Connect with us

Komentar

Karamarkovo taktičko povlačenje i Oreškovićev (državni) udar

Objavljeno

on

Tihomir Orešković nije toliki blento (inače naziv rezerviran za Ivu Josipovića) kako se čini kad se odsluša nekoliko njegovih rečenica skromnog vokabulara na hrvatskom, makar je doista neobično da je na dogovor u SOA-u išao na noge.

[ad id=”93788″]

Time je jasno pokazao tko i preko koga proigrava i tko od samog početka vodi igru – paraobavještajno podzemlje slizano sa starim udbaškim strukturama i nikad do kraja sprovedena tranzicija u obavještajnim službama! Ali ne ono paraobavještajno podzemlje o kome je Ivo Josipović govorio kad je izgubio izbore, nego udbaško podzemlje kome se već dvije godine sudi na Zemaljskom sudu u Münchenu, tj. Zdravku Markaču i Josipu Perkoviću. I tek u posljednjim mjesecima izlazi na vidjelo o kakvoj je sili i organiziranoj eliti riječ. Međutim veći je dio tog udbaškog podzemlja u Hrvatskoj ostao je vrlo aktivan, zapravo nije nikad prestao s radom, a osvježenje uneseno proglašenjem suverene i samostalne RH i Domovinskim ratom poništio je Ivica Račan čim je došao na vlast.

Negdašnji ravnatelj Dragan Lozančić od prvog je dana mandata ove Vlade, kao i njegovi nalogodavci SDPartija i HNS, tj. Vesna Pusić – a sad i već neko vrijeme Danijel Markić – znali su da će SOA-e podupirati planirani parlamentarni manevar (državni udar?) na način da će poduprijeti parlamentarnu krizu, svrstavši se uz SDPartiju i HNS kad do tog političkog preglasavanja/sukoba dođe. Takav scenarij opstrukcije i prevrata u koalicijskoj Vladi Domoljubne koalicije i MOST-a kao moguća varijanta osmišljen je od prvog dana stupanja na premijersku poziciju Tihomira Oreškovića. Sve je bilo jasno onog trenutka kad Tihomir Orešković nije mjesecima htio potpisati razrješenje Dragana Lozančića, kad je na Odboru prošao novi ravnatelj SOA-e bez glasova HDZ-a.

Tihomir Orešković nije izbor ni HDZ-a ni MOST-a; on je čovjek sa zadaćom kao što je to bio Mario Monti, talijanski premijer 2011. – 2013. kad se Italija našla pred rasulom i bankrotom. Očigledno da je od prvog trenutka držao neku svoju liniju te krojio i rezao boreći se s političkim rivalstvima unutar vladajuće koalicije; na sastancima u četiri oka jedno govorio Tomislavu Karamarku a drugo Boži Petrovu. Istu je recepturu koristio u komunikaciiji s ministrima u Vladi iz MOST-ove kvote i s onima iz kvote Domoljubne koalicije.

HDZ nije pogriješio s izborom Tihomira Oreškovića za predsjednika Vlade, jer izbor nije bio HDZ-ov. Ili slikovito, da je SDPartija koalirala i MOST-om, premijer bi isto bio Tihomir Orešković ili osoba drugog imena, ali istih svojstava. Premijer ne bi bio Zoran Milanović, ne zato jer bi on bio skroman i velikodušan, nego vjerovnici i oni koji stvarno osmišljuju globalnu politiku za takve zadaće imaju svoje provjerene ljude.

U ovom je trenutku važno da HDZ shvati kako su karte pomiješane i podijeljene te ne izgubi poziciju i nepovratno ode u opoziciju. Zoran Milanović i drugovi su spremni za novi Bleiburg i Križni put, a to hrvatski narod ne smije dozvoliti. Na Tomislavu Karamarku je da se povuče s mjesta potpredsjednika Vlade kako bi obdržao snagu svoje stranke u Vladi.

Preslagivanje vlade s Miloradom Pupovcem i sličnim „pupovcima“ sliči protuprirodnom bludu na sajmenom derneku. To je veselica i neiskreni politički pothvat s političkim protivnicima, a ne politička razboritosti. I ti kompromisi nikad ne završavaju sretno. Žalosno je da u jednoj suverenoj državi etno manjinci i politički minoriti određuju političku sudbinu Hrvatske, a posebno je neprirodno kad to čini Milorad Pupovac i njegova protuhrvatska skupina. To je već početak beskorisnog ponižavanja u sjeni novog Križnog puta. U ovome trenutku kombinatorika preslagivanja daje tanku nadu samo do sljedeće press konferencije, možda koji dan, tjedan nikako. Samo politička razboritost i pragmatičnost omogućuje zadržavanje stečene izborne prednosti na prošlim parlamentarnim izborima, i bez naglih pokreta, jer HDZ se našao u živom pjesku okružen neprijateljima.

Tomislav Karamarko je izabrani šef stranke i kao takav u stanju je kontrolirati i HDZ-ove ruke/zastupnike u Hrvatskom saboru kao i svoje ministre u Vladi, a to nije malo. U ovom delikatnom političkom trenutku nije nužna njegova nazočnost u Vladi, tim više jer Oreškovićevim prijedlogom u Vladi nema ni Božidara Petrova. Neće biti još ponekog MOST-ova ministra u Vladi, jer „afera Grizly“ jednoznačno govori o neposrednoj umiješanosti trojice MOST-ovih ministara u trgovanju utjecajima pa će i MOST biti prisiljen micati svoje ministre. Tihomir Orešković neće dozvoliti da mu ministri prodaju utjecaj.

Očuvanje koalicije i ostanak u Vladi je prioritet HDZ-a, a nije to mjerenje političke taštine. To je jednostavan taktički uzmak, jer u visokoj politici nema inata i patetike, samo se pobjede broje. Međutim poziciju u stranci i bitku za ostanak u Vladi na svaki način, Tomislav Karamarko ne može se ojačati uvođenjem isluženih Sanaderovih/Kosoričinih kadrova poput Domagoja Miloševića ili Davora Milinovića, još manje promocijom političkih anonimusa poput Domagoja Maroevića. Možda je najopasniji među njima Oleg Butković, krčmar i sin krčmara, naglo promaknuti Karamarkov štitonoša, ustvari politički đak Marijana Kalanja, dugogodišnji sekretar Općinskog komiteta Rijeka. Oleg Butković je osoba koje omogućava da SDPartija u Rijeci ostaje u sedlu.

Odstupanje s mjesta prvog potpredsjednika Vlade nije nikakav poraz već strategija promišljenog uzmaka i ostajanja u ovoj Vladi; to je obveza prema HDZ-ovim biračima, a oni su na posljednjim parlamentarnim izborima bili ipak najbrojniji.

Uostalom tu je i Predsjednica RH, jamac ustavne sigurnosti, osoba čija je odluka kod ovakve krize presudna. Svi mogu kalkulirati i planirati, nije zabranjeno, međutim Predsjednica odlučuje pravac kojim će se RH izvlačiti iz ove parlamentarne ili bilo koje druge krize, pa Tihomir Orešković i njegovi mentori nemaju baš potpuno manevarskog prostora, a nakon presude u Münchenu ni udbaško podzemlje neće biti toliko moćno i samouvjereno. Tehnička Vlada u izboru Predsjednice Kolinda Grabar Kitarović isto je vrlo izgledna politička opcija.

Republika Hrvatska je pred bankrotom; prošli tjedan u Londonu ponuđene visoke kamate snažna su i jednoznačna poruka hrvatskoj Vladi. Vjerovnici u EU doista žele reforme, a ne politikanstsko preslagivanje. Jer više nije u pitanju samo „Končar“, HEP, YANAF… velike hrvatske tvrtke u djelomičnom ili potpunom vlasništvu države, nego je riječ o dugu koji će se na svaki način podmiriti cjelokupnim državnim vlasništvom (vrijedne nekretnine) DUUDI-ja, na bubanj će otići sve ono za što hrvatski samoupravljači misle da nosi hrvatski znak i da je neotuđivo. I to, ta „rasprodaja“ čeka svaku hrvatsku Vladu bilo da je na njenom čelu domaći lijevi ili desni politički izbor ili neki Tihomir Orešković. Može i Mario Monti jer smo punopravna članica Europske Unije.

L.C./Hrsvijet

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari