Pratite nas

Događaji

Kardinal Bozanić: ‘Neki se ne prestaju poigravati sa budućnošću hrvatskog naroda’

Objavljeno

na

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić najavio je u prepunoj katedrali, na središnjem euharistijskom slavlju u utorak navečer, održanom u čast blaženoga Alojzija Stepinca na njegov spomendan, kako će cijela nadbiskupijska obitelj na osobit način živjeti duhovnu povezanost s Blaženikom u godini u kojoj obilježavamo 55 godina od njegove smrti.

Ta će se duhovna povezanost očitovati i izvanjskim znakom njegove prisutnosti, tako što će se početkom ovogodišnjega korizmenog vremena, polazeći od prvostolnice, od župe do župe, nositi moćnik bl. Alojzija i oko njega će se okupljati vjernici sve do slavlja Stepinčeva iduće godine, rekao je Bozanić pred mnoštvom vjernika koji su ispunili katedralu.

Kardinal Bozanić predvodio je euharistijsko slavlje u koncelebraciji s pomoćnim biskupima i apostolskim nuncijem mons. Alessandrom D’Ericcom, a u homiliji je pozvao vjernike da “u Stepinčevoj katedrali ustrajno mole njegovu pomoć i za njegovo proglašenje svetim”.

Propovjed kardinala Josipa Bozanića donosimo u cijelosti:

Preuzvišeni Apostolski nuncije u Hrvatskoj, braćo biskupi, prezbiteri i đakoni, redovnici i redovnice, dragi hodočasnici, predraga braćo i sestre u Kristu!

1. Pozdravljam sve vas ovdje okupljene na hodočašću u našu prvostolnicu. Gospodin nam je darovao milost da se i ove godine radujemo blagdanu blaženoga Alojzija Stepinca, slaveći euharistiju i slušajući Božju riječ.
Mi ovdje sabrani svojom vjerom i cijelim životom nalazimo se pred onim pitanjima na koja odgovor daju kršćanski sveci, a posebno mučenici. U svjedočanstvu blaženoga Alojzija postaje nam razumljiviji odnos između stalnoga i nestalnoga, vječnoga i vremenitoga, neprolaznoga i prolaznoga.
Tako nam Bog večeras po svojoj Riječi i kroz prizmu Blaženikova života daje jasnije vidjeti temeljna uporišta za naš život, a to su Božje zapovijedi te čovjekov odnos prema njima.
No odmah je potrebno reći da na tome počiva i razlog progonstava blaženoga Alojzija kao i uvjeravanja i ponuda kojima je bio cilj njegovo odstupanje od zastupanih Božjih načela. Zbog toga su od njega pokušali kupiti ono što ne smije biti na prodaju − čovjekovu savjest.
Koliko je samo puta naš Blaženik izravno ili neizravno upozoravao i potvrdio da su Božje zapovijedi nepromjenjive te da su iznad bilo koje ljudske uredbe.
Božje zapovijedi čovjeka trajno vraćaju u zajedništvo s Bogom i bližnjima. Udaljavajući se od Božjih zapovijedi čovjek oblikuje svoja pravila i odnose koji su daleko od biblijske istine. A ta istina govori da su svi ljudi stvoreni na Božju sliku i da imaju isto dostojanstvo. Ljudi koji nisu vođeni polazištima Božjih zapovijedi često se usude odbacivati druge, smatrati ih nevrijednima i podcjenjivati ih. Događalo se to tijekom povijesti čovječanstva, kako nekad tako i danas, po onome što papa Franjo naziva kulturom odbacivanja.

2. Kako bi jasnije predočio da ljudski propis može dovesti do kršenja Božje zapovijedi, Isus poseže za zapovijeđu o poštivanju roditelja, osobito o brizi za njih u starosti i potrebi. S jedne strane stavlja Božju zapovijed, a s druge strane ljudski zavjet, prinos, sveti dar, koji je također u sebi dobar. No, Isus opominje, da se u konkretnom slučaju radi o zloporabi te da su roditelji i briga za njih na višem stupnju.
Isus uvijek zapovijed ljubavi stavlja iznad bilo koje bogoštovne žrtve i prinosa. Tako ne dopušta zanemarivanje dužnosti prema roditeljima ni pod izgovorom da se nešto daje kao zavjet. Bog je objavio da ne želi biti čašćen nauštrb ljubavi prema bližnjima. Baš suprotno: ljubavlju prema bližnjima i on sam je ljubljen. To je zapovijed koja je u temelju svega kršćanskoga djelovanja, a ona se tiče ljudskoga srca.
Zato Isus prekorava sugovornike služeći se riječima proroka Izaije: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene (usp. Iz 29,13). Težak je to prijekor i upozorenje, osobito nama kršćanima. Ujedno je to i utjeha, kada se pitamo što trebamo činiti u svom životu, jesmo li na ispravnom putu? Važno je da nam srce nije daleko od Boga. Kada srce oteža zbog sebičnosti, tada su teške i Božje zapovijedi.
Čovjek je u kušnji kad je u pitanju pouzdanje u Boga i održavanje Božjih zapovijedi. Umjesto pouzdanja u Boga čovjek razmišlja o većoj slobodi i o tome da od života čini što ga je volja. Kušnja je to koja Božje zapovijedi predstavlja nedostatnima za vlastitu sreću koju čovjek traži. Ali, istina je drukčija. Povijest čovječanstva pokazuje da je svaki pokušaj oslobađanja od Boga završio nekim oblikom robovanja.
Samo onaj koji ljubi, pronalazi smisao i ispunjenje. Samo čovjek koji ljubi pronalazi radost u odgovornosti, u služenju i u vjernosti. Čašćenje usnama, to jest bez srca, bez odluke da se potpuno pripada Bogu, uvijek će biti rana dvoličnosti koja nagrđuje vjerničku pobožnost, iskrivljuje sliku Božje blizine i njegova odraza u svijetu. Naime, Isusu je stalo da njegovi sugovornici uvide da se ne treba pročišćavati od onoga što čovjeka dodiruje izvana, nego od grijeha koji je u čovjeku.

3. Draga braćo i sestre, ako povežemo prve stranice Biblije koje govore o stvaranju svijeta, sa središtem o stvaranju čovjeka, i Evanđelje koje govori o Božjim zapovijedima i o pouzdanju u Boga, lako ćemo vidjeti kako je u to uklopljen lik blaženoga Alojzija. U svakom njegovu stavu, ocjeni, prijedlogu, savjetu i upozorenju u pozadini možemo vidjeti upućenost na Boga Stvoritelja i na čovjeka koji je njegovo stvorenje.
Blaženikova je vjernost do mučeništva proizišla iz svjetla vjere u Stvoritelja, zbog obrane čovjeka koji je stvoren na Božju sliku. Na oštro protivljenje nadbiskupa Stepinca naišli su zakoni, odredbe, riječi, ponašanja koji su iskrivljavali dostojanstvo ljudske osobe i čovjeka odmicali od Boga. Vidio je ne samo ona najgrublja kršenja pripadnosti čovjeka Bogu, kakva su se očitovala u rasnim i klasnim zakonima, nego i suptilna nastojanja u društvenim gibanjima koja su uvodila u nesreće pojedince, obitelji i narod.
Kako se u svjetlu večeras naviještene riječi ne sjetiti Blaženikove osude rasizma, 25. listopada 1942. godine. On je tada rekao: “Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u knjizi Postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu životni duh (Post 2,7) […] Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na sjevernom ili južnom polu, ali bitno ostaju rasa, koja od Boga proizlazi i Bogu ima da služi prema normama naravnog i pozitivnog zakona Božjeg, zapisanog u srcima i dušama ljudi i objavljenoga po Sinu Božjem Isusu Kristu, vladaru svih naroda”.

4. Braćo i sestre, spomen na blaženoga Alojzija Stepinca govori o neustrašivom svjedoku čovječnosti i istine, vjernosti Crkvi, koji se sav pouzdao u Boga. Jednako tako s njegovim je svjedočanstvom povezan pokušaj drugih da se nepravda proglasi pravdom i politička manipulacija pravosuđem. Osuđeni nadbiskup Stepinac je do dana današnjega ostao živjeti kao primjer žrtve onih sudišta koja ne mare za činjenice, ni za dostojanstvo suđenja.
Njegova je osuda u novijoj hrvatskoj povijesti postala simbolom svega što je provodio jedan od totalitarizama, onaj komunistički, stvarajući privid pravednosti i demokracije. Teško je pomisliti da se napredak Domovine može očekivati sve dok ne postoji ravnoteža u zakonima koji sadrže jasne temeljne vrijednosti vodeći brigu o stvarnim životima ljudi; dok nema stabilnosti institucija koje ne djeluju po političkome ili ideološkome diktatu, nego teže k pravednosti, vođeni istinom; dok se ne štiti čestitost i ne poštuje savjest.

5. Život i smrt blaženoga Alojzija hrvatskom je narodu dobar pokazatelj za čime se u sadašnjosti ne smije ići, kao i to na što se u budućnosti ne smije oslanjati. Nažalost, i danas smo suočeni da se u našoj Domovini, unutar širih društvenih previranja, ne pazi na sve opasnosti koje mogu proizaći iz nedostatne brige oko donošenja i provođenja zakona.
Najbolji primjer za to je onaj splet događaja kojima svjedočimo posljednjih godina, a tiču se obitelji. Nije riječ tek o nekoj društvenoj skupini, nego se diraju sami temelji ljudske naravi i otajstva života. I što god se nesavjesno i neodgovorno poduzima ili propušta poduzeti − baš zato jer je u središtu svetinja života − ima posljedice na sav narod i društvo i tiče se baš svakoga dijela našega življenja. Premda može zvučati bolno, ali treba jasno reći da izgleda kao da se neki ne prestaju poigravati s budućnošću hrvatskoga naroda.
Kažem ne prestaju, jer iz sada već davne 1936. godine lako možemo čuti pitanja blaženoga Nadbiskupa: “Svakome poštenom čovjeku i prijatelju naroda nameće se onda i nehotice pitanje, kuda sve to vodi? Ako se na tako laku ruku razvrgavaju bračne zajednice, može li se onda govoriti o čestitom obiteljskom životu? Može li se govoriti o savjesnom odgoju mladeži? Može li se govoriti o sigurnosti građanskog poretka? Može li čovjek onda konačno biti siguran za svoj život i za svoju imovinu? Nije li to ravni put u rasulo, kao što govori prorok: Dissipatione dissipabitur terra et direptione depraedabitur –Zemlja će biti opustošena i poharana! Zakoni su Božji usko povezani među sobom, i raskineš li jedan, kidaju se i drugi, i onda se sve ruši kao i stroj, što prestaje raditi ako se izvadi ma samo i jedan kotač” (Stara Godina, 1936.).

6. Blaženi Alojzije oslonjen na istinu o ljudskoj pripadnosti Bogu i na poštivanje Božjih zapovijedi, izrekao je i snažne riječi koje – vjerujem – u današnjim okolnostima, premda smo od njihova izgovaranja udaljeni 75 godina, zvuče jednako snažno i istinito: “Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji”. No, prije toga je rekao i ovo: “Želim da svima bude konačno jasno, da Hrvatskoj nema budućnosti, ako se cijela javnost, a specijalno naša banska vlast, svim silama i sredstvima, koja joj stoje na raspolaganju, ne odupre zločinima, koji pogađaju hrvatsku obitelj, makar se ti zločini vršili baš pod firmom znanosti ili socijalnih indikacija ili tobože zdravlja” (IV. Hrvatski socijalni tjedan, studeni 1940.).
Kardinal Stepinac ne ostavlja dvojbe o kojemu je zločinu riječ, obraćajući se liječnicima rekao je: “To je pitanje abortusa, koji je zauzeo toliki mah u našoj domovini, da pomalo dobiva karakter pravog narodnog samoubojstva” (10. siječnja 1940.). Tada je dobio pohvalu Zbora hrvatskih liječnika.
Mi pak danas ponavljamo Blaženikov vapaj i molimo za ustrajnost u borbi za slobodu savjesti liječnika. Pohvalno je što upravo oni, kao stručni ljudi koji poznaju narav medicinskih zahvata, ne slijede suprotne poticaje kojima medicinsko osoblje može opteretiti svoju savjest postupajući nerazumno.
Braćo i sestre, nadbiskup Stepinac je svetac čistoće savjesti i njega trebamo zazivati u kušnjama u kojima Boga želimo odijeliti od svakidašnjega življenja. Kršćanin nema dvostruka mjerila. Upravo to je i zahtjevno i radosno. Zahtjevno, jer nas suočava s našim grijesima, ali prije svega je radosno, jer znamo da je u svakom trenutku Bog po Isusu Kristu naš suputnik, pomoćnik i utjeha. Mi se po zagovoru Blaženika uzdamo u Božju pomoć i On nam pomaže.

7. Dragi vjernici, danas je 55. obljetnica smrti blaženoga Alojzija. Kao nadbiskupijska obitelj odlučili smo u toj obljetnici na osobit način živjeti duhovnu povezanost s našim Blaženikom. To ćemo očitovati i izvanjskim znakom njegove prisutnosti tako da ćemo s početkom korizmenoga vremena, polazeći iz naše prvostolnice, od župe do župe, nositi moćnik blaženoga Alojzija i okupljati se oko njega. Blaženikove će moći u svakoj župi biti barem jedan dan, počevši od ovogodišnje korizme do slavlja Stepinčeva iduće godine.
Na tu nas je odluku dodatno potaknulo lijepo iskustvo koje smo 2011. godine, u pripremi za pohod pape Benedikta XVI., živjeli s mladim vjernicima koji su nosili lik Majke Božje od Kamenitih vrata po župama Nadbiskupije, ili pak Stepinčev križ u korizmi 2012. godine po zagrebačkim župama.
To je ponajprije poziv na molitvu za zagovor, za snažniju vjeru, sigurniju nadu i gorljiviju ljubav u našim župnim zajednicama, ali to je i prigoda da pobliže upoznamo toga našeg svetog Pastira; da nam postane bližim i da u Njemu otkrivamo svjetlo i nadahnuće za svoj životni poziv, za svoje dvojbe i iskušenja. On će nas zbližiti i kao Crkvu zagrebačku kojoj prethodi početak Druge sinode.
Tog će dana svaka župa na svoj način izraziti čašćenje Blaženiku. Stoga je važno da se uključi cijela župa, sa svim svojim stvarnostima i inicijativama, s redovničkim i drugim zajednicama. Neka se nađe mjesta za obitelji, za one koji se pripremaju na brak, za prvopričesnike i krizmanike, za mladež, za članove župnih vijeća, za djelatnike Caritasa, za crkvene zborove, za udruge i pokrete.

8. Draga kršćanska braćo i sestre, ovako brojni sabrani smo u našoj prvostolnici. Osjećamo da nismo sami. Bog je s nama. On nas ljubi. On nas prihvaća i po svom nam milosrđu oprašta grijehe i propuste. On nam pomaže.
Ovdje smo u Stepinčevoj katedrali jer osjećamo zov Blaženikove privlačnosti i blizine. Riječi ne mogu obuhvatiti sve što se događa ovdje na Blaženikovu grobu. Koliko je dodir njegova lika, njegova groba, dodir sklopljenih ruku stvorio novih dodira milosti i vratio čovjeka na poštivanje Boga, na molitvu za oproštenje i na put čistoće savjesti u ispovijedi; na obraćenje i dobra djela, na vjeru koja čovjeka povezuje s Bogom i bližnjima.
Ovdje smo u Stepinčevoj katedrali moleći ustrajno njegovu pomoć, kao i za njegovo proglašenje svetim. Njemu se utječemo i s njime molimo za našu djecu i mlade, za bračne parove i naše obitelji, za sve potrebne, progonjene i patnike, za naše hrvatske branitelje i za dragi nam hrvatski narod.
Blaženi Alojzije, vidiš nas okupljene oko sebe; poznaješ naše nakane koje pred Gospodina donosimo u tvome pouzdanju. Izmoli nam snagu u svim kušnjama; čuvaj sve nas, Crkvu i hrvatsku domovinu!
Amen.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

PENAVA ISPUNIO OBEĆANJE: HOS prvi put zajedno uz zastave brigada Domovinskog rata na čelu kolone

Objavljeno

na

Objavio

Slika koju vidite izuzetno je rijedak trenutak u HRT-ovom prijenosu kolone sjećanja u Vukovaru, kada se vidi zastava HOS.

Vukovar se nikada neće odreći branitelja i postrojbi koje su ga branile, tako ni HOS-a! U Koloni sjećanja vijorit će se njihova zastava, a sliku Jean-Michel Nicoliera s grbom HOS-a na njegovu ramenu čuvam ispred svog ureda – izjavio je u Bujici vukovarski gradonačelnik Ivan Penava i tako jasno stao uz postrojbu koja je pod pozdravom ‘Za dom spremni’ branila i Grad heroj.

Penava se u program Z1 i partnerskih televizija javio uživo iz Hrvatskog doma u Vukovaru tijekom ‘Večeri pijeteta’ koji svake godine organizira Nacionalni sindikat policije.

“Niti je ikada itko pomislio – niti će se dogoditi da se Vukovar odriče branitelja i svojih postrojbi. HOS-ova zastava uvijek u sklopu svih ratnih postrojbi, predvodi Kolonu sjećanja, tako će biti i u subotu, most u središtu Vukovara nosi ponosno ime HOS-ovca Jean-Michel Nicoliera, a ispred mog ureda stoji njegova slika s grbom HOS-a na njegovu ramenu. Ne možemo ih se odreći, to bi značilo da se odričemo Domovinskog rata! Ne pričam o konotacijama pozdrava ZDS u Drugom svjetskom ratu, što se tiče Domovinskog rata – tu je stvar čista. Sviđa mi se izjava u kojoj se reklo da ako je i bilo prljavštine na tom pozdravu, branitelji HOS-a isprali su je svojom krvlju,“ rekao je Penava izvjestitelju Bujice iz Vukovara Igoru Petroviću, dodavši da pri obilježavanju Dana sjećanja uvijek daje svoj maksimum i nema razloga da i ove godine ne bude tako.

“Pozivamo sve da nam se pridruže, a oni koji ne mogu, neka upale  lampion u svom domu. Želim svima sretan put prema Vukovaru i odlasku iz njega i da u miru i sa pijetetom mislimo na žrtve, da prođemo u koloni dostojanstveno i odamo im dužno poštovanje. Koliko god se neki trudili prikazati drugačije, mi smo jedinstveni, a sve će i ove subote biti korektno i ispravno. Krenule su razne inicijative – poput one da se odjednom ne pale lampioni diljem Hrvatske i da se umjesto toga donese hrana za gladne Vukovarce… Poručujem im: gladnih Vukovaraca nema, za to smo se pobrinuli, a lampione za heroje Domovinskog rata trebamo paliti dok je svijeta i vijeka,“ zaključio je Penava, bez dlake na jeziku u Bujici., piše Priznajem.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Događaji

440. obljetnica velejunačke obrane Gvozdanskog

Objavljeno

na

Objavio

Gvozdansko se treba učiti u hrvatskim školama!

U prostorijama Hrvatskog katoličkog liječničkog društva održano je predavanje u svezi početka obilježavanja 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

Predavač je bio gospodin Damir Borovčak, dipl. ing., kojeg je predstavila predsjednica Podružnice HKLD-a “Branimir Richter” Zagreb prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, kao povijesnog istraživača i publicista. Gospodin Borovčak već gotovo dva desetljeća promiče zaboravljene povijesne činjenice, poput stradanja Gvozdanskog, Zrina, Macelja i podsjeća da je već 330. godina sveti Josip zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, a danas hrvatske domovine i naroda. Također je idejni začetnik i pokretač sada već tradicionalnog hodočašća na Gvozdansko, koje će se 14. siječnja 2018. g. održati po deveti puta

Predavač je najprije pojasnio gdje se zemljopisno u Pounju nalazi naselje i stara zrinska utvrda Gvozdansko, a zatim s više od pedesetak slikovnih prikaza opisao sve značajke starije i novije povijesti na temu obrane Gvozdanskog. Utvrdu su gradili knezovi Šubići Zrinski, koji su dodatak svom prezimenu dobili po nedalekoj utvrdi Zrin u kojoj su stolovali. U Zrinu se i rodio velejunak Nikola Šubić Zrinski IV. koji je 1566. godine obranio Siget, a time i Beč, ali i Hrvatsku.

Njegov otac Nikola III. izgradio je Gvozdansko, koje je bila suvremena utvrda tog vremena. U Gvozdanskom je bila nadaleko poznata kovnica novca, posebno su se kovali srebrnjaci, taliri. Za te potrebe srebro se je vadilo iz obližnjih rudnika, koji su također bili u posjedu Zrinskih. Tim novcem po Europi se je kupovalo naoružanje i vojna oprema kako bi se Hrvatska obranila od stalnih najezda iz Bosne, koja je tada već bila u turskom posjedu. Predavač je napomenuo da su prije turskih najezda na Europu, hrvatski kraljevski gradovi bili Bihač, Jajce i Banja Luka, u kojima se također kovao hrvatski novac. Tako su Zrinski kroz naraštaje branili Pounje od navale Turaka. S njima su prodirali i Vlasi, koji su Turcima služili kao pljačkaške horde za nabavku hrane i potrepština. U kasnijim stoljećima Vlasi su uglavnom prešli na srpstvo, pod utjecajem velikosrpske politike i uz pomoć SPC-e.

foto: hkld

Vojnu obranu Gvozdanskog činili su svega 20-tak banskih vojnika uz oko 300-tinjak rudara, kovača te muškog i ženskog pučanstva iz okolnih sela. Kapetane obrane Gvozdanskog iz 1577. godine zabilježila je povijest. Njihova su imena poznata i to su bili: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Njih je zapisao osvajač, turski kapetan Ahmed aga Veletanlić, koji je pod vodstvom Ferhat paše Sokolovića s oko 10.000 napadača tri mjeseca osvajao Gvozdansko. Te godine bila je nemilosrdno hladna zima, konji su se smrzavali bez pokrivača, a nije se moglo preživjeti bez velikih vatri u taboru.

U takvim nemogućim uvjetima, poslije tri mjeseca odupiranja, Gvozdansko je imalo još svega 30-tak iscrpljenih branitelja. Branitelji Gvozdanskog imali su u razmacima tri ponude za napustiti obranu i otići na slobodno područje ostataka Hrvatske. Sve tri ponude su odbili, posebno onu najizazovniju na Božić 1577. Branitelji nisu posustali ni zbog nedostatka pomoći, ni zbog nedostatka baruta, ni zbog ranjavanja, ni zbog iznemoglosti bez hrane i vode, već su se u noći 12./13. siječnja 1578. godine smrznuli zbog nedostatka ogrijeva! To nije priča, nije bajka, nije legenda, već istina koju je zapisao neprijatelj – turski napadač, koji im je i odao najveću počast pokopom po katoličkom obredu, istaknuo je Borovčak.

“Zbog tih činjenica, smatram, da je to hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Primjera je bilo u povijesti i prije i kasnije, no smrznuta obrana nigdje u svjetskoj povijesti nije zabilježena”, kazao je Borovčak.

Danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog malo koji Hrvat išta znade, rekao je predavač. U školama se ne uči da je hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić autor najduljeg hrvatskog epa, ikada napisanog, o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva.i Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. ostvario je svoje životno i povijesno djelo, hrvatski ep Gvozdansko sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. U svom predgovoru autor navodi kako ne poznaje u povijesti čovječanstva uzvišenijeg primjera vršenja dužnosti prema Bogu, prirodi i djedovini od onoga na Gvozdanskom. Ističe činjenicu da se hrvatski velikaši i plemići, osim vrlo rijetkih iznimaka, nisu iseljavali da izmaknu navalnom barbarstvu, te su uzorno ginuli. Tumači da u Hrvatskoj nije bilo ropstva, seljak je posjedovao svoju zemlju, a plemićku je obrađivao pod određenim uvjetima. U Banovini je bilo nešto teže, ali ni tu ropstva nije bilo, a hrvatski plemići su bili obično vrlo humani, dok su najveći silnici bili uljezi sa sjevera. Za vjerovati je da zato jer nisu bili roblje, rudari i težaci Gvozdanskog nisu željeli predati grad turskim osvajačima. Bez povijesnog ponosa nema narodne svijesti, poručuje u predgovoru svog djela Ante Tresić Pavičić. Zamisao i radni zanos autora bio je probuditi hrvatski narodni ponos. No, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća od svog ostvarenja (!), dakle tek 2000. godine. Iako se u epu pjeva o velikoj tragediji branitelja Gvozdanskog, to velebno književno djelo ostaje nedovoljno poznato, najvjerojatnije zbog političkih okolnosti koje su nastupile iste godine kad je knjiga i objavljena.

Na završetku predavač Damir Borovčak je iznio i neke novije primjere velejunaštva iz obrambenog Domovinskog rata, poput bitke za spašavanje civila u Pounju 26. srpnja 1991. i veličanstvenu obranu Vukovara… Zaključno, pozvao je sve prisutne na svetu misu za branitelje Gvozdanskog u petak 12. siječnja 2018. u 18 sati u zagrebačkoj katedrali, a poslije mise održati će se i već tradicionalni koncert “Sjećanje na Gvozdansko” na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske vojske. Također predavač je svima preporučio i odlazak na IX. spomen-hodočašće na Gvozdansko u nedjelju 14. siječnja 2018. s autobusima iz Zagreba. Svi koji su zainteresirani za navedeno hodočašće mogu se javiti tajnici HKLD-a gdji. Slavici Grubišić, tel. 01 4817 537; mobitel: 095 553 8685; e-mail: [email protected]

prof. dr. sc. Danica Galešić-Ljubanović

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari