Pratite nas

Kolumne

KARAMARKOV DUH PUŠTEN JE IZ BOCE

Objavljeno

na

Jedna, naoko benigna kaznena prijava za klevetu protiv tuženika Bože Petrova i Mire Bulja, tužitelja Tomislava Karamarka, potresla je hrvatsku političku javnost, a kako se stvari razvijaju mogla bi izazvati potrese u političkom vrhu Hrvatske s kobnim posljedicama za Hrvatsku vladu na njenom samom početku ozbiljnog rada.

Hrvatski sabor pretvoren je u psihijatrijsku kliniku predsjednika Sabora, a sramotne slike i tonovi kojima smo svjedočili, samo su vrh sante leda dobro planiranog i osmišljenog performansa majstora obmane, demagogije i populizma, na čelu sa  smiješnim, intelektualno podkapacitiranim glumcima koje netko instruira i debelo plaća.

Izmišljena afera „Konzultantica“ i politički dirigirana presuda Karamarku za „potencijalni sukob interesa“ u ime „Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa“ bile su finale  bjesomučnog, višegodišnjeg medijsko-političkog zločina i progona jednog političara i njegove obitelji po dobro uhodanom receptu kakvom smo svjedočili u slučaju Sanader, kao i u mnogim drugim slučajevima.

Najupečativlji primjer takve smišljene harange primjer je bivšeg ministra Rončevića u aferi „kamioni“ u kojoj je on nakon užasnog sramoćenja na kraju oslobođen svih optužbi. Trebamo li se sjetiti ministra Heraka koji je nevin odležao 4 godine u mentalno komunističkom  kazamatu?

Pogrom i medijski linč Milana Bandića traje i dan danas, a za vrijeme nadolazeće predizborne kampanje za gradonačelnika grada Zagreba te rabote će se samo multiciplirati.

Tomislav Karamarko, za razliku od navedenih bivših i sadašnjih državnih dužnosnika nikada pred sobom nije imao ni pravomoćnu optužnicu, nikada nije bio ni dan u istražnom zatvoru, nikada nije službeno ni optužen ni oslobođen za bilo koje, pa i najmanje kazneno djelo.

Nije nikada pravomoćno optužen ni za krivo parkiranje bicikla. U aferi „Soboli“ u dva navrata je oslobođen svake sumnje od mogućeg sukoba interesa, od istog onog povjerenstva koje mu je politički presudilo u aferi „konzultantica“.

Ako poštujemo osnovni postulat uređene pravne države o presumpciji nevinosti, ako smo imalo pravedni i pošteni možemo zaključiti jedino ono što se može zaključiti. Karamarko je pravno potpuno čist!

U trenutku kada je Božo Petrov, potpredsjednik Oreškovićeve Vlade na stol dobio „aferu konzultantica“ shvatio je da je to taj zlatni ubojiti metak kojega će opaliti Karamarku u glavu. Već tada su na valu kmerskih tiskovina od glavešina Mosta, „gusara s Neretve i čistača alkarskih štala“, kako ih neki od milja nazivaju, počele optužbe za kriminal i veleizdaju Tomislava Karamarka bez ijednog valjanog dokaza.

Poštenje, čast, obitelj, presumpcija nevinosti, potpuno su marginalizirani pojmovi u nezajažljivoj želji srušiti  političkog lidera, oslabiti HDZ i na uštrb toga ojačati svoju političku poziciju na opsesivnoj političkoj platformi rušenja političkog bipolarizma u Hrvatskoj.

I tada, a i danas, politička platforma Mosta bila je i ostala ista, javno je komunicirana više puta, a sve se svodi na njihovu ideju da s političke scene moraju nestati HDZ i SDP! A tada, kada bi se to dogodilo, ostali bi oni, ti bogomdani spasitelji Hrvatske i jedini vjerodostojni tumači političkih istina. Kakve su to političke istine  i kako ih je Most tumačio svjedočili smo u bjesomučnim i suludim manipulativnim pregovorima Mosta sa SDP-om, pa onda sa HDZ-om, a sve to bilo je garnirano ovjerenim javnobilježničkim dokumentom i notornom idejom o „tripartitnoj“ vlasti!?

U trenutku kada su shvatili da su Hrvatsku svojim pregovorima pretvorili u psihijatrijsku kliniku Bože Petrova, kada su shvatili da gube potporu svog biračkog tijela, kada su im mediji okrenuli leđa, naprasito prekidaju pregovore sa SDP-om i kršeći načela javnobilježničkog dokumenta licemjerno ulaze u „partnerski“ odnos sa HDZ-om s ciljem da taj isti HDZ rušenjem Tomislava Karamarka oslabe i devastiraju ucjenjivački zauzimajući osnovne poluge vladanja.

U svemu tome imali su obilatu pomoć udbaškog paraobavještajnog sustava  i Tihomira Oreškovića koji se borio za svoj vlastiti politički identitet.

Lako je biti general poslije bitke, ali danas je potpuno razvidno da je Tomislav Karamarko, uz jednoglasnu potporu svog nacionalnog vijeća, središnjeg odbora  i predsjedništva HDZ-a, napravio katastrofalnu  pogrješku što je uopće dozvolio dolazak Oreškovića ustupivši mu svoje legitimno zasluženo mjesto mandatara kao relativnog izbornog pobjednika.

Karamarko je nakon tog ustupka koji je u potpunoj suprotnosti s njegovim izbornim legitimitetom, proglašen nacionalnim herojem, a zapravo je potpisao svoj politički kraj i smrtnu presudu.

Da je kojim slučajem nakon što je Most izbačen iz pregovora s Milanovićem Karamarko politički odlučio ići na nove izbore ne dozvolivši bezočne ucjene rasprodajom najvažnijih državnih resora i poluga vlasti, dobili bi tehničku prijelaznu Vladu, a promjenom retorike, korekcijom na izbornim listama, i poboljšanom izbornom taktikom Karamarko bi bez ikakve sumnje osvojio još jednom izbore i to uvjerljivo, jer Most bi zbog svojih psihijatrijsko-vaginalnih manipulacija hrvatskom nacijom praktički nestao s političke scene! Most  bi izgubio glasače koji su istini za volju u ogromnoj većini uvijek bili HDZ-ovi glasači.

Ne sjećam se kada sam se u svom analitičkom stažu naslušao više demagogije i laži kao što je to bilo u slučaju velikog intervjua Tihomira Dujmovića s Božom Petrovom. Kada bih secirao svaku Božinu demagošku i neistinitu misao vjerojatno bi završio na njegovoj psihijatriji pa ću se s toga skoncentrirati na ono što je goruće pitanje koje bi moglo uzdrmati temelje ove vlasti i države.

Tko je koga brifirao? Kaže Božo da je njega brifirao odvjetnički tim na čelu s Lukom Mišetićem i da je on iz tog brifinga zaključio kako Hrvatska ima dobre izglede dobiti arbitražni spor s MOL-om, iz čega proizlazi zaključak da je onaj tko tu uspješnu arbitražu želi zaustaviti i predlaže drugačiji model pregovora nacionalni veleizdajnik i kriminalac!

Ovaj veleumni psihijatrijski zaključak ima samo jednu manu!? Odvjetnički tim u ovom arbitražnom sporu brifirao je i Tomislava Karamarka, brifirao je javno i čitavu pismenu hrvatsku javnost i u tom brifingu, 41% za Hrvatsku i 59% za Mađarsku, svakog imalo pametnog Hrvata i Hrvaticu je bez ikakve sumnje upozorio kako postoji velika mogućnost za gubitak tog spora.

Štoviše, za one koji znaju kako funkcioniraju odvjetnici, bilo je razvidno da Mišetić pere ruke i da su izgledi za dobivanje tog spora daleko manji nego što ih je sam Mišetić javno obznanio. Jer da je Mišetić rekao pravu istinu, da je rekao da zapravo nemamo nikakve šanse dobiti spor, doveo bi u pitanje i svoj odvjetnički kredibilitet, a samim time doveo bi u pitanje i ogroman honorar koji mu je u džepove utrpala Milanovićeva Vlada.

Sada se nameće jedno logično pitanje? Je li Milanović pokrenuo taj arbitražni postupak zato da ga Hrvatska dobije ili zato da ga namjerno izgubi kako bi mogao zbog tog gubitka teško optužiti HDZ radi Sanaderovog navodnog primanja mita i  ostaviti mu stravičan kostur iz ormara koji danas zlokobno pleše političkom scenom u Hrvatskoj.

Upravo se takvi napadi danas događaju s ljevice koja uslijed vlastite amnezije potpuno zaboravlja da je u cijelom procesu postojala znakovita 2003. godina kao „istočni grijeh“ INA-e, kako je to vrhunski obrazložio prof. Slaven Letica!

Tko je tu onda kriminalac ili veleizdajnik nacinalnih interesa? Milanović koji je pokrenuo taj spor ne učinivši ništa da ga dobijemo osim što je natrpao Mišetićeve džepove, Petrov koji je unatoč lošim prognozama taj spor proglasio dobitničkim ili Tomislav Karamarko koji je taj spor realno procijenio potencijalno gubitničkim?

Zašto je Božo Petrov taj spor suludo proglasio dobitničkim unatoč upozoravajućeg brifinga odvjetničkog tima? Odgovor je jednostavan! Da je kojim slučajem Božo Petrov pravilno iščitao brifing odvjetničkog tima, onako kako ga je analizirao Tomislav Karamarko, a konačan gubitak tog spora Karamarku daje za pravo, onda ne bi mogao rušiti Tomislava Karamarka izmišljenom aferom „konzultantica“ koja mu je bila na stolu kao krunski dokaz Karamarkove veleizdaje.

Da su kojim slučajem Orešković i Petrov dali barem djelomično za pravo Karamarkovom prijedlogu, koji je u suštini govorio o obostranom odustanku od obadvije arbitraže, koji je govorio o prijateljskim pregovorima sa prijateljskom Mađarskom, izgubili bi aferu „konzultantica“ kao dobro osmišljen političko-medijski zločin i alat za rušenje Karamarka, njegovih politika i politika HDZ-a pod njegovim vodstvom.

Radi svojih sebičnih, partitokratskih interesa, Most, Božo i Orešković zatvorili su oči pred važnim nacionalnim interesima, izgubili smo arbitražu, a jedini fokus im je bio odrubiti glavu Tomislavu Karamarku, oslabiti HDZ i u toj raboti nisu birali sredstva.

Ako je tako, tko je tu onda veleizdajnik hrvatskih nacionalnih interesa?

Tomislav Karamarko u svojoj političkoj karijeri nikada nije imao državničke izvršne ovlasti donositi bilo kakve štetne ili korisne odluke za Republiku Hrvatsku, a osobito nije imao ovlasti u slučajevima prodaje dijela INA-e!

Oni politički i intelektualno podkapacitirani nepismenjaci koji Karamarka kao ravnatelja POA-e i SOA-e stavljaju u kontekst veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa nemaju blage veze koje su ovlasti tih obavještajnih agencija.

Bulj o tome ne zna ništa kao što ne zna ništa o cjelokupnosti svog ogromnog intelektualnog neznanja kojim žari i pali u Hrvatskom saboru obmanjujući Hrvatsku javnost.

SOA i POA postoje zbog toga da provode državnu politiku, nemaju nikakve ovlasti podizati optužnice i ovlasti su im svedene na prikupljanje obavještajnih podataka koje su dužni proslijediti nadležnim državnim službama, koje nakon toga odlučuju kako će djelovati.

Bulj  ne zna da ne zna i to je najveća tragedija jednog saborskog zastupnika! Miro Bulj, častan branitelj i nečastan prekupac braniteljskog stana, ima ponovo priliku biti častan branitelj i stati u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa.

Tu šansu dao mu je Tomislav Karamarko koji ga poziva na sud dokazati svoje tvrdnje i time učiniti veliku korist našoj Domovini.

Umjesto što Bulj demagoški traži  skidanje  saborskog imuniteta, neka kao častan branitelj podnese  ostavku na mjesto saborskog zastupnika, neka se riješi saborskog imuniteta, neka se riješi te bijedne saborske plaće i drugih beneficija i na sudu uz dokaze prokaže Karamarka kriminalca i veleizdajnika nacionalnih interesa čime bi učinio nemjerljivu korist Hrvatskoj u ovom eksplozivnom slučaju oko INE i MOL-a. Isto se odnosi i na psihijatra Božu Petrova!

Budite ljudi, dajte ostavke i pojavite se na sudu na kojemu će vas sigurno zaštititi vaš ministar pravosuđa gospodin Šprlje i osigurati vam pošteno suđenje.

Hrvatski sabor pretvorio se u festival neznanja, demagogije i populizma. Predvodnici te nove saborske kvazi demokracije su Pernar, Sinčić, Bunjac i Bulj koji su svojim neznanjem neprijateljski preuzeli Hrvatski sabor. Pernar i njegova ekipa „izbavitelja Hrvatske“, hrane se na izvorima „relevantnih“ informacija koje ne dobivaju od nikog drugog doli od notornog plaćenika  Domagoja Margetića.

To je onaj lik koji je na srpskoj tv postaji monstruozno oblatio generala Gotovinu, Franju Tuđmana, branitelje i Domovinski rat tako da je i Savo Štrbac, sudionik te iste emisije ostao njem. To što je izrekao veleizdajnik u toj emisiji ne može smisliti ni Goebbels ni Ranković ni Dobrica Čosić! Domagoj Margetić je Pernarov vjerodostojan informator i duhovni guru.

Dok Pernar urla u Saboru optužujući HDZ, akademika Reinera i Karamarka najtežim uvrjedama bez ijednog dokaza, dok insinuira da je Karamarko odgovoran za premlaćivanje Margetića i neke nepoznate zviždačice, Most šuti ili se potiho smješkaju Pernarovim perverzijama u čemu prednjači  Božo Petrov. Samo ta činjenica uz brojna svjedočenja insajdera govori nam da je Pernar zapravo glasnogovornik Mosta.

Iz relevantnih izvora doznajemo da Most redovito čestita Pernaru na njegovim eskapadama, a iz još relevantnijih insajderskih izvora doznajemo da Most Plenkovićev HDZ prezire više no što je prezirao Karamarkov HDZ. Uostalom, više puta javno su komunicirali da se dolaskom Andreja Plenkovića u omraženom HDZ-u nije ništa promijenilo.

Naprotiv, tvrde oni, promijenilo se još nagore povratkom na važna savjetnička mjesta Šeksa i navodnih aktera pljačke u privatizaciji Hrvatske. Most i dalje vodi politiku rušenja HDZ-a, a Pernar govori ono što Most misli!

U toj sinergiji Pernara i Mosta vodi se bitka za sramoćenje HDZ-a, vodi se bitka za raskol HDZ-ovog biračkog tijela, jer i jedni i drugi u budućnosti računaju upravo na obeshrabreno HDZ-ovo biračko tijelo kojemu ovakvom besprizornom demagogijom, potpomognuti kmerskim medijima svakodnevno  ispiru mozak.

Pernar je i glasnogovornik SDP-a, osobito zastupnika Marasa  i već je postala indikativna i tragikomična ta njihova genderističko-politička bliskost!?

Poštovanom akademiku Željku Reineru dajem potpuno za pravo u slučaju deložacije demagoga iz sabornice, jer postupio je u skladu sa slovom i duhom Poslovnika sabora i svaka drugačija odluka bila bi kukavička kapitulacija pred demagozima i organizatorima dobro osmišljenog performansa.

Pernara bi iz sabornice trebalo iznijeti svaki dan ako prekrši odredbe poslovnika i nakon pet izbacivanja to hrvatskoj javnosti više ne bi bila vijest. Napadi na Željka Reinera „post festum“ dio su strategije blaćenje Karamarka i atak su na onaj dio HDZ-ovog biračko tijela koje Karamarko još uvijek ima u svom „džepu“. Napadi na Željka Reinera događaju se upravo zbog toga što je on bio Karamarkov predsjednik „Hrvatskog državnog sabora“!

U ludilu tog „povijesnog“ dana u Hrvatskom saboru jedina svijetla točka bio je predsjednik kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić koji je prvi HDZ-ovac nakon rušenja Karamarka stao u obranu njegovog ljudskog dostojanstva i u obranu dostojanstva Karamarkove obitelji.

Tomislav Karamarko primio je na sebe sve batine namijenjene HDZ-u, stoički je to podnio radi HDZ-a i Hrvatske, odstupio je sa svih funkcija, povukao se u tišinu i nikada nije planirao osvetnički pohod protiv svoje vlastite stranke, nikada nije dao ni jednu obranašku ni negativnu izjavu i ostao je lojalan Domovini, lojalan i običan član svoje matične stranke.

Njegovi prigodni kratki javni istupi uvijek su bili domoljubni i afirmativni bez ikakve samo promocije i potpuno je ispravno postupio što je potpuno ignorirao svoje znane i neznane neprijatelje!

Karamarkov duh pušten je iz boce ponovo sa istim razlozima! Cilj je sramoćenje i slabljenje HDZ-a! Nije li došlo vrijeme za Karamarkovu političku ili makar ljudsku rehabilitaciju na strategiji stvaranja zajedništva unutar demokršćanskog korpusa HDZ-ovih birača?

Demokršćansko zajedništvo u tom biračkom bazenu je moguće legitimnim jačanjem nacionalne desnice u ovim pogubnim vremenima bjelosvjetskih ugroza i to moguće zajedništvo, jer zajedništvo sa mentalno komunističkom ljevicom nije moguće, bilo bi garancija da HDZ može osvojit dovoljno mandata na slijedećim parlamentarnim izborima, kako ne bi morao prihvaćati bilo čije ucjene, kako ne bi u obnašanju vlasti morao dijeliti pozicije „trojanskim konjima“, veleizdajnicima i demagoškim ucjenjivačima.

Pomirenjem frakcija unutar HDZ-a poslali bi snažnu, državničku poruku Mostu i njihovom glasnogovorniku Pernaru, a još snažniju poruku zajedništva svom biračkom tijelu.

Jedino snažan, ujedinjen HDZ od centra do krajnje desnice može stvoriti pretpostavke za snažnu nacionalnu državu prema modelu koji se kao globalna politička potreba širi Europskom unijom!

Pregovore s Mađarskom o INI i MOL-u potrebno je vratiti u ozračje prijateljskih susjednih država! Od Mađarske neprijatelja, kojega je namjerno stvorio Milanović, trebamo ponovo stvoriti prijatelja, jer iskreno prijateljstvo dvije susjedne države radi obostrane dobrobiti  često puta je nemjerljivo i nema svoju cijenu, osobito u ovoj neizvjesnoj budućnosti koja nas čeka. Čini mi se da će pregovori o INI ići upravo u tom pravcu.

Hvala Bogu što je Andrej Plenković čvrsto stao u obranu svog ministra, gospodina Barišića, jer i to je znakovita poruka. Isto tako mogao je stati i u obranu našeg najboljeg ministra Hasanbegovića, ukoliko za smjenu Hasanbegovića nisu podjednako gorljivo bili i Pupovac i Petrov.

Ako je tako, ako je Plenković u slučaju Hasanbegovića dvostruko ucijenjen od potencijalnih partnera u Vladi, a insajderi govore da jest, Andrej Plenković bio je u vrlo nezavidnoj situaciji !?

Kazimir Mikašek-Kazo / Kamenjar.com

facebook komentari

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari