što je opet ta većina podržala. Zbog toga smo pobijedili u Domovinskom ratu i na njegovim temeljima nastavljamo graditi svoju državu. S druge strane, Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2006. pozva na međunarodnu osudu zločina totalitarnog komunističkog režima stavljajući ga tako uz bok nacionalsocijalizma i fašizma, čega se posebno sjećamo 23. kolovoza. A zapadni povjesničari još prije toga svrstali su Josipa Broza Tita na 9. mjesto suvremenih ubojica. Uzimajući ovo u obzir lako shvaćamo da je Josipovićev spomenuti govor zapravo govor mržnje temeljen na lažnim »činjenicama«. Pristajući uz jugokomunističke zablude on našu, valjda i svoju, hrvatsku državu nastoji svrstati na pogrješnu stranu. Provjerene činjenice, pak, idu ovako.

Pročitao sam literaturu koju Josipović spominje, ali i više od toga iz istoga izvora. Rađena je na temelju lažnih izvješća o jugokomunističkom osvajanju Širokog Brijega 7. veljače 1945. To je uspješno dokazao povjesničar Vladimir Šumanović svojim člancima u Časopisu za suvremenu povijest, koje je Vicepostulatura kasnije prenijela u svome glasilu Stopama pobijenih kao i na portalu pobijeni.info.

Da franjevački samostan na Širokom Brijegu nije bio nikakva vojna utvrda, kaže i jugokomunistički plan napada od 5. veljače. U Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu pronašao ga je fra Andrija Nikić 1971.

Jugokomunisti su, probivši crte obrane izvan samostanskog posjeda, u samostan ušli oko 10.00 a ubijanje 12 zatečenih franjevaca počelo je oko 16.00. O tome svjedoči njemačka literatura, literatura koju su pisali hrvatski vojnici, pa čak ponegdje i jugokomunistička literatura.

Što se točno događalo tih teških trenutaka rekli su također sljedeći čija svjedočanstva Vicepostulatura posjeduje. Tadašnji franjevački đaci, a kasnije hercegovački franjevci. Đaci civili koji su ostvarili različite karijere u društvu. Časne sestre koje su bile na dužnosti na Širokom Brijegu. Hrvatski vojnici u njemačkim postrojbama. Pripadnici jugokomunističkih postrojbi koji su zaista ušli u samostan, a ne da su o svemu čuli od svojih političkih komesara.

Izdvojio bih ovdje posebno svjedočenje mjesnog biskupa don Petra Čule. Odmah je ispitao što se to dogodilo na Širokom Brijegu, ne samo zbog toga što su jugokomunisti, nastojeći stišati negativan efekt svoga poteza, proširili priču da su franjevci pucali na njih i polijevali ih vrelim uljem. Biskup je jednostavno htio doći do istine. Saznavši ju obavijestio je o njoj nadležnu kongregaciju u Rimu već krajem ožujka, a jedan je od najzaslužnijih da je ubojstvo nevinih hercegovačkih franjevaca ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Tada je to značilo staviti doslovno glavu na panj.

U obranu nevino pobijenih hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu na svoj način ustao je i Vrhovni sud SR Hrvatske 1971. odbacivši presudu Okružnog suda u Splitu i dopustivši nastavak raspačavanja knjižice »Široki Brijeg« u kojoj je spomenuto da su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu nevini. A bio je to, naglasimo, njihov jugokomunistički sud.

Promotrimo kratko i samo odvijanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Svi su ubijeni bez suda, osim fra Radoslava Glavaša koji je, zajedno s još 57 njih, za pola sata osuđen na smrt. Prvi hercegovački franjevac ubijen je 1942. Njih 15 bilo je na Hrvatskom križnom putu, 2 su ubijena na Kočerinu 21. svibnja. Ostalih 48 ubijeni su u jugokomunističkom »oslobađanju« Hercegovine. Pa i da se onih 12 na Širokom Brijegu ponašalo kako jugokomunisti kažu, što je s preostalih 36?

Svi navedeni svjedoci koje sam ispitao, a mnoge od njih i Crkveni sud u Mostaru, stavljali su najprije desnu ruku na Sveto pismo i prisezali da će govoriti istinu i samo istinu. Vjeruju u Boga i zbog toga je isključeno da su tom prilikom bili krivokletnici, jer to bi bilo odbacivanje vječnoga života kojemu se oni nadaju prispjeti. A na što su prisezali pisci jugokomunističke literature da bismo im mogli vjerovati?

Još treba napomenuti da vicepostulator pod prisegom na Sveto pismo ne smije zanijekati, skriti… niti ono što pobijenim franjevcima ide u korist niti ono što ih teško optužuje. Stoga će Vicepostulatura biti zahvalna ako joj Ivo Josipović ili bilo tko drugi pruži čvrste, jasne dokaze o ponašanju fratara čiji život i djelovanje ona istražuje. Ovo što do sada govori Ivo Josipović i slični očito ne spada u tu kategoriju.

I da zaključimo. Ako Ivo Josipović ne vjeruje svemu ovomu, neka pročita izvorne službene zabilješke postrojbi koje su sudjelovale u osvajanju Širokog Brijega. Mogu mu preporučiti »Operaciski dnevnik« štaba 8. dalmatinskog korpusa koji je bio udarna igla u tim događanjima u sklopu »Mostarske operacije«. Puno toga spominje, ali nigdje ne spominje ni franjevačko odupiranje oružjem u rukama niti polijevanje vrelim uljem. Nije valjda da su oni to htjeli skriti?!

Kako trenutno stoji proces njihove beatifikacije?

Zapasali smo široko i za sve treba dosta vremena. Mislim da je tako bolje. Želimo istražiti sva svjedočenja, dokumente, utvrditi okolnosti… ubojstva svih njih 66. Nakon toga razabrat ćemo koje ćemo propustiti do mjesnoga biskupa kao moguće kandidate za proglašenje mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Spomenuta etapa, istražna, sada je, hvala Bogu, na svome kraju. Radimo na njoj još tamo od 2007. Čim Hercegovačka franjevačka provincija dadne zeleno svjetlo, složit ćemo potrebne dokumente i predati ih mjesnom biskupu. Istina, moramo pričekati dolazak novoga biskupa, jer je dosadašnji predao ostavku zbog starosne dobi. Iskoristio bih priliku i zahvalio dosadašnjem biskupu don Ratku Periću na svemu čime je doprinio za uspješan tijek ovoga našega postupka. Između ostaloga ustanovio je i Crkveni sud za svjedoke koje smo mu preporučili. Naravno, hvala i njegovim suradnicima koji su u svemu tomu sudjelovali.

Ipak, kolikogod izgledalo da je ovo istražno razdoblje pri koncu, uvijek se nešto novo dogodi. Iz svega toga istakao bih pronalazak još trojice franjevaca u jami Golubinki, kraj sela Mratova, u zaseoku Radasi. Objavili smo to prije nekoliko mjeseci. Za dvojicu znamo imena i prezimena: fra Radoslav Vukšić i fra Fabijan Paponja, kako je pisalo na listićima koje su odbacili iza sebe. Treći listić je nažalost izgrižen zubom vremena pa je ostalo samo: fra … ić. Mediji su se ovom prilikom bili raspisali da je u njihovu ubojstvu sudjelovao Miko Tripalo, Milka Planinc… Sve bi to moglo biti ako gledamo na dužnosti koje su tada obnašali na tom području, ali je na povjesničarima točno odgovoriti na ta pitanja, kao i na pitanje koliko je kriv alkarski vojvoda Bruno Vuletić čija je postrojba pobila 6 hercegovačkih franjevaca u Mostarskom Gracu 6. veljače 1945., znači dan prije nego što su pobijeni franjevci na Širokom Brijegu. I to očito puno kaže, potvrđuje da ništa nije bilo slučajno.

Kako gledate na prijepore oko Stepinčeve kanonizacije kojima svjedočimo posljednjih godina?

Ne bih o svemu ovomu puno, ali bih malo više o nekim drugim pitanjima povezanima sa svime ovim. O čemu se radi?

Postupak Stepinčeve kanonizacije je završen. Potvrdio je to i Bog priznatim čudom. Nije valjda da će sada netko Bogu reći da se prenaglio?! Ostalo je samo da papa Franjo proglasi nadnevak Stepinčeva proglašenja svetim i priča je završena.

U svemu ovomu, pak, radi se o trenutnoj vatikanskoj politici prema ovim krajevima, sviđalo se to nama ili ne. Je li ona pogođena, duga je priča. Očito da nije najbolje. Inače bi se sve drukčije odvijalo. Tu dolazimo do uloge Irineja i SPC. Koliko je u njihovom djelovanju, ne samo sada nego još tamo od vremena Prve Jugoslavije (da ne širimo dalje povijesni okvir), nazočan pokušaj za istinskim slijeđenjem evanđelja, a koliko prizemna težnja za širenjem na nove krajeve? I kako to da ne prigovaraju samo Hrvati, nego i Makedonci, Albanci, Bugari, Crnogorci… Očito ove činjenice određeni u toj vatikanskoj »mašineriji« ili ne znaju ili ne žele znati. Na taj njihov stav zacijelo utječu različite iredentističke težnje ponesene iz obitelji. I onda se lako zaboravi da ne ide zajedno rad na širenju kršćanstva i rad na širenju određenih političkih namisli.

Nemojmo se, dakle, živcirati i gubiti vrijeme. Gledajući na jedan način dobro je da je sve krenulo ovako. Stepinčev lik i djelo samo još više dobivaju na čistoći i veličini, jer ljudi prepoznaju prljavštinu koja je na njega ustrajno bacana i još se baca.

Iz Hrvatske se i dalje masovno iseljava, a čini se da su partikularni interesi potpuno zavladali svim društvenim porama. Kako gledate na aktualnu situaciju?

Država Hrvatska još i dalje prolazi kroz muke rađanja, ne samo zbog svojih protivnika nego i zbog naše nedozrelosti. Zaboravljamo da ju nitko drugi ne će bezuvjetno voljeti ako mi to sami ne učinimo, da ju nitko drugi ne će izgraditi, ako opet mi to sami ne učinimo, da… Ona je naš dom, naš okvir za postojanje na ovoj kugli zemaljskoj i moramo je čuvati. Pokazali su nam to neki između nas tijekom Domovinskog rata. Stavili su krunice na vrat i krenuli u obranu od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Na kraju su obranili svoju voljenu Hrvatsku, jer su to htjeli.

A što mi hoćemo danas? Ono što smo vidjeli u serijama, što nam prenose zarobljenici totalitarnoga jugokomunističkoga režima koji je propao? Koji nas to zapravo probitci privlače?

Odlazaka u inozemstvo je uvijek bilo i uvijek će biti, na dulje ili kraće vrijeme, zbog ovoga ili onoga razloga. Ali to je očito sasvim nešto drugo od iseljavanja, koje je nažalost poput kakva nevremena zapljusnulo naše krajeve u posljednje vrijeme. Odlazi čitava obitelj i iza sebe ostavlja pustoš. Počinje graditi nečiju tuđu državu, nečiji tuđi dom. Ako se roditelji možda vrate kada dođu u mirovinu, djeca se očito vratiti ne će. Pa čak i mnogi od tih roditelja, jer ovamo više nemaju nikoga a tamo negdje su im djeca, unuci… Pustimo kraju naricanje za starim dobrim krajem. Treba stati pred sebe i iskreno se upitati: je li se baš moralo?

Onaj tko ostane ili tko ostaje na ovim našim prelijepim domovinskim prostorima morat će se uhvatiti u koštac s lustracijom. Izgrizao nas je virus jugokomunizma, raširio se narodnim tijelom poput neke opake zloćudne bolesti. Oni koji ga prenose morali bi konačno stati, ispričati se hrvatskom puku na onom što su ili sami počinili ili su naslijedili od svojih predaka. Žrtve bi, s druge strane, trebale oprostiti svojim krvnicima, mučiteljima i progoniteljima. Tek na tim temeljima pomirbe moći ćemo izgraditi državu koja će biti ugodan dom za sve nas, državu gdje će vladati pravo i pravednost, Božja načela u koja većina od nas vjeruje.

Naravno da je na političarima krenuti u ovom smjeru. Ako ne žele sami, onda ih »prisilimo« svojim ponašanjem na izborima. Ali isto tako prisilimo ih i svojom molitvom. Rekosmo, tako su naši branitelji krenuli u obranu nam jedine domovine u ratno vrtlogu, zbog čega ne možemo mi u miru? U skladu s tim, kad smo se posljednji put pomolili za svoju domovinu, kad smo za nju postili…

Zabrinjavajuće je i stanje u BiH gdje ponovno imamo izbor Komšića, daljnje pogoršavanje hrvatskog položaja…

Toliko je toga o svemu rečeno da čovjek više jednostavno ne zna kako bi dalje nastavio. Već u samom početku pogrješka je u logičnom postavljanju stvari. Za tri naroda zakulisne sile, koje su se u sve umiješale, postavile su dva okvira za postojanje: Republiku srpsku (usput rečeno nastalu na genocidu) i Federaciju BiH. I onda nastade trvenje. Srbi ljubomorno čuvaju poklonjeni im dio države, Hrvati bi barem neki komadić, Bošnjaci bi se raširili na sve strane jer umuju da Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi imaju Srbiju, a oni bi trebali imati Bosnu (Hercegovinu ne spominju). I tako onda dolazi do slučaja Komšić i mnogočega drugoga.

Ali svrnimo mi malo pogled na same sebe, ne da pljucnemo po sebi i kažemo kako smo nitko i ništa, kako nas odnarođeni uče, već da bismo uspješno iz svoje sredine izbacili virus koji se pokušava raširiti. Poslužimo se primjerom jedne vijesti koja je ovih dana izišla na portalu Ero. Ona govori kako je kroz redizajn sa službenih vozila Eroneta »ispalo« ono HT (Hrvatske telekomunikacije) i nitko navodno u tvrtci ne zna kako se to dogodilo. Jedino se pravdaju da je tako laganije zbog marketinga, ma što god to značilo. Pisac članka M. K. na kraju vijesti dodaje da se svemu ovomu ne treba nešto posebno čuditi. Pa navodi kako u isto vrijeme Sveučilište u Mostaru (kojemu je još prije ispalo ono »Hrvatsko«) daje zahvalnicu Komšićevu savjetniku, a pojedinci žele RTV Herceg Bosnu preimenovati u H1.

Mogli bismo nadodati još primjera, ali se zadržimo samo na ovima. Zbog razloga rada za drugu stranu, zbog oportuniteta, zbog »slave« koja se stječe kada te netko proglasi širiteljem mira (a to se danas dobro nosi), zbog… određeni među nama nisu spremni na žrtvu i na ponosno pripadanje svome narodu. Oni bi se nekako »utopili« i bili i tamo i ovamo. A to tako ne može. Istina je da u Herceg Bosni, BiH imamo velikih poteškoća, ali sve se one mogu nadvladati ako hoćemo. Brojni među nama su to pokazali. Jedan od posljednjih primjera je RTV Herceg Bosna. Uzdigla se kao Feniks iz pepela jer su neki razmišljali svojom glavom i učinili što je u njihovoj moći ne čekajući da nam drugi pokloni taj blaženi »kanal« na hrvatskom jeziku, na koji uzgred i manjine imaju pravo kamo li ne jedan narod. Dotle su neki drugi »kopali taj kanal« stavljajući ogromne iznose novca u svoj osobni džep. Pokušavaju to i danas. Do nas je hoćemo li im dopustiti da i dalje »kopaju« i sve nas pokopaju ili ćemo razmišljati svojom glavom, biti čestiti i pronalaziti nove putove u bližem i daljem okruženju.

U ožujku Vam je izišla nova zbirka pjesama?

Bogu sam zahvalan da me poživio ovako dugo da mogu nešto napisati o onome što se događa oko mene i oko svih nas. Drugi će reći koliko će to nadživjeti ovo vrijeme. No, ja znam da sam se trudio i učinio što je u mojoj moći.

Mislim da su me kroz čitavo ovo razdoblje naročito obilježile sljedeće stvari: dvije godine studiranja u Jeruzalemu i vojno dušobrižništvo u Domovinskom ratu. Iz toga se u mojoj duši isklesao naročiti pojam: blizina. Kao mladu dečku umro mi je iznenada kolega, ostao sam na kraju svijeta (u to vrijeme) sam, u ratnim zbivanjima dotičeš i ljubav i mržnju… Pitaš se tada tko si zapravo, kako odgovoriti prema svijetu i onima oko sebe, što je to zapravo blizina, kako nas ona ispunjava?

Svega ovoga ima i u ovoj mojoj novoj knjizi pjesama, iako prevladava razmišljanje o našemu stavu u ovo vrijeme. U skladu s tim je i sami naslov zbirke. Izvukao sam ga iz pjesme Poljubac. Kratko prepričano, u staroj crkvici na brijegu na Veliki Petak ljubimo križ. Ali kako? To je to bitno pitanje na koje trebamo odgovoriti tijekom svoga života.

Naravno da i ova moja nova zbirka pjesama pokušava govoriti preko malih stvari, onih s kojima smo svakodnevno u doticaju. Davno mi se nametnuo taj pristup književnosti. Ne trpim one književnike koji se razbacuju poznavanjem inozemnih jezika (neke uzgred rečeno poznajem i sam), one koji govore što su čitali u posljednje vrijeme (a čitam i sam), one koji nastoje slijediti modu (e, to ne volim)… Davno sam u jednom razgovoru rekao da je pjesništvo poput molitve. Moraš biti skroman, ponizan, da bi ta molitva imala smisla i na pravi način odgovorila ti što se trenutno događa i što trebaš činiti. Nakon nečega takva čovjek se osjeća ispunjen, »ravno« mu je do kraja svijeta. Ima li išta ljepše od toga? Slava i čast prolazi, ostaje ono što smo napravili, ako smo napravili.

Budući književni projekti?

Dok god budem vidio da ono što pišem može nešto reći i okolini u kojoj se nalazim, nastojat ću to činiti. Način je to kako na pravilan način odgovoriti zadatku širenja Kraljevstva Božjega. Da, mislim upravo to što sam rekao, što ne isključuje doprinose onih koji uopće ne vjeruju u Boga. Nas, naime, neprestano prisiljavaju da mislimo u skladu s onim što je trenutno u modi. Tako nam više nije u Herceg Bosni, BiH, važno kojim jezikom zapravo pišemo. U skladu s tim potpisujemo neke Deklaracije o zajedničkom jeziku. Isto tako knjige, književne, predstavljaju nam oni koji uopće ne govore i ne pišu našim hrvatskim jezikom. Kako oni mogu odgovoriti na to kakav je naš odnos prema tome jeziku, jer to je u književnosti valjda bitno? Da ne spominjemo druge stvari.

Iz rečenoga je jasno da se držim hrvatskoga kulturnoga prostora u Herceg Bosni, BiH, naravno u skladnom suodnosu s onim kulturnim prostorom u državi Hrvatskoj, kao i s onim kulturnim prostorom među našim nacionalnim manjinama po tuđim zemljama i iseljenicima. Svi smo mi zajedno, ma gdje da smo. Ujedno cijenimo ono što je dobro među drugima.

Iz ovakvog okružja izranjaju sve moje knjige, pa će, ako Bog da, i one buduće. Među njima trebala bi najprije biti zbirka kratkih priča koje su izlazile u listu za djecu Cvrčak. Tu je gotova i zbirka kratkih priča za odrasle koje su izlazile na raznim stranama. Imam i nekoliko slikovnica koje godinama nikako da objelodanim, samo zbog nedostatka vremena. A i nova zbirka pjesama polako se slaže. Uglavnom nije mi dosadno, na mome radnom stolu neprestano dolaze neke nove zabilješke, a neke druge odlaze.

Za kraj bih još samo dodao kao neku poruku i sebi i svima nama, ako se tko ne ljuti, da nastavimo razmišljati svojom glavom. Tada će sve biti drukčije i mnoge poteškoće riješit će se same od sebe.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Škoro: Odbijam mogućnost da sam ičiji projekt

Objavljeno

na

Objavio

Otkad se službeno kandidirao za predsjednika Republike i u petominutnom videu predstavio svoj program, glazbenik i poduzetnik Miroslav Škoro, koji se prije dvije godine okitio titulom doktora znanosti, postao je jedna od glavnih političkih tema u Hrvatskoj. I jedan od glavnih kandidata za mjesto šefa države.

Njegov program u pet točaka izazvao je toliku buru na političkoj sceni da su ga neki prozvali opasnim. S njime su razgovarali novinari Večernjeg lista u njegovu zagrebačkom domu, a najprije ih je zanimalo kako komentira sukob u vladajućoj koaliciji i stav HNS-a da će izići iz Vlade ako Lovro Kuščević ostane ministar.

– Ne želim biti dnevnopolitički komentator – kaže Škoro – no vidljivo je da su lideri nekih političkih partija iskoristili tu situaciju da homogeniziraju svoje stranke i svoje biračko tijelo i da ponovno podijele narod prema tipičnom obrascu ljevice i desnice. Ako bi se takva situacija dogodila kad ja budem predsjednik države, tada bi mogla profunkcionirati jedna od točaka koje sam naveo u svom programu, a to je da predsjednik ima pravo raspisivanja zakonodavnog referenduma. Ovo bi bila zgodna prigoda da se raspiše referendum s prijedlogom zakona o ispitivanju podrijetla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine. To ću učiniti kad pobijedim na izborima. Neka se najprije istraži moja imovina, a onda imovina svih ostalih političara i dužnosnika. To bi bilo najpoštenije, jer ovo što se događa jednostavno nije dobro. Ne može više po onoj tko je jamio, jamio je.

Otkud ideja da idete na predsjedničke izbore?

Fizčari bi rekli da je to momentum, a vjernici da je to prst Božji. Mislim da je to posljedica toga što sam nakon operacije prošle godine dobio bonus u životu, a u medijima priliku da se pojavljujem češće nego što je to uobičajeno, među ostalim i zato što se ove godine proslavlja 30 godina pjesme “Ne dirajte mi ravnicu”, pa se rodila ta ideja. Ne znam gdje i kako. Najprije se na Facebooku pojavio profil “Škoro moj predsjednik”, potom sam bio u jednoj anketi…

Zbog čega mislite da biste baš vi trebali biti predsjednik Republike?

Iznio sam program za koji sam siguran da bi bio na boljitak hrvatske države, a odlučit će narod.

S kime ste radili program?

Konzultirao sam se s ljudima s kojima sam odrastao i sa širokim krugom suradnika koje sam stekao u svojih 56 godina života. Ne bih imenovao nikoga posebno. U izradi programa konzultirao sam se sa stručnjacima i nakon toga ga još dao kompetentnim ljudima da ga pročitaju i eventualno sugeriraju izmjene.

Tko vas podržava, osim Ruže Tomašić i suverenista?

Razgovarao sam s mnogima kako bih objasnio stavove koje sam iznio u objavi kandidature. Suverenisti su javno rekli da će me podržati, ali ja ću ostati neovisni kandidat. Podržat će me još neki, no ne bih otkrivao o kome je riječ jer bi to remetilo njihove unutarstranačke odnose.

Kritičari slijeva kažu kako niste narodni predsjednik jer ste sve dobili zahvaljujući HDZ-u?

Kako je glagol dobiti različit od glagola zaraditi, to bi značilo da je meni netko dao sve što sam stekao. Podsjećam svoje kritičare da nisam dijete crvene buržoazije, nego dijete vrlo skromne žene, koja je imala četiri razreda osnovne škole, i jednoga poštenog ličioca. Njih dvoje došli su iz Imotske krajine u Slavoniju i teškom mukom odgojili svoje dvoje djece. Nadalje, u svijetu su zabranjeni svi monopoli osim monopola na intelektualno vlasništvo. Meni je Bog dao mogućnost da mogu napisati određene pjesme i da od svog intelektualnog rada mogu kvalitetno živjeti. A kad zaradiš određen novac, tada ga možeš potrošiti na različite načine. Ja sam sklon tome da ga investiram, reinvestiram, da ga oplođujem stvarajući dodanu vrijednost. Volio bih da ti kritičari taksativno nabroje što mi je dano, a što sam zaradio, pa ću im odgovoriti. A što se tiče moga članstva u HDZ-u, bitno je napomenuti da sam na poziv predsjednika Tuđmana bio generalni konzul u Mađarskoj. Moj tim i ja odradili smo otvaranje konzulata, mirnu reintegraciju i povratak prognanika u Hrvatsku. Nezadovoljan funkcioniranjem Ministarstva vanjskih poslova i tadašnjeg ministra, vratio sam svoj mandat MVP-u jer se nisam slagao s time da novca ima za pepeljare, vaze, kravate, pršute, sireve, a nema za autobus hrvatskom kazalištu iz Pečuha da dođe u posjet HNK-u u Osijeku. S time se ne slažem ni danas, kao ni s time da hrvatska diplomacija bude mjesto za udomljavanje rashodovanih kadrova. Ona mora stvarati kvalitetne odnose sa zemljama primateljicama, razvijati gospodarsku diplomaciju, a prije svega imati izraženu domoljubnu crtu.

Što mislite o vladajućoj koaliciji HDZ-HNS-manjine-Bandić?

Kao i većina naroda: riječ je o čistoj trgovačkoj suradnji u kojoj se u prvom redu zadovoljavaju stranački interesi. Tu nema reformi jer se ruke dižu ovisno o interesima stranaka, a ne građana.

U javnom prostoru navelike kruži uvjerenje da ste projekt Mate Radeljića koji se želi osvetiti predsjednici jer se odrekla njegovih savjetničkih usluga i novinara Velimira Bujanca?

Odbijam mogućnost da sam ičiji projekt. Ja to po svom habitusu niti želim niti mogu biti. Kad budem izabran, sam ću odlučiti o imenovanju i razrješenju savjetnika i za to mi neće trebati pomoć nekih službi. Primijetio sam u anketama i kako neki misle da nemam dovoljno obrazovanja. Očito nije dovoljno iskomuniciran podatak da imam više obrazovanja nego neki kandidati zajedno. No ako to nije dovoljno, kad budem predsjednik, upisat ću još jedan doktorat, vidim da se i to stigne. Omalovažavaju me svi koji impliciraju da sam nečiji projekt.

Kako vidite politiku prema BiH?

Definitivno moramo nešto mijenjati. Ne samo da smo obezvrijedili položaj Hrvata u BiH nego smo ih uspjeli i podijeliti. Ne treba biti previše pametan pa vidjeti tko je predstavnik Hrvata u Predsjedništvu BiH. Poštujem demokratske procese, ali ako oni idu na štetu Hrvata, onda i o njima treba razgovarati. Ništa nije sveta krava. Treba stvoriti uvjete da Hrvati u BiH budu jednakopravni s ostala dva naroda.

 

General Rojs pita Škoru: Gdje je pjevao 91.?

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari