Pratite nas

Komentar

Kardinal Bozanić: Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati

Objavljeno

na

“Draga braćo i sestre, pred svetkovinu Uskrsa stavljam pred vas važnost naše ustrajnosti i postojanosti. Osjećamo koliko je ona potrebna u Crkvi i u hrvatskom društvu. Iz dana u dan se potvrđuje ista kušnja. Kada se vidi što je dobro, kada se osjeća što je potrebno učiniti – nakon određenih poteškoća – lako se odustane od dobra i uđe u kompromise koji zlo održavaju na životu, dopušta se zlu da se predstavi u prihvatljivijem obliku, s umivenim i uljepšanim licem. To prebrzo odustajanje obeshrabruje i razočarava”, istaknuo je u uskrsnoj poruci nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić koju donosimo u nastavku:

[ad id=”93788″]

Draga braćo i sestre!

Korizmeno vrijeme, usmjereno prema Vazmenomu trodnevlju muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, u sebi nosi obilježja puta i hoda kojemu je poznat izvanjski okvir polazišta i cilja, ali koji zahtijeva ponajprije nutarnju raspoloživost postojanosti i ustrajnosti.

Ta usmjerenost u postojanosti i ustrajnosti za život kršćana u vjeri znači nasljedovanje Isusa u njegovoj predanosti volji Otčevoj, s poslanjem koje nije zaustavila ni jedna kušnja ni trpljenje. Na to su oslonjene i riječi iz Poslanice svetoga Jakova apostola: »Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka« (Jk 1, 2-4).

Povezanost između postojanosti, ustrajnosti i savršenstva posebno se lijepo uklapa u Svetu godinu milosrđa koju živimo na poticaj pape Franje, kada dublje otkrivamo da smo pozvani biti milosrdni kao nebeski Otac, što je drukčije izrečen poziv na kršćansko savršenstvo koje je upravo po daru milosrđa dostupno svakomu čovjeku. Po milosrđu smo najsličniji nebeskomu Otcu te po njemu otkrivamo i ostvarujemo smisao svojega života.

Bog nam je objavio svoj Put, očitovao nam svoje Lice u Isusu Kristu i u njegovoj postojanosti

Kršćanski život često se uspoređuje s nastojanjem da se dođe do cilja i da se ostvari pobjeda. Za uspješno natjecanje i borbu nužna je ustrajnost, a ona traži uvjete poznavanja polazišta i cilja. Mi kršćani znamo da je naš put onaj što ga je zacrtao Bog po svojoj ljubavi, očitovanoj u Isusu Kristu. To je put kojemu je polazište i cilj Isus Krist, a u njegovu milosrđu prepoznajemo cilj, do kojega se dolazi iskazivanjem milosrđa. Bog nam je objavio svoj Put, očitovao nam svoje Lice u Isusu Kristu i u njegovoj postojanosti.

Dragocjene su riječi iz Poslanice Hebrejima koje nam govore o tome kako trebamo postupati: »Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom« (Heb 12, 1-3).

U svom vjerničkom hodu kao prvo trebamo vidjeti je li naš cilj, a zatim i put kojim smo krenuli, ispravan. Da bismo to mogli znati i provjeriti, pogled nam treba biti uprt u Isusa koji vjeru dovršava, čini savršenom. Vjera u sebi nosi čežnju za ciljem i ustrajnost da se žurno približi cilju. Apostol piše o onima koji su dobro započeli »trku«, ali su se umorili i željeli odustati, vraćajući se na staro.

Kako postići postojanost? Najprije treba odložiti teret, da nam korak bude laganiji. Najveće opterećenje svakako je grijeh. On možda izvanjski ne djeluje kao posebno težak, ali nas sputava, koči, usporava, jer se – noseći grijeh – čovjek bori sa sumnjama u opravdanost puta, u vrijednost cilja; gubi pouzdanje u Boga i u samoga sebe, te nastojanje postaje mučno i bez oduševljenja.

Dragi vjernici, osjećaje koje sami nosite, Isus je proživio; kušnje s kojima se suočavate, još je snažnije iskusio on

Slijedeći Isusa i njegovu postojanost, pred nama je dobro, postojanost u dobru koje smo prepoznali u Kristu. I kada osjećamo životne poteškoće, teret godina, bolesti; kada se čini da križ nadilazi našu snagu, važno je ne zaustaviti se. Ne samo u Svetom pismu, nego i u nama dragim pobožnostima, kao što je križni put, susrećemo postaje na kojima zastajemo, kako bismo jasnije vidjeli Krista i cilj pred sobom. Ne da bismo posustali. Na svakoj postaji susrećemo se sa svojim slabostima, s nerazumijevanjem, ali svoje korake usmjerujemo na Isusove tragove, stavljajući ih u njegovo trpljenje, u njegovu snagu.

Dragi vjernici, osjećaje koje sami nosite, Isus je proživio; kušnje s kojima se suočavate, još je snažnije iskusio on; tlo po kojem posrćemo i na koje padamo omekšano je njegovim padovima; ispod naših koraka ne nalazi se više grubost zemlje i kamena, jer smo u Božjim rukama, u Božjoj ljubavi, u Božjem milosrđu koje nas pridiže. Upravo se tu nalazi otajstveni susret koji je kršćanskim mučenicima i drugim svetcima davao snagu da učine ono što se činilo nemogućim, jer snaga postojanosti uvijek je u ljubavi.

Ne radi se tu o djelu koje bi bilo plod isključivo ljudskih napora, nego o djelu milosrdnoga Boga koji u čovjeku prepoznaje odgovor i spremnost, kakvu je živjela Blažena Djevica Marija, pouzdajući se u Božju riječ i u njegovu volju, osobito onda kada nije razumjela i kada je doživjela bol koju bez vjere nije moguće nositi.

Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati

Pred središnjim otajstvom naše vjere koje slavimo u Svetom trodnevlju stojimo sa svojim životom i vlastitim iskustvima koja su povezana s iskustvima naših bližnjih. I promatramo Isusa, koji je prolazio kroz poniženje i bol, uronjen u svoje poslanje i nošen onim do čega mu je stalo – do našega spasenja i naše radosti. Ljudski gledano, on je imao puno razloga za ljutnju i pobunu, za odustajanje od dobra i milosrđa, ali nije odustao. Ostao je ustrajan i postojan. Čovjek uspijeva izdržati kušnju i napore kada shvaća da je zacrtani put i željeni cilj puno vrjedniji od trpljenja koje podnosi.

U sučeljavanju sa zlom dobivaju se udarci i otvorene rane, osjeća se gubitak snage, javljaju se sumnje i tjeskobe. Ali nas pritom ne smije svladati strah, nego isto stajalište i osjećaji koji su prisutni u Kristovu djelu otkupljenja. Ako se prestrašimo trpljenja i poniženja, dopuštamo se zarobiti, dopuštamo se prevariti da je Božji neprijatelj jači od Boga, zaboravljajući da je Onaj koji je u nama »moćniji nego onaj koji je u svijetu« (1 Iv 4, 4).

Taj strah nas vodi u odustajanje i u prihvaćanje lažnih sigurnosti, koje su tek dio još većega zarobljeništva.

Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati. Zato su plodovi nestrpljivosti i odustajanja gorki, često i otrovni u svakom životnom području i na svim razinama. U svojoj prispodobi o sijaču (usp. Lk 8, 4-15) Isus zaključuje da se sjeme u dobroj zemlji odnosi na one »koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti«.

U odluci za dobro sadržana je i muka koja slijedi nakon prihvaćanja dobra

Draga braćo i sestre, pred svetkovinu Uskrsa stavljam pred vas važnost naše ustrajnosti i postojanosti. Osjećamo koliko je ona potrebna u Crkvi i u hrvatskom društvu. Iz dana u dan se potvrđuje ista kušnja. Kada se vidi što je dobro, kada se osjeća što je potrebno učiniti – nakon određenih poteškoća – lako se odustane od dobra i uđe u kompromise koji zlo održavaju na životu, dopušta se zlu da se predstavi u prihvatljivijem obliku, s umivenim i uljepšanim licem. To prebrzo odustajanje obeshrabruje i razočarava.

U odluci za dobro sadržana je i muka koja slijedi nakon prihvaćanja dobra, ali radost zbog plodova dobra veća je od svake nevolje. Na tom putu treba započeti od našega osobnoga života. Odluka da prekinemo živjeti u grijehu i zlu povlači za sobom muku susreta s istinom koja pročišćuje, a to nanosi i bol našoj sebičnosti. U toj odluci javljaju se i kušnje koje žele ublažiti ustrajnost i oslabiti spremnost.

Tako je i u životu zajednice koja – slijedeći dobro – zna kakav je put do cilja, ali je ometana u ostvarivanju dobra. Tomu smo svjedoci i u hrvatskom društvu. Zato je važna čvrstoća s pogledom na cilj, konstantnost koja doslovno znači »stajati zajedno«. To učvršćuje i daje postojanost. Znajući to, Božji neprijatelj u zajedništvu traži pojedine napukline, podjele, spletke, prostor u koji će udariti najsnažnije da se zajedništvo oslabi. Stoga nije čudno da se izvlače pojedini slučajevi, ne bi li se zanemarila cjelina, ali i pogled otklonio od zla koje je prepoznato kao razorni otrov što nagriza postojanost i zajedništvo, koje nagriza hrvatsko društvo.

Blaženi Alojzije ustrajao je – pazeći da se na njemu vidi Kristov lik

Da bismo našli potvrdu za kršćansku ustrajnost i postojanost u vjeri u našoj sredini, ne trebamo posezati za dalekim primjerima. Jedan nam je tako prisan i životan – blaženi Alojzije Stepinac. Koliko je samo podudarnosti toga Božjega službenika s Kristovim nadahnućem. Njemu je Bog povjerio cilj koji nije ispuštao iz svoga pogleda i srca. Dao mu je da u vjeri vidi plodove dobra koji nadilaze i preživljavaju navale zla. Imao je proročko poslanje reći, upozoriti i savjetovati ono što je vodilo prema plemenitosti i pravednosti. No, znao je da je sve to govorio i činio u sjeni križa što ga je zlo namijenilo njegovu služenju.

Blaženi Alojzije ustrajao je – pazeći da se na njemu vidi Kristov lik. Bio je postojan – svjestan da po njegovoj vjernosti jača postojanost braće i sestara u istoj vjeri. Bio je prokušan nevoljom i trpljenjem te je očuvao nadu. A njegova strpljivost naša je sigurnost koju ponovno možemo iščitavati i slijediti, usidreni u dobru. Primjer njegova trpljenja i udaraca koje je primio očituje i kamo vodi odustajanje od dobra. On nas trajno opominje da se ne smije ulaziti u kompromis sa zlom. On nas poziva da je potrebno pročistiti društvo od neistine u raznim oblicima idolopoklonstva, nepoštenja, nepravde i bešćutnosti prema najslabijima.

Primjer našega blaženika i ova Sveta godina milosrđa govori o nama vjernicima u otajstvu Crkve i našem svjedočenju u hrvatskom društvu. Ona nas čini osjetljivijima za stvarnost naše uzajamne ljudske i vjerničke povezanosti i zajedništva. Ova je godina prigoda da u daru ustrajnosti ne previdimo svoje bližnje; da im pružimo ruku kada klonu, da ih pratimo kada osjećamo da se gube, da za njih ustrajnije molimo kada ne vide Božju prisutnost te da budemo znakovi vječnosti u prolaznome.

Ima li nas ili su naši stolovi sve prazniji?

Draga braćo i sestre, u hrvatskom je narodu duboko zaživio blagoslov jela koji je povezan uz slavlje Kristova uskrsnuća. Lijepo je čuvati taj običaj i nastojati da on uistinu bude odjek vazmenoga slavlja u blagovanju Božjih darova, kao znak novosti u Kristu. Uskrsnom je novošću sve blagoslovljeno novim životom.

To jelo ne blagujemo sami, nego u zajedništvu. Ono nas međusobno povezuje u radostima i potrebama. U jelu prepoznajemo dar koji nam je dan po Božjem stvaranju i plodovima ljudskoga rada. To nas jelo ujedno i pita nastojimo li oko dobra, brinemo li se za druge i poštujemo li Stvoritelja. U konkretnim se okolnostima moramo upitati i odakle ta hrana dolazi; je li s hrvatskih polja, iz ruku hrvatskih zemljoradnika i ribara, iz hrvatskoga truda i nastojanja da živimo od lijepe domovine koju nam je Bog povjerio? Pitamo se štiti li se naše poljodjelce, omogućuje li im se da obrađuju naša polja, kako bi donosila obilan rod, da oni i njihove obitelji žive od rada svojih ruku?

Blagovati zajedno podrazumijeva ljude, obitelji, širu zajednicu. I ta nas činjenica pita kakvo je stanje za našim hrvatskim stolovima. Ima li nas ili su naši stolovi sve prazniji; gdje su djeca koja se raduju uskrsnim darovima, bojama, pisanicama, pjesmama; kako čuvamo kulturu Uskrsa i kako za nju odgajamo?

Hoće li nas okupiti molitva u blagdanskom ozračju. Za nju je potrebno ponizno priznanje grijeha, prihvaćanje dobra i ustrajnost u dobru. Tada je Uskrs uistinu sretan, u valovima dobra koji se šire iz slavlja u našim crkvama. Tada ni jedna rana previše ne boli i ni jedan križ nije pretežak.

Za sve vas, braćo i sestre, molim da ustrajete u dobrim odlukama i da donosite Uskrs bližnjima. Za našu Crkvu i domovinu molim s psalmistom: »Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje« (Ps 85, 8). Svima vama želim susret s uskrslim Gospodinom. Sretan Uskrs!

Vaš nadbiskup,

Kardinal Josip Bozanić, v.r.

U Zagrebu, na Cvjetnicu, 20. ožujka 2016. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ante Gotovina komentirao prosvjed u Vukovaru: Svi imamo pravo reći i slobodno izraziti ono što mislimo

Objavljeno

na

Objavio

Savjetnik potpredsjednika Vlade RH i ministra obrane umirovljeni general Ante Gotovina i umirovljeni general Mladen Markač danas su prisustvovali završnom dijelu vježbe “Velebit 18 – združena snaga” na vojnom poligonu “Eugen Kvaternik” kod Slunja.

U vježbi je sudjelovalo više desetaka tenkova i oklopljenih vozila, minobacača, helikoptera i aviona. Nakon održane vježbe Ante Gotovina je čestitao svim sudionicima.

Kako je kazao, radi se o složenoj vojnoj vježbi. “Sada slijedi, kao i uvijek, temeljita raščlamba ove vježbe koja će svojim zaključcima omogućiti Načelniku glavnog stožera i ministru obrane daljnje usmjeravanje k održavanju i jačanju borbene sposobnosti naših oružanih snaga”, kazao je Gotovina i dodao kako u vježbi ne bi mijenjao ništa, prenosi Dnevnik.hr

“Ono što nikada ne smijemo zaboraviti, oružane snage su jedan od najvažnijih stupova nacionalne sigurnosti. One nama garantiraju sigurnost i čuvanje naših sloboda i to je njihova zadaća”, kazao je Gotovina.

Na pitanje novinara kako bi procijenio utjecaj ministra obrane Damira Krstičevića na razvoj vojske odgovorio je: “Nema zadaće razvoja osiguranja. Ono što je bitno, to je sustav nacionalne sigurnosti. On vodi k cilju i mi smo svi zajedno s njim”.

Osvrnuo se i na vukovarski prosvjed: “Mi živimo u demokraciji. Svi imamo pravo reći i slobodno izraziti ono što mislimo. Kakva bi to bila država, ne bi to bila demokracija? Svatko od nas ima pravo reći što misli i za to mu nitko ne smije uskratiti niti ugroziti njegovu sigurnost zbog toga”. “Ja nisam mogao ići, radio sam svoj posao i bio sam na moru”, dodao je Gotovina.

Na pitanje novinara smatra li da su institucije zakazale po pitanju procesuiranja ratnih zločina, Gotovina je odgovorio:

“Uvijek se može bolje. Ali mi moramo vjerovati našim institucijama. Država je jaka koliko su jake njezine institucije. Istina je da smo ponekad nestrpljivi. Moramo se naoružati strpljenjem i vjerovati ono što je naš zajednički interes, a to je da svaki čovjek koji živi tu se osjeća dobro. I ti su temelji Domovinski rat, na njima je izgrađena naša demokracija. Sigurno da uvijek ima nekih stvari koje mogu biti bolje, ali to je put koji samo mi možemo napraviti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Milivoj Lokas: Prosvjed u VukoWaru 13.10.2018.

Objavljeno

na

Objavio

Svatko ima pravo iznositi svoja razmišljanja, stoga se usudim iznijeti i svoje osobno. O strahotama ne mogu pisati jer su one duboko urezane u svakog od nas, a najviše u javna svjedočenja žrtava agresije i terora s kojima se preživjele žrtve i danas moraju nositi, a to boli jako, jako, piše Milivoj Lokas:

Jako sam tužan, razočaran, šokiran,….

Najveći dio (skoro sve) sam izravno, na portalu Kamenjar.com prosvjed u VUKOWARU, gledao, slušao, srce mi se stezalo…..nisam mogao više izdržati od bola koji me prožimao i izišao sam u kratku šetnju, dovoljnu da smognem snage pogledati, poslušati nastavak.

U trenutku uključenja još za govornicom nije nastupio gradonačelnik grada VUKOWARA g. Ivan Penava.
Odslušao sam i njegov govor u cijelosti.

Poslije govora g. Ivana Penave izišao sam opet u malo dužu šetnju s mislima, razmišljanjima, svjedočenjima, …. i cijelom prosvjedu. Morao sam na sve moguće načine izbaciti osjećaje iz sebe da bih skupio snagu analizirati makar malenim dijelom cijeli prosvjed.

DAN POSLIJE

Danas sam opet uključio snimku i polako analizirao što se u stvari 13.10.2018. uopće dogodilo i što je rečeno, na kakav način, u kakvoj režiji, … …

Najupečatljivije je što sam duboko povrijeđen jer je ukupan dojam da sam danas velikim dijelom uvjeren da je braniteljska populacija još jednom podijeljena.

Svatko ima pravo iznositi svoja razmišljanja, stoga se usudim iznijeti i svoje osobno. O strahotama ne mogu pisati jer su one duboko urezane u svakog od nas, a najviše u javna svjedočenja žrtava agresije i terora s kojima se preživjele žrtve i danas moraju nositi, a to boli jako, jako.

Moram se osvrnuti na govor g. Ivana Penave koji je u 29 minuta i 0 sekundi (+- 4 sekunde) deset puta ponovio riječi: „27 godina“!

Slušao sam ga s punom pozornošću i čekao i čekao kad će završiti koju rečenicu. Neka mi bude oprošteno, ali kao da je kopirao jednog saborskog zastupnika nacionalnih manjina, ali ga je premašio u stankama između riječi.

To slušati dva puta za redom po 29 minuta mi nikako nije „sjelo“ već sam postavke na video uratku postavio na brzinu 1,25, ali ni to nije bilo dovoljno, tj. bilo je presporo. Prebacio sam na brzinu 1,5, ali ni to nije bilo zadovoljavajuće, već sam najbolji rezultat slušanja imao pri brzini 2,0.

To mi je pomoglo uopće i razumjeti kako je g. Penava izrekao to što je izrekao i još mi nije jasno, da ako je istina da se Predmet „Ovčara“ otvorio tek prošle godine tj. za vrijeme naše i njegove 14. Vlade RH, a on redom svaljuje krivicu na sve ….. Donekle bih i to razumio, ali ne želim razumjeti jer je g. Penava gradonačelnik GRADA HEROJA od 2014. godine, a ne od 2017.

Dobro, razumijem da to nije mogao napraviti tada, ali, ruku na srce mogao je to napraviti 2015. kao opomenu tadašnjoj i svim budućim Vladama RH, ali NIJE!

Nije čak to napravio ni 2016. godine, a mogao je. Mogao je i 2017., ali NIJE, već baš sad i to 2018. godine! Koliko tražio opravdanja i iz svog govora, opravdanja NEMA!

Poštovani gradonačelniče Grada HEROJA – NE VALJA VAM POSAO!

Kao potvrdu napisanog moram se osvrnuti i na riječi g. Tomislava Josića koji je rekao: „..27. godina nismo imali gradonačelnika…“! …. ???????????

Na prvu, čovjek ne pohvata sve rečeno jer osjećaji blokiraju razum, ali kad preslušate sve polako i smireno, (osim govora g. Penave koji sam morao „ubrzati“) onda se zapitate: „ Što to g. Josić uopće priča?! Zar je g. Ivan Penava postao gradonačelnikom tek 2017. godine, a ne 2014.?

Koliko mene sjećanje služi, a postavio sam pitanje i potražio (drugo mišljenje) Dr. Google, pa i on kaže da je g. Ivan Penava na Izborima za gradonačelnika grada Vukovara pobijedio u drugom krugu 29.06.2014. sa 191 glasom više od protukandidata i postao gradonačelnikom.

2014.????

Sad se opet moramo vratiti na riječi g. Tomislava Josića koji je rekao da „..27 godina nismo imali gradonačelnika…“ …..ma tko je tu sad „lud“ ili nekomu ne štima matematika!?!?

Danas je 2018. godina, a sad zamislimo da se ovaj „prosvjed“ dogodio 2015. godine i kako bi bilo jako lijepo slušati g. Ivana Penavu kad kaže : „…24. godine…“ i tako točno 10 puta.

Kad sagledamo tko je i iz „političke elite“ došao dati potporu i naslikavati se, jedno je jasno, tj. 2 + 2 : 2 = 222.

Iskoristiti žrtve terora sotonističke srbočetničke agresije za „jeftine političke bodove“, uistinu je ogavno!

Osobna potpora svim žrtvama i duboko suosjećanje s njihovim patnjama i traumama uz riječi:

„ Pravda jeste spora, ali je dostižna! (ako ne u ljudskom vremenu, a ono sigurno u Božjem jer On sve vidi i sve zna)!

Neka Vas Gospodin blagoslovi i vodi u sve dane života, a poginulima,nestalima, preminulima i onih kojih više nema: Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima“! Počivali u miru Božjem!

Milivoj Lokas

Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora te ne moraju nužno odgovarati stavovima portala Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari