Pratite nas

Religija i Vjera

Kardinal Bozanić u Mariji Bistrici: Narod je umoran od traženja istine na sudovima izvan svojih granica

Objavljeno

na

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je euharistijsko slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, Velike Gospe u Marijinom svetištu u Mariji Bistrici u zajedništvu s rektorom Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke mons. Zlatkom Korenom, okupljenim svećenicima i mnogobrojnim hodočasnicima.

U homiliji je Kardinal podsjetio na događaje proslave trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koji su okupili hrvatski narod oko Marije u njezinim svetištima od svetišta u Solinu do Marije Bistrice.

Zanimljivo je, proučavajući povijesne dokumente iz toga doba, uočiti da su se na solinskoj proslavi okupili neki od najuglednijih predstavnika Crkve u svijetu. S tom su proslavom bila povezana čak četvorica papa: ponajprije tadašnji papa Pavao VI. koji je na proslavu poslao svoga osobnoga izaslanika, kardinala Franju Šepera; onda venecijanski patrijarh kardinal Albino Luciani, budući papa Ivan Pavao I. koji je osobno sudjelovao na proslavi u Solinu; zatim krakovski nadbiskup kardinal Karol Wojtyla, budući papa Ivan Pavao II. koji se uoči slavlja obratio ohrabrujućim pismom Crkvi u hrvatskom narodu. Zanimljiva je i podudarnost da je jedan od uglednijih uzvanika na proslavi trebao biti tadašnji münchenski nadbiskup kardinal Julius Döpfner koji je uoči proslave iznenada preminuo, a naslijedio ga je nekoliko mjeseci kasnije – Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI – podsjetio je zagrebački nadbiskup.

Događaj u Solinu, nastavio je, nije bio samo poruka, krik naroda za oslobođenjem od komunističke diktature koje su došli poduprijeti i uglednici iz svijeta, nego ta je proslava bila i mnogo više od toga.

Tada je, naime, izrečen zavjet koji je postao neizbrisiv znak, časna, ugovorna obveza hrvatskoga naroda s Majkom Božjom. Tada, na završetku svečane Euharistije, u Solinu 12. rujna 1976. godine, pred likom Gospe od Velikog hrvatskog zavjeta, zagrebački je nadbiskup Franjo Kuharić, u ime čitave Crkve u Hrvata obnovio tisućljetnu vjernost naroda Isusu po Mariji te utvrdio pradjedovski zavjet riječima:

‘Bila si Majka naše Crkve i našega naroda u stoljećima kad smo se kao Narod i kao Crkva rađali; bila si nam Utočiste u krvavim vremenima kad smo izdisali pod udarcima; bila si stijeg naših pobjeda i stalni poticaj naših obnova. U brojnim Tvojim prošteništima diljem Domovine svojoj si djeci ulijevala pouzdanje i hrabrost, Ti koja si i sama stajala pod križem svoga Sina. Tvoja su svetišta i danas izvorišta nade i središta obnove.

Majko naše prošlosti, budi Majkom i naše sadašnjosti i naše budućnosti! Danas i sutra, u vremenu koje se diči napretkom, ali koje često smrću duše tijelo hrani, sve nam više treba svjetla i ljubavi Tvoga djevičanskog i materinskog Srca’.

Tako je molio hrvatski narod prije 40 godina, a ta molitva obvezuje i nas danas, kad naš narod vapi za demografskom obnovom, kad vjetar njiše prazne kolijevke, kad nam se gradovi i sela sve više pustoše, kad nam je toliko potrebna hrabrost, snaga, pouzdanje u život. Stoga danas, pred likom Majke Božje Bistričke – rekao je kardinal Bozanić ponavljajući riječi zavjeta u duhu vremena: ‘…Povjeravamo se Tvojoj zaštiti. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje. Znaš što se događa u našim obiteljima… Prazne obitelji … znak su umiranja.

Majko Milosti, ne daj da umremo!’

Govoreći o situaciji u kojoj se naša Domovina i društvo nalazi Kardinal je istaknuo kako ima ‘ima puno dobra u našoj sredini’.

U našem narodu živi jaka svijest solidarnosti koja se očituje u suočavaju s nevoljama i potrebama ljudi. Potrebno je čuvati spomen na velikodušne, hrabre i jednostavne geste naših ljudi kad su se susretali s potrebama drugih. Trebamo obnavljati žar pouzdanja u sebe, u naše zajedništvo, u mogućnost promjene na bolje, jer ovaj narod želi živjeti dostojno, želi bolju budućnost za sebe i za svoju djecu. Ovaj narod, jer ga je oduvijek resila miroljubivost i osjećaj za pravdu, umoran je od toga da istinu o svojoj povijesti mora tražiti na sudovima izvan svojih granica. Stoga želi da se u Domovini stvore uvjeti za pravni i zakonodavni sustav u koji se može pouzdati – poručio je kardinal.

Podsjetivši da živimo u godini Izvanrednog jubileja Božjeg milosrđa, u vremenu kada ljudi traže sigurnost, uporište i nadu, ali i u vremenima kada se oko nas širi nesigurnost, kada nemiri praćeni stradanjima nevinih ljudi pogađaju svijet, za koje papa Franjo kaže da su zapravo treći svjetski rat u dijelovima, Kardinal je istaknuo da sve to stavlja pred nas brojna pitanja.

Ako bi tko pitao zašto se tolika zla danas događaju, blaženi Alojzije Stepinac bi mu ovako odgovorio: ‘Mi kao ograničena bića sve mjerimo sitnim ljudskim mjerilima.

Tako i Božju dobrotu i milosrđe. Čovjek je dobar od danas do sutra. Ali Božja dobrota i milosrđe nema granica. (…)Milosrđe Njegovo traje i sada u ovim teškim nevoljama, koje naš ograničeni um smatra najvećom nesrećom, ali iz kojih će Božja mudrost izvesti sasvim sigurno naše najveće dobro’ (Okružnica vjernicima 1945. godine: Pouzdanje u Boga u strašnim vremenima koja proživljavamo) – rekao je.

Dodao je i sljedeće Stepinčeve riječi: ‘Očevi i djedovi naši upirali su u svakoj pogibelji svoje oči k Onoj koja je osjetila svu bol ugroženih, progonjenih, ispaćenih… Nju molimo da nam pomogne i u budućnosti te ostanemo vjerni Bogu i zakonu njegovu’ (Propovijed na Zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba u srpnju 1940.).”

Svoju homiliju završio je molitvenim zazivom: ‘Majko Božja na nebo Uznesena, Kraljice Neba i Kraljice Hrvata, moli za nas, za naše obitelji, za našu Domovinu i sav svijet!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Gvardijan fra Danko Perutina: Jugokomunisti su pokušali zatrti franjevačku provinciju u Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Danko Perutina rekao je u četvrtak kako su jugokomunisti pokušali zatrti franjevačku zajednicu u Hercegovini pobivši na današnji dan prije 74 godine sedmoricu od ukupno 66 franjevaca, ali da u tome nisu uspjeli jer je interes mladih za pristup franjevcima porastao.

Po franjevačkim izvorima, po nalogu samoga vrha tadašnje države, pripadnici tajne partizanske policije OZNA-e su na današnji dan u popodnevnim satima došli u franjevački samostan u Mostaru te odveli provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara i bez suđenja ih strijeljali, a tijela bacili u Neretvu.

Današnji gvardijan fra Danko Perutina rekao je u propovijedi na misi kako su ubijeni franjevci bili nevini i da su ubijeni iz mržnje.

„Tu je na djelu bila ljudska zloća kao i nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni franjevce koji nisu u ratu počinili ništa loše, dapače, pomagali su ljudima iz sve tri vjere da se spase“, rekao je Perutina na misi.

Po njegovim riječima likvidacija sedam mostarskih franjevaca, te još 59 širom Hercegovine imala je za cilj zatrti franjevce.

„Jugokomunisti su fratre po Hercegovini ubijali ciljano po popisu: provincijal, gvardijani, profesori na Širokom Brijegu. Mislili su da će njihovom smrću nestati Hercegovačke franjevačke provincije a da oni koji ostanu neće imati snage nastaviti njihovo djelo“, istaknuo je.

Takva nakana, međutim, rezultirala je po Perutininim riječima još većom zainteresiranošću mladih da pristupe franjevačkom redu u Hercegovini.
On je dodao da se ovu tragediju ne smije zaboraviti, nijekati ili umanjivati.

Pozvao je na praštanje, ali i da se rasvijetle zločini koji su počinjeni nad franjevcima, ali i nad hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata.

Katolička crkva započela je postupak dokazivanja mučeništva 66 franjevaca iz Hercegovine ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’ koji su uglavnom pobijeni potkraj Drugog svjetskog rata.

(Hina)

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari