Pratite nas

Hrvatska

Kardinal Bozanić: Ne obescjenjujmo ono što je naše i čime se trebamo ponositi

Objavljeno

na

Foto: IKA

U crkvi Sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je na Dan državnosti misu za Domovinu.

U svečanom euharistijskom slavlju koncelebrirali su župnik preč. Vlado Magić, umirovljeni križevački vladika Nikola Kekić te dvadesetak dijecezanskih i redovničkih svećenika.

Preč. Magić na početku slavlja pozdravio je kardinala Bozanića, istaknuvši zahvalnost Bogu na daru kardinalova biskupskog služenja u prigodi 30. obljetnice njegova biskupstva.

Homilija zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, crkva Sv. Marka, Zagreb, Dan državnosti, 25. lipnja 2019.

Liturgijska čitanja: Post 13,2.5-18; Mt 7, 6.12-14 1

Cijenjena gospođo Predsjednice Republike Hrvatske, poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatskoga sabora i saborski zastupnici, poštovani gospodine Predsjedniče hrvatske Vlade i svi predstavnici izvršne i sudbene vlasti.

Draga subraćo u episkopatu i prezbiteratu, dragi redovnici i sestre redovnice, poštovani pripadnici hrvatske vojske i policije, dragi hrvatski branitelji, poštovani predstavnici znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija. Draga braćo i sestre u Kristu!

1 .U Isusovim riječima što nam ih je navijestilo Evanđelje jasno su prepoznatljive tri preporuke i naputka koji su za nas vjernike smjerokaz za kršćansko življenje, ali one su i više od toga. Te riječi nedvojbeno mogu poslužiti kao nosivi stupovi hrvatskoga društva i države.

Prva se preporuka tiče svetinja koje ne smiju biti obescijenjene tako da ih se daje u ruke onima koji ne znaju ili možda ne žele prepoznati njihovu vrijednost. Smisao tog izrijeka može se razumjeti, ako dopustimo da nas zahvati snaga Isusovih riječi. Ona je za sve, ali nisu svi raspoloživi i spremni slušati je i prihvatiti.

U tom smo slučaju pozvani paziti da se dragocjenosti ne rasipaju. Malo dalje u Evanđelju susrećemo Isusa koji šalje učenike govoreći im da, ako ih netko ne primi i ne posluša njihove riječi, izađu iz te kuće i otresu prašinu s nogu (usp. Mt 10, 14).

Nakon toga, Evanđelje nam prenosi tzv. »zlatno pravilo«. Ono postoji u raznim kulturama i predajama, izrečeno u niječnome obliku: Ne činite drugima ono što ne želite da drugi čine vama. Matej ga donosi u poticajnome pozitivnom obliku: »Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima«.

Ispunjenje Zakona i proroka što ga je Isus donio na svijet (usp. Mt 5, 17-18) ima i treći korak koji nas usmjeruje prema izboru puta: širokoga ili uskoga. Iz cijelog Isusova naviještanja, a osobito iz njegova Govora na gori, vidljivo je da on nudi uski put kojim nije oduševljeno mnoštvo.

Mnogi Isusa slijede, dok se čini da je njegov put prostran, dobro ugažen; put pohvala i očekivanja koristi, sigurnosti i proslave. Isusovi učenici sve više osjećaju da njegov put nije takav. I jedini način da se njime ide jest srce puno pouzdanja u Boga i pogled usmjeren u Kristov križ i njegovo uskrsnuće.

2. Braćo i sestre, ako te preporuke želimo primijeniti na hrvatsko društvo, očito je da je prvi korak upravo prepoznavanje svetinja, dobra, bisera koji su nam darovani i povjereni. I najljepše je zapravo to što ih nije teško pronaći u našem narodu i u onome što smijemo zvati našim nacionalnim bićem.

Prvi je biser otajstvo života, dar životnoga ozračja, u kojemu se spajaju plemenitost ljudi i prirodne ljepote. Vrijednost i dar čovjeka je polazište koje se ne smije zanemariti niti uzeti kao samorazumljivo.

Taj evanđeoski biser je oplemenjenost ljudi darom Božje milosti, onim što ljudi ostvaruju nadahnuti snagom Duha Svetoga. Iz toga se rađa velikodušnost, zalaganje za dobro svojih bližnjih, briga za potrebite, svakidašnje izgaranje za neprolazne vrjednote. Ako ne cijenimo biser života, zanemarit ćemo vrijednost ljudi. A svaki je čovjek Božji dar.

Dostojanstvo se ne može oduzeti nijednom čovjeku: ni ljudskombiću u majčinu krilu, ni najdugovječnijemu starcu. Takvo dopuštenje, na koje čovjek nema pravo, stvara pustoš svake vrste u društvu. Hrvatski je biser svakako obitelj. Cijeneći je, jačajući obitelj, i ostali biseri postaju sjajniji. Izlažući obitelj pogibelji, nejasnoćama i poigravanjima, počevši od narušavanja braka, sve postaje upitnim.

Biser je i naša povijest koja je –kao i u drugim narodima – isprepletena raznim kušnjama, trpljenjima i stradanjima, ali i veličanstvenim darovima i djelima, osobito svetačkim likovima, zatim uzornim predstavnicima pojedinih područja, koji su dali poseban doprinosna području znanosti, kulture, gospodarstva i politike.

Biser je naša Domovina, taj dio stvorenoga svijeta, povjeren nama, da se brinemo za njega kao za dom svoje obitelji, da Domovinu ne nagrđujemo, negoje cijenimo kao Božji dar te naš prostor rada i slobode. Biser je osobito duhovna snaga koja je oblikovala naš narod. Ona je u vjeri, u odnosu s Bogom.

Za nas kršćane to je dar Isusa Krista, Spasitelja čijom smo smrću i uskrsnućem postali dionici vječnosti; čijim smo utjelovljenjem pozvani u svakom čovjeku vidjeti Isusa i poštovati ga. Odatle je naš narod očitovao i očituje solidarnost, suosjećanje, gosto ljubivost i miroljubivost. To su vrjednote koje trebamo prenositi novim naraštajima, poučavajući ih poglavito o izvoru toga bisera.

Isus upozorava na razboritost i razlučivanje. Odbacivati biserje znači gestu odricanja od svetoga, od bitnoga za naš život, što ima povratnu posljedicu: da budemo izvrgnuti nasilju i lišeni života. Život nema budućnosti, ako nema vrjednota.

3. Mnogo je drugih bisera, braćo i sestre, koji su vrijedni pozornosti i koji se odražavaju u hrvatskim ljudima. Ako ih drugi ne vide ili ne razumiju, to ne znači da nemaju vrijednosti i da ih se trebamo odreći. Iz tog dara u kojemu vidimo sebe, u zahvalnosti za primljeno, potječe odnos prema drugima, što Isus naglašava u »zlatnome pravilu«.

U njemu se mogu naći svi ljudi, općeljudske vrijednosti kao grane istoga stabla: ljubav prema bližnjima pretpostavlja ljubav prema Bogu i od njega dolazi. Činiti drugima ono što želimo da drugi nama čine zahtijeva iskrenost riječi i djela prema drugima i drukčijima, prepoznajući njegovo dostojanstvo. U tome se mogu susresti svi ljudi.

Mi, kršćani, unosimo naglaske koji su specifični u svjetlu Božjega milosrđa po Kristovu križu koji ne sadrži zakon sebičnosti. Kršćanske posebnosti nisu zaprjeka ljudskom dostojanstvu, niti mu išta oduzimaju, nego su razvoj toga načela koje vodi u sebedarje, u međusobno prihvaćanje, poštivanje i razumijevanje.

To »zlatno pravilo« omogućuje izgradnju zajedništva svih u našoj Domovini. A zajedništvo je biser koji je pokazao osobit sjaj, kada je Hrvatska bila napadnuta. No, taj sjaj lako izblijedi i potamni, ako se biser brižno ne čuva i ako ga se želi zamijeniti ukrasom lažnog sjaja.

4. Treći je naputak poziv da uđemo na uska vrata. Ona vode u radost. Moglo bi se pomisliti da ta vrata pružaju mogućnost samo nekima, izabranima, ući u radost i blaženstvo, u puninu života. Ali nije tako. Na uska vrata mogu ući svi, ali taj prolazak traži strpljenje, ponekad napor i odricanje od sebičnosti.

Nije li naša Domovina često bila, a i danas je, na kušnji širokih putova i vrata, pustih nerealnih obećanja i očekivanih promjena bez strpljenja i zalaganja? Ipak, najsretnija je bila kada se držala ove Isusove riječi, kada je s naporom, zalaganjem i nesebično ulazila na uska vrata. Ta su vrata Krist sam, koji je sebe nazvao i tim imenom. Na tu teološku definiciju nadovezuje se ova etička.

Nosivi trendovi, ponuđeno blagostanje i nerealna obećanja nerijetko pokušavaju stvoriti pritiske prema širokim vratima, toliko zaslijepiti da se i ne vide druga vrata, a zapravo se tra ži samo vlastiti probitak. Uska vrata su takva, jer su po mjeri onih koje Isus zove malenima, a to su ponizni i siromašni, ljudi koji nisu umišljeni, ni oholi.

Čovjek koji je privučen Isusovom ljubavlju prepoznaje uska vrata, postaje evanđeoski malen, postaje ponizan, da bi bio u zajedništvu s Kristom. Ta su vrata po mjeri Božjega kraljevstva u kojemu borave oni koji su nahranili gladne, pohodili bolesne i zatočene, zaogrnuli bijedne, ublažili boli ranjenima, sebe darovali bližnjima. Kroz uska vrata ulazi onaj tko je upoznao vrijednost biserja o kojem govori Isus u današnjem Evanđelju.

5. Braćo i sestre, slavimo Dan hrvatske državnosti u odmaku od trideset godina, kada se spominjemo povijesne godine 1989. Ta godina označava urušavanje komunističkog sustava u Europi, a što se zanimljivo dogodilo upravo o pedesetoj obljetnici ugovora što su ih godine 1939. sklopili Hitler i Staljin, moćnici i predvodnici naci-socijalizma i komunističkog socijalizma, te na temelju tih ugovora krojili i raspoređivali, dok im je bilo moguće, interesne sfere takozvanoga novog svjetskog poretka.

Promjene koje su ostvarene u većini srednjoeuropskih zemalja 1989. godine, u Hrvatskoj su se dogodile 1990. godine, prvim slobodnim demokratskim izborima nakon II. svjetskog rata. Ta godina može se u Hrvatskoj označiti kao, barem formalno na političkom području, godinom definitivnog oslobođenja od triju velikih zala dvadesetog stoljeća, kako ih je sveti IvanPavao II. definirao u Mariji Bistrici: zlo fašizma, nacizma i komunizma, iako njihove rane i baštine, više ili manje ostaju u srcima nekih osoba i skupina, koji ih se ne znaju ili ne žele osloboditi.

U ovoj prigodi želio bih samo spomenuti naš odnos prema žrtvama II. svjetskog rata i poraća, žaleći što objektivno proučavanje tog razdoblja još nije dovršeno, iako je monopol nad povijesnom istinom u nas prestao 1990. godine. Čini se da nekima, i s desne i s lijeve strane, odgovara to stanje.

Tako nalaze posao, pa i zaradu za svoja politiziranja, čak i na račun društvenog budžeta, a time samo unose nepotrebnu radikalizaciju u hrvatsko društvo. Braćo i sestre, samo kada dostojno pokopamo smrtne ostatke naših pokojnika koji su bačeni u jame ili usputne jarke na križnim putevima, bez obzira kojoj su političkoj opciji pripadali, jer svi su naši, samo tada će završiti Drugi svjetski rat u nas.

To isto vrijedi i za Domovinski rat. Pogledajmo samo kako je država Njemačka na našem Mirogoju uredila grobno polje svojih vojnika, koji su kod nas poginuli u Drugom svjetskom ratu. To je put civiliziranog društva. Dopustite mi da u ovoj prigodi pročitam dio pisma što ga je naš blaženi Alojzije Stepinac, 18. kolovoza 1945. godine pisao dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku tadašnje Vlade Federalne Hrvatske.

»Gospodine pretsjedniče! Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi s njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rođake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvoga reda. Vi ste, gospodine predsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri (o oskvrnjivanju grobova). Zar smo pali ispod pogana? …

Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnoga Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakovi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim« (J.BATELJA[ur.], Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi. Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, Knjiga 3, Zagreb 2010., str. 225- 226). Braćo i sestre, bilo bi više mira u hrvatskom društvu kad bismo poslušali taj poziv blaženog Alojzija Stepinca, čijem zagovoru preporučujemo zajedništvo u hrvatskom društvu.

6. Draga braćo i sestre, za što moliti na Dan hrvatske državnosti, u odmaku od trideset godina od pada komunističkoga totalitarizma, nego za ovotroje: da prepoznamo bisere koji su prenošenis koljena na koljeno, da ih zavolimo i čuvamo, da bismo njihovim sjajem radovali i sebe i druge. Zato molimo za hrvatsko zajedništvo. Oslobodimo se nepotrebne rad ikalizacije hrvatskoga društva, nemojmo naivno prihvaćati pusta i nerealna obećanja.

Molimo za zajedništvo nasuprot malodušnosti, cijenimo ono što smo postigli i što nam drugi priznaju. Ne obescjenjujmo ono što je naše i čime se trebamo ponositi. To prepoznaju ljudi i gosti koji dolaze u našu državu; to osjete i naši ljudi koji se udalje od Domovine.

Molim Gospodina da nas prati svojom snagom po kojoj nastojimo činiti drugima ono što želimo da nama bude učinjeno. Imamo bezbroj primjera za to iz nedavne prošlosti, o čemu svjedoče na dirljiv način hrvatski branitelji. Molim Gospodina da nas ne obeshrabre uska vrata, nestrpljenje i puka obećanja. Molim da ih sami zavolimo i vodimo naše mlade prema njima. Jer, nećemo im učiniti ništa dobro, ako im ponudimo široke putove.

Upravo suprotno: radost se krije iza uskih vrata. I Domovina je sretna i blagoslovljena, kada ima ljude koji su po mjeri tih vrata; koji u poniznosti služe tuđoj radosti. Dragi prijatelji, prepoznajmo dobro u svojoj sredini, govorimo o to me i širimo to ozračje. Budimo blagoslov jedni drugima i svojoj Domovini!

Blagoslovljena budi, domovino naša Hrvatska! Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Hrvatska

Policijska akcija kod Rijeke – Privedeno oko 70 migranata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Iznad Plasa kod Rijeke bio je poveći broj policijskih vozila

Hrvatska policija izvela je akciju iznad Plasa kod Rijeke i privela oko 70 migranata. Pritom su se, prema riječima očevidaca, mogli čuti pucnji ispaljeni u zrak, a i na mjestu događaja bio je poveći broj policijskih automobila.

Ipak, iz Policijske uprave primorsko-goranske demantirali su takve navode te zamolili sve koji su čuli pucnjavu da to prijave na 192.

“Nikakve pucnjave nije bilo, a policija normalno provodi nadzor i provodi postupanja nad stranim državljanima”, komentirala je PU primorsko-goranska za RTL

Također, apeliraju da stanovnici uvijek prvo jave policiji saznanja koja imaju i da se nemaju razloga osjećati prestrašeno.

 

Migranti opljačkali kuću pokraj Samobora: ‘Ušli su mi u kuću i ukrali ušteđevinu’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović poklonila se žrtvama Škabrnje

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u petak poslijepodne, nakon što je bila na svečanoj sjednici u povodu Dana grada Zadra, poklonila se žrtvama Škabrnje, ubijenima u pokolju 18. studenoga 1991.

Predsjednica Grabar-Kitarović najprije je položila vijenac i zapalila svijeću kod spomen-obilježja masovne grobnice poginulim hrvatskim braniteljima i civilima u Domovinskom ratu u Škabrnji, a zatim je počast odala i kod glavnoga križa na mjesnom Groblju sv. Luke.

Kao i prošlih godina kad je dolazila u Škabrnju, predsjednica nije davala izjave za medije.

Škabrnja je osvojena 18. studenoga 1991., istog dana kad se dogodila i vukovarska tragedija. U tom su malom ravnokotarskom mjestu ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila.

Odala sam počast žrtvama velikosrpske agresije u Škabrnji polaganjem vijenaca kod spomen obilježja masovne grobnice te ispred Križa poginulim hrvatskim braniteljima na Groblju sv. Luke.

Škabrnja je, kao i Vukovar, naša duboka rana. No oni su i naš ponos. Ne zaboravimo – neprijatelj je naumio ubiti i Vukovar i Škabrnju. U tome nije uspio!

Naši su se ljudi vratili, na ulicama Škabrnje i Vukovara ponovno se čuju dječji glasovi, dječji smijeh.

Uz bol koju nosimo i poštovanje koje imamo prema onima kojih više nema, znajmo i da je najbolje pred nama. Jer Hrvatska je pobijedila velikosrpskog agresora, život je pobijedio smrt, komentirala je na facebooku predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

(Hina/Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari