Pratite nas

Razgovor

Karamarko: Hrvatsku politiku treba orbanizirati

Objavljeno

na

Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko pojavio se u 152. izdanju najvećeg domaćeg videocast projekta, Podcast Inkubatora i dao vjerojatno najveći intervju u svom životu, koji je trajao dulje od dva sata. Bio je to i prvi njegov opširniji medijski istup od povlačenja s čela HDZ-a, prenosi Jutarnji list

Karamarko je gostovao kod voditelja Ratka Martinovića, a u nešto više od dva sata pričao je o svom životu i karijeri, osnivanju HDZ-a, suradnji s Manolićem, Gregurićem i Mesićem, MUP-u i kriminalu u pretvorbi i privatizaciji, (de)tuđmanizaciji, Ivi Sanaderu, poziciji najpopularnijeg ministra i najnepopularnijeg izbornog pobjednika, okolnostima oko pada Vlade RH, odnosu s medijima i možebitnom povratku u politiku.

Na početku razgovora je odmah istaknuo kako nije riječ o njegovom ‘velikom povratku’.

– Ovo nije povratak. Dogovorili smo se da ću doći ovdje i nema odustajanja. Ovaj format mi je provokativan u pozitivnom smislu. Živ sam, pratim što se događa. Nikad ne reci nikad što se tiče povratka u politiku. Zemlja je u lošoj situaciji i tko zna hoće li nam trebati mobilizacija – pri tome ne mislim na oružje ili rat. Dvije godine nisam ništa pričao. Nisam dao nijednu izjavu koja bi štetila stranci. Nikog nisam napadao i nisam sijao gorčinu – iako sam nakon noža u leđa mogao biti ogorčen, no nisam dao da to izbije iz mene, kazao je Karamarko.

Nije želio nagađati o možebitnoj kandidaturi za predsjednika Republike.

– Što se politike tiče – nikad ne reci nikad. To stalno ponavljam, kaže Karamarko koji je puno rječitiji kad mu se spomene HDZ.

– Volio bih da više idemo prema suverenizmu, čak i u odnosu na taj Bruxelles. Da malo ‘orbaniziramo’ našu politiku, budemo samosvjesni, mislimo na vlastite interese. Ne želim vjerovati u to, ali neki kažu da nas ima i ispod četiri milijuna. Mi smo izloženi pogibelji. Ljudi odlaze, dolaze drugi koji mijenjaju civilizacijsku strukturu. Jesam za humanitarni pristup, ali i za razmišljanje o vlastitim interesima, govori bivši predsjednik HDZ-a koji i nije najzadovoljniji paktom HDZ-a i HNS-a.

– Nisam najsretniji, neprirodan je. Politika donosi svakakve situacije pa se ničemu ne čudim, govori Karamarko.

Prema stranci ‘Neovisni za Hrvatsku’ gaji pak određene simpatije.

– Tkivo slično HDZ-ovom. Hasanbegović je iz stranke izašao. Simpatična stranka, imam tamo prijatelje, pratit ćemo njezin rad.

Nije mogao izbjeći pitanja o Josipu Manoliću.

– Nakon vojnog roka zaposlio sam se u Arhivu Hrvatske, negdje 1988. Posao sam dobio zahvaljujući svećenstvu, riječ je o crkvenoj građi. Nakon sudjelovanja u osnivanju HDZ-a, 1991. me pozivaju da budem šef kabineta predsjednika Vlade. Bili smo klinci, imao sam trideset godina, tko je tada mogao znati tko je Manolić? I što bi mi značilo i da sam znao? Bio je predsjednik Vlade, drugi premijer – i ja sam mu bio dodijeljen, kao perspektivan kadar po stranačkom ključu. Nakon njega došao je Gregurić, bio sam šef kabineta u ratnoj Vladi. Radio sam svoj posao, on je tih i samozatajan, podsjećao me na Broja Jedan iz ‘Alan Forda’.”

Komentirao je i buran odnos sa Stipom Mesićem.

– Vodio sam mu kampanju 2000. godine, bili smo u dobrim odnosima. Međutim, mi se vrlo brzo razilazimo. To više nije onaj Mesić, on ima nekoliko faza, nakon što je postao predsjednik RH postaje ‘treći Mesić’. Nakon što sam vidio da mu je platforma nastala u radionici Save Kovačevića i Boška Buhe shvatio sam da više nemam što raditi s njim i njegovom ekipom. Ne znam je li kod njega riječ o oportunizmu, prilagođavanju situaciji, pa možda i kupnji publike… Međutim, nije pošteno.

S Ivom Sanaderom bio je u dobrim odnosima.

– Mislim da je imao veliki potencijal. Napravio je dobar posao u Bruxellesu. No, bojim se da je zbog tog dobrog posla ostao zarobljenik tamošnjih interesa pa je probleme imao u ‘kući’. Njegove presude ćemo još vidjeti, ali je u svakom slučaju njegov pad bio i udarac za HDZ. Ne znam što bih rekao o njemu, bili smo u dobrim odnosima, bio sam ministar u njegovoj vladi. Prije par mjeseci sam ga negdje sreo, pitao za zdravlje… To što je bio na nogometnoj utakmici, a bože dragi, mišljenja je Karamarko.

Voditelja je zanimao i njegov odnos sa savjetnikom Dinama koji je trenutačno nedostupan hrvatskim vlastima.

– Što bismo sad trebali, reći da ne poznajemo Zdravka Mamića i da s njim nismo bili OK? Odreći ga se zato jer ima nepravomoćnu presudu ili što je sad u Hercegovini? On za mene nije kriv prije pravomoćne presude. No, moram priznati da te detalje oko nogometnog svijeta jako slabo znam i pratim. Ali znam da kad je čovjek na podu – ne smije ga se cipelariti. Govorim i iz svoje perspektive.

Kolindi Grabar-Kitarović pomogao je usponu na mjesto predsjednice.

– Imali smo nekoliko razgovora, u Bruxellesu na zračnoj luci i u Bratislavi. Predložio sam joj da se tog prihvati, na kraju i je. Ljudski je bilo premišljati se, jer što ako izgubi? Imali smo u tom slučaju alternativu, bila bi na parlamentarnim izborima nositeljica liste u svojoj izbornoj jedinici, kaže Karamarko.

Komentirao je i famozno vlastito rušenje vlade od strane HDZ-a.

– Odmah su krenule priče kako je pobjeda neuvjerljiva i pola godine je trajalo to rušenje. Trebali smo vratiti tu ideološku komponentu, ljudi nisu znali je li HDZ lijevo ili desno. Što se Mosta tiče, on nam je kao bio svjetonazorski bliži iako ni danas ne znam koji je njihov svjetonazor. Petrov je došao i rekao da imamo problem, donio onaj neki papir s ovjerom javnog bilježnika i rekao da ćemo biti u koaliciji ako ja ne budem premijer. Ni u jednoj sekundi nije postojala opcija o velikoj koaliciji, bilo je nekih koji su to pokušavali, ali neozbiljno. Hasanbegović je uzburkao ustajale močvare, što ideološki što ‘zašarafivši’ kasicu s parama. On je bio dobar ministar. Brinuo sam se o problemima malog i srednjeg poduzetništva, depopulizacije, iseljavanja… No, druge jednostavno nije bilo briga, jedino što ih je zanimalo bilo je preuzimanje funkcija. Trošila se energija na osobne interese, prisjeća se Karamarko.

Tvrdi kako nikakvog potencijalnog sukoba interesa u ‘aferi konzultantica’ nije bilo.

– Ljudi su deklarativno stali iza mene, no stranka nije. Tijela stranke nisu. Sukob interesa ne postoji. Imali smo sastanak s Mostom gdje smo se dogovarali o popunjavanju tijela u firmama. Došli smo do Ine i ja sam u dobroj namjeri kolegama rekao da bismo mogli razmisliti i o arbitraži, koju bi mogli izgubiti. A ako je izgubimo, gubimo milijarde. Svi su šutjeli. No, nakon par dana Most izlazi s tom informacijom i počinje pričati o ‘sukobu interesa’. Da branim Mađare pošto oni imaju informacije da jako dobro stojimo u arbitražnom postupku i znaju da ga dobivamo. Nakon tog počinje medijska hajka. I onda izlazi ugovor firme moje supruge s firmom čovjeka koji nešto radi s MOL-om. I taj ugovor nije postojao u vremenu kad sam bio u Vladi. No, opći zaključak je da ja to nisam smio izgovoriti na službenom sastanku u vrijeme arbitraže. I što se na kraju događa, s vremenskim odmakom? Mi gubimo arbitražu, gubimo 4.5 milijardi, slijedi presuda iz Washingtona, po svemu sudeći slična. I gubimo desetak milijardi kuna. Samo zato što me se nije poslušalo. Dakle, priča o mom sukobu interesa nestaje kad smo mi izgubili arbitražu. Zašto kao potpredsjednik Vlade ne bih smio izraziti svoje mišljenje, makar i krivo, o tome što bi bilo više i manje korisno za državu? A pazi, pričalo se ‘mogućem sukobu interesa’ u stavu vijeća. Po toj logici je svatko na ulici ‘mogući ubojica’.

Karamarko se u jednom trenutku kratko osvrnuo i na Milijana Brkića, za kojeg je rekao da je ‘jedan od onih koji me nisu oduševili svojom ulogom’.

O ‘Aferi Soboli’…

– Ona ne postoji. 2002. godine dajem ostavku Stipi Mesiću i s prijateljima osnivam firmu, ‘Soboli’. Radimo sigurnosni konzalting. 2004. vraćam se u funkciji šefa POA-e i izlazim iz firme. I onda kreće tamburanje. U tvrtku ulazi DORH i ne nalaze ništa nezakonito. A tamo mene više ni nema. Javnost misli kako to mediji žele naznačiti. Tu nema nikakve afere.

O tome je li bio suradnik UDBA-e…

– Zbog toga sam i tužio sve te ljude. Jedan je u međuvremenu umro, to je autor mojih ‘biografija’. Manolića su oslobodili optužbe uz argumentaciju da u postupku nije dokazana njegova namjera da mene kleveće. Ne kažu da nisam u pravu, nego samo da on mene ne kleveće. U tom razdoblju mi je oduzeta putovnica i nisam mogao mrdnuti iz zemlje. Toliko o suradnji s UDBA-om.

O Croatia Busu i Miroslavu Kutli…

– To je bio početak 95′ i došao mi je jedan odvjetnik te me pitao imam li hrabrosti procesuirati slučaj. Mali dioničari su bili u procesu protiv šesnaest ljudi, među kojima je prvi bio Miroslav Kutle. Rekao sam da to moram učiniti, imao hrabrosti ili ne. Pozvao sam Fabera i Buterina, rekao da krećemo u ovo. Kutle je i dan danas pravomoćno osuđen upravo zbog tih Gradskih podruma. Imali smo i Croatia Bus, gdje je bio dugotrajni štrajk. Odbio sam zapovijed nadležnih i nismo probijali blokadu bez odluke suda. To je bio kriminal, umjetna dokapitalizacija, fejk, krim policija je korektno odradila svoj posao. To je bio jedan od rijetkih slučaja u kojima se riješio kriminal u pretvorbi i privatizaciji.

O lociranju Gotovine…

– Gotovinu je locirala služba. O tome ne mogu dalje pričati. Danas imamo jako dobre odnose.

O Domagoju Margetiću…

– Tužio sam ga i dobio sud. Ne mislim ništa. Čovjek je rekao da sam švercao plutonij za Al-Qaidu. Što ću misliti?

O HDZ-u i optužbama za ‘zločinačku organizaciju’…

– Devijacija ima, bilo ih je i bit će. Ti ljudi koji rade kriminal imaju ime i prezime, to ne može biti kolektivitet. HDZ je pun poštenih malih ljudi, bez ikakve koristi osim osobne satisfakcije da smo Hrvatsku doveli u slobodu i neovisnost. Ne smatram da je HDZ oštetio hrvatsku državu. Ako želimo opstati, moramo se s devijacijama pozabaviti.

O odbijanju sučeljavanja s Milanovićem i javnim nastupima…

– Imao sam svoju taktiku. Milanović je bio miljenik medija, ja nisam. Njemu je pasao format svađe pred kamerama i zabavljanje publike. Ja sam odlučio ići po terenu. Kroz dvije i pol godine prošli smo 350.000 kilometara i obilazili članstvo. Da bismo pobijedili, moramo mobilizirati HDZ-ovce. Tako se dobivaju izbori. Dobio sam Milanovića pet puta. Vrlo rado bih se s njim sučelio, ali je bila zajednička procjena da je bolje da se to ne radi.

O karijeri obavještajca…

– Mi smo mijenjali zakon u sigurnosno-obavještajnom sustavu. Pokušali smo ga prilagoditi NATO standardima. Funkcionirao sam na menadžerskoj razini, kao koordinator, ne unutar same operative. Snašao sam se relativno dobro, bili smo relativno uspješni uz konkretne akcije. Nažalost, kod nas je latentni problem ‘curenje’ dokumenata. Taj problem smo i riješili – i danas ima onih koji se pozivaju na izbore ‘bliske obavještajnim službama’. Vjerojatno još postoje takvi kanali.

O Crnoj ruži i Željku Malnaru…

– Te biografije su nakaradne i na njima je radio jedan gospodin koji je nedavno preminuo. Recimo, ono šaniranje, nevjerojatno. Pa ja sam prije vojske bio mirni student koji je malo igrao košarku, imao mirno društvo. Crna ruža? To se veže uz Željka Malnara, pokojnog prijatelja kojeg sam uzgred rečeno upoznao tek 1994. Ja sam iz Kozari Boka, on je stara Pešča, ali sam ga do tada viđao samo na televiziji. A ovo za Crnu ružu, crnu magiju… Ma joj.

O stranici ‘Di su pare’ i nadimku ‘Zečina’…

– To sam čuo, nadimak je za pet. Iako nije previše originalno. Neka samo rade dečki, zaključio je na kraju razgovora Tomislav Karamarko.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nadbiskup Hoser: Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom

Objavljeno

na

Objavio

Za uskrsni trobroj Slobodne Dalmacije, na Veliku srijedu u Međugorju novinari Slobodne Dalmacije razgovarali su s Papinim apostolskim vizitatorom, poljskim nadbiskupom u miru, mons. Henrykom Hoserom.

Kršćani su baštinici Mira što ga je uskrsnuli Krist navijestio najprije svojim apostolima kad ih je nakon uskrsnuća pozdravljao riječima “Mir vama”. Taj su Kristov Mir apostoli proširili svijetom sve do naših dana. Međutim, još je apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima napisao: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” Kako današnjem, modernom čovjeku objasniti otajstvo Kristova uskrsnuća i Božjega Mira?

– Otajstvo Kristova uskrsnuća tumači se u kontekstu vjere. Za razliku od apostola, mi nemamo iskustvo Kristova uskrsnuća, iskustvo praznoga groba i mnogobrojnih susreta s Uskrslim. Isus Tomu naziva “nevjernim”: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20, 29) “Objašnjenje” upućeno suvremenome čovjeku bez vjere neće imati učinka.

“U Međugorju je obraćenje povezano sa sakramentom pomirenja i euharistije. Ovdje nalazimo i ulogu Majke Božje u spasenju svijeta”, poručili ste ovih dana na međunarodnoj duhovnoj obnovi za organizatore hodočašća, voditelje centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih za Međugorje. Kako vidite Međugorje u kontekstu drugih Gospinih ukazanja, poput Lurda i Fatime, pa i onoga u Ruandi, gdje ste neko vrijeme bili na službi?

– Riječ je o ukazanjima koja nazivamo privatnima. Treba podsjetiti da postoji samo jedna javna i cjelovita Objava, ona koja nam je dana u Isusu Kristu. Ona je konačna. “Privatna” ukazanja ne spadaju u baštinu vjere. Ona nam pomažu punije živjeti sadržaj te baštine u određenom povijesnom razdoblju, ona ga pojašnjavaju. Navedena ukazanja igraju upravo tu ulogu.

Primjerice u Lurdu se potvrđuje dogma o Marijinu Bezgrješnom začeću koju je Crkva proglasila četiri godine ranije. I tamo kao što to često čini, Marija poziva na molitvu i na obraćenje srca, da živimo svet život.

Propovijedajući na korizmenoj obnovi za župu Međugorje, rekli ste kako je hrvatski identitet, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. “Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je. U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji koje se sastoje od oca, majke i jednoga djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu”, rekli ste u župnoj crkvi sv. Jakova. Nažalost, i Hrvatska, kao i vaša rodna Poljska, sve više su zahvaćeni diktaturom relativizma. Ima li lijeka za našu zapadnu civilizaciju koja samu sebe uništava?

– Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom koje stalno napreduje. Živimo duboku krizu vjere. Ta kriza ljudsko društvo odvaja od njegova Stvoritelja pa ljudi više ne znaju tko su; gube smisao života i sami sebi uskraćuju nadu i ufanje. Sve to prati duboka kriza morala koja u prvom redu pogađa obitelj.

Odlukom pape Frane najprije ste bili poseban izvjestitelj za župu Međugorje, o čemu ste, prema našim informacijama, napisali pozitivno izvješće. Sad ste u još zahtjevnijoj misiji kao vizitator, s većim ovlastima, zaduženi za pastoral i direktno odgovorni Svetoj Stolici. Znači li to da bi Vatikan u skoro vrijeme mogao priznati Međugorje kao svetište?

– Poslanje apostolskog vizitatora je strogo pastoralno. Njegova je uloga da bdije nad time da hodočasnici budu dobro prihvaćeni te da odgovori na njihove duhovne potrebe. Što se navodnih ukazanja tiče, Sveta Stolica dat će svoje mišljenje kad za to dođe vrijeme.

Nedavno, nakon jednog seminara za bračne parove, razgovarao sam s jednim hrvatskim svećenikom koji je bio član Međunarodne mješovite komisije koju je ustanovio papa Benedikt XVI. Gledajući veliki prostor iza crkve na otvorenom, kazao mi je kako bi to bilo idealno mjesto kad jednog dana Papa posjeti Međugorje. Možemo li se tome nadati?

– Uvijek se možemo nadati. Nije riječ o raspoloživom prostoru.

Živite s franjevcima koji još od konca 19. stoljeća vode župu, a od 1981. godinama pastoralno djeluju s milijunima hodočasnika sa svih strana svijeta koji pohode Međugorje. Jesu li vam fratri poslušni, kako je to od međugorskog župnika fra Marinka Šakote nedavno tražio papa Frane?

– Franjevci teže za istim ciljem: služiti hodočasnicima. Oni u to ulažu mnogo truda i angažmana i iskazuju čvrstu volju da surađuju s apostolskim vizitatorom.

Apostolski nuncij u BiH, nadbiskup Luigi Pezzuto, lani je dva puta bio u Međugorju, slavio mise i među inim za Novu godinu istaknuo kako Mariju u ovome svetome mjestu častimo kao Kraljicu Mira. Prije nekoliko dana predvodio je procesiju i svečano misno slavlje na Cvjetnicu. No, za razliku od nuncija Pezzuta, biskupi iz BiH i Hrvatske još su nekako suzdržani glede Međugorja. Kakav je vaš odnos s mjesnim, mostarskim biskupom Ratkom Perićem?

– Nikada ne komentiram svoje odnose s drugim biskupima. Svi mi dijelimo težak teret biskupske službe i to je dovoljno.

Tisuće mladih sa svih strana svijeta sudjeluju s velikim zanosom na molitvenom Festivalu mladih u Međugorju. Što biste istaknuli kao posebno dragocjeno u međugorskoj duhovnosti, što privlači tolike ljude, osobito mlade, da iznova dolaze u ovo mjesto molitve i pomirenja?

– Mnoštvo mladih dolazi u Međugorje, a napose na taj Festival koji je njima posvećen. Što ih privlači? Oni otkrivaju molitvu i klanjanje, što inače ne poznaju. Otkrivaju tijesni kontakt s Božjom riječju i sa snagom te Riječi. Često prvi put u životu mole Križni put. Uče moliti krunicu i razmatrati otajstva. Isto tako otkrivaju univerzalnost Crkve kada susreću sebi slične iz 72 različite zemlje!

Prije nekoliko godina bečki kardinal Christoph Schönborn kazao je, kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismo izbaciti polovicu naših bogoslova, budući da su tolika naša svećenička zvanja posredno ili neposredno povezana s Međugorjem. U Međugorju djeluju i 22 molitvene zajednice. Vaš je mandat da i o njima vodite računa. Osjećaju li se među tim molitvenim zajednicama plodovi Duha Svetoga?

– U međugorskim arhivima brojimo više od 700 svećeničkih i redovničkih zvanja. To je pravi fenomen, a još jedan je taj da su se u proteklih 37 godina razne zajednice nastanile u Međugorju. Tek treba odrediti njihov status i kanonski identitet i na tome se radi.

Kad ste prošle godine nastupili kao apostolski vizitator u govoru za župni blagdan svetog Jakova izrazili ste se: “Mi Međugorčani.” Kako se osjećate u Međugorju i što bi po vašem mišljenju trebalo napraviti kako bi se pastoral podigao na još višu razinu?

– To je veoma široka tema. Dobro se osjećam u svojemu poslanju i nailazim na mnogo dobre volje kod ljudi s kojima radim i koje susrećem. Svaki misionar dostojan toga imena mora se potruditi da se uklopi u dotičnu kulturu. Budući da sam proveo 21 godinu kao misionar u Africi, izazov inkulturacije za mene je nešto što se podrazumijeva. Papa Frane nas poziva da misionarski preobrazimo Crkvu, što ovdje i činimo.

Na Veliki ponedjeljak u strašnom požaru teško je stradala katedrala Notre Dame u Parizu. Kako komentirate te tužne prizore izgaranja jedne od najpoznatijih crkava u svijetu?

– Cijeli svijet je to osjetio kao tragediju, kao šok, jer katedrala Notre-Dame postoji 850 godina, i bila je najpoznatija crkva u Francuskoj, kao i u cijelome svijetu. Bila je to i najposjećenija crkva, 13 milijuna posjetitelja svake godine. To je prvostolna crkva Francuske, ali i simbol Francuske, kršćanske Francuske, simbol Pariza.

Postoje različiti komentari glede ovoga događaja, pa tako neki kažu da je ovaj požar simbol odbacivanja kršćanstva. Rekao bih da se to potvrđuje i u članku koji sam čitao, i dirnulo me to, da je za obnovu katedrale Notre-Dame bilo potrebno 11 milijuna eura, a bila su prikupljena sredstva od samo dva milijuna eura.

Sada je francuski predsjednik izjavio da će u pet godina obaviti rekonstrukciju katedrale i popraviti ovu štetu, a čujemo da se sa svih strana svijeta nude stotine milijuna eura za obnovu katedrale Notre-Dame. Bogu hvala, kamena struktura se održala, ali krov je uništen, a uništene su i druge stvari. Svi mislimo da Notre- Dame treba još živjeti i biti simbol Božje prisutnosti među nama kao i simbol Gospe koja nas vodi Bogu i Nebu.

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

U povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra

Objavljeno

na

Objavio

U poruci u povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao je vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra. Po njemu, to bi za svakoga čovjeka, “koji se ponosi Kristovim imenom”, trebalo biti istodobno “osnovno životno poslanje, glavna zadaća i najviša čast”. Nakon razdoblja korizme, koje je obilježeno odricanjem, postom, molitvom i činjenjem dobrih djela, Uskrs, koji je najvažniji događaj za kršćane, dolazi kao vrijeme u kojemu se u potpunosti ispunjava njihova vjera. Biskup Vukšić ističe kako je taj događaj najvažnija prekretnica.

Oče biskupe, često se može čuti od ljudi, od kojih neki čak i nisu vjernici, da je njihov križ pretežak, da je životni put prepreka s iskušenjima, problemima. Kada usporedite sve okolnosti, imate li dojam da je današnji život ljudi složeniji, problematičniji ili je postalo moderno imati “status” žrtve?

– Nekako je u skladu s ljudskom naravi da se s nelagodom i otporom odnosi prema poteškoćama i problemima, odnosno križevima koje život donosi. Posebice to vrijedi za teške muke i poniženja, kojima su ljudi nerijetko izloženi. Tako je i sam Isus, kao što čitamo u Matejevu i Markovu evanđelju, molio Oca nebeskoga da ga, ako je moguće, mimoiđe nepravedna osuda i strašna smrt. Ali ponekada prepreke, iskušenja i probleme nije moguće izbjeći, osim na način izdaje važnih vjerskih i moralnih načela, naravnoga zakona, braće i sestara i njihovih prava i dostojanstva ili čak Boga samoga. A gledano na Isusov način, ono “ako je moguće”, u njegovu slučaju i u konkretnoj situaciji, značilo je: nije moguće izbjeći jer bi to bila izdaja!

Današnji ljudi često imaju mnogo stvarnih problema, kao što su, primjerice, nedostatak sigurnoga posla, primanja i stana, ugrožavanje drugih ljudskih prava i dostojanstva itd. No nisu rijetke situacije kada problemi nastaju i zbog nerealnih očekivanja i želja koje netko sebi zadaje, a nisu ostvarive. To je fenomen koji, za razliku od nekih prošlih vremena, možda pojačano obilježava suvremenoga čovjeka. I jedni i drugi mnogo trpe: oni prvi zaista su žrtve stvarne nepravde, koja mora biti ispravljena, a ovi drugi su žrtve ponajprije svojih projekcija bez pokrića i trebaju se psihološki vratiti u realni svijet. No, da bi to uspjeli, i jednima i drugima treba pomoći. To je kršćanska obveza.

Koliko je, pak govoreći s duhovne strane, za kršćane važna ta simbolika križnog puta i kalvarije?

– O Isusovu križnom putu i kalvariji često se govori samo kroz teme nepravedne osude, strašne patnje i smrti. Međutim, od svega toga mnogo je važniji Isusov stav vjernosti volji Božjoj, obvezi da ispuni svoje poslanje i njegova poruka da vjernost treba biti osnovna oznaka svih koji se diče njegovim imenom. Isus je vjeran nepravdi usprkos, patnji usprkos, pa čak i smrti usprkos. Za njega su nepravde, patnje i smrt nešto što nije htio ni mogao izbjeći jer je htio ostati vjeran. Njegova vjernost patnji usprkos, a ne patnja sama po sebi, događaj je i razlog otkupljenja ljudi. U tomu je sav sadržaj, sva simbolika i poruka Isusova križnoga puta i kalvarije. Vjernost! Velik je to ideal. Božanski. I, priznajemo ponizno, jedva nama dostižan.

U korizmi se vjernici imaju običaj “odricati” materijalnog pa je širok raspon tih poteza. Jedan kolega nedavno mi se u razgovoru “ispovjedio” kako nema običaj odricati se materijalnog, a istodobno nastoji biti bolji čovjek i pomaže drugima. Je li to smisao ovog razdoblja svojevrsnog pročišćavanja?

– Odricanje i post jesu oblici kršćanske solidarnosti s Kristom koji je postio, odricao se i patio. I, kao u mnogim drugim stvarima, i u tomu svi imamo slabe točke i trenutke. Zato neka na postavljeno pitanje odgovore riječi Petra Krizologa, sveca iz 5. stoljeća i jednoga od nadarovitijih propovjednika cijele povijesti Crkve. Neka one budu poticaj i meni, i vama, i vašemu prijatelju. I svima koji će ovo čitati! A Krizolog, što u prijevodu znači Zlatorječivi, kako su ga prozvali, pisao je ovako: “Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je, naime, molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, nek’ je i milosrdan. […]

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onako i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva, dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas. […]

Nitko, naime, nije toliki siromah da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. […]

Ti što postiš, tvoja njiva posti ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.”

Uskrs je i ove godine za brojne katolike, od kojih je najveći broj Hrvata, jako izazovan. Zašto je ovaj događaj važan u životima ljudi, vjernika?

– Uskrs je važan za sve ljude jer je na taj dan, po uskrsnuću Isusova ljudskoga tijela, započeo vječni život čovjeka. Isus je upravo po tomu postao “prvina usnulih”, kao što poučava Sveto pismo. Prvi od nas. Prvi od svih umrlih. On je prvi čovjek koji je uskrsnuo. Po tomu je ujedno i razlog naše nade, koju ispovijedamo u članku vjere kada kažemo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. To jest, svoga tijela i svoj život vječni. Uskrsnuli Krist naša je nada koja razveseljava naše dane. A budući da je upravo nada na mnogo strana skoro protjerana iz svakodnevice bh. društva, mi kršćani smo prvi pozvani biti svjedoci nade. Sada i ovdje! Stoga je upravo u tomu i posebna društvena aktualnost ovogodišnjeg Uskrsa.

Značajan broj ljudi pomišlja o odlasku iz svoje domovine. Nedavno ste, govoreći o ovoj problematici, rekli kako je važno zajamčiti dostojanstvo rada, poštene plaće, poštovanje. Imate li dojam da se ipak polako čuju takve riječi?

– Pravo na rad, na pravednu plaću, na majčinstvo, na obitelj i dostojan život među osnovnim su ljudskim pravima. I tko ih ne poštuje ili ih krši, čini velik grijeh. Posebice to vrijedi za one koji su dužni stvarati okvire i uvjete za gospodarski razvitak, a ne čine dovoljno, i za poslodavce koji na razne načine zakidaju i ponižavaju radnike. Takvo ponašanje nije samo prekršaj zakona nego, prema kršćanskom nauku, istodobno i težak grijeh. Da, o tomu sam više puta do sada govorio, pisao i propovijedao. I moramo to ponavljati jer, osim sposobnosti i stručnosti bez kojih se ni jedno društvo ne može razvijati, društveni moral i odgovornost su još više jamstvo poštivanja radničkih prava i općenito napretka. Jer bez socijalnoga morala i odgovornosti svako društvo postaje divlje.

Iznijeli ste nedavno i podatke o odlasku Hrvata katolika iz BiH u prošloj godini, a zanimljivo je da je taj trend u 2018. godini značajno usporen u odnosu na prijašnje godine. Što mislite da je u pitanju?

– Trebalo bi provesti ozbiljna znanstvena istraživanja da bi se ponudio pouzdan odgovor na pitanje je li val iseljavanja doživio svoj vrhunac ili nije. A u očekivanju toga može se samo pretpostavljati. Ako jest, možda je to zato što se polako osjećaju utjecaji investicija i napretka. Dao Bog! Bilo bi dobro da je to zbog stvarnoga gospodarskog napretka, ali bojim se kako je to još više zato što je u proteklom razdoblju uglavnom već otišao najveći broj onih koji su to namjeravali i uspjeli. Isto tako, tek će se vidjeti što će značiti liberalizacija dobivanja radnih dozvola, koja se najavljuje u nekim državama zapadne Europe i hoće li ona izazvati novi val iseljavanja.

Kod nas ljudi odlaze na Zapad zbog novca i neizvjesnosti. A nedavno je upravo Sveti Otac na pitanje: “Koja je najveća prijetnja miru u svijetu” odgovorio kako je to novac. Zašto je to tako i kako vi to komentirate?

– Jasno je da Papa, kada je to kazao, nije mislio na sirotinju, koja nema sredstava ni za osnovne potrebe ili koja se bori za golo preživljavanje. Takvima je novac zaista velik problem, ako već želimo govoriti u tim terminima, jer ga nemaju. No oni kao takvi ne mogu biti prijetnja miru. Međutim, osim u obliku nedostatka, novac može biti problem također u obliku raskalašenoga preobilja i još veće gramzivosti moćnika, što zaista jest prijetnja miru. I nedvojbeno je da je Sveti Otac mislio na takve ljude i države, na njihova politička i psihološka stanja, koji su nezasitni u svojoj gramzivosti i sami time vrlo opasni.

Bh. realnost je neprestana borba za dominaciju, prevlast. Stječe se dojam kako se neka vrsta rata nastavlja samo u političkim rukavicama. Kako izaći iz toga začaranog kruga dominacije, koja je na ovim prostorima često vodila u kaos, pa čak i ratove?

– Osim materijalne gramzivosti, postoje i mnogi drugi njezini oblici. A kad smo kod teme dominacije, ona je utjelovljenje gramzivosti, prije svega u obliku uzurpacije, prisvajanja ili sprječavanja tuđih prava i nadležnosti, što je jedan od najgorih mogućih oblika diskriminacije. A izlaz iz te situacije, gdje god se događa, treba tražiti u demokratskom donošenju pravednih zakona, koji će na pravedan način i cjelovito regulirati materiju prava pojedinih ljudi, nadležnosti državnih ustanova i položaj svakoga naroda i drugih sastavnica društva. I još više je rješenje dominacije u dosljednoj primjeni takvih zakona.

Katolička crkva imala je nedavno u Vatikanu konferenciju posvećenu pedofiliji u svojim redovima te se tome žestoko usprotivila i podržala progon. Još nema konkretnih detalja, osim novinskih napisa. Kakva su vaša očekivanja u tome smislu?

– Za zlo pedofilije ne smije biti mjesta nigdje, a posebice nikada među crkvenim osobama. Ono mora biti energično spriječeno i zakonom još više sankcionirano, a počinitelji takvih zlodjela, kad im se ona dokažu, jer su delinkventi, moraju biti kažnjeni kako zakon propisuje. I veliko je pitanje jesu li počinitelji takvih zlodjela uopće psihički normalni. A sve njihove žrtve, naravno, trebaju imati svu solidarnost i zaštitu.

Nedavno je izgorjela jedna od najljepših crkava na svijetu, katedrala Notre-Dame, što je privuklo golemu pozornost. Neki, čak i u hrvatskome narodu, pak su se radovali što se to dogodilo. Prije izvjesnog vremena gledao sam demoliranje druge crkve Saint-Jacques u Abbevillu, isto u Francuskoj. No zbog toga nije bilo nikakve pompe, prevelika žaljenja… Kako to komentirate, jesmo li licemjeri?

– Nažalost, posljednjih desetljeća izgorjele su, razrušene ili na drukčiji način uništene brojne crkve po svijetu. Neke još starije, a možda spomenički i vrjednije od Notre-Damea. A i kada je bilo reakcija, imao se dojam kako se više žalilo za njima kao spomenicima kulture negoli za crkvama kao molitvenim prostorima. Nekako slično bilo je i ovaj put: mediji i javne osobe mnogo su više žalili što je u Parizu izgorio vrlo važan spomenik kulture negoli što je crkva teško oštećena. To je zato što u tom sekulariziranom svijetu, koji često živi kao da Boga nema, molitveni prostor mnogima nije ni potreban, ali im je draga spomenička kultura i drugi oblici kulture koji se nalaze u crkvama. To je više nekakva ideologija negoli licemjerje. Zapravo, to je opasan i neprihvatljiv ideološki pokušaj da se Crkvu reducira na kulturnu ustanovu, a njezine ustanove i građevine predstavlja kao vrijedne muzeje vlastite prošlosti.

Oni, pak, koji se raduju kad gori neka crkva ili bilo koja druga bogomolja, očito su nastrani ideološki piromani, sekularni ili neki drugi fundamentalisti. Na takve čine i riječi očito ih pokreće mržnja. No, mi kršćani ne smijemo uzvraćati na njihov način, već raditi i moliti za njihovo obraćenje. Kao Isus, koji je i za njih uskrsnuo, a koji je za svoje progonitelje molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (ZK/VečernjiList)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari