Pratite nas

Kolumne

Karamarkova zlatna ruka ili za tango je potrebno dvoje

Objavljeno

na

Tomislavu Karamarku uspjelo je što Zoranu Milanoviću nije uspjelo od 20.listopada 2014. do 22.siječnja 2016.

Ono što bivšem predsjedniku Vlade RH Zoranu Milanoviću nikako nije išlo za rukom je pronaći zajednički jezik sa hrvatskim braniteljima iz Savske 66. Umjesto plesa u dvoje dobili smo nepoštivanje i vrijeđanje od strane “slučajnog” premijera RH koji je svojim izjavama činio sve da država koja je prepuštena slučaju i postane slučajnom državom.

[ad id=”93788″]

Prisjetimo se samo vrijeđanja i omalovažavanja 100% ratnih invalida kada im osoba koja bi im trebala pomoći u ostvarenju njihovih prava poruči u intervju-u “nisam nosio pušku u rat, jer tamo je išla sirotinja” ili “Finska nije imala građanski rat nikada” aludirajući da Hrvatska je, pitamo se što je on mislio uopće o hrvatskim braniteljima osim što im je poručio da im šator smrdi u kojem im se isključilo i grijanje? Uvjeren sam da bi i ta sirotinja imala više poštovanja prema bivšem premijeru “slučajne države“. Vrhunac sukoba eskalirao je prilikom prosvjeda na Markovu trgu kada su hrvatski branitelji bili prisiljeni skloniti se u Markovu crkvu gdje je počinjen neviđen presedan koji se rijetko može vidjeti diljem Europe kako represivni aparat kreće na 100% invalide Domovinskog rata iako prema Vatikanskim ugovorima nemaju nadležnost u crkvi. Zatim su se protiv određenih podizale optužnice.

Matić i GlavaševićZašto se Zoran Milanović nije htio zahvaliti rekorderu po peglanju kartica prema pisanju Globusa? Upravo Predrag Matić, ministar koji je za fiktivno otvaranje veteranskog centra u Lipiku potrošio 177.000 kuna i koji je Barbari Kolar za par sati posla isplatio 10.000 kuna. Zašto je Zoran Milanović dozvolio da se peglaju kartice na račun ministarstva branitelja za studentice koje su tajno vodili u Dubrovnik Fred Matić i Bojan Glavašević? Spavale su u hotelu Croatia u Cavtatu, a Matić i Glavašević u dubrovačkom hotelu Palace! Ukupna cijena bila je 35 000 kuna! Da vozač ne bi nikome govorio o tome, nisu ga poveli sa sobom na put, nego su na račun ministarstva iznajmili automobil – za 7100 kuna, otkriveno je u emisiji Bujice.

Kako bi sramoti došao kraj pobrinuo se Tomislav Karamarko koji je za početak pobjedom udovoljio prvi njihov uvjet “ostavku” bivšeg ministra branitelja Freda Matića na način da je pobijedio na parlamentarnim izborima i sastavio Vladu RH kao relativni pobjednik izbora. Zatim je nakon ministra Crnoje koji je dobio zeleno svijetlo od braniteljskih udruga da tu dužnost obnaša Vlada RH iz kvote HDZ-a imenovala aktivnog sudionika prosvjeda u Savskoj 66 generala Tomislava Medveda što se pokazalo izvrsno kadrovsko rješenje Tomislava Karamarka s obzirom da se dalo povjerenje 15.ožujka 2016. godine osobi koja je upućena u srž problema braniteljske populacije.

Branitelji u Markovoj crkviPrvi potpredsjednik Vlade RH Tomislav Karamarko i predstavnici 8 ministarstava održali su sastanak s predstavnicima braniteljskih udruga u Ministarstvu branitelja, s ciljem rješavanja problema i statusa hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Nakon tog sastanka niti sam Tomislav Karamarko nije krio zadovoljstvo na licu što je i sam potvrdio prilikom davanja izjave kako je zadovoljan sa održanim sastankom 18.travnja 2016.godine te se zahvalio hrvatskim braniteljima na strpljenju. Danas nakon 555 dana prosvjeda konačna destinacija šatora koji je bio simbol prosvjeda premještena je u Memorijalni muzej Domovinskog rata u vojarni 204. brigade u Vukovaru uz argument kako su dva najvažnija cilja ispunjena: odlazak Freda Matića i početak rada na jedinstvenom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja budući da su hrvatski branitelja postali sastavni dio Ministarstva.

Na kraju vam ostavljam otvorenu misao da procijenite sami posjeduje li Tomislav Karamarko zlatnu ruku koja pretvori u uspjeh sve čega se uhvati ili je riječ o osobi koja je po tko zna koji put pokazala da je za tango potrebno dvoje za razliku od retorike  Zorana Milanovića ili “mi” ili “oni”?

Sanjin Baković /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Sud je sud i sud treba slušati’, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu

Objavljeno

na

Objavio

Iako je sezona kiselih krastavaca, bar još malo, neki se ne drže recepata, stavljaju previše octa pa se krastavci prekisele i postadoše neupotrebljivi. Tako i naš Miro umjesto da zasvira tamburicom i pusti pjesmu, ono što najbolje zna raditi, krenu izigravati velikog političara, retoričara i doajena političke filozofske misli.

Piše: Ante Rašić

Baviti se politikom, pogotovo biti predsjednički kandidat, nimalo nije lako, pogotovo ako niste politički i psihički spremni za upuštanje u tu avanturu. Tu više ne igra estradna ili bećarska komunikacija s masama, sad je to nekoliko nivoa više i ulazak u tok političke rijeke, prepune virova, koja će s tebe ogoliti i najveće tajne, odnosno iskopa ti se sve od „stoljeća sedmog”. Mene zapravo, Škoro podsjeća na naturščika, glumi političara i svojim istupima razotkriva više o sebi nego što je mislio.

Iako je očekivao da će dolaskom u Aljmaš na svetkovinu Velike Gospe ostvariti političke poene, njegove izjave u kontekstu najnovijih događanja, pretvorile su dolazak u potpuni fijasko, kako politički tako i osobni. Upravo se u Aljmašu pokazalo kako nije isto obraćati se narodu preko Facebooka i odgovarati na pitanja novinara u live prijenosu.

Odgovor koji je u skladu s Milanovićevim i Josipovićevim komentarom sudske presude za pjevanje pjesme Bojna Čavoglave – „Sud je sud i sud treba slušati”, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu. Osim što tom izjavom podržava kažnjavanje pjevanja uvodne strofe pjesme, Škoro podržava i zabranu izvođenja, zaboravljajući ili ne znajući da sud ne zabranjuje već zakon, a ako zakon nešto nije zabranio to se smatra dozvoljeno. Kada je shvatio što je rekao, pokušao se neumjesno i nemaštovito izvući no rečeno se više obrisati ne može.

Kažu da najbolje pamćenje ima Google, pa se sad pojavio zanimljiv intervju iz ožujka 2017. koji je Škoro dao jednom čitanom portalu iz susjedne države u kojem između ostalog kaže: „Volio bih da je Osijek više kao Sarajevo”. Ostaje pitanje na koje je Sarajevo mislio, ono nekad ili ovo danas? Bi li se iz Slavonije još više ljudi iselilo da je više kao Sarajevo? Žele li Slavonci biti Sarajevo?

Osim toga Škoro kaže :”Grad je prekrasan, a Sarajevo je danas prije svega talent. Nevjerojatno je koliko talenta ima per capita u Sarajevu i koliko odavde izlazi dobrih pisaca, pjevača, glumaca, režisera. Mislim da je Sarajevo kreativni epicentar Europe. Ne podilazim i volio bih da je to možda u Osijeku, ali nije”

Kaže kako je Sarajevo talent i kako daje pisce, pjevače, glumce režisere. Osijek daje i više, Ružička i Prelog su nobelovci, biskup Strossmayer je bio teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija i pisac. Je l’ treba uopće spominjati Krežmu, Kuhača, Dobrišu Cesarića? Zna li Škoro tko su Branko Lustig i Branko Schmidt i da su čak dva Oskara osvojili Osječani? Sjeća li se da je i on iz Osijeka i da slovi za izvrsnog glazbenika?

Nije Škoro davao intervju samo BiH medijima, dao je on intervju 2015. godine i Nacionalu. Ništa čudno i neobično za glazbenu zvijezdu, ikonu, ali malo su čudni odgovori za pjesmu „Sude mi”. Ispada da eto, on tu pjesmu nije skladao radi generala Gotovine, ali da su mu to prišili i šikanirali ga.

Kako Škori ne preostaje ništa drugo osim populizma ili možda mu Vojko plati koncert u Rijeci, osvanula je nova Facebook objava u kojoj poziva „protukandidate” da se očituju o njegovoj inicijativi. Ne znam tko mu vodi stranicu, Mate 1 ili Mate 2 ili on sam, no nije važno, jer je blesavo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari