Pratite nas

Komentar

Kardinal Bozanić: Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati

Objavljeno

na

“Draga braćo i sestre, pred svetkovinu Uskrsa stavljam pred vas važnost naše ustrajnosti i postojanosti. Osjećamo koliko je ona potrebna u Crkvi i u hrvatskom društvu. Iz dana u dan se potvrđuje ista kušnja. Kada se vidi što je dobro, kada se osjeća što je potrebno učiniti – nakon određenih poteškoća – lako se odustane od dobra i uđe u kompromise koji zlo održavaju na životu, dopušta se zlu da se predstavi u prihvatljivijem obliku, s umivenim i uljepšanim licem. To prebrzo odustajanje obeshrabruje i razočarava”, istaknuo je u uskrsnoj poruci nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić koju donosimo u nastavku:

[ad id=”93788″]

Draga braćo i sestre!

Korizmeno vrijeme, usmjereno prema Vazmenomu trodnevlju muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, u sebi nosi obilježja puta i hoda kojemu je poznat izvanjski okvir polazišta i cilja, ali koji zahtijeva ponajprije nutarnju raspoloživost postojanosti i ustrajnosti.

Ta usmjerenost u postojanosti i ustrajnosti za život kršćana u vjeri znači nasljedovanje Isusa u njegovoj predanosti volji Otčevoj, s poslanjem koje nije zaustavila ni jedna kušnja ni trpljenje. Na to su oslonjene i riječi iz Poslanice svetoga Jakova apostola: »Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka« (Jk 1, 2-4).

Povezanost između postojanosti, ustrajnosti i savršenstva posebno se lijepo uklapa u Svetu godinu milosrđa koju živimo na poticaj pape Franje, kada dublje otkrivamo da smo pozvani biti milosrdni kao nebeski Otac, što je drukčije izrečen poziv na kršćansko savršenstvo koje je upravo po daru milosrđa dostupno svakomu čovjeku. Po milosrđu smo najsličniji nebeskomu Otcu te po njemu otkrivamo i ostvarujemo smisao svojega života.

Bog nam je objavio svoj Put, očitovao nam svoje Lice u Isusu Kristu i u njegovoj postojanosti

Kršćanski život često se uspoređuje s nastojanjem da se dođe do cilja i da se ostvari pobjeda. Za uspješno natjecanje i borbu nužna je ustrajnost, a ona traži uvjete poznavanja polazišta i cilja. Mi kršćani znamo da je naš put onaj što ga je zacrtao Bog po svojoj ljubavi, očitovanoj u Isusu Kristu. To je put kojemu je polazište i cilj Isus Krist, a u njegovu milosrđu prepoznajemo cilj, do kojega se dolazi iskazivanjem milosrđa. Bog nam je objavio svoj Put, očitovao nam svoje Lice u Isusu Kristu i u njegovoj postojanosti.

Dragocjene su riječi iz Poslanice Hebrejima koje nam govore o tome kako trebamo postupati: »Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom« (Heb 12, 1-3).

U svom vjerničkom hodu kao prvo trebamo vidjeti je li naš cilj, a zatim i put kojim smo krenuli, ispravan. Da bismo to mogli znati i provjeriti, pogled nam treba biti uprt u Isusa koji vjeru dovršava, čini savršenom. Vjera u sebi nosi čežnju za ciljem i ustrajnost da se žurno približi cilju. Apostol piše o onima koji su dobro započeli »trku«, ali su se umorili i željeli odustati, vraćajući se na staro.

Kako postići postojanost? Najprije treba odložiti teret, da nam korak bude laganiji. Najveće opterećenje svakako je grijeh. On možda izvanjski ne djeluje kao posebno težak, ali nas sputava, koči, usporava, jer se – noseći grijeh – čovjek bori sa sumnjama u opravdanost puta, u vrijednost cilja; gubi pouzdanje u Boga i u samoga sebe, te nastojanje postaje mučno i bez oduševljenja.

Dragi vjernici, osjećaje koje sami nosite, Isus je proživio; kušnje s kojima se suočavate, još je snažnije iskusio on

Slijedeći Isusa i njegovu postojanost, pred nama je dobro, postojanost u dobru koje smo prepoznali u Kristu. I kada osjećamo životne poteškoće, teret godina, bolesti; kada se čini da križ nadilazi našu snagu, važno je ne zaustaviti se. Ne samo u Svetom pismu, nego i u nama dragim pobožnostima, kao što je križni put, susrećemo postaje na kojima zastajemo, kako bismo jasnije vidjeli Krista i cilj pred sobom. Ne da bismo posustali. Na svakoj postaji susrećemo se sa svojim slabostima, s nerazumijevanjem, ali svoje korake usmjerujemo na Isusove tragove, stavljajući ih u njegovo trpljenje, u njegovu snagu.

Dragi vjernici, osjećaje koje sami nosite, Isus je proživio; kušnje s kojima se suočavate, još je snažnije iskusio on; tlo po kojem posrćemo i na koje padamo omekšano je njegovim padovima; ispod naših koraka ne nalazi se više grubost zemlje i kamena, jer smo u Božjim rukama, u Božjoj ljubavi, u Božjem milosrđu koje nas pridiže. Upravo se tu nalazi otajstveni susret koji je kršćanskim mučenicima i drugim svetcima davao snagu da učine ono što se činilo nemogućim, jer snaga postojanosti uvijek je u ljubavi.

Ne radi se tu o djelu koje bi bilo plod isključivo ljudskih napora, nego o djelu milosrdnoga Boga koji u čovjeku prepoznaje odgovor i spremnost, kakvu je živjela Blažena Djevica Marija, pouzdajući se u Božju riječ i u njegovu volju, osobito onda kada nije razumjela i kada je doživjela bol koju bez vjere nije moguće nositi.

Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati

Pred središnjim otajstvom naše vjere koje slavimo u Svetom trodnevlju stojimo sa svojim životom i vlastitim iskustvima koja su povezana s iskustvima naših bližnjih. I promatramo Isusa, koji je prolazio kroz poniženje i bol, uronjen u svoje poslanje i nošen onim do čega mu je stalo – do našega spasenja i naše radosti. Ljudski gledano, on je imao puno razloga za ljutnju i pobunu, za odustajanje od dobra i milosrđa, ali nije odustao. Ostao je ustrajan i postojan. Čovjek uspijeva izdržati kušnju i napore kada shvaća da je zacrtani put i željeni cilj puno vrjedniji od trpljenja koje podnosi.

U sučeljavanju sa zlom dobivaju se udarci i otvorene rane, osjeća se gubitak snage, javljaju se sumnje i tjeskobe. Ali nas pritom ne smije svladati strah, nego isto stajalište i osjećaji koji su prisutni u Kristovu djelu otkupljenja. Ako se prestrašimo trpljenja i poniženja, dopuštamo se zarobiti, dopuštamo se prevariti da je Božji neprijatelj jači od Boga, zaboravljajući da je Onaj koji je u nama »moćniji nego onaj koji je u svijetu« (1 Iv 4, 4).

Taj strah nas vodi u odustajanje i u prihvaćanje lažnih sigurnosti, koje su tek dio još većega zarobljeništva.

Suvremeno se društvo odriče strpljivosti, premda ništa zbiljski u svom životu ne može ubrzati. Zato su plodovi nestrpljivosti i odustajanja gorki, često i otrovni u svakom životnom području i na svim razinama. U svojoj prispodobi o sijaču (usp. Lk 8, 4-15) Isus zaključuje da se sjeme u dobroj zemlji odnosi na one »koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti«.

U odluci za dobro sadržana je i muka koja slijedi nakon prihvaćanja dobra

Draga braćo i sestre, pred svetkovinu Uskrsa stavljam pred vas važnost naše ustrajnosti i postojanosti. Osjećamo koliko je ona potrebna u Crkvi i u hrvatskom društvu. Iz dana u dan se potvrđuje ista kušnja. Kada se vidi što je dobro, kada se osjeća što je potrebno učiniti – nakon određenih poteškoća – lako se odustane od dobra i uđe u kompromise koji zlo održavaju na životu, dopušta se zlu da se predstavi u prihvatljivijem obliku, s umivenim i uljepšanim licem. To prebrzo odustajanje obeshrabruje i razočarava.

U odluci za dobro sadržana je i muka koja slijedi nakon prihvaćanja dobra, ali radost zbog plodova dobra veća je od svake nevolje. Na tom putu treba započeti od našega osobnoga života. Odluka da prekinemo živjeti u grijehu i zlu povlači za sobom muku susreta s istinom koja pročišćuje, a to nanosi i bol našoj sebičnosti. U toj odluci javljaju se i kušnje koje žele ublažiti ustrajnost i oslabiti spremnost.

Tako je i u životu zajednice koja – slijedeći dobro – zna kakav je put do cilja, ali je ometana u ostvarivanju dobra. Tomu smo svjedoci i u hrvatskom društvu. Zato je važna čvrstoća s pogledom na cilj, konstantnost koja doslovno znači »stajati zajedno«. To učvršćuje i daje postojanost. Znajući to, Božji neprijatelj u zajedništvu traži pojedine napukline, podjele, spletke, prostor u koji će udariti najsnažnije da se zajedništvo oslabi. Stoga nije čudno da se izvlače pojedini slučajevi, ne bi li se zanemarila cjelina, ali i pogled otklonio od zla koje je prepoznato kao razorni otrov što nagriza postojanost i zajedništvo, koje nagriza hrvatsko društvo.

Blaženi Alojzije ustrajao je – pazeći da se na njemu vidi Kristov lik

Da bismo našli potvrdu za kršćansku ustrajnost i postojanost u vjeri u našoj sredini, ne trebamo posezati za dalekim primjerima. Jedan nam je tako prisan i životan – blaženi Alojzije Stepinac. Koliko je samo podudarnosti toga Božjega službenika s Kristovim nadahnućem. Njemu je Bog povjerio cilj koji nije ispuštao iz svoga pogleda i srca. Dao mu je da u vjeri vidi plodove dobra koji nadilaze i preživljavaju navale zla. Imao je proročko poslanje reći, upozoriti i savjetovati ono što je vodilo prema plemenitosti i pravednosti. No, znao je da je sve to govorio i činio u sjeni križa što ga je zlo namijenilo njegovu služenju.

Blaženi Alojzije ustrajao je – pazeći da se na njemu vidi Kristov lik. Bio je postojan – svjestan da po njegovoj vjernosti jača postojanost braće i sestara u istoj vjeri. Bio je prokušan nevoljom i trpljenjem te je očuvao nadu. A njegova strpljivost naša je sigurnost koju ponovno možemo iščitavati i slijediti, usidreni u dobru. Primjer njegova trpljenja i udaraca koje je primio očituje i kamo vodi odustajanje od dobra. On nas trajno opominje da se ne smije ulaziti u kompromis sa zlom. On nas poziva da je potrebno pročistiti društvo od neistine u raznim oblicima idolopoklonstva, nepoštenja, nepravde i bešćutnosti prema najslabijima.

Primjer našega blaženika i ova Sveta godina milosrđa govori o nama vjernicima u otajstvu Crkve i našem svjedočenju u hrvatskom društvu. Ona nas čini osjetljivijima za stvarnost naše uzajamne ljudske i vjerničke povezanosti i zajedništva. Ova je godina prigoda da u daru ustrajnosti ne previdimo svoje bližnje; da im pružimo ruku kada klonu, da ih pratimo kada osjećamo da se gube, da za njih ustrajnije molimo kada ne vide Božju prisutnost te da budemo znakovi vječnosti u prolaznome.

Ima li nas ili su naši stolovi sve prazniji?

Draga braćo i sestre, u hrvatskom je narodu duboko zaživio blagoslov jela koji je povezan uz slavlje Kristova uskrsnuća. Lijepo je čuvati taj običaj i nastojati da on uistinu bude odjek vazmenoga slavlja u blagovanju Božjih darova, kao znak novosti u Kristu. Uskrsnom je novošću sve blagoslovljeno novim životom.

To jelo ne blagujemo sami, nego u zajedništvu. Ono nas međusobno povezuje u radostima i potrebama. U jelu prepoznajemo dar koji nam je dan po Božjem stvaranju i plodovima ljudskoga rada. To nas jelo ujedno i pita nastojimo li oko dobra, brinemo li se za druge i poštujemo li Stvoritelja. U konkretnim se okolnostima moramo upitati i odakle ta hrana dolazi; je li s hrvatskih polja, iz ruku hrvatskih zemljoradnika i ribara, iz hrvatskoga truda i nastojanja da živimo od lijepe domovine koju nam je Bog povjerio? Pitamo se štiti li se naše poljodjelce, omogućuje li im se da obrađuju naša polja, kako bi donosila obilan rod, da oni i njihove obitelji žive od rada svojih ruku?

Blagovati zajedno podrazumijeva ljude, obitelji, širu zajednicu. I ta nas činjenica pita kakvo je stanje za našim hrvatskim stolovima. Ima li nas ili su naši stolovi sve prazniji; gdje su djeca koja se raduju uskrsnim darovima, bojama, pisanicama, pjesmama; kako čuvamo kulturu Uskrsa i kako za nju odgajamo?

Hoće li nas okupiti molitva u blagdanskom ozračju. Za nju je potrebno ponizno priznanje grijeha, prihvaćanje dobra i ustrajnost u dobru. Tada je Uskrs uistinu sretan, u valovima dobra koji se šire iz slavlja u našim crkvama. Tada ni jedna rana previše ne boli i ni jedan križ nije pretežak.

Za sve vas, braćo i sestre, molim da ustrajete u dobrim odlukama i da donosite Uskrs bližnjima. Za našu Crkvu i domovinu molim s psalmistom: »Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje« (Ps 85, 8). Svima vama želim susret s uskrslim Gospodinom. Sretan Uskrs!

Vaš nadbiskup,

Kardinal Josip Bozanić, v.r.

U Zagrebu, na Cvjetnicu, 20. ožujka 2016. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

DUJMOVIĆ: Bajaga je ili glup ili pokvaren!

Objavljeno

na

Objavio

Neki dan na tri stranice intervju Ivana Jakovčića u Večernjem, a da mu se nije postavilo jedno jedino pitanje koji bi mu svaki hrvatski građanin postavio “ kako gleda na činjenicu da je Bajaga koju noć prije Oluje pjevao Martićevcima u Kninu bodreći ih uoči Oluje u kojoj su nota bene sudjelovali i istarski Hrvati”? I po čemu je ta cinjenica irelevantna moralno i ljudski i danas i sutra? I kako u tom kontekstu sučeliti odluku da Bajaga u Arenu može, a Thompson ne može? Piše Tihomir Dujmović

Onda pak tekst u Jutarnjem gdje Bajagin menager detaljno raspreda gdje će sve Bajaga pjevati po Hrvatskoj ali opet, kao po nečijoj komandi, nema pitanja o sramnom Bajaginom koncertu u Kninu! Niti jednoj jedinog pitanja o meritumu! Kao da čitamo Borbu, komunistički Vjesnik ili beogradsku Politiku osamdesetih! Čisti agitprop! Branimo Bajagu pod svaku cijenu i prešutimo sve što ga kompromitira! No i brojni drugi mediji se prave blesavi!

Tko je bio u ovom ratu, tko je osjetio rat, tko je ikada doživio jednu granatu makar na sto metara od sebe, tko je ikada bio na prvoj crti bojišnice dok mu je žena u podrumu u samrtnom strahu privila dijete k sebi moleći se Bogu da grad ili selo ne padne znajući da će u tom slučaju biti zaklana, taj nikada neće zaboraviti da je topnike na drugoj strani koju noć prije Oluje pjesmom hrabrio i bodrio Momčilo Bajagic Bajaga!

On je sam u jednom intervjuu priznao da je pjevao i u Banja Luci i u Kninu 1994 godine dakle o toj činjenici nema dileme. Bajaga jedino tvrdi da je drzao humanitarni koncert za djecu bez roditelja, ali mi uvjjek u toj analizi protivničke strane cujemo da su tamo bili kuhari, bolnicari, eventualno strazari kad god nekoga iz tzv.. Krajjne pitate sto je radio u ratu. Svi su bili kuhari, kuriri, eventualno radio vezisti! Pa je onda i Bajaga pjevao humanitarno !!!Bajaga o tome na jednom mjestu kaze:” Zamislite, da li ima problema što sam u Banja Luci i Kninu pjevao humanitarno? Što bi onda bio pandan tome da se ljutim ako neki hrvatski bend svira za djecu Zrenjanina ili Niša! Pa za vrijeme rata su pjevali i hrvatski muzičari”.

‘Kreće armija srpska, i jednom zauvek, sve će da vas smrska’

Bajaga je ili glup ili pokvaren! Jer on je pjevao u okupiranom Kninu a njemu je to irelevantno! A to je srce problema!
Pjevali su i hrvatski glazbenici u ratu, veli Bajaga. Da, ali nije hrvatska vojska okupirala dio Srbije nego obratno! Nisu hrvatski glazbenici pjevali na okupiranom srbijanskom tlu! Ali je on pjevao u okupiranom Kninu. I njemu to ni onda ni danas nije problematično. Jeste li glupi gospodine ili ste pokvareni?

Bajaga bi htio biti američki liberal i demokrat i u isto vrijeme pjevati američkim vojnicima u Vijetnamu! Perverznije od toga je jedino činjenica da su se ovdje pojavila dva vijetnamca, Gibboni i Mile Kekin, koji brane agresorsko glazbalo!

Dujmović: Hrvati Istre, dok Vama u Areni pjeva Bajaga mom prijatelju Ivanu previjaju rane od tog “smrskanja”

Pjevati 1994 u Banja Luci i Kninu se nije moglo bez odobrenja Karađića i Martića, ali niti bez stanovitog Bajaginog političkog slaganja sa tim likovima! Vidite, Bajaga je na Martićev poziv pristao! Pristati pjevati u okupiranom Kninu, pristati pjevati u Karadžićevoj Banja Luci, to bez stanovitog razumijevanja tih politika nije moguće! A pjevati četnicima uoči Oluje, to ne može svatko I nije to ni napravio svatko! Ali, Bajaga jest!

Pjevati četnicima u Banja Luci i Kninu uoči Oluje znači poslati jasnu poruku: ja sam Vaš! Ja sam s Vama! Iz Beograda sam povukao da bih vam to dokazao! Kao što Mile Kekin pjeva Hrvatima “ ja nisam vaš! Moji su pobjedili 1945”!

Da ga je 1994 godine Gojko Šušak pozvao da svira za ne znam kakav humanitarni koncert Mile Kekin bi to odbio! Jer, je tadašnja hrvatska borba suprotna intimnim Kekinim uvjerenjima! “Ja nisam vas! Moji su pobijedili 1945”! Sve razumijemo: 1995 je nastala hrvatska, a 1945 jugoslavenska država! Ti dakle nisi za hrvatsku, Mili Kekinu fali jugoslavenska država.
Odnos dakle prema tom Bajaginom koncertu je odnos prema Domovinskom ratu. I stoga se Gibboni svojim držanjem prema Bajagi ušetao u minsko polje.

Gibonni je sjajan glazbenik, Gibboni je iznimno talentiran, no obzirom da se sada na Bajaginom koncertu u Puli pojavio sa superlativima o samom Bajagi, postavlja se pitanje zbog čega preko gore navedenih činjenica prelazi sa takvom lakoćom? Ako je ova tema borba za drustvenu moralnu normu, a jest,onda se moramo dogovoriti sto je moralno. Drzanje Olivera Dragojevic koji kao goli moralni ekstrakt kaze” nikad necu svirati u Beogradu” ili je moralna norma Tereza Kesovija koja je i nakon sto su joj cetnici srusili kucu i pred tv kamerama pokazivali sadrzaj njenog ormara kako bi je ponizili na svaki nacin, otisla u Beograd za bolji honorar i drzala koncert pod nazivom “ prijatelji stari gdje ste”?

Mi se moramo dogovoriti tko je tu moralan, a tko zasluzuje prijezir. Neka Gibonni obiđe hrvatske ratne vojne invalide, neka ih pogleda u oči i neka njima kaze da je covjek kojj je pjesmom stajao iza srpskog nišanđije sto je iduce jutro raznio ruku ili nogu hrvatskom branitelju “ jedan jako dobar covjek” kako je rekao za Bajagu u pulskoj areni!

Jer na dugom frontu pokušaja izjednačavanja krivnje za zadnji rat, na širokom frontu manipulacija na temu kako je to bio građanski rat nalazi se i nagazna mina pod nazivom Momčilo Bajagić Bajaga! Ako on ne treba snositi nikakvu moralnu odgovornost za svoj četnicki pjevački staž, onda je u određivanju moralnih kriterija vojnički receno, palo važno uporište i otvara se široko polje koje će popuniti vojska sličnih Martićevih i Karadžićevih pristalica! Jer, znate, nisu baš svi pjevali u Kninu! Niti su svi bili pozvani u Knin!

Nećemo dakle jednako tretirati nekog Balaševića i Bajagu! Nisu isto Tereza i Oliver! Ta ambicija da se sve gurne u isto blato, taj naglašeni moralni relativizam, ta koordinirana sutnja o Bajaginom koncertu u Kninu , to medijsko prešućivanje Oliverovog moralnog stava, sve je to jedna te ista melodija!

A ona se pjeva u isto vrijeme dok se Thompsonu zabranjuje pjevati.

“Bajaga je dobar čovjek”, imao je potrebu u sred pulske arene reći Gibboni, a je li Thompson dobar čovjek? Pogledajte tu solidarnost Gibonija i Mile Kekina prema nekome tko je pjevao četnicima uoči povijesne bitke i paralelni odijum prema bivšem branitelju koji se ne odriče pozdrava ZDS. Taj stav, taj gard, to uvjerenje da kad moraš birati izmedu ZDS i nekoga tko je nedvosmisleno bio na drugoj strani, ti podmetneš leđa za onoga tko je u ratu pjevao i Karadžiću i Martiću u korist, to je definicija hrvatskog jugoslavenstva i samo srce mentalnog gradanskog rata koji traje u ovoj zemlji. Nismo li taj film vec gledali?

Osim toga, činjenica da hrvatska glazbena scena cehovski ako nikako drugačije nije stala iza Thompsona a Gibboni i Hladno pivo tako srdačno i iskreno opraštaju Bajagi nešto neoprostivo, skandalozno je samo po sebi.

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Bujanec: Klasić na RTS-u – Kako odvratno ulizivanje ‘komšijama’

Objavljeno

na

Objavio

HRVOJE KLASIĆ UPRAVO NA RTS-u: Žali za Jugoslavijom, govori na tečnoj ekavici, relativizira se krivnja za rat, prikazuju traktorske kolone poslije ‘Oluje’, a “negativac” je čak i Zvonimir Boban – zbog napada na jugo-milicajca u Maksimiru!

Klasić je nastup u RTS-ovom specijalu povodom 60 godina televizije završio sa željom da jednog dana gleda Srbiju u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva!

Kako odvratno ulizivanje “komšijama”…

Sada čekamo Klasićev povratak iz Beograda i sličan nastup na Hrvatskoj televiziji, koja mu navodno, isplačuje čak i honorar, komentirao je Velimir Bujanec.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari