Pratite nas

Komentar

KARAMARKO vs MILANOVIĆ 6:0

Objavljeno

na

Gospodin Tomislav Karamarko pobijedio je druga Zorana Milanovića 5:0, na svim dosadašnjim održanim izborima u vrijeme vlastodržja slučajnog premjera, slučajne države sa slučajnim hrvatskim narodom.

[ad id=”93788″]

Ipak, ona šesta pobjeda je najslađa! Tomislav Karamarko danas punom parom sastavlja novu Hrvatsku vladu, stvorio je parlamentarnu većinu u Hrvatskom državnom saboru, dok drug Milanović pakira krpice, laže više no što je do sada lagao, ako je to uopće moguće. Laž sama po sebi nije tako neobična pojava u političara, ali kad laž postane bolesna i opsesivna onda to postaje stvar psihološke i sociološke analize.

Drug Milanović, u hrvatsko-srpsko-jugoslavenskoj Vladi, okružio se patološkim lažljivcima iz akademije laži srpskog prvaka svijeta u laganju Dobrice Čosića. Fasciniran svojim drugarima, njihovom lakoćom laganja, jednostavno nije mogao pobjeći od one poznate, „s kim si takav si“! I ponovo kažem, laž nije tako neobična pojava, ali kad lažeš štetočinski, kad orkestrirano lažeš na štetu svoje Domovine onda se to zove veleizdajnička laž. Zbog toga je uostalom „Hrvatsko nacionalno etičko sudište“, s punim pravom i s mnoštvom argumenata i osudilo druga Milanovića za veleizdaju, stavljajući ga tako uz bok jednog od 10 najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva, uz bok druga Tita. Pa zar Dobrica Čosić nije također učenik i sljedbenik istog zločinačkog demagoga.

Hrvatski narod s pravom od gospodina Karamarka priželjkuje i sedmu pobjedu u ovoj sjanoj pobjedničkoj nizanki. Karamarko ima povijesnu priliku svoja obećanja pretvoriti u djelo, a da je on za to sposoban dokazao je svojom ljudskom veličinom prepuštajući ulogu mandatara g .Timu Oreškoviću.

Naravno, rijeć je o LUSTRACIJI, a malo je mojih tekstova koji zaobilaze tu čarobnu rijeć. Dok je Predsjednica simboličnim izbacivanjem Tita s Pantovćaka šaljući ga u podrume muzejskih prostora napravila prvi korak, Karamarko ima šansu napraviti puno veći i značajniji korak za svjetliju budućnost Hrvatske. LUSTRACIJA, bezbolno mora započeti u novoj Hrvatskoj vladi, sada, odmah, a Hrvatice i Hrvati s pravom to traže. Dakle, ne će se raditi o lovu na vještice, ako Karamarko, koji ipak dominantno utječe na razvoj događaja, u Hrvatsku vladu delegira sposobne mlade ljude koji nikada nisu imali bilo kakav doticaj s komunističkim režimom SKH-SDP-a, niti su bilo kada svojim postupcima naštetili Hrvatskoj. Ne će se raditi niti o prebrojavanju krvnih zrnaca, ako nova Vlada bude sastavljena prema načelima nacionalnog reciprociteta, ne će se raditi ni o revanšizmu, ako sve sastojnice nove vlasti budu „očišćene“ od dokazano nesposobnih kadrova bez obzira iz koje nacije dolazili.

Ne može se i ne smije se dogoditi da Ostoja Ranković-Pendrek bude predsjednik saborskog odbora za nacionalnu sigurnost, ne smije se i ne može dogoditi da Vesna Pusić i dalje preko grbače poreznih obveznika u Hrvatskoj nesmetano lobira za mjesto generalne „spremačice“ u UN-u! Predsjednica, Karamarko i Orešković imaju potpuno legitimno, izborno pravo birati svoj tim prema načelima kompetencija i prema načelima koja su zapisana u rezoluciji 1481 EK, koja govori o osudi komunističkog totalitarizma i osudi sljedbenika te zločinačke ideologije. Ali čak se ne treba oslanjati ni na tu ideologiju, jer sve se može elegantno riješiti kroz kompetencije, životopise, iliti „dosijee“ kako to Karamarko „šaljivo“ kaže.

Čini mi se i to priželjkujem, da onima koji su do sada namjerno rastakali našu dragu Domovinu više ništa ne će biti šaljivo, ako se Karamarko bude držao obećanog.

Lustracijski princip kod sastava Vlade, Hrvatskog državnog sabora, rukovoditelja javnih poduzeća, rukovoditelja porezne uprave, vrha pravosuđa, policije, lustracijski princip u HRT-šupi, može se primjenii odmah bez zakona o lustraciji, bez lova na vještice. Jednostavno, nesposposobne van sposobne unutra, što radi svaka vlast koja dobije izbore poslije mandata najgore Vlade u povijesti neke zemlje. Mislim, za taj logičan posao ne treba imati ni previše hrabrosti. Treba imati puno više pameti i pobijediti one struje koje se tome protive, a ima ih na sve strane, čak i u vlastitim redovima. Kad se lustracijsko princip pokaže djelotvornim alatom za boljitak naše Domovine ne će biti teško kroz izvjesno vrijeme donijeti i zakon o lustraciji cijelog društva i javnog prostora.

Sve pobjede koje je Karamarko do sada izvojevao sa svojim domoljubnim timom pasti će u vodu ukoliko ne dobije ovaj posljednji, epski boj za našu Domovinu. Sve pobjede vrlo brzo se mogu pretvoriti u bolne poraze za cijelu naciju ukoliko nova vlast dozvoli „vladarima“ da i dalje vladaju, dok Banske dvore i Pantovćak pod kontrolom samo nominalno drže domoljubi.

Ako Karamarko ne zna gdje su neuralgične točke hrvatske propasti na koje treba obratiti posebnu pažnju, onda to ne zna nitko. Uvjeren sam, baš zbog tog znanja, zbog tog profesionalnog iskustva donešenog iz svih „vukojebina“ hrvatskih politika, Karamarko je i izabran za predjednika HDZ-a. Izabran je čovjek koji zna i mora napraviti reda uz svekoliku pomoć i znanje gospodina Brkića, odanog domoljuba i još boljeg i poštenijeg hrvatskog branitelja. Ta sinergija domoljublja i braniteljske žrtve u životopisima ovih političkih lidera treba biti garancija kako će se predizborna obećenja glede lustracijei ostvariti. Kad sam spomenuo tim Karamarko-Brkić nisam to učinio slućajno, jer neprijateljske medijske „crvene brigade“ trenutno čine sve kako bi razbili taj pobjednički tandem. Oni obično razbijaju najsposobnije, jer najsposobniji su za njih rak rana i nepodnošljiva činjenica.

Sa sposobnim ljudima koji su stvarali ovu zemlju, s braniteljima koji su branili i obranili Hrvatsku oni se rugaju, nazivaju nas ognjištarima, fašistima, ustašama, klerofašistima, ruljom, uspoređuju ljude s Eichmanom, domove za nezbrinutu djecu uspoređuju s Jasenovcem, na robiju trpaju branitelje, od robije spašavaju udbaše, biskupe nazivaju crnomantijašima. I sve to radili su dok je Hrvatska nezaustavljivo ekonomski tonula u ponor bez dna. Nevjerojatno ali istinito!

Hrvatski narod više ne želi gledati hrvatko-srpsko-jugoslavensku vladu! Ne želimo gledati čak ni njihov odlazak, ne želimo se čak ni veseliti njihovom odlasku, jer oni nisu zaslužili baš nikakve emocije, oni ne zaslužuju ni psovke ni osudu, oni su bili slučajna Vlada koja je namjerno uništavala Hrvatsku. Osobno, ne želim čak komentirati ni Milanoviće posljednji „show“ kod Ace bombardera, jer besmisao ne možeš smisleno ni komentirati.

Kazimir Mikašek-Kazo/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

SPC nije vjerska, nego politička ustanova

Objavljeno

na

Objavio

Vijest kaže kako je srbijanski predsjednik Vučić i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike za razgovore s Albancima, ali ni oporba ni SPC ni veći dio srpskog naroda ne pristaje ni na kakve kompromise.

Kad god je riječ o najvažnijim i najosjetljivijim nacionalnim temama s najviše se pozornosti sluša glas Srpske pravoslavne crkve, pa bi neobaviješten promatrač mogao pomisliti da je Srbija izrazito religiozna nacija.

No vjerska odanost Crkvi u narodu gotovo je zanemariva u usporedbi s političkom moći te kultne institucije koja je odigrala sramotnu huškaču ulogu i u agresiji na Hrvatsku.

Beogradski list “Blic” u deset je gradova proveo istraživanje prema kojem “tek svaki sedmi vernik kaže da u crkvu ide redovno, a isti je broj onih koji uopšte ne idu u Božji hram”.

A Arsenije Arsenijević, starješina Vaznesenjske crkve u Beogradu, na čijem području ima 20.000 ljudi, kaže da na nedjeljno bogoslužje dođe oko 200 ljudi, dakle, svaki stoti stanovnik.

I odbijanje suradnje s Vučićem u razgovorima s Kosovom pokazuje staru istinu – Srpska pravoslavna crkva u kojoj vjernika gotovo i nema nije vjerska nego politička ustanova.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Crna Gora je shvatila što je SPC, ali ne i Hrvatska

 

 

Bujica objavila fotografiju: Patrijarh SPC Irinej s četnicima u okupiranom Žitniću kod Drniša!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari