Pratite nas

Religija i Vjera

Kardinal Josip Bozanić: Božićni hod u novosti života

Objavljeno

na

Božićna poruka nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića.

1. Sretan Božić želim svim Kristovim vjernicama i vjernicima te svim ljudima dobre volje. Sretan Božić želim vama, draga braćo i sestre Crkve zagrebačke, do kojih ova božićna poruka dolazi zauzetošću vašega župnika i njegovih pomoćnika, koji vas ovih dana pohađaju noseći božićni blagoslov vašim obiteljima, vašim domovima.
Božić nam svima poručuje: Rođenjem Isusa u Betlehemu Božja budućnost kuca na vrata našega srca, i to radi našega dobra. Najrazličitiji su načini na koje Božja budućnost kuca na vrata Crkve, obitelji, svakoga čovjeka.

Stoga pozivam sve da se približimo novorođenomu Djetetu da bismo zajedno zapjevali dragu nam hrvatsku božićnu pjesmu Svim na zemlji mir, veselje.

Dođite svi, zajedno sa svojim dragima, pozovite i one koji su daleko, nezainteresirani, obeshrabreni. Donesite sa sobom svoje brige, nade, trpljenja, radosti, svoje odluke, jer zbog vas je došao Isus, zbog vas takvih kakvi jeste, takvih kakvi se nadate, patite i ljubite.

Bog ne samo da ljubi čovjeka, nego ga i trpi. Bog je dobar, dobrostiv, istinit, daleko od srdžbe, jer Bog jedini jest dobar. Novorođeni Isus je Emanuel, Bog s nama, Onaj koji poznaje sve čovjekove želje, nade, strahove i teškoće. »On je preuzeo na sebe našu krhkost, našu patnju, naše tjeskobe, naše želje i naša ograničenja.

Poruka koju su svi očekivali, ono što su svi tražili u dubini vlastite duše, nije bilo drugo nego Božja nježnost: Bog koji nas gleda očima punim ljubavi, koji prihvaća našu bijedu, Bog zaljubljen u našu malenost« (papa Franjo, misa polnoćka, 2014.).

Božićna se radost naviješta: Isus je došao zbog tebe jer te ljubi i poziva na novost života. Novost je to koja se treba ponavljati. Svećenici je nose u vaše domove.

Biskupskom ljubavlju, posebno ovih dana, pratim naše požrtvovne svećenike koji se velikodušno posvećuju crkvenomu služenju, ponekad iznad vlastitih snaga. Svećenikov hod o Božiću, prigodom blagoslova obitelji od kuće do kuće, od stana do stana, nije neko privatno nastojanje, nego vjerski pohod koji obnavlja pripadnost Crkvi i naše zajedništvo u njoj.

Iskustvo pokazuje da se svećenika dočekuje s radošću i u zajedništvu obitelji. Čak i oni vjernici koji nisu redoviti sudionici liturgijskih slavlja i župnoga života u tim prigodama nalaze posebno značenje i obnovu svoga vjerničkoga osjećaja.

2. Božić daje uvijek novu snagu čovjeku jer nas pohađa Bog u Isusu rođenom u Betlehemu. Božić je sav u pokretu i potiče na kretanje, i to ne bilo kakvo, nego ono koje vodi u zajedništvo s Bogom, u zajedništvo života koji se objavio u Isusu Kristu.

To zajedništvo privlači novošću koja dolazi od Boga. Bog pokreće svijet, ali i srca ljudi. Bog daje život i nikoga ne ostavlja ravnodušnim, poštujući dar ljudske slobode. Upravo svojom slobodom i grijehom čovjek je sebe odvojio od Boga i zatvorio si pristup k sreći.

Događaj spasenja po utjelovljenju Sina Božjega očituje se kao vraćanje čovjeka u radost i kao hod u zajedništvu Boga i čovjeka.

Svetkovina Rođenja Gospodinova može se razumjeti samo ako se pođe od prvoga pokreta, iskoraka Božje ljubavi prema čovjeku, od Boga koji je ganut ljudskom nesrećom iz ljubavi pronašao lijek čovjekovoj isključenosti iz zajedništva s Bogom.

Božić je neizrecivo otajstvo Božjega smilovanja i ljudske radosti koja pokreće ljude prema dobru.

Dugo iščekivanje u čežnji za srećom, navještaji proroka počinju se ispunjavati objavom da je Bog poslao anđela Gabrijela nazaretskoj Djevici.

Na početku je Ljubav koja šalje Duha Svetoga i Marijino prihvaćanje Božje volje u njezinu odgovoru: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 38). To je odgovor koji je čovječanstvu vratio nadu. Bog ulazi na neizreciv način u ljudsku povijest, u čovjekov svakidašnji život.

Nakon Božjega traženja zajedništva s čovjekom započinju novi pokreti i susreti. Marija pohađa Elizabetu te se u radosti dviju majki koje su začele nove živote, vjerujući i pouzdajući se u Božju volju, zrcali predivan ulazak Boga u svijet i očituje otajstvo Života.

Život privlači život i daruje životnost. Na radosnu vijest o Isusovu rođenju pokreću se pastiri, dolaze mudraci. Susret mudraca s Isusom mijenja ne samo njihov put, nego i svrhu puta. Ti pokreti i susreti zajedništva Boga i čovjeka, koji teže k ostvarivanju dobra, redaju se sve do danas. Koliko predivnih putova, znakovitih gibanja, od najskrovitijih titraja ljubavi u tišini srca i savjesti do razigranosti svemira koji objavljuje smisao svoga postojanja u Stvoriteljevoj providnosti!

3. Draga braćo i sestre, ovogodišnje je došašće za našu Nadbiskupiju uistinu bilo posebno. Priprema za slavlje svetkovine Božića u sebi ima utkano iskustvo početka zasjedanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Zahvalan sam Bogu za tu milost, za vjerničku zauzetost i za zajedništvo koje smo živjeli tijekom otvaranja Sinode i njenoga prvoga zasjedanja.

Vjerujem da dijelim iskustvo i ostalih članova Božjega naroda kada kažem da se u tom događaju, kako u katedrali na otvaranju Sinode tako i u dvorani zasjedanja, osjetila ljepota zajedništva Duha Svetoga i radost pripadanja Crkvi.

Očitovala se posebnost ozračja sigurnosti i mira u vjeri, ispunjena kršćanskom nadom iščekivanja te spremnošću sudionika da ulože svoje znanje, vrijeme i sposobnosti za dobro bližnjih. Zauzeto, otvoreno i hrabro sudjelovanje, kako zaređenih službenika i osoba posvećenoga života tako i vjernika laika, brojni interventi, korisni prijedlozi za obnovljeno djelo evangelizacije i katehizacije radost su naše Crkve zagrebačke.

Naše sinodsko geslo: »Hodimo u novosti života« (Rim 6,4) nalazi svoje nadahnuće u otajstvu Božjega dolaska na svijet Rođenjem Isusa Krista. Božić privlači novošću i pokreće život koji se objavio i ostao prisutan u Isusu Kristu i njegovoj Crkvi.

Sinoda želi biti odgovor Crkve na Božju inicijativu u zajedništvu rođenom u božićnoj novosti života. Sinoda je Crkva u hodu što ga potiče Duh Sveti. Sinoda je gibanje i susretanje, osluškivanje i prepoznavanje, zajedničko djelovanje koje teži prema dobru i prema Božjemu kraljevstvu.

4. Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2016. godine, otvaranjem Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije započeli smo godinu Sinode 2016./2017. Prvo zasjedanje Sinode, 9. i 10. prosinca 2016. godine, posvetili smo navještaju Riječi Božje, evangelizaciji, župnoj katehezi i vjeronauku u školi.

Bez darovane Božje riječi, bez ulaska neba u naše zemaljske živote, čovjek ostaje zarobljenikom bez izvorišta i cilja. Bez Božje riječi i njezine snage čovjek ostaje osamljen i sputan.

Sljedeće, drugo zasjedanje Sinode (24. i 25. veljače 2017.) pozornost će usmjeriti na slavljenje otajstava, sakramenata Kristove prisutnosti, kao i na naše udioništvo u spasenju koje također nastaje iz oduševljenja i potrebe za zajedništvom.

Treće zasjedanje Sinode (31. ožujka i 1. travnja 2017.) raspravljat će pitanja našega zajedničkoga doma Crkve zagrebačke, ustroja Nadbiskupije, poziva i poslanja naših župa, obitelji, zaređenih službenika, posvećenih osoba i vjernika laika. Svaki je Božji poziv jednako dragocjen, ali živi se u zajedništvu i plodonosan je samo u Kristovoj novosti.

Nakon pogleda unutar Crkve, četvrto zasjedanje Sinode (6. i 7. listopada 2017.) obuhvatit će spektar tema koje se odnose na prisutnost Crkve zagrebačke u hrvatskom društvu, vodeći brigu o promicanju jedinstva među kršćanima, o međureligijskom dijalogu, te posebno o prisutnosti Crkve u svim područjima života pomoću karitativnoga i socijalnoga djelovanja, sa sviješću o njezinoj ucijepljenosti u kulturu, znanost, umjetnost, medije, te s posebnom osjetljivošću prema odgojno-obrazovnoj zadaći.

Zadnje, peto zasjedanje Sinode predviđeno je za kraj mjeseca studenoga 2017. godine (24. i 25. studenoga 2017.), a svečani završetak Sinode proslavit ćemo na svetkovinu Krista Kralja (nedjelja, 26. studenoga 2017.).

Time se zaokružuje sinodski hod pod zaštitom blaženoga Alojzija Stepinca, koji smo započeli s Presvetom Bogorodicom Marijom u ovom adventskom početku, a završit ćemo ga u radosnom i poniznom klanjanju Isusu Kristu Kralju svega stvorenja.

5. Braćo i sestre, Božić se istinski slavi onda kada se Krist rađa u nama, kada nam srce preobražava da životom častimo Boga i klanjamo mu se u svim okolnostima života.

Isus je najizvrsniji dar koji se može stvarno primiti samo tako da se postane darom za druge.

Zato darovi što su ih u svom poklonstvu Isusu donijeli mudraci i danas govore jednakom novošću. Pozvani smo uočiti i radovati se darovima: ljudi koji su preporođeni u susretu s Bogom i koji naviještaju njegovo gospodstvo; ljudi koji šire miomiris molitve i koji znaju držati upaljeno svjetlo Duha Svetoga; ljudi koji poput smirne trpe u Isusovoj šutnji i žive kao blagi oblog na ranama patnika, liječeći Riječju života.

Kao dar shvaćamo i Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije. Osim što je ona iznimno iskustvo obnove naše crkvenosti, željeli bismo da postane i sredstvom uspostave novoga zajedništva i povezanosti na svim razinama naše Nadbiskupije, da uspije stvarati zajedništvo radosti i onda kada se nađemo u teškoćama.

Na taj će način ono što je izgledalo poznato i uhodano zadobiti novu snagu. Preduvjet za to ostaje otvorenost Duhu koja nije svodiva na zemaljsko, na materijalno i na sebičnost. Novost života u zajedništvu koje živi vjernik odnosi se na svako iskustvo: u obiteljima, u odnosu s rodbinom i prijateljima, u poslovnim planovima i mukama, u brizi za društvena pitanja, u domoljublju.

Dragi vjernici, najviše vam želim tu Kristovu novost, da životne brige ne budu preteške za prepoznavanje dobroga i lijepoga u našoj sredini. U nas se po javnim informacijama prečesto naglašavaju samo loše stvari.

Ma koliko pojedinosti i bile točne, time se ne predočava cjelovita slika stvarnosti, a potiče se samo beznađe i nezadovoljstvo. Nasuprot takvim tendencijama potrebni su nam danas više nego ikada glasnici dobra, povjerenja, novih vizija, ostvarivih mogućnosti i uspjeha u hrvatskom društvu.

Božić nam poručuje: onda kada ste pritisnuti prema zemlji, možete vidjeti Dijete u jaslama; kada podignete pogled, u toj novosti susrećete otvoreno nebo; kada ste umorni, uz vas su ljudi koji vide svjetlo; kada zastanete, poklonite se Bogu i s mudracima prinesite dar.

Djeco, majke i otčevi, djedovi i bake, bolesnici i starije osobe, hrvatski branitelji, mladići i djevojke; umorni i tužni, nesigurni i razočarani, izbjeglice i prognanici, jaki i oduševljeni, svi smo dio Crkve kojoj je darovan hod u novosti života.

Bogu neka je slava, a svima vama: čestit Božić te darovima ljubavi i blagoslova ispunjena nova 2017. godina!

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
U Zagrebu, o Božiću 2016. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Danas slavimo spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom

Objavljeno

na

Objavio

Neke biskupije, slave danas spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom. On je biblijski utemeljen jer sv. Matej piše: “S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom” (Mt 1,18). Sv. Luka opisujući navještenje Isusova rođenja, izričito kaže: “Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad, imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip” (Lk 1,26-27).

Kod starih Židova zarukama je bio sklopljen brak sa svim pravnim učincima. Po njima je Marija postala prava Josipova žena, samo što je prema običaju ostala kod roditelja još punu godinu dana. U to vrijeme došao je k njoj i anđeo Gabriel da joj navijesti Isusovo rođenje.

Zaruke su se kod Židova obavljale veoma svečano predavanjem nekog zlatnog predmeta i to pred dvama svjedocima. Zato su i bile punovrijedne kao samo sklapanje braka. Evanđelja nam ne govore ništa kako je izgledala svečanost Marijinih zaruka s Josipom. Apokrifi daju maha mašti pa su stoga nepouzdani. Mi možemo u duhu vjere pretpostaviti da je ta svečanost bila jednostavna, dostojanstvena, a nadasve pobožna, jer su se zaručivale dvije najsvetije ljudske osobe: buduća Bogorodica i sv. Josip, koga Sveto pismo naziva “pravedan” (Mt 1,19); u tom su izrazu bile sadržane sve starozavjetne vrline.

Bog je htio da ljudska kolijevka njegova Sina bude okružena najčistijim i najsvetijim osobama i zato je te osobe obdario milostima više nego sve ostale smrtnike. Ono malo što nam Biblija o njima govori ipak je tako sadržajno da nas neprestano može hraniti najuzvišenijim mislima.

Danas, kad je upravo brak uslijed velike pokvarenosti u tolikoj opasnosti, dobro je da kršćanski zaručnici i ženidbeni drugovi imaju neprestano pred očima nenadmašivi zaručnički i bračni par Josipa i Mariju. Od njih neka uče kako se obiteljsko gnijezdo čuva u čistoći i ljudskom dostojanstvu, kako prava ljubav ne poznaje strasti ni sebičnosti već međusobno poštivanje i upotpunjavanje.

Danas, kad se gaze tolike vrednote, vrijeme je da se naročito ugledamo u one koji su bili ljudi kao i mi, a ipak ostvarili zaruke i brak kako se samo poželjeti može. To su bili Josip i Marija, pa zato je posve opravdano da slavimo i uspomenu na njihove svete zaruke jer one su nadahnuće i za brak i za djevičanstvo.

Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva

Kako se nalazimo u Svjetskoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kad se naše molitve naročitim žarom dižu prema nebu za ostvarenje Isusove želje izražene na posljednjoj večeri: “Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno, kao mi!” (Iv 17,11) – spomenimo u jednom primjeru i moć zagovora one koju je Gospodin postavio da bude majka svih kršćana!

Bilo je to 12. veljače godine Gospodnje 1700. kad se jedan francuski trgovački brod, bogato natovaren dragocjenim teretom, vraćao iz Lisabona u svoju matičnu luku Le Havre.

Došavši do rta Finistere naišao je na strašnu oluju, u onim predjelima veoma čestu pojavu. Već je počeo svitati dan, ali je bura bjesnila nesmiljenom snagom prijeteći uništenjem. Brod je izgubio sve svoje potrebne predmete, jedra, konope, kormilo, kompas, pa ni posadi ni putnicima nije davao više nikakva utočišta ni sigurnosti. Beznadan položaj, neizbježna smrt! Svaka sekunda kao da je naviještala skoro potapljanje. U tom, doista, očajnom položaju jedan je normandijski mornar predložio: “Zavjetujmo se našoj Gospi od Oslobođenja!”

To je bila jedina riječ utjehe i ohrabrenja pa mnogi padoše na koljena da se pomole i preporuče zagovoru one koju mornari nazivaju “zvijezdom mora”. Svi se osim kapetana i njegova dva brata zavjetovaše da će, ako se spase, poći u Gospino svetište da joj se od srca zahvale.

Zašto su ona trojica odbila položiti zavjet? Nisu bili nikakvi nevjernici, već su u srcu bili duboko pobožni. Oni su bili kalvini, a kao takvi odbacivali su zavjet Presvetoj Djevici kao nešto što sliči idolopoklonstvu. Kako su bili slabo poučeni o mjestu Bl. Djevice u planu spasenja, o njezinu bogomajčinstvu, zbog kojeg je postala i moćnom zagovornicom svih kršćana, nisu se usudili priključiti zajedničkom zavjetu i zaprositi njezinu pomoć.

Presveta Djevica kao dobra Majka znala je da je njihovo držanje u dobroj vjeri, bez njihove osobne krivnje, pa im je svojim zagovorom kod Sina htjela priteći u pomoć te izmoliti svjetlo kojim će više ući u kršćanske tajne. Kapetan je bio prvi dionik njezina zagovora jer je u onom beznadnom položaju izjavio: “Ako nas sveta Djevica može čuti i uslišati, onda ću je i ja zazvati.” Rekavši to pao je na koljena i počeo se križati i moliti kao i drugi. Za njim se poveo i njegov mladi brat.

U taj čas počeše se vjetrovi ukrštavati i jedni druge polako smirivati. Srca se sviju ispuniše nadom i počeše življe kucati. Most broda, koji su valovi već davno pokrili, poče se polako podizati iz vode. More se sve više stišavalo, a smrtno ranjeni brod uplovi u luku. Kapetanov brat, videći očito čudo, zavapi: “O naša Gospo od oslobođenja, sveta Majko Božja, uzvišena Kraljice svijeta, ja sam tvoj zauvijek!”
Drugi kapetanov brat nije se ipak u svom držanju još promijenio. Kad mu je kapetan spočitnuo njegovu otvrdnulost, on je odgovorio: “U svemu tome još mogu vidjeti Božju dobrotu koja nam ide u pomoć, ali ne vidim razloga za promjenu vjere svojih otaca.” Na to mu jedan od putnika dobaci: “Pa to su vaša braća koja prijeđoše na katolicizam, a što je to drugo nego prihvatiti vjeru vaših davnih otaca?” A onda će kapetan: “Nesretni sine, vidiš li u čemu je stvar?!” Na to mu pokaza jedini jarbol što je još stajao uspravno. Na njemu svi prisutni kao da opaziše blagi lik Djevice s djetetom u ruci koja moli za njihov spas. Dogodilo se i ono najveće čudo. I drugi kapetanov brat doživi promjenu u duši te pade na koljena kao i svi drugi.

Prva briga trojice kalvina nakon sretnog iskrcavanja u luci bila je da izvrše zavjet sa svima ostalima. Oni su ga izvršili u potpunosti jer su prihvatili i katoličku vjeru s njezinim naučavanjem o Presvetoj Djevici.

U sredini onih koji su nakon silaska Duha Svetoga povjerovali u Krista raspetoga i uskrsloga bila je Blažena Gospa. Tijekom povijesti uslijed ljudskih slabosti, ograničenosti i grijeha došlo je do teških raskola između Kristovih sljedbenika. Danas nije vrijeme da ispitujemo tko je za to više kriv i odgovoran. Više je vrijeme da poput prve Crkve “budemo jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom” (Dj 1,14). Plodovi takve molitve, sigurno, neće izostati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Stvaranje radnih mjesta jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali su svoje XXI. redovito godišnje zajedničko zasjedanje, 21. siječnja 2019. u prostorima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu.

Zasjedanju su predsjedali predsjednici dviju biskupskih konferencija zadarski nadbiskup Želimir Puljić i vrhbosanski nadbiskup i metropolita kardinal Vinko Puljić.

U uvodnom dijelu zasjedanja sudjelovao je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giuseppe Pinto koji je u svom obraćanju istaknuo važnost zajedničkog zasjedanja i duh kolegijalnosti koji je duša suradnje među biskupima na različitim razinama.

Pozdravljajući nazočne predsjednik HBK nadbiskup Puljić podsjetio je da su dvije konferencije povezane, ne samo poslovima pastoralne i poslovne naravi, već nadasve pastirske, ljudske i duhovne.

Dodao je da biskupi, kao članovi krovnih crkvenih institucija istoga naroda, imaju zajedničku odgovornost i potrebu redovito se godišnje sastajati i bratski raspravljati o zajedničkim temama i poslovima.

Kardinal Puljić u pozdravnoj riječi zahvalio je biskupima iz Hrvatske na blizini, solidarnosti i zanimanju za Crkvu i hrvatski narod u BiH.

Istaknuo je da su zajednička zasjedanja vjerničkom narodu u BiH, koji u ovom trenutku proživljava brojne teške izazove, snažan znak nade, zajedništva i potpore.

Nakon što su se osvrnuli na djelovanje Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, biskupi su dali potrebne smjernice za budući rad zajedničke Komisije za spomenuti Zavod.

Biskupima je predstavljeno godišnje izvješće o radu Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu i Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Predsjednik spomenutog Vijeća vrhbosanski pomoćni biskup Pero Sudar zahvalio je uime svih hrvatskih svećenika i pastoralnih djelatnika i djelatnica u župama, misijama i zajednicama u inozemstvu te posebno u ime iseljenika, svim biskupima i redovničkim poglavarima i poglavaricama za podršku i potporu koju pružaju radu hrvatske inozemne pastve.

Biskupi su razmotrili pojedina konkretna pitanja u svezi s djelovanjem u hrvatskoj inozemnoj pastvi te se osvrnuli na ovogodišnju komemoraciju u Bleiburgu.

Svjesni činjenice o nastavku iseljavanja Hrvata katolika iz Hrvatske i BiH, biskupi potiču sve njih da njeguju povezanost s hrvatskim katoličkim misijama i župama kamo su došli te da, ujedno, održe povezanost sa svojim rodnim krajem i župama iz kojih su otišli.

Na poseban način zahvaljuju svim djelatnicima u hrvatskoj inozemnoj pastvi za njihov ne mali trud i pastoralnu brigu za one koji su, iz raznih razloga, odselili u inozemstvo.

Pošto su saslušali iscrpno izvješće o radu Ravnateljstva, biskupi su odlučili povjeriti novi petogodišnji mandat dosadašnjem ravnatelju vlč. Tomislavu Markiću.

Na zasjedanju su biskupi informirani i o akciji pod nazivom Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH o čemu su ih izvijestili predsjednici Hrvatskoga Caritasa i Caritasa BiH.

Spomenuta je i inicijativa „Nedjelja solidarnosti“ koju je pokrenula BK BiH s ciljem pomoći župama s malim brojem vjernika. Ponovno je istaknuta želja da svi članovi Crkve u Hrvata njeguju zajedništvo i povezanost što bi na osobit način trebalo biti prepoznatljivo u konkretnim akcijama pomoći potrebitima.

Tema zasjedanja bilo je i djelovanje Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Konstatirano je da je posljednjih godina veći broj biskupija i redovničkih zajednica Crkve u Hrvata poslao u Rim na tečaj za postulatore svećenike, redovnike ili redovnice kako bi mogli voditi postupke za proglašenje blaženima i svetima onih koji su, između velikog broja nevinih žrtava u ratovima i poraćima u 20. stoljeću, podnijeli mučeništvo ustrajni u svojoj vjeri.

Svjesni brojnih inicijativa za obilježavanje komemoracija raznih stradanja, biskupi potiču da se poštuje crkveni ustroj, a to znači da treba uvažiti mjerodavnost mjesnoga župnika i dijecezanskog biskupa.

Biskupi iz BiH upoznali su članove HBK s pojedinim aktualnostima iz crkvenog i društvenog života u BiH.

U tom duhu bilo je riječi o nekim važnim društvenim pitanjima, o demografskom stanju katolika u BiH te o uzajamnoj unutarcrkvenoj solidarnosti.

Posebno je istaknuta potreba da darovana sredstva iz Republike Hrvatske budu najviše ulagana u stvaranje radnih mjesta i gospodarski razvitak, jer je to jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH.

Biskupi također smatraju važnim dati potporu onima koji pokreću inicijative na planu povratka u krajeve iz kojih su izbjegli ili su iz njih prognani.

Posebno su zahvalili svim biskupijskim zajednicama u Republici Hrvatskoj na čelu s njihovim biskupima za brojne molitve i znakove solidarnosti.

Biskupi HBK izrazili su potporu svojoj subraći u njihovim pravednim nastojanjima oko opstanka Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u BiH.

(Misija / IKA)

 

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari