Pratite nas

Religija i Vjera

Kardinal Bozanić: Kako je moguće da arhivsko gradivo nije u Hrvatskoj i ostaje teško dostupno onima koji traže istinu?

Objavljeno

na

Homilija zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na blagdan bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 2019. u zagrebačkoj katedrali.

Draga braćo i sestre,

dragi hodočasnici,

predragi štovatelji blaženoga Alojzija Stepinca!

1. Sam spomen imena blaženoga kardinala Alojzija Stepinca malo koga u Hrvatskoj, i općenito u hrvatskom narodu, može ostaviti ravnodušnim. Njegovo ime uvijek izaziva gibanje, dinamiku koja se, usuđujem se reći, ponajprije počinje događati u savjestima.

Prije 59 godina, desetoga dana, mjeseca veljače, 1960. godine, zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, nakon dugogodišnjega mučeništva, zatočen u Krašiću, blaženo je u Gospodinu preminuo. Pokopan je u kripti ove prvostolnice, a nad njegovim grobom počinju se događati čudesna gibanja. Koliko je samo tijekom desetljeća ovdje bilo izgovorenih vapaja u molitvama; koliko donesenih životnih odluka, kolike su savjesti probuđene?

Njemu, kojega ni dodjela kardinalskoga naslova nije uspjela odvojiti od Domovine, došla su na grob nakon nekoliko desetljeća u više navrata dvojica papa, Ivan Pavao II., i Benedikt XVI. – utječući se njegovu zagovoru. Uvjeren sam da će nam sva uslišanja molitava vjernika koji su tražili Stepinčev zagovor biti poznata tek kada jednoga dana prispijemo u Vječnu domovinu. Tada ćemo, u nebeskoj slavi, spoznati svu istinu.

2. Povijest spasenja prepuna je neobičnih poziva, iznenađujućih izabranja i neočekivanih putova. Nalazimo to i u životu blaženoga Alojzija, kao što to raspoznajemo u životima: Izaije proroka, obraćenika Pavla te Šimuna Petra, apostolskoga prvaka, o čemu nam govore misna čitanja ove svetkovine.

Prorok Izaija predstavlja svoj poziv, svoj susret s Gospodinom, u okvirima svečanoga bogoslužja. Pred Božjim veličanstvom Izaija prepoznaje i priznaje svoju nespremnost, nečistoću i nedostojnost za naviještanje Božje riječi. Opisuje viđenje i doživljaj koji mu je promijenio život te iskustvo što ga je trajno obilježilo. Nakon tog iskustva njegova je vjera stamena a sigurnost neoboriva. On vidi Kralja, Gospodara svih stvorenja, svjetlost istine koja pročišćuje i preobražava.

Poziv apostola Pavla također je iznenađujući, posve neočekivan događaj u kojemu progonitelj postaje navjestiteljem Onoga koga je progonio i to – Uskrsloga. O tome i sam piše Korinćanima. On predaje što je primio, a to je istina o događaju smrti i uskrsnuća Kristova. Taj je događaj jasno posvjedočen. Stoga Pavao nabraja ljude kojima se Uskrsli ukazao. To je istina uz koju kršćani prianjaju, u kojoj stoje i po kojoj se spašavaju. Pavao u toj predaji sebe smatra slabim, nedovoljno zrelim, nedostojnim zvati se apostolom, jer je progonio Crkvu. No, jednako tako vidi milost po kojoj raste, s kojom se trudi i surađuje, čak i više od drugih.

Evanđelje nam je navijestilo neočekivan poziv apostola, nakon njihova neuspješnog ribolova. Isus ih vraća, traži od njih povratak na mjesto za koje su bili uvjereni da ne nudi ništa, ali oni su očitovali pouzdanje: »Na tvoju riječ bacit ću mreže« (Lk 5, 6). U sebi su mislili da znaju, da su dovoljno sposobni, ali ih milost uvodi u istinu kojom i sebe i svoj život vide drukčije.

Sva trojica: Izaija, Pavao i Petar povezani su s Gospodinom i revni su u onome što čine, ali im je za službu potrebno nešto drugo, zahvat milosti, susret s Bogom koji njih same iznenađuje i daje novu snagu.

3. U slučaju proroka Izaije Gospodin pita: Tko će poći? Traži čovjekovu spremnost, ne otkrivajući konkretan prostor djelovanja. Gospodin zove Pavla, da bi njegovim obraćenjem, žarom vjere i snagom naviještanja ustanovio kršćanske zajednice u raznim gradovima i oduševljavao ljude, donoseći Radosnu vijest uskrsnuća. Isus želi uz sebe apostole, u njihovoj poniznosti, da bi k Isusu privukli ljude.

Izaija se osjeća nečistim, Pavao slabim i nedostojnim, Petar se – preneražen zajedno s apostolima – osjeća grješnim. Izaija, Pavao i Petar žive susret s Bogom koji objavljuje kakav je Bog: veličanstven u svojoj slavi; sjajan u svome uskrsnuću; blizak u svojoj ljubavi prema ljudima.

Milosnom istinom Gospodin pročišćuje osobne slabosti pozvanih, njihove pogrješne putove i razočaranja. Bog ulazi u živote ljudi pozivom u neprikladnim okolnostima: za Izaiju je to vrijeme odmaka naroda od Boga, za Pavla je to vrijeme progonstva, za apostole je to vrijeme nepovoljno za ribolov.

Sva trojica prihvaćaju poziv koji ih posve zahvaća. No, pred tim se pozivom može osjetiti pitanje pozvanih: Zašto baš ja? Pozvane muči svijest o njihovoj neprikladnosti. Oni nisu ravnodušni i ne odbijaju Božji poziv, ali misle da oni nisu dobar izbor, da je to pretežak zadatak za njihove sposobnosti. Iz toga proizlazi Izaijina nelagoda i odgovor da je »čovjek nečistih usana«; Petar moli Isusa da ode od njega, jer je grješan, a Pavao osjeća nedostojnost, jer je njegovo rođenje za vjeru u Krista išlo neredovitim putem.

4. Braćo i sestre, dok vam ovo govorim, vjerojatno osjećate koliko je poveznica tih poziva s pozivom blaženoga Alojzija Stepinca, kako u svećeništvo, tako i u biskupsku službu. I kod našega Blaženika može se vidjeti iskrenost odnosa s Bogom, nastojanje življenja u bilo kojem zvanju, prožetost dubokom pobožnošću. Ali se i u njegovu životu očituje slobodna Božja volja. I kao što proroci i apostoli sebe stavljaju Bogu na raspolaganje, tako i blaženi Alojzije svim svojim bićem, svjestan svoje malenosti, prihvaća poziv, napušta svoje planove i ostaje uz Gospodina, moleći Njegovu snagu.

Božji poziv uvijek ostaje otajstven. Zašto je pojedine ljude izabrao za neku službu na početku nije jasno ni njima samima, a možda ni sredini u kojoj se to dogodilo, ali se kasnije očituju razlozi i otkrivaju Božji planovi.

Kad je riječ o tome nipošto se ne radi samo o zvanju u svećeništvo, redovništvo ili neku crkvenu službu. To vrijedi i za roditelje, i za liječnike, i za odgojitelje, i za znanstvenike, za svaku granu gospodarstva, i za umjetnike, za političare… Poziv je prihvaćanje života, služenje Istini i nesebično darivanje bližnjima u raznim zvanjima. Božji je poziv uvijek »živjeti s nekim – s Bogom« i »živjeti za nekoga – u službi ljudi«.

Što vrijeme više odmiče, sve jasnije nam se razotkriva životni put, čudesni način Božje prisutnosti i razlozi zbog kojih je u svećeništvo i u službu zagrebačkoga nadbiskupa pozvan baš Alojzije Stepinac. U njegovu životu i službi odražava se: i Izaijina proročka snaga i Pavlova gorljivost i Petrovo pouzdanje.

U svemu se pak očituje i sjaji istina, jedino onakva kakva može trajati i trajno ostati – Božja istina.

5. U spomenu na blaženoga Alojzija i uz njegovo ime veže se puno snažnih poruka, kao što su: mučeništvo, savjest, vjernost, pouzdanje, pravednost, briga za bližnje, ali u svemu tome nezaobilazno se – poput niti vodilje – provlači svjedočenje istine u čistoj savjesti.

Kao što vidimo iz poziva apostola Petra i ostalih apostola, Božja istina privlači i preobražava, zadivljuje i raduje. Ona se ne zaustavlja na površini, nego daje zagrabiti u dubine, nošena vjerom i pouzdanjem u Kristovu riječ. Nije bilo dovoljno znanje i iskustvo ribara, nije bila dovoljna njihova muka, nego Božja blizina i prihvaćanje njegove pratnje.

Upravo to prepoznajemo u životu blaženoga Alojzija. Čvrsto se pouzdavao u Boga, prepuštao je svoj život Božjoj riječi i Njegovoj prisutnosti, a Isusovom se istinom suprotstavljao neistini. On stoga pročišćuje prošlost i privlači u sadašnjosti.

Mi vjernici ne prestajemo moliti za njegovu kanonizaciju. Molitva je uvijek odnos s Bogom u kojemu svoj život, svoje nakane i ciljeve te razumijevanje događaja, usklađujemo s Božjim planom i njegovom voljom. A Gospodin očito želi da nastavimo biti nositelji istine i ustrajni dionici pročišćavanja istinom u susretu s raznim pogubnim ideologijama iz prošlosti i u sadašnjosti. Božja je istina takva da je ona svugdje primjenjiva i da su njezini kriteriji za sve jednaki.

6. Nedavno sam jasno istaknuo da je u polazištu ideologija koje razaraju narode i društva neistina, ponajprije neistina o čovjeku, kako nekada tako i danas. Za prepoznavanje neistina nadbiskup Stepinac ostaje siguran smjerokaz, a njegova proročka snaga sve očitije izlazi na vidjelo.

On nije bio selektivan u iznošenju istine te je postao žrtvom onih koji su pokušali istinu primijeniti selektivno, zaglibivši duboko u lažima. Te se laži i dalje održavaju na životu, a hrvatska duša napaćena lažima, osjeća da je upravo blaženi Alojzije, čovjek ispunjen svetošću, svjedok, žrtva i ključ koji laž razgrađuje.

Zato je osporavan, zato nam je darovan, zato ni mi, u Božjemu dijelu puta prema razmatranju njegove svetosti, ne gledajmo samo ljudske razloge i ne gubimo pouzdanje. Kada nam se čini da, poput Petra, sve poznajemo i ostajemo razočarani, molimo za poniznost u kojoj čujemo Kristovu riječ: Ne bojte se!

Ovaj je blagdan uvijek radost za Crkvu i za sve istinoljubive ljude, tim više što smo i kao vjernici i kao hrvatski narod prezasićeni lažima.

I čvrsto vjerujemo da se Bog služi kardinalom Stepincem i njegovom svetošću da nas vodi u pročišćavanju i oblikovanju istinom.

On nam pomaže da tom istinom budemo oblikovani i kao pojedinci i kao Crkva te da pomognemo hrvatskom društvu da bude što više oblikovano istinom. Zato je zanimljiva aktualnost različitih kriterija za pojedine ideologije i korištenje krivotvorina, koje danas upućuju i na rado spominjanu temu o lažnim vijestima (fake news).

Tako nadbiskup Stepinac, u siječnju 1952. godine piše: »Oni [komunisti] su vrlo dobro znali, da ja nikada nisam odobrio ni jedne jedine nasilne mjere nacista, fašista, ustaša. Moja je krivica bila u tome što nisam mogao šutjeti na zlodjela komunista. […] Da sam šutio nakon njihova dolaska na vlast, nikada me ne bi bili dirali. Da sam pohvalio njihov rad, vjerojatno bi me uvrstili među svoje ‘heroje’. A jer toga nisam mogao ni smio, proglasili su me zločincem i veleizdajnikom […] Da pokriju svoje krvave zločine pred svijetom, ja sam morao na sud i u tamnicu. Da se sud pokaže pravednim, poslužili su se i falsificiranim dokumentima« (Osvrt na komunizam u Jugoslaviji i nagađanja za budućnost, Krašić, 14. siječnja 1952.; navedeno prema: Juraj Batelja [prir.], Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi o Deset zapovijedi Božjih, Zagreb, 2013., str. 248).

7. Na nama je, braćo i sestre, učiniti sve da iz naše sredine laž bude uklonjena, i u tome biti ustrajni i postojani. U prezasićenosti lažima osjećamo da naš narod vapi za istinom, za jednakim kriterijima za svako dobro i za svako zlodjelo; za svaku plemenitost i žrtvu; za svaku ideologiju.

I dok se s raznih strana čuje govoriti o potrebi i spremnosti da se znanstvenim pristupom istraže i osvijetle sve okolnosti iz prošlih vremena, stvarnu volju i provedbu načelnih izjava ne vidimo. Naprotiv, osjećamo strah kod nekadašnjih promicatelja službene ideologije pred znanstvenim istraživanjem.

I s pravom se u Hrvatskoj danas pitamo: Kako je moguće da arhivsko gradivo koje bi moglo pomoći rasvjetljavanju događaja tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća još uvijek – premda je nastalo na području Hrvatske – nije u Hrvatskoj i ostaje teško dostupno onima koji traže istinu? Zar je to način svjedočenja istine; ili se namjerno nešto želi prikriti te uskratiti novim naraštajima da budu učvršćeni u istini?

Mi iz ljubavi prema istini i blaženomu Alojziju želimo znati sve o njemu i vidjeti njegove stavove, njegove dvojbe, njegovu hrabrost u susretu s raznim ideologijama i totalitarizmima, da bismo danas u Njemu imali siguran kompas u svojim odlukama i u traženju dobra.

Komu je teško prihvatiti da se i na jugoslavensku diktaturu prije Drugoga svjetskog rata, i na fašizam, i na ustaški režim i rasnu ideologiju, i na komunistički režim i na agresiju na Hrvatsku u Domovinskom ratu i na razne represije primijene isti kriteriji? Katoličkoj Crkvi, ne da to nije teško prihvatiti, nego to je naše poslanje i služenje istini.

8. Vođeni Stepinčevim primjerom, ne dopustimo da nam bilo koja pristranost zamrači pogled, kada smo suočeni s produživanjem neistina i neprimjenom istih kriterija. Zar mladima kao baštinu kanimo ostaviti neistine i poluistine o vlastitoj povijesti, što često postaje plodno tlo za razne provokacije? Nažalost, danas svjedočimo srozavanju kulture dijaloga, što vodi do podjela na mnogim društvenim i institucionalnim razinama. Stoga dok nas se, i uz asistenciju medija, nastoji zabavljati konfliktima, neizbježno postajemo žrtve sukoba.

I još se, navodno, pitamo zašto se Hrvatska ne uspijeva razvijati, biti privlačna da ljudi u njoj ostanu, da se iseljenici – koji su je morali napustiti – u nju vrate. Dovoljno je dati prostora istini, poučavajući mlade i odgajajući ih u onim vrjednotama za koje su hrvatski ljudi davali živote te trošili duh i tijelo gradeći kulturu ljubavi prema bližnjima.

Nadalje, potrebno je uvijek iznova graditi mir i pravi suodnos s drugim zemljama i narodima, a posebno s onima iz našega okruženja, svjesni da u mjeri u kojoj poznajemo, ljubimo i promičemo Hrvatsku, njezinu povijest, kulturu te identitet i drugi će nas zbog toga poštivati.

Naime, ne nedostaje i neće nedostajati ideologijâ, koje počinju neistinom o čovjeku, a time i o Bogu. Papa Franjo govori o novim ideološkim kolonizacijama. Premda te nove ideologije možda govore jezikom tolerancije, često su prepoznatljive po tome što izviru iz prolaznoga i što ne dopuštaju otvaranje obzora vječnosti. One su često polazište kojim se stvara preduvjete za nepravde i sukobe, za ugnjetavanje drugih i za iskorištavanje ljudi u postizanju osobne ili skupne materijalne koristi. To se zatrovano tlo zatim nastoji medijski proširiti, kvazi-znanošću potkrijepiti i zakonima učvrstiti. Ali – laž ostaje laž.

9. Puno je primjera iz naše suvremenosti, u kojoj bismo najviše pozornosti trebali posvetiti jačanju neistina o naravi i smislu ljudskoga života. Slika svetoga Pavla da je nedonošče, ponukala me da pred vama večeras istaknem ideologiju koja polazi od stare i nove neistine istodobno, a usko je povezana s pitanjem pobačaja.

Premda znanost kaže da ljudski život počinje začećem, vidimo da se za zakonski okvir predlažu neka druga polazišta. Crkvi će se nevjerojatnom lakoćom prigovoriti kako se miješa u politiku, da narušava pravilo sekularnosti države, da je zatvorena za nova stajališta. A ne prigovara li se i nadbiskupu Stepincu, koji je spašavao ljudske živote, bez obzira na to o kojim se ljudima radilo, da se nije dovoljno zauzimao, a to znači da se nije dovoljno miješao u politiku. Pa zar je Nadbiskup mogao direktno utjecati na odluke i postupke što su ih donosile političke vlasti?

Crkva nema mjerodavnost donositi zakone i političke odluke, ali smo, nasljedujući primjer blaženoga Alojzija, dužni dizati glas i iznijeti istinu, bez obzira kako se netko odnosio prema toj istini. Vjernik, koji želi biti katolik, ne može pregovarati o početku ljudskoga života, niti mu može biti svejedno kako se odnosi prema nerođenoj djeci. No, budući da pitanje ljudskoga života nadilazi stranačko odlučivanje, za nas katoličke vjernike ostaje neprihvatljivim zagovaranje pobačaja.

Ne zaboravimo: pokušaj selektivne primjene istine zapravo je promicanje laži. I ne čudi nas što će se, uz isticanje nepostojećega ljudskog prava na pobačaj, paralelno zastupati dokidanje prigovora savjesti. Relativiziranjem i po mogućnosti gušenjem glasa savjesti, otvara se put novim nedjelima koja se protežu: od narušavanja odnosa u obitelji, do korupcije u svim slojevima društva, te do nebrige za Domovinu.

Draga braćo i sestre, neka i ove izrečene misli još snažnije pobude u nama želju za upoznavanjem aktualnosti našega Blaženika. Zahvalni smo Bogu što nam trajno očituje znakove svoje blizine i pomoći. S tim se pouzdanjem i večeras utječemo zagovoru Presvete Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske. Blaženog Alojzija pak usrdno molimo: Crkvu nam i domovinu zagovaraj i štiti, da bi vazda blagoslovljena bila, a sve nas čuvaj u istini i čistoj savjesti.

Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

25. obljetnica diplomatskih veza Svete Stolice i Izraela obilježena u Zagrebu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i Veliki kancelar Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS) u Zagrebu pozdravio je sudionike Konferencije povodom 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael koja je u ponedjeljak 11. studenoga, u organizaciji Veleposlanstva Države Izrael, Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj, Zagrebačke nadbiskupije i HKS-a, te pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, svečano otvorena u Sveučilišnoj Velikoj dvorani.

– Gledajući nas ovdje okupljene, postaje jasno da taj događaj uspostave diplomatskih odnosa ima puno šire značenje od jednoga međudržavnog bilateralnog čina, ostvarenoga najprije potpisivanjem Temeljnoga ugovora u prosincu 1993. godine između Svete Stolice i Države Izrael, koji je stupio na snagu 10. ožujka 1994. godine, a zatim su se 15. lipnja 1994. godine otvorila veleposlanstva u Tel Avivu i Vatikanu. – kazao je kardinal Bozanić, upućujući, između ostaloga, zahvalan pozdrav predavačima koji su došli iz Izraela, Vatikana i Austrije kako bi pomogli razmatrati, prisjetiti se, ponovno otkriti duboke poveznice i izvorišta zajedničkoga hoda u dijalogu između kršćanstva i židovstva.

Govoreći kako je događaj od prije 25 godina znak koji ne prestaje privlačiti i poticati, Kardinal je istaknuo kako je uspostava diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael – plod ne samo dijaloga koji se oslanja na uvide i smjernice Drugoga vatikanskog koncila, nego i zauzetosti konkretnih ljudi potaknutih djelovanjem Božjega Duha, među kojima se s posebnim poštovanjem sjećamo pape Ivana Pavla II., kojega u Crkvi častimo kao sveca. (…) Ta 1994. godina, u povezanosti s papom Ivanom Pavlom II., draga je hrvatskomu narodu i našoj Crkvi, jer u rujnu te godine on je prvi put pohodio Hrvatsku u Zagrebu, i to upravo u godinama ratnih stradanja, dok smo čeznuli za slobodom i mirom, navodi Zagrebačka nadbiskupija.

Budući da uspostavljanje odnosa uvijek poziva na njihovo razvijanje i snažniju suradnju, Kardinal je naglasio kako je ovaj povod također važan za Hrvatsku kao okvir koji omogućuje bolje uzajamno poznavanje i jačanje povjerenja. – U tome imamo dragocjenu zajedničku baštinu, na koju se možemo osloniti i nadovezati. U Zagrebu i Hrvatskoj, ne previđajući bolnu prošlost i razne zaprjeke, postoji bogata baština, osobito duhovna i kulturološka, međuodnosa kršćanstva i židovstva, na koju se treba vraćati, ponirati u dubinu i upoznavati nepoznato, ali i ispravljati iskrivljeno.

Pritom ne smijemo prešućivati hrabre i neustrašive muževe i žene koji su nam ostavili sjajno svjedočanstvo kako se i u teškim vremenima pomaže, svjedoči ljubav i poštovanje. S njima se Hrvatska treba ponositi jer oni su vrijedni pozornosti na europskoj i svjetskoj razini. –

U svome govoru Kardinal je posebno izdvojio prisutnost mladih, naraštaja rođena tijekom proteklih 25 godina: – Sa sviješću da su posude u našim rukama i srcu krhke, njima prenosimo vjeru, nadu i ljubav, s porukom da iskrena vjera, premda življena u različitosti, ne zatvara; upravo kao što ni istina ne zatvara i ne razdvaja, nego povezuje. Ideologije se tomu protive, jer one razgrađuju i stvaraju sukobe. – rekao je Kardinal.

Napomenuvši kako današnji dan vidi i kao prihvaćanje odgovornosti za vrijeme koje nam je povjereno, jer je puno područja u kojima osjećamo da treba progovoriti mudrost ukorijenjena u Objavi, iskustvo pročišćeno trpljenjem, kultura koja je izrasla i raste iz židovsko-kršćanskih korijena, pazeći da se nikada ne udaljimo od zaštite ljudskoga života, govor je završio riječima: – Ovdje smo u iskrenosti svoje vjere i dobre volje. Siguran sam da će nas to jačati u zajedništvu istine, međusobnog poštovanja i zbližavanja u svjetlu Božjega Duha. –

Osim Kardinala, sudionike Konferencije pozdravili su predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Sebastian Rogač, Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, veleposlanik Države Izraela u Republici Hrvatskoj Ilan Mor i rektor HKS-a prof. dr. sc. Željko Tanjić.

Rektor Tanjić podsjetio je na riječi pape Franje upućene sudionicima Foruma o budućnosti zdravlja i ekosustavu sveučilišta organiziranog od strane Međunarodne federacije katoličkih sveučilišta prema kojima sveučilišni odgoj nije samo punjenje glave pojmovima: – Potrebna su tri jezika. Potrebno je da se u igru uključe različiti jezici: jezik uma, jezik srca i jezik ruku, tako da čovjek misli u skladu s onim što osjeća i čini, da osjeća u skladu s onim što misli i radi, da čini u skladu s onim što osjeća i misli.“ Prema tome, – i naš je današnji susret, kao i sva događanja vezana uz proslavu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael, u svjetlu ove važne obljetnice i Papinih riječi zapravo dio odgojnog procesa u životnoj školi međusobnog upoznavanja, dijaloga i poštovanja Židova i katolika, upravo u svjetlu ove obljetnice, bez obzira kolikog godina imali i koje službe obnašali. – istaknuo je Rektor.

Također je posebno istaknuo studente, koji uza sve poteškoće, uče povezati različite jezike sporazumijevanja koji nam otkrivaju bogati, često bolni i nadom ispunjeni odnos Katoličke Crkve i židovstva te se referirao na riječi kardinala Jeana Marie Lustigera, nadbiskupa pariškoga koji je za uspješan kršćansko-židovski dijalog istaknuo četiri pretpostavke i tri koraka:

– Prvo, kršćani moraju poznavati oba Pisma, Novi Zavjet i Prvi Zavjet, drugo, potrebno je poznavati post-biblijsko židovstvo u svom njegovom bogatstvu, treće, potrebno je zajedno ostvarivati konkretne inicijative djelotvorne ljubavi, služenja, pravde i mira i četvrto, tamo gdje postoje sukobi potrebno je biti prisutan i sve učiniti da prestanu neprijateljstva i da se shvati bol drugoga. A tri potrebna koraka da se u svemu uspije su molitva, obraćenje srca, na hebrejskom teshuvah, pojedinca i zajednice te studij i proučavanje u međusobnom dijalogu. Vjerujem da ovaj današnji skup na našem sveučilištu, mjestu studija, podučavanja i dijaloga, vođen molitvom za obraćenje srca svakoga od nas može učvrstiti naš zajednički hod. – kazao je rektor Tanjić, posebno zahvalivši predavačima koji će pomoći razumjeti ono što čini jedinstvenima u različitosti i pomoći započeti procese razumijevanja produbljujemo i razvijamo.

Prisjećajući se povijesti odnosa Države Izrael i Katoličke crkve, veleposlanik Države Izraela u Republici Hrvatskoj Nj. E. Ilan Mor rekao je kako je Drugi vatikanski koncil omogućio „revoluciju“ odnosa između Katoličke crkve i židovskoga naroda. Sam je Koncil, kako je rekao, bio trenutak transformacije Katoličke crkve. Ujedno je izdvojio i važnost deklaracije Nostra aetate o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama, osobito četvrti odlomak deklaracije u kojoj se promišlja o odnosu Katoličke crkve i Židova. Nj. E. Mor pozvao je na međusobno duhovno poštivanje te njegovanje dijaloga i političkih odnosa te, citirajući papu Franju da kršćanin ne može biti antisemit zbog svojih židovskih korijena, naglasio važnost prenošenja poruke deklaracije Nostrae etate na sveučilištima, u Crkvi, u političkom životu i medijima, a ponajviše mladima jer, kako je zaključio, obrazovanje omogućava nadilaženje fanatizma i osposobljava za dijalog.

Izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Sebastian Rogač podsjetio je kako je Hrvatska 2017. obilježila četvrt stoljeća diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, a iste godine i dvadesetu obljetnicu odnosa s Izraelom. – Sveta Stolica zauzima posebno mjesto u sveukupnoj povijesti hrvatske države i naroda. Naše spone s Rimom su čvrste i neraskidive. Na drugoj strani zajedničkog nam Mediterana, nedavnim uzvratnim državnim posjetom Predsjednice Republike Izraelu učvrstili smo snažne temelje prijateljstva i partnerstva između Hrvatske i Izraela te potvrdili zajedničku želju za trajnom i strateškom hrvatsko-izraelskom suradnjom. – kazao je Predsjedničin izaslanik, apostrofirajući kako su odnosi Svete stolice i Izraela presudni, ne samo u diplomatskom i političkom smislu, već kao most i platforma dijaloga i razumijevanja dviju vjera odnosno kršćana, katolika i Židova općenito zbog čega je, osobito u kontekstu sve većih globalnih izazova i prijetnji miru, važan međureligijski i međukulturni dijalog.

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Lingua, govoreći o teškoćama, ali i važnosti uspostave odnosa Svete Stolice i Države Izrael, apostrofirao je pontifikat pape Ivana Pavla II. koji je odrastao uz mnoge pripadnike židovskoga naroda te svjedočio holokaustu Drugoga svjetskoga rata. – Potrebno je vrijeme kako bi se izgradilo povjerenje i temelji za snažne odnose. Nadajmo se da će ova 25. obljetnica ojačati zajedničku volju Svete Stolice i države Izrael za rastućim uzajamnim povjerenjem i međusobnom poštovanju – kazao je mons. Lingua.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković u svome je obraćanju pozdravio inicijativu izraelskoga Veleposlanstva, Apostolske nuncijature i Hrvatskog katoličkog sveučilišta da se ovaj važan događaj obilježi i u Hrvatskoj. – Porukama na ovoj Konferenciji dat ćemo snažnu potporu daljnjem osnaživanju odnosa između Svete Stolice i Države Izrael i kršćansko-židovskih veza. – kazao je. Istaknuvši također kako su za Hrvatsku posebni značajni odnosi sa Svetom Stolicom i Državom Izrael baš kao što su kroz cijelu hrvatsku povijest do danas za hrvatski narod iznimno važni odnosi s Katoličkom crkvom, napomenuo je kako je katolička vjera uvijek bila temelj hrvatskog nacionalnog jedinstva, kohezije, opstojnosti, otpora i borbe za slobodu, te da – u Izraelu Hrvatska vidi istinskog prijatelja s kojim želi dalje razvijati partnerski odnos i svekoliku suradnju. –

Dva glavna predavanja na Konferenciji održat će rabin prof. dr. sc. Daniel Sperber sa Sveučilišta Ban-Ilan u Ramat Ganu iz Izraela, koji će govoriti o viziji Nostra aetate sa židovske strane, te salezijanac dr. sc. Norbert Hofmann, tajnik Povjerenstva Svete Stolice za vjerske odnose sa židovstvom i jedan od vodećih stručnjaka za odnose sa židovstvom pri Svetoj Stolici. Tajnik Hofmann govorit će o trenutnoj situaciji po pitanju dijaloga između katolika i Židova. U drugom dijelu sudjeluju doc. dr. sc. Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, koji će govoriti o duhovnom i političkom zbližavanju kršćana i Židova od devedesetih godina 20. stoljeća do danas, zatim glavni rabin izv. prof. dr. sc. Kotel Da-Don s temom odnosa između judaizma i Rimokatoličke crkve i 25. obljetnice diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izraela s teološke perspektive i austrijski teolog prof. dr. sc. Jan-Heiner Tück sa Sveučilišta u Beču koji će govoriti o „vraćanju Isusa“ u židovstvo kao poticaju za kršćansku teologiju.

Na Konferenciji sudjeluju brojni visoki uzvanici, nositelji građanskih vlasti, predstavnici i članovi akademskih i odgojno-obrazovnih ustanova, političkoga i poslovnoga svijeta, umjetnosti, kulture i medija.

U nastavku pročitajte pozdravni govor kardinala Bozanića u cijelosti:

Pozdravni govor na otvorenju konferencije prigodom 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael (1994. – 2019.) Hrvatsko katoličko sveučilište, 11. studenoga 2019.

1. Danas sam istinski radostan i zahvalan Gospodinu što vas, kao zagrebački nadbiskup, mogu pozdraviti ovdje u dvorani Hrvatskoga katoličkog sveučilišta na početku konferencije, organizirane prigodom 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Države Izrael.
Gledajući nas ovdje okupljene, postaje jasno da taj događaj uspostave diplomatskih odnosa ima puno šire značenje od jednoga međudržavnog bilateralnog čina, ostvarenoga najprije potpisivanjem Temeljnoga ugovora u prosincu 1993. godine između Svete Stolice i Države Izrael, koji je stupio na snagu 10. ožujka 1994. godine, a zatim su se 15. lipnja 1994. godine otvorila veleposlanstva u Tel Avivu i Vatikanu.
Želim da se svaki i svaka od vas osjećate srdačno dobrodošlima na ovom akademskom činu i da čujete riječ poštovanja i prihvaćanja, a među nama posebnim pozdravom ističem one čija je prisutnost osobito znakovita u ovome susretu.

2. Pozdravljam predstavnika pape Franje u Republici Hrvatskoj, preuzvišenoga gospodina apostolskoga nuncija mons. Giorgia Lingu i Njegovu ekselenciju, veleposlanika Države Izrael u Republici Hrvatskoj, gospodina Ilana Mora.
Pozdravljam Predsjednika Hrvatskoga Sabora, gospodina Gordana Jandrokovića, kao i izaslanika predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, gospodina Sebastiana Rogača.

Pozdravljam cijenjenu gospodu rabine i sve članove židovskih zajednica. Pozdrav upućujem subraći biskupima, svećenicima i sestrama redovnicama. Pozdravljam nositelje građanskih vlasti te predstavnike i članove akademskih, kulturnih institucija. Poseban pozdrav upućujem studentima, nastavnicima i djelatnicima Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, na čelu s veleučenim gospodinom rektorom, prof. dr. Željkom Tanjićem.
Zahvalan pozdrav upućujem predavačima koji su došli iz Izraela, Vatikana i Austrije i koji će nam danas pomoći razmatrati, prisjetiti se, ponovno otkriti duboke poveznice i izvorišta zajedničkoga hoda u dijalogu između kršćanstva i židovstva.

3. Na početku ove konferencije smatram važnim podsjetiti da je događaj od prije dvadeset i pet godina znak koji ne prestaje privlačiti i poticati. On je plod ne samo dijaloga koji se oslanja na uvide i smjernice Drugoga vatikanskog koncila, nego i zauzetosti konkretnih ljudi potaknutih djelovanjem Božjega Duha, među kojima se s posebnim poštovanjem sjećamo pape Ivana Pavla II., kojega u Crkvi častimo kao sveca. Sveti papa Ivan Pavao II. svojom je osobnošću, blizinom židovskomu narodu i svima koji trpe, svojom gorljivošću za mir i evanđeoskim osjećajem za pravednost, pozivao na otvorenost i svjedočio neprolazne vrjednote, utemeljene na dostojanstvu čovjeka kao Božjega stvorenja i na slobodi koja teži prema dobru i suradnji s drugima.
Ta 1994. godina, u povezanosti s papom Ivanom Pavlom II., draga je hrvatskomu narodu i našoj Crkvi, jer u rujnu te godine on je prvi put pohodio Hrvatsku u Zagrebu, i to upravo u godinama ratnih stradanja, dok smo čeznuli za slobodom i mirom.

4. Osjećam se potaknutim reći i to da je ovaj povod važan za nas u Hrvatskoj. Uspostavljanje odnosa uvijek poziva na njihovo razvijanje i snažniju suradnju. To je okvir koji omogućuje bolje uzajamno poznavanje i jačanje povjerenja.

U tome imamo dragocjenu zajedničku baštinu, na koju se možemo osloniti i nadovezati. U Zagrebu i Hrvatskoj, ne previđajući bolnu prošlost i razne zaprjeke, postoji bogata baština, osobito duhovna i kulturološka, međuodnosa kršćanstva i židovstva, na koju se treba vraćati, ponirati u dubinu i upoznavati nepoznato, ali i ispravljati iskrivljeno. Pritom ne smijemo prešućivati hrabre i neustrašive muževe i žene koji su nam ostavili sjajno svjedočanstvo kako se i u teškim vremenima pomaže, svjedoči ljubav i poštovanje. S njima se Hrvatska treba ponositi jer oni su vrijedni pozornosti na europskoj i svjetskoj razini.

Zbog toga me ovdje osobito raduje prisutnost mladih, naraštaja rođena tijekom proteklih dvadeset i pet godina. Sa sviješću da su posude u našim rukama i srcu krhke, njima prenosimo vjeru, nadu i ljubav, s porukom da iskrena vjera, premda življena u različitosti, ne zatvara; upravo kao što ni istina ne zatvara i ne razdvaja, nego povezuje. Ideologije se tomu protive, jer one razgrađuju i stvaraju sukobe.

Zato današnji dan vidim i kao prihvaćanje odgovornosti za vrijeme koje je povjereno nama. Puno je područja u kojima osjećamo da treba progovoriti mudrost ukorijenjena u Objavi, iskustvo pročišćeno trpljenjem, kultura koja je izrasla i raste iz židovsko-kršćanskih korijena, pazeći da se nikada ne udaljimo od zaštite ljudskoga života.

Dragi prijatelji, organizatori, sudionici i gosti, ovdje smo u iskrenosti svoje vjere i dobre volje. Siguran sam da će nas to jačati u zajedništvu istine, međusobnog poštovanja i zbližavanja u svjetlu Božjega Duha.
Molim Gospodina da nas sve blagoslovi i prati svojom ljubavlju i mirom. Šalóm!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1997. – Alojzije Stepinac proglašen kršćanskim mučenikom vjere

Objavljeno

na

Objavio

Dana 11. studenoga 1997. Kongregacija za proglašenje svetaca proglasila je zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca mučenikom kršćanske vjere.

Nakon saslušanja 86 svjedoka, katolika i nekatolika, prikazanih ozdravljenja i uslišanja zagovornih molitava, uvezani su dokumenti u 114 svezaka na 38.000 stranica.

Ti prerađeni i pročišćeni dokumenti su proslijeđeni Kongregaciji za proglašenje svetaca na 6000 stranica temeljem kojega su teolozi konzultori 11. studenog 1997. donijeli jednoglasnu odluku kako se život i smrt kardinala Stepinca na temelju patnji zadobivenih i proživljenih u zatvoru proglašuju mučeništvom.

Njegov progonitelj bio je komunistički režim koji je htio iskorijeniti Crkvu i kršćanstvo. Na tom putu, upravo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj naišao je na snažan otpor, a posebice u njezinom pastiru nadbiskupu Stepincu.

Budući da nije htio Katoličku Crkvu odvojiti od sveopće crkve i stvoriti nacionalnu hrvatsku crkvu, doživio je progone, blaćenja i nepravednu osudu komunističkog režima, a na kraju i trovanje i fizičko ubojstvo. Svojim držanjem i vjerom nasljedovao je Kristov put do smrti.

Lik kršćanskog mučenika sadrži u sebi spremnost na mučeništvo, zatim prihvaćanje mučeništva iz ljubavi prema vjeri, Crkvi i Kristu, te napokon opraštanje i ljubav prema svojim neprijateljima, u ovom slučaju komunistima. Alojzije Stepinac je uistinu sve te sastavnice posjedovao i stoga je mučenik vjere i Katoličke Crkve.

Papa Ivan Pavao II., proglašujući ga blaženikom u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., istaknuo je kako se u njemu spaja „cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom.

On (Stepinac) sada je u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. Zato u njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.“

 

Alojzije Stepinac-pravednik među narodima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari