Pratite nas

Komentar

Kardinal Bozanić: Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati

Objavljeno

na

“Draga braćo i sestre, pred svetkovinu Uskrsa stavljam pred vas važnost naše ustrajnosti i postojanosti. Osjećamo koliko je ona potrebna u Crkvi i u hrvatskom društvu. Iz dana u dan se potvrđuje ista kušnja. Kada se vidi što je dobro, kada se osjeća što je potrebno učiniti – nakon određenih poteškoća – lako se odustane od dobra i uđe u kompromise koji zlo održavaju na životu, dopušta se zlu da se predstavi u prihvatljivijem obliku, s umivenim i uljepšanim licem. To prebrzo odustajanje obeshrabruje i razočarava”, istaknuo je u uskrsnoj poruci nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić koju donosimo u nastavku:

[ad id=”93788″]

Draga braćo i sestre!

Korizmeno vrijeme, usmjereno prema Vazmenomu trodnevlju muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, u sebi nosi obilježja puta i hoda kojemu je poznat izvanjski okvir polazišta i cilja, ali koji zahtijeva ponajprije nutarnju raspoloživost postojanosti i ustrajnosti.

Ta usmjerenost u postojanosti i ustrajnosti za život kršćana u vjeri znači nasljedovanje Isusa u njegovoj predanosti volji Otčevoj, s poslanjem koje nije zaustavila ni jedna kušnja ni trpljenje. Na to su oslonjene i riječi iz Poslanice svetoga Jakova apostola: »Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka« (Jk 1, 2-4).

Povezanost između postojanosti, ustrajnosti i savršenstva posebno se lijepo uklapa u Svetu godinu milosrđa koju živimo na poticaj pape Franje, kada dublje otkrivamo da smo pozvani biti milosrdni kao nebeski Otac, što je drukčije izrečen poziv na kršćansko savršenstvo koje je upravo po daru milosrđa dostupno svakomu čovjeku. Po milosrđu smo najsličniji nebeskomu Otcu te po njemu otkrivamo i ostvarujemo smisao svojega života.

Bog nam je objavio svoj Put, očitovao nam svoje Lice u Isusu Kristu i u njegovoj postojanosti

Kršćanski život često se uspoređuje s nastojanjem da se dođe do cilja i da se ostvari pobjeda. Za uspješno natjecanje i borbu nužna je ustrajnost, a ona traži uvjete poznavanja polazišta i cilja. Mi kršćani znamo da je naš put onaj što ga je zacrtao Bog po svojoj ljubavi, očitovanoj u Isusu Kristu. To je put kojemu je polazište i cilj Isus Krist, a u njegovu milosrđu prepoznajemo cilj, do kojega se dolazi iskazivanjem milosrđa. Bog nam je objavio svoj Put, očitovao nam svoje Lice u Isusu Kristu i u njegovoj postojanosti.

Dragocjene su riječi iz Poslanice Hebrejima koje nam govore o tome kako trebamo postupati: »Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom« (Heb 12, 1-3).

U svom vjerničkom hodu kao prvo trebamo vidjeti je li naš cilj, a zatim i put kojim smo krenuli, ispravan. Da bismo to mogli znati i provjeriti, pogled nam treba biti uprt u Isusa koji vjeru dovršava, čini savršenom. Vjera u sebi nosi čežnju za ciljem i ustrajnost da se žurno približi cilju. Apostol piše o onima koji su dobro započeli »trku«, ali su se umorili i željeli odustati, vraćajući se na staro.

Kako postići postojanost? Najprije treba odložiti teret, da nam korak bude laganiji. Najveće opterećenje svakako je grijeh. On možda izvanjski ne djeluje kao posebno težak, ali nas sputava, koči, usporava, jer se – noseći grijeh – čovjek bori sa sumnjama u opravdanost puta, u vrijednost cilja; gubi pouzdanje u Boga i u samoga sebe, te nastojanje postaje mučno i bez oduševljenja.

Dragi vjernici, osjećaje koje sami nosite, Isus je proživio; kušnje s kojima se suočavate, još je snažnije iskusio on

Slijedeći Isusa i njegovu postojanost, pred nama je dobro, postojanost u dobru koje smo prepoznali u Kristu. I kada osjećamo životne poteškoće, teret godina, bolesti; kada se čini da križ nadilazi našu snagu, važno je ne zaustaviti se. Ne samo u Svetom pismu, nego i u nama dragim pobožnostima, kao što je križni put, susrećemo postaje na kojima zastajemo, kako bismo jasnije vidjeli Krista i cilj pred sobom. Ne da bismo posustali. Na svakoj postaji susrećemo se sa svojim slabostima, s nerazumijevanjem, ali svoje korake usmjerujemo na Isusove tragove, stavljajući ih u njegovo trpljenje, u njegovu snagu.

Dragi vjernici, osjećaje koje sami nosite, Isus je proživio; kušnje s kojima se suočavate, još je snažnije iskusio on; tlo po kojem posrćemo i na koje padamo omekšano je njegovim padovima; ispod naših koraka ne nalazi se više grubost zemlje i kamena, jer smo u Božjim rukama, u Božjoj ljubavi, u Božjem milosrđu koje nas pridiže. Upravo se tu nalazi otajstveni susret koji je kršćanskim mučenicima i drugim svetcima davao snagu da učine ono što se činilo nemogućim, jer snaga postojanosti uvijek je u ljubavi.

Ne radi se tu o djelu koje bi bilo plod isključivo ljudskih napora, nego o djelu milosrdnoga Boga koji u čovjeku prepoznaje odgovor i spremnost, kakvu je živjela Blažena Djevica Marija, pouzdajući se u Božju riječ i u njegovu volju, osobito onda kada nije razumjela i kada je doživjela bol koju bez vjere nije moguće nositi.

Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati

Pred središnjim otajstvom naše vjere koje slavimo u Svetom trodnevlju stojimo sa svojim životom i vlastitim iskustvima koja su povezana s iskustvima naših bližnjih. I promatramo Isusa, koji je prolazio kroz poniženje i bol, uronjen u svoje poslanje i nošen onim do čega mu je stalo – do našega spasenja i naše radosti. Ljudski gledano, on je imao puno razloga za ljutnju i pobunu, za odustajanje od dobra i milosrđa, ali nije odustao. Ostao je ustrajan i postojan. Čovjek uspijeva izdržati kušnju i napore kada shvaća da je zacrtani put i željeni cilj puno vrjedniji od trpljenja koje podnosi.

U sučeljavanju sa zlom dobivaju se udarci i otvorene rane, osjeća se gubitak snage, javljaju se sumnje i tjeskobe. Ali nas pritom ne smije svladati strah, nego isto stajalište i osjećaji koji su prisutni u Kristovu djelu otkupljenja. Ako se prestrašimo trpljenja i poniženja, dopuštamo se zarobiti, dopuštamo se prevariti da je Božji neprijatelj jači od Boga, zaboravljajući da je Onaj koji je u nama »moćniji nego onaj koji je u svijetu« (1 Iv 4, 4).

Taj strah nas vodi u odustajanje i u prihvaćanje lažnih sigurnosti, koje su tek dio još većega zarobljeništva.

Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati. Zato su plodovi nestrpljivosti i odustajanja gorki, često i otrovni u svakom životnom području i na svim razinama. U svojoj prispodobi o sijaču (usp. Lk 8, 4-15) Isus zaključuje da se sjeme u dobroj zemlji odnosi na one »koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti«.

U odluci za dobro sadržana je i muka koja slijedi nakon prihvaćanja dobra

Draga braćo i sestre, pred svetkovinu Uskrsa stavljam pred vas važnost naše ustrajnosti i postojanosti. Osjećamo koliko je ona potrebna u Crkvi i u hrvatskom društvu. Iz dana u dan se potvrđuje ista kušnja. Kada se vidi što je dobro, kada se osjeća što je potrebno učiniti – nakon određenih poteškoća – lako se odustane od dobra i uđe u kompromise koji zlo održavaju na životu, dopušta se zlu da se predstavi u prihvatljivijem obliku, s umivenim i uljepšanim licem. To prebrzo odustajanje obeshrabruje i razočarava.

U odluci za dobro sadržana je i muka koja slijedi nakon prihvaćanja dobra, ali radost zbog plodova dobra veća je od svake nevolje. Na tom putu treba započeti od našega osobnoga života. Odluka da prekinemo živjeti u grijehu i zlu povlači za sobom muku susreta s istinom koja pročišćuje, a to nanosi i bol našoj sebičnosti. U toj odluci javljaju se i kušnje koje žele ublažiti ustrajnost i oslabiti spremnost.

Tako je i u životu zajednice koja – slijedeći dobro – zna kakav je put do cilja, ali je ometana u ostvarivanju dobra. Tomu smo svjedoci i u hrvatskom društvu. Zato je važna čvrstoća s pogledom na cilj, konstantnost koja doslovno znači »stajati zajedno«. To učvršćuje i daje postojanost. Znajući to, Božji neprijatelj u zajedništvu traži pojedine napukline, podjele, spletke, prostor u koji će udariti najsnažnije da se zajedništvo oslabi. Stoga nije čudno da se izvlače pojedini slučajevi, ne bi li se zanemarila cjelina, ali i pogled otklonio od zla koje je prepoznato kao razorni otrov što nagriza postojanost i zajedništvo, koje nagriza hrvatsko društvo.

Blaženi Alojzije ustrajao je – pazeći da se na njemu vidi Kristov lik

Da bismo našli potvrdu za kršćansku ustrajnost i postojanost u vjeri u našoj sredini, ne trebamo posezati za dalekim primjerima. Jedan nam je tako prisan i životan – blaženi Alojzije Stepinac. Koliko je samo podudarnosti toga Božjega službenika s Kristovim nadahnućem. Njemu je Bog povjerio cilj koji nije ispuštao iz svoga pogleda i srca. Dao mu je da u vjeri vidi plodove dobra koji nadilaze i preživljavaju navale zla. Imao je proročko poslanje reći, upozoriti i savjetovati ono što je vodilo prema plemenitosti i pravednosti. No, znao je da je sve to govorio i činio u sjeni križa što ga je zlo namijenilo njegovu služenju.

Blaženi Alojzije ustrajao je – pazeći da se na njemu vidi Kristov lik. Bio je postojan – svjestan da po njegovoj vjernosti jača postojanost braće i sestara u istoj vjeri. Bio je prokušan nevoljom i trpljenjem te je očuvao nadu. A njegova strpljivost naša je sigurnost koju ponovno možemo iščitavati i slijediti, usidreni u dobru. Primjer njegova trpljenja i udaraca koje je primio očituje i kamo vodi odustajanje od dobra. On nas trajno opominje da se ne smije ulaziti u kompromis sa zlom. On nas poziva da je potrebno pročistiti društvo od neistine u raznim oblicima idolopoklonstva, nepoštenja, nepravde i bešćutnosti prema najslabijima.

Primjer našega blaženika i ova Sveta godina milosrđa govori o nama vjernicima u otajstvu Crkve i našem svjedočenju u hrvatskom društvu. Ona nas čini osjetljivijima za stvarnost naše uzajamne ljudske i vjerničke povezanosti i zajedništva. Ova je godina prigoda da u daru ustrajnosti ne previdimo svoje bližnje; da im pružimo ruku kada klonu, da ih pratimo kada osjećamo da se gube, da za njih ustrajnije molimo kada ne vide Božju prisutnost te da budemo znakovi vječnosti u prolaznome.

Ima li nas ili su naši stolovi sve prazniji?

Draga braćo i sestre, u hrvatskom je narodu duboko zaživio blagoslov jela koji je povezan uz slavlje Kristova uskrsnuća. Lijepo je čuvati taj običaj i nastojati da on uistinu bude odjek vazmenoga slavlja u blagovanju Božjih darova, kao znak novosti u Kristu. Uskrsnom je novošću sve blagoslovljeno novim životom.

To jelo ne blagujemo sami, nego u zajedništvu. Ono nas međusobno povezuje u radostima i potrebama. U jelu prepoznajemo dar koji nam je dan po Božjem stvaranju i plodovima ljudskoga rada. To nas jelo ujedno i pita nastojimo li oko dobra, brinemo li se za druge i poštujemo li Stvoritelja. U konkretnim se okolnostima moramo upitati i odakle ta hrana dolazi; je li s hrvatskih polja, iz ruku hrvatskih zemljoradnika i ribara, iz hrvatskoga truda i nastojanja da živimo od lijepe domovine koju nam je Bog povjerio? Pitamo se štiti li se naše poljodjelce, omogućuje li im se da obrađuju naša polja, kako bi donosila obilan rod, da oni i njihove obitelji žive od rada svojih ruku?

Blagovati zajedno podrazumijeva ljude, obitelji, širu zajednicu. I ta nas činjenica pita kakvo je stanje za našim hrvatskim stolovima. Ima li nas ili su naši stolovi sve prazniji; gdje su djeca koja se raduju uskrsnim darovima, bojama, pisanicama, pjesmama; kako čuvamo kulturu Uskrsa i kako za nju odgajamo?

Hoće li nas okupiti molitva u blagdanskom ozračju. Za nju je potrebno ponizno priznanje grijeha, prihvaćanje dobra i ustrajnost u dobru. Tada je Uskrs uistinu sretan, u valovima dobra koji se šire iz slavlja u našim crkvama. Tada ni jedna rana previše ne boli i ni jedan križ nije pretežak.

Za sve vas, braćo i sestre, molim da ustrajete u dobrim odlukama i da donosite Uskrs bližnjima. Za našu Crkvu i domovinu molim s psalmistom: »Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje« (Ps 85, 8). Svima vama želim susret s uskrslim Gospodinom. Sretan Uskrs!

Vaš nadbiskup,

Kardinal Josip Bozanić, v.r.

U Zagrebu, na Cvjetnicu, 20. ožujka 2016. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zekanović: Treći entitet za Hrvatski narod u BiH jedina je šansa za opstanak!!!

Objavljeno

na

Objavio

Treći entitet za Hrvatski narod u BiH jedina je šansa za opstanak!!!
Dosta je bilo preglasavanja, dominacije i obespravljivanja od strane bošnjačke većine unutar Federacije BiH, kazao je Zekanović. Pogledajte video!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Komšić je mahalaški titoistički prevarant koji uništava BiH

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor raspravlja o prijedlogu Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH, među vladajućima i oporbom nema suglasnosti. Saborski zastupnik Neovisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović govorio je o tome kako se Izborni zakon u BiH može riješiti.

Prenosimo govor u cijelosti:

“Poštovani,

Ovih dana slušamo savjete s raznih strana kako bi se Hrvatski sabor trebao distancirati od svake rasprave o Bosni i Hercegovini i položaju njezinih Hrvata, kao da je riječ o Lihtenštajnu, a ne i hrvatskoj domovini te i ustavom definiranom, među ostalim, i hrvatskom državom.

Nije pitanje zašto Hrvatski sabor i hrvatska državna politika raspravljaju i odlučuju o Bosni Hercegovini, već pravo pitanje glasi i 1991. 1993.., kao i danas 2018., što i kako se raspravlja i odlučuje, čini li to ispravno i u interesu hrvatskoga naroda i države ili krivo i nasuprot autentičnim interesima hrvatske države i Hrvata u Bosni i Hercegovini. O tome su se lomila nacionalna koplja i devedesetih i u trećejanuarskoj eri nakon 2000.-te, o tome se lome koplja i danas lomit će se i sutra.

Ne radi se ovdje ni o ustavnoj obvezi, niti o dejtonsko-pariškom sporazumu dio kojega je i Ustav Bosne i Hercegovine, kao izvor svih problema, a koji je potpisala kao jedna od tri ugovorne strane i Republika Hrvatska. Ne radi se ni o tome da Hrvatski sabor ima pravo raspravljati o Bosni i Hercegovini barem jednako kao i američki Kongres ili britanski Dom lordova ili bilo koji od trećerazrednih briselskih činovnika, diplomata i ćata, a što čine svakodnevno bez da im je bilo tko ikada išta prigovorio.

Stotinu i pedeset godina Bosna i Hercegovina je stožerna točka hrvatskoga nacionalnog pitanja, stoljeće i po Hrvati se u njoj bore i krvare za opstanak i za svoja temeljna narodna prava, i svaki pogled na zemljovid iznova nam govori: sve dok će postojati hrvatska država i sve dok će Hrvati postojati kao narod, hrvatska će sudbina biti povezana i uvelike ovisna o prilikama i sudbini Bosne i Hercegovine te ostvarenju autentičnih hrvatskih interesa na cjelokupnom njezinu području.

Nisu ni Visoki predstavnici, ni Bruxelles, ni Tadić, jučer, ni Vučić danas, Karadžić jučer, a brat Dodik danas mjera hrvatskih interesa. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati srpske težnje i potrebe srpske države i prekodrinske kvazidržave, niti samoubilačko protuhrvatsko sektaštvo i kratkovidnost bilo koje bošnjačke politike.
Ali te hrvatske interese ne mogu definirati ni bilo koja uska perspektiva, koja gubi iz vida općehrvatsku sliku, a još manje kojekakovi udbaški poslovno-kriminalni lobiji, povezani s Beogradom i Banja Lukom, stranim središtima moći i kombinacijama velesila.

To se ne postiže neobvezujućim papirnatim kamilica deklaracijama, ispraznim verbalnim nadmetanjem koje će uskoro nastupiti u sabornici, a još manje praznim junačenjem koje nikoga ni na što ne obvezuje. To se postiže promišljanjem naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: postiže se razboritom državničkom politikom koje u ovom trenutku u Zagrebu kojim vlada hrvatsko-srpska koalicija nema niti u tragovima. Hrvatski narodni i državni interes je kristalno jasan. Osiguranje potpune političke, pravne i državne jednakopravnosti, narodne opstojnosti i života Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini koja i radi sebe i radi nas treba biti mirna, stabilna i pravedno uređena, da bi kao takva bila jamac opstanka i jednakopravnosti Hrvata, ujedno saveznik i prijatelj hrvatske države.

Ta jednakopravnost mora se zrcaliti u svakom dijelu narodnoga života, od izbornoga zakonodavstva do stvarnog položaja Hrvata u svakoj grani vlasti na svim razinama.

Budimo jasni i konkretni krenimo od temelja.

Izvor hrvatskog drugorazrednog položaja u Bosni i Hercegovini predstavlja njezin ustavno-pravni temelj rođenog u Daytonu, a izborni zakon je tek derivat te činjenice. Dvoentitetska podjela zemlje na entitet zvan Republika Srpska, nastao na genocidu i biološkom uništenju Hrvata i Bošnjaka i Federaciju kao takav je sistemski okvir hrvatskog drugorazrednog položaja koji se u svojoj biti ne može iz temelja izmijeniti kozmetičkim izmjenama izbornoga zakonodavstva. Zato je dirljivo vidjeti, koliko se truda ulaže kako bi se ignoriralo i previdjelo i u ovoj deklaraciji biološko ratno istrebljenje Hrvata s područja entiteta RS, od Bosanske Posavine, preko Prijedora do Banja Luke.

Ono što jest ostvarivo danas i što je u ovom trenutku minimum minimuma hrvatskih političkih zahtjeva u Bosni i Hercegovini iza kojih treba stajati i hrvatska država jest korjenita reforma izbornog zakonodavstva na svim razinama i otklanjanje svih nedostataka i ograničenja koja krše načelo jednakopravnosti i legitimnog hrvatskog političkog predstavljanja, a ne samo nekih o kojima se selektivno i dnevno-politički govori u deklaraciji.

Kada je riječ o izborima za članove predsjedništva na kojima je po treći put izborom Željka Komšića, titoističkog mahalskog uličnog demagoga, prodavača magle, uzurpatora i rušitelja Bosne i Hercegovine, pogažena politička volja hrvatskoga naroda, mogućnost takve izborne manipulacije izravno proizlazi iz odredbi dejtonskoga ustava koje su potom pretočene i u izborni zakon, uz prešutnu suglasnost hrvatske politike, točnije sestrinskog HDZ-a, potvrđenoj i pristajanjem na sudjelovanje u svim izbornim procesima od poraća do danas.

Naime, ustavnom odredbom da predsjedništvo, kao državno tijelo, za razliku od parlamenta par exellence nacionalnog, a ne građanskog predstavništva, što god o tome mislili titoistički tzv. antinacionalistički nacionalisti i antifašistički fašisti u Bosni i Hercegovini, čine tri člana, jedan Srbin, ali isključivo biran u Republici Srpskoj, te po jedan Bošnjak i Hrvat, ali isključivo birani i kandidirani u Federaciji, o čemu nema niti slova u ovoj deklaraciji, iz prava na legitimno nacionalno predstavništvo te ustavnoj diskriminaciji i segregaciji podvrgnuti su svi Hrvati i Bošnjaci u republici Srpskoj te svi Srbi u Federaciji koji nemaju pravo biti birani i birati članove predsjedništva iz naroda kojima pripadaju.

Ono što je ključno, ovu vrstu prešućene diskriminacije i Hrvata, potvrdio je tj. osporio i europski sud za ljudska prava, (Pilav protiv Bosne i Hercegovine), ali zanimljivo gospodine Ljubiću, ni o tome u deklaraciji niti slova. Primjerice, kada bi ste Vi gospodine Ljubiću odlučili preseliti u Derventu, koja je dio Bosne i Hercegovine, a ne Srbije, bilo bi Vam zabranjeno istaknuti kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva.

U vezi s izbornim zakonom, posebice izborom članova državnog predsjedništva, diskriminatorske odredbe moguće je cjelovito, a ne parcijalno ukloniti samo na sljedeći način i to je meritum rasprave o kojoj u ovom saboru kompetentno, konkretno i na temelju činjenica, a bez jeftinog parolaštva, može govoriti manji broj zastupnika nego što ima prstiju na jednoj ili dvije ruke.

Prvo, potrebno je promijeniti diskriminatorsku odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja treba glasiti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine Hrvat, Bošnjak i Srbin bez navođenja entiteta.

Ovu odredbu treba pretočiti u izborni zakon na jedan od dva moguća načina. Prvi, da se članovi državnog predsjedništva biraju neposredno u jednoj izbornoj jedinici koju čini cijela država, a ne entiteti, te uz odredbu koja bi onemogućila i u tom slučaju moguću pojavu gaženja hrvatske političke volje i političkog štetočinstva a la Komšić, da srpskog člana predsjedništva biraju birači u biračkom popisu izjašnjeni kao Srbi, bošnjačkog kao Bošnjaci te hrvatskog kao Hrvati.

Drugi mogući način koji bi onemogućio svaki budući slučaj Komšić jest izbor članova predsjedništva u parlamentarnoj skupštini uz potvrdu doma naroda, a što je još 2006. jamčio tzv. travanjski paket ustavnih promjena iza kojih je stajala tadašnja američka administracija i koji je trebao biti tek početak daljnje ustavne nadogradnje.

Umjesto da se hrvatski državnički odgovorno prihvate ove ustavne promjene, pristupilo se političkom avanturizmu i stranačkom spletkarenju. Na ustavne promjene je tada pristao i notorni tzv. hrvatski prijatelj Milorad Dodik, ali i HDZ Bosne i Hercegovine i akademik Čović, te SDA, pa i kvazigrađanski SDP, iz kojeg je kasnije pobačen Komšić, ali ih je u parlamentu srušila neprincpijelna koalicija između Harisa Silajdžića te tadašnjeg HDZ-a gospodina Ljubića, utemeljenog na poticaj i uz blagoslov Ive Sanadera.

Neprincipijelna koalicija, motivirana, kako stoji na wikileaksu objavljenoj depeši tadašnjeg američkog veleposlanika, cit. „neutaživom glađu za vlašću Harisa Silajdžića i osvetom Bože Ljubića autokratu Draganu Čoviću koji jed godinu dana ranije na saboru HDZ-e pobijedio Ljubića cit. „najvjerojatnije zahvaljujući izbornim manipulacijama“.

Neodgovorno odbijanje travanjskog paketa 2006. ključan je trenutak, s dalekosežnim katastrofalnim posljedicama kojim je začet tekući sunovrat Bosne i Hercegovine te omogućeno gaženje političke volje hrvatskoga naroda što je jedini stvarni i uzrok i povod ovoj današnjoj saborskoj raspravi.

Zašto na ovo podsjećam? Zato što hrvatska javnosti te Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju znati da su njihovom sustavnom poratnom urušavanju političkog položaja u Federaciji uz bošnjačko samoubilačko političko sektaštvo i zloporabe nedostataka izbornog sustava pridonosili i oni hrvatski politički predstavnici danas svoju političku odgovornost žele podijeliti, među ostalim, i s onima koji u takvoj neodgovornoj i protuhrvatskoj politici nikada nisu niti će ikada sudjelovati.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari