Pratite nas

Religija i Vjera

Kardinal Bozanić: Potrebna nam je snaga uskrsne odlučnosti

Objavljeno

na

Svečano uskrsno euharistijsko slavlje u zagrebačkoj Katedrali predvodio je u nedjelju zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić ističući kako nam je i danas potrebna snaga uskrsne odlučnosti te poželio da sve uvijek prati uskrsna radost.

Na misi je sudjelovao i apostolski nuncij u Hrvatskoj Giuseppe Pinto. Uz brojne vjernike, na misi su bili i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković i ministri te predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i saborski zastupnici.

U igrama i računicama strada mali čovjek

U homiliji se kardinal Bozanić osvrnuo na radnike brodogradilišta u Puli i Rijeci rekavši kako mnogi “vapaji govore o tome da radnici ondje mjesecima dolaze na posao, a ne dobivaju nikakvu plaću i to u dijelovima domovine za koje sa kaže da su najrazvijeniji”.

“Kako je to moguće? Sigurno da o tome znaju ljudi iz politike, kako iz lokalne tako i one najviše. Moguće je da se trebaju rješavati problemi koji su se dugo skrivali pod tepih zbog interesa moćnika, no u takvim igrama i računicama na kraju strada mali čovjek”, rekao je Bozanić te pozvao odgovorne da u rješavanju nelakih zadataka ne izgube iz vida malog čovjeka koji nije zaštićen.

“Molimo za njih, za odgovornost i hrabrost i da se izvrši operacija gdje je nešto bolesno i da se uvijek ima u vidu malog čovjek koji je često najmanje kriv za naneseno zlo. Molimo za mudrost koja će uvijek imati u vidu dobro Hrvatske i hrvatskog društva, za uskrsnu radost i mudrost za sve obitelji, djecu mlade” , rekao je Bozanić.

Bozanić je na misi, istaknuo kako je Uskrs za kršćane u središtu vremena, a svaka nedjelja mali Uskrs.

U središtu nedjelje je misa. U njoj se susreće Isusa, baš kao što su ga susreli i učenici na putu u Emaus, dodao je.

“Danas, na Uskrs, zagledani smo u Krista, jutarnju Danicu koja ne zna zalazak.To je Krist uskrsli, povratnik od mrtvih koji svijetli svakom čovjeku..Isusov prijelaz i naš je prijelaz iz staroga u novog čovjeka”, istaknuo je Bozanić.

“Danas je dan radosti i željeli bismo da nas uskrsna radost uvijek prati. Molimo da uskrsna radost u našim danima bude snažnija od naših strahova i razočaranja koji nas pritišću i muče, uvlače u teškoće, privikavaju nas na tamu tako da sve gledamo negativno.

Uskrs je pobuna protiv grijeha, smrti i ništavila

“Uskrs je pobuna protiv grijeha, smrti, ništavila, protiv samoće i oholosti koja razara život i ubija čovjeka, protiv ruganja i preziranja ljudske ranjivosti. Uskrs je pobuna protiv poniženja, omalovažavanja ljubavi onoga koji nije spasio sama sebe nego je do kraja opraštao i molio za svoje progonitelje, za svoje neprijatelje”, rekao je Bozanić.

Upitao je i kako u susretu s vidljivim zlom reagirati na ljubav, imati pouzdanja u čovjeka izranjenog i osuđnog, preopoznati u njegovom završetku na križu Krista Osloboditelja i Spasitelja te odgovorio kako mir i zadovoljstvo koji uvijek ostaju u nama i koje nam nitko ne može oduzeti pa ni smrt je ono dobro što ga dajemo drugima.

“Ljubav  i velikodušnost, ono što iskrena srca dajemo drugima – darivanje na dobro drugih- nikada nije izgubljeno”, poručio je Bozanić.

Isus u susretu s nama nikad ne počinje od naših grijeha, otpora i zla koje smo učinili i, kao s učenicima na putu, nastavlja iznova tumačiti. Njegova riječ raste u onima  koji je čitaju i nastoje razumjeti na putu života, rekao je.

Istaknuo je i kako je uvjeren da svaka odluka koja se donosi u molitvi i predanju Uskrslom može dati pokretačku snagu.

Stepinac- odlučan da nikada ne prestane djelovati iz Istine

“Potrebna nam je i danas i osobno i u svim slojevima naše domovine snaga uskrsne odlučnosti. U skladu s njom djelovali su mnogi, a među njima je i blaženi Alojzije Stepinac koji je svoju odlučnost napajao na vrelu vjere u uskrsloga Krista i njegovu Crkvu, odlučan da nikad ne prestane djelovati iz istine, ostane uz svoju crkvu i narod i ne napusti svoju domovinu”, rekao je Bozanić.

“Najdjelotvorniji način suočavanja sa zlom, počevši od malih ili većih nepravda kakvih su puni naši odnosi, očituje se u našoj spremnosti da to suočavanje usvojimo tako da to trpljenje postaje i naše trpljenje pa i onda kada nas se izravno ne tiče.. Nepravda dovodi do trpljenja mnogih. Ona pokušava razoriti nadu da je moguće živjeti drukčije odnose. Kristov križ kojega smo i mi dio čuva nadu i pouzdanje”, rekao je Bozanić i dodao kako nam je u Hrvatskoj nada najpotrebnija u trenucima kada s čini da smo slabi i stavljeni pred snagu koja ne računa s Bogom i izruguje važnost Kristove blizine.

“Molimo za nadu koja je Božja blizina, dar Kristova uskrsnuća i snagu da u lice gledamo zlo i nepravdu ne dopuštajući da unište našu nadu”, istaknuo je kardinal.

“Za Isusove učenike i učenice bilo je najbolnije iskustvo Isusove smrti jer je ostavljala ranu, gubitak njegove blizine. Ali vjera i ljubav nisu prestajali čuvati nadu te blizine. Čežnja za blizinom dovodi iz pod križ, ali i na grob koji je u jutro uskrsnuća ostao prazan.

U Krisovu uskrsnuću i pobjedi nad grijehom, nad udaljenošću od Boga nalazi se naša vječnost i u tom daru pozvani smo druge darivati, noseći im Božju blizinu. To možemo ne svojom snagom nego tako da budemo blizu Boga, da čujemo što nam govori, da osjetimo dodir njegova milosrđa”, zaključio je Bozanić.

Pozvao je na molitvu za žrtve ratova i razaranja, za mir u svijetu, za bolesne i napuštene, osamljene, klonule, pritisnute raznim tjelesnim i duhovnim teškoćama, a posebno za mlade da im se osigura dostojna budućnost poželjevši svima blagoslovljen Uskrs “da se naši životi preobraze u ostvarenju uskrsne nade”.

Misu su svojim pjevanjem uveličali Zagrebački katedralni koralisti.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari