Connect with us

Intervju

Kardinal Pietro Parolin – Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu

Published

on

newwaysministry.com

Kardinal Pietro Parolin najvažniji je suradnik pape Franje, a prošli tjedan boravio je u Hrvatskoj u povodu ređenja novoga nadbiskupa i nuncija mons. Ante Jozića, i tada je dao intervju Glasu Koncila, koji je u srijedu objavljen na internetu.

Spremno je u intervjuu odgovarao na pitanja  više se usmjerivši na europsku perspektivu i teme od interesa hrvatske crkvene javnosti, na pitanje kanonizacije bl. Alojzija Stepinca i odnosa Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve, utjecaj sekularizma u kontekstu zazivanja revizije Vatikanskih ugovora, kao i poruke koju sv. Jeronim – svetac iz prvih kršćanskih vremena s hrvatskoga područja – ima za današnju Crkvu:

Kardinal Parolin rodom je iz sjeverne Italije, pokrajine i biskupije Vicenza, a nedugo nakon svećeničkoga ređenja 1980. godine stupio je u Papinsku crkvenu akademiju te po završetku studija i u diplomatsku službu Svete Stolice. Služio je u Nigeriji i Meksiku, potom je 2002. godine imenovan podtajnikom Odsjeka Državnoga tajništva za odnose s državama. Prije 11 godina imenovan je apostolskim nuncijem u Venezueli te je tada zaređen za biskupa. Nekoliko mjeseci nakon što je izabran papa Franjo je na jesen 2013. godine na mjesto državnoga tajnika postavio tada nadbiskupa Parolina, koji je godinu dana kasnije imenovan i kardinalom. Kardinal Parolin član je Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za biskupe, Kongregacije za istočne Crkve, Kongregacije za evangelizaciju naroda i Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te Kardinalskoga vijeća za nadzor Instituta za religijske poslove (IOR), a sudjeluje i u radu Kardinalske komisije koju je utemeljio papa Franjo s ciljem pomaganja rimskomu prvosvećeniku u upravljanju sveopćom Crkvom i radu na nacrtu revizije apostolske konstitucije »Pastor bonus«.

Od preuzimanja službe državnoga tajnika Svete Stolice više ste puta bili u Hrvatskoj. S kakvim osjećajima dolazite ovamo i kako gledate na Crkvu u Hrvatskoj?

KARDINAL PAROLIN: Uvijek mi je drago vratiti se u Hrvatsku. Više sam puta imao prigodu doći, premda su, doduše, dolasci u posljednje vrijeme bili vezani uz bolnu situaciju s mons. Jozićem. Tijekom tih svojih posjeta susretao sam Crkvu, susretao sam i biskupe. Čini mi se da je Crkva u Hrvatskoj živa, da se trudi naviještati evanđelje te se suočavati s tolikim izazovima koji se danas nameću naviještanju evanđelja po svem svijetu.

Kada spominjete biskupe, s obzirom na više nedavnih biskupskih imenovanja u Hrvatskoj u svjetovnim medijima govori se o velikim promjenama i novom valu koji dolazi s imenovanjima. Postoji li smjer pape Franje za Crkvu kod izbora biskupa koji bi bio različit od njegovih prethodnika?

KARDINAL PAROLIN: Razumljivo je da svaki papa ima svoj stil. Stoga je također razumljivo da i papa Franjo razmišlja o biskupima, koji su od temeljne važnosti za Crkvu, u skladu sa svojom mišlju, sa svojom osjetljivošću, sa svojom vizijom. Primjerice, za vrijeme pape Pavla VI. jedno od temeljnih pitanja bilo je pitanje dijaloga. Stoga je kod imenovanja biskupa, polazeći od glasovite enciklike »Ecclesiam suam«, tražio prije svega ljude koji će znati ostvarivati tu dijalošku dimenziju.

Mislim da papa Franjo ustraje nadasve na blizini, da mu je do takvoga pristupa silno stalo. Već u apostolskoj pobudnici »Evangelii gaudium« govori o biskupu koji mora »mirisati na ovce«. Upravo se tom sintagmom koristi. U tom smislu također govori o biskupu koji je »ispred stada«, »posred stada« i »iza stada«. Traže se dakle biskupi koji će biti vrlo blizu narodu te će biti kadri svoju službu izvršavati upravo njegujući veliku blizinu i raspoloživost u odnosu na svoje svećenike i svoje vjernike.

Pitanje koje zanima vjernike u Hrvatskoj jest proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. U povijest Crkve poznato je da kanonizacija dolazi u trenutku koji je najbolji ne samo za partikularnu, nego i za opću Crkvu. Je li došao taj trenutak?

KARDINAL PAROLIN: Ne čini mi se da ima novina u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu: Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji.

Gdje se onda po Vašem mišljenju otvara prostor za dijalog Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve? Koje je to neriješeno pitanje u koje bi trebalo uložiti dodatne napore?

KARDINAL PAROLIN: Mislim da je Papa izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kada je riječ o pitanju koje razdvaja. Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je Papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta. Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susretâ izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove.

Hrvatska je ponosna što je s njezinoga područja došao crkveni naučitelj sv. Jeronim. To otvara pitanje odnosa partikularnih i sveopće Crkve. Koliko jedan izazov i problem partikularnih Crkava može postati pravilo postupanja za sveopću Crkvu, posebice ako gledamo situaciju u Njemačkoj?

KARDINAL PAROLIN: Stvarnost univerzalne Crkve i partikularnih Crkava jest pitanje koje se u Crkvi uvijek nametalo i nije od danas. Ako se osvrnemo na povijest, vidjet ćemo da je tu bilo lakših i težih trenutaka. Ta je povijest vrlo šarolika. Važno je, međutim, zajedno hoditi. Partikularne Crkve svakako mogu imati zahtjeva koji su tipični za njih. No ti se zahtjevi moraju uvrstiti u hod univerzalne Crkve. To uključuje i prihvaćanje da hod partikularne Crkve radije bude možda sporiji, ali da se ostvaruje u zajedništvu. Naime, svaki korak koji može prouzročiti lomove ili sporenja nije u službi poslanja Crkve, a to je da bude znak zajedništva u svijetu.

Poznato je posredovanje Svete Stolice u postizanju mira. Koja je mirovna misija Svete Stolice trenutačno najaktivnija? Za koja bi područja vjernici u ovom trenutku trebali posebno moliti, a Vama je u Državnom tajništvu to posebno na srcu?

KARDINAL PAROLIN: Danas je sukoba sve više, pomalo posvuda. Svakako, postoje manje ili više kritična područja. Ovim posljednjima svakako pripada Bliski istok. Smatram da danas nadasve treba moliti kako bi prevladao osjećaj za bratstvo. Bit će to tema sljedeće enciklike pape Franje. Sveti će je Otac potpisati 3. listopada. Danas svjedočimo širenju pokreta zatvorenosti: svatko radi za sebe, vjerujući ne samo da će sam riješiti svoje probleme, nego također vjerujući da će ih riješiti suprotstavljajući se drugima, namećući logiku sile i vlastite interese. Treba ponovno otkriti da smo jedna obitelj i da jedni drugima moramo pomoći: ako ćemo se spasiti, spasit ćemo se svi i zajedno. Eto, na tu nakanu valja moliti.

Nalazimo se u vremenu koronakrize koja je ostavila posljedice na društvenoj, ekonomskoj i crkvenoj razini. Kako se Crkva treba nositi ubuduće?

KARDINAL PAROLIN: Mislim da je Papa mnogo toga učinio u ovom vremenu koronavirusa, uključujući i njegovu prisutnost preko medija, u uistinu teškim prilikama. Mislim da Crkva mnogo toga čini u smislu konkretne, materijalne pomoći. No smatram da ponajprije treba, s jedne strane, ulijevati nadu ljudima jer mnogi gube nadu, a s druge strane treba ustrajati na konceptu solidarnosti, tj. na nastojanju da zajednički nastojimo pronaći rješenja za probleme današnjice. Nadalje, smatram da također valja ustrajati na tome da se ovo vrijeme shvati kao prigoda – prigoda da se započne iznova, u smislu da se problemi našega svijeta rješavaju na ljudskiji, bratskiji i solidarniji način.

Neka istraživanja govore da su kršćani najprogonjenija religijska skupina u svijetu. Nevjerojatno je da se to događa u 21. stoljeću. Što je uzrok tomu, kako to objasniti?

KARDINAL PAROLIN: Uistinu, progoni su fenomen koji prati Crkvu. Danas sam posjetio splitsku katedralu i palo mi je na pamet da je upravo Dioklecijan bio posljednji rimski car progonitelj kršćana, a sada je njegov mauzolej splitska prvostolnica. Zašto progoni? Ponekad zato što se kršćani nalaze u posebnim situacijama, na područjima gdje vladaju sukobi, ratovi i napetosti, pa su prvi koje takve negativne situacije pogađaju. Ponekad se pak progoni rađaju iz svjedočanstva koje kršćani žele dati: nekomu se ono ne sviđa, ne želi ga prihvatiti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari