Pratite nas

Kolumne

Karamarkova zlatna ruka ili za tango je potrebno dvoje

Objavljeno

na

Tomislavu Karamarku uspjelo je što Zoranu Milanoviću nije uspjelo od 20.listopada 2014. do 22.siječnja 2016.

Ono što bivšem predsjedniku Vlade RH Zoranu Milanoviću nikako nije išlo za rukom je pronaći zajednički jezik sa hrvatskim braniteljima iz Savske 66. Umjesto plesa u dvoje dobili smo nepoštivanje i vrijeđanje od strane “slučajnog” premijera RH koji je svojim izjavama činio sve da država koja je prepuštena slučaju i postane slučajnom državom.

[ad id=”93788″]

Prisjetimo se samo vrijeđanja i omalovažavanja 100% ratnih invalida kada im osoba koja bi im trebala pomoći u ostvarenju njihovih prava poruči u intervju-u “nisam nosio pušku u rat, jer tamo je išla sirotinja” ili “Finska nije imala građanski rat nikada” aludirajući da Hrvatska je, pitamo se što je on mislio uopće o hrvatskim braniteljima osim što im je poručio da im šator smrdi u kojem im se isključilo i grijanje? Uvjeren sam da bi i ta sirotinja imala više poštovanja prema bivšem premijeru “slučajne države“. Vrhunac sukoba eskalirao je prilikom prosvjeda na Markovu trgu kada su hrvatski branitelji bili prisiljeni skloniti se u Markovu crkvu gdje je počinjen neviđen presedan koji se rijetko može vidjeti diljem Europe kako represivni aparat kreće na 100% invalide Domovinskog rata iako prema Vatikanskim ugovorima nemaju nadležnost u crkvi. Zatim su se protiv određenih podizale optužnice.

Matić i GlavaševićZašto se Zoran Milanović nije htio zahvaliti rekorderu po peglanju kartica prema pisanju Globusa? Upravo Predrag Matić, ministar koji je za fiktivno otvaranje veteranskog centra u Lipiku potrošio 177.000 kuna i koji je Barbari Kolar za par sati posla isplatio 10.000 kuna. Zašto je Zoran Milanović dozvolio da se peglaju kartice na račun ministarstva branitelja za studentice koje su tajno vodili u Dubrovnik Fred Matić i Bojan Glavašević? Spavale su u hotelu Croatia u Cavtatu, a Matić i Glavašević u dubrovačkom hotelu Palace! Ukupna cijena bila je 35 000 kuna! Da vozač ne bi nikome govorio o tome, nisu ga poveli sa sobom na put, nego su na račun ministarstva iznajmili automobil – za 7100 kuna, otkriveno je u emisiji Bujice.

Kako bi sramoti došao kraj pobrinuo se Tomislav Karamarko koji je za početak pobjedom udovoljio prvi njihov uvjet “ostavku” bivšeg ministra branitelja Freda Matića na način da je pobijedio na parlamentarnim izborima i sastavio Vladu RH kao relativni pobjednik izbora. Zatim je nakon ministra Crnoje koji je dobio zeleno svijetlo od braniteljskih udruga da tu dužnost obnaša Vlada RH iz kvote HDZ-a imenovala aktivnog sudionika prosvjeda u Savskoj 66 generala Tomislava Medveda što se pokazalo izvrsno kadrovsko rješenje Tomislava Karamarka s obzirom da se dalo povjerenje 15.ožujka 2016. godine osobi koja je upućena u srž problema braniteljske populacije.

Branitelji u Markovoj crkviPrvi potpredsjednik Vlade RH Tomislav Karamarko i predstavnici 8 ministarstava održali su sastanak s predstavnicima braniteljskih udruga u Ministarstvu branitelja, s ciljem rješavanja problema i statusa hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Nakon tog sastanka niti sam Tomislav Karamarko nije krio zadovoljstvo na licu što je i sam potvrdio prilikom davanja izjave kako je zadovoljan sa održanim sastankom 18.travnja 2016.godine te se zahvalio hrvatskim braniteljima na strpljenju. Danas nakon 555 dana prosvjeda konačna destinacija šatora koji je bio simbol prosvjeda premještena je u Memorijalni muzej Domovinskog rata u vojarni 204. brigade u Vukovaru uz argument kako su dva najvažnija cilja ispunjena: odlazak Freda Matića i početak rada na jedinstvenom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja budući da su hrvatski branitelja postali sastavni dio Ministarstva.

Na kraju vam ostavljam otvorenu misao da procijenite sami posjeduje li Tomislav Karamarko zlatnu ruku koja pretvori u uspjeh sve čega se uhvati ili je riječ o osobi koja je po tko zna koji put pokazala da je za tango potrebno dvoje za razliku od retorike  Zorana Milanovića ili “mi” ili “oni”?

Sanjin Baković /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari