Connect with us

Narodski rečeno

Kardinal Stepinac je blažen, a koji će ga papa proglasiti svetim sasvim je nebitno

Published

on

Nama je nepopularno danas reći da možda stvari i nisu takve kakve izgledaju. Osobno ne mislim da nam je papa neprijatelj i da neće učiniti sve, a što je u Crkvi dostojno i pravovaljano da Stepinca proglasi svetim u najkraćem mogućem roku. Imamo mnogo razloga za takvo vjerovanje. Prvo, i osnovno je da ako papa želi ispravno postupati onda mora pronaći pravu istinu bez ikakvih repova. Ako se tada ustanovi da je Stepinac svojim životom, u što svi mi vjerujemo, pokazao da se na zemlji može biti svetim i to savršenstvo postigao, uvjeren sam da će ga papa proglasiti svetim. Zato duboko vjerujem da će istina doći na vidjelo i da će blaženi Alojzije Stepinac vrlo uskoro postati svet. Uostalom, mi Hrvati smo kroz povijest uvijek imali mnogo patnji, ali smo uspijevali i naše pobjede činili još veličanstvenijim.

Za hrvatske se građane oduvijek govorilo kako su kršćanski orjetnirani, a Hrvatsku se i danas naziva većinskom kršćanskom zemljom, što bi trebalo podrazumijevati kako njeni žitelji visoko drže moralne vrijednosti i zakone katoličke Crkve, pa samim time i vrhovne upravitelje. Nikada se ne bi ni pomislilo da će netko od Hrvata reći nešto protiv nekoga pape. Činilo se kao da se to nikada neće dogoditi.

Međutim, dolaskom Svetoga Oca pape Franje na čelo Kristove Crkve odani Hrvatići polako se odmiču i u njihovim se medijima iz dana u dan čuju česte kritike i stavovi koji ne podržavaju Papin način govora, donošenja odluka, ali i konkretnih poteza. Posebno se to pojačalo nakon papine izjave o porukama BDM djeci u Međugorju kada je očito nezadovoljan općim mišljenjem kako Gospa šalje poruke, kazao kako kako Kristova majka nije “poštanska službenica”, valjda želeći tako ili dovesti u pitanje tvrdnje onih koji to govore ili pak možda želeći cijelu priču podići na viši stupanj. I tada je, baš kao i danas, brujalo cijelom Hrvatskom i BiH kako je papa protivnik hrvatskoga roda i kako ne želi proglasiti Međugorje mjestom ukazanja. Nakon određenog vremena Papa u Međugorje šalje biskupa i tom malom hercegovačkom mjestu i događanjima s  početka 80-tih godina prošloga stoljeća daje veći značaj. Odjedanput je papa za nas Hrvate veliki čovjek i najveći prijatelj našega naroda. Ta javna i velika ljubav prema svetom Ocu trajala je gotovo dvije puno godine, dok se papa opet nije otvorio i svojim riječima se, koliko-toliko, ogradio od Alojzija Stepinca. I opet lavina napada i nesuvislih riječi prema Svetom Ocu. Sad se ide korak dlaje i počinje se papu Franju uspoređivati sa Svetim Ivanom Pavlom Drugim, a samo sukladno odnosu prema pitanjima vezanim za hrvate. Mnogi će se složiti s mojim mišljenjem da je takva usporedba nemoguća ako se želi da ona bude pravičnom. Papa Ivan Pavao Drugi živio je  drugo vrijeme, slavenskoga je podrijetla i na svojoj koži osjetio je jad i patnju komunizma, što smo prošli i mi, hrvati, a papa Franjo južnoamerikanac talijanskog podrijetla ipak je bio mnogo daleko da bi hrvate mogao pobliže upoznati.

No, ovdje se s pravom može govoriti i o jednom drugom pitanju. Naime, oni koji poznaju povijest katoličke Crkve u bivšoj Jugoslaviji i slučaj “Stepinac” dobro znaju da je Sveta Stolica Stepincu davala potporu u poratno vrijeme, ali isto tako da su u Vatikanu primili Tita 1971. godine. Ako usporedimo događanja oko Stepinca iz 1971. godine i danas ima mnogo zajedničkih poveznica. I tad je Sveta Stolica malo “zahladnila” priču o Stepincu nakon razgovora s Titom, baš kao što i danas Sveti Otac Franjo priču “zaleđuje” nakon razgovora s patrijarhom Irenejom. Ne treba nas čuditi što je Irenej uspio papi “prodati” svoju priču. Više brine pasivnost hrvatske mjesne Crkve, koja kao da ne postoji. Vrlo nejasno iznosi stavove o doktrinarnim pitanjima katoličkog nauka i poklada vjere, pa se događa da se uopće ne oglašava o recimo, potrebi zakonskog definiranja zaštite ljudskog života. Stidljivo se iznose stavovi Crkve oko socijalnog nauka Crkve, a o drugim pitanjima ovdje ne treba trošiti niti riječi, jer izgleda kao da  nema svojega stava i kao da luta u mišljenju. Još se jasno ne čuju stavovi katoličke Crkve i to u velikoj mjeri buni narod. Sjetimo se samo Istanbulske konvencije. Stavovi Crkve oko toga pitanja bili su do kraja nejasni i kad je Crkva nešto govorila o tomu govorila je nekim riječnikom koji je više ličio kao jezik nekog afričkog plemena nego jasan stav katoličke Crkve u većinski katoličkoj zemlji. O Stepincu su svi više govorili od najviših crkvenih velikodostojnika. Pišu se knjige, iznose stavovi, organiziraju hodočašća u Krašić, ali rijetko se moglo govoriti o nekom službenom razgovoru Svetog Oca i nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije o Stepincu. Treba imati u vidu i činjenicu da su prvaci Srpske parovoslavne Crkve uvijek znali sebe prikazati kao žrtvu a diplomatske sposobnosti srpskoga naroda  i u pjesmama su opisane. Nema veze što se do cilja ne bira sredstvo. Stoga ne čudi da je, ako je, papa Franjo povjerovao patrijarhu Ireneju.

Nama je nepopularno danas reći da možda stvari i nisu takve kakve izgledaju. Osobno ne mislim da nam je papa neprijatelj i da neće učiniti sve, a što je u Crkvi dostojno i pravovaljano da Stepinca proglasi svetim u najkraćem mogućem roku. Imamo mnogo razloga za takvo vjerovanje. Prvo, i osnovno je da ako papa želi ispravno postupati onda mora pronaći pravu istinu bez ikakvih repova. Ako se tada ustanovi da je Stepinac svojim životom, u što svi mi vjerujemo, pokazao da se na zemlji može biti svetim i to savršenstvo postigao, uvjeren sam da će ga papa proglasiti svetim. Zato duboko vjerujem da će istina doći na vidjelo i da će blaženi Alojzije Stepinac vrlo uskoro postati svet. Uostalom, mi Hrvati smo kroz povijest uvijek imali mnogo patnji, ali smo uspijevali i naše pobjede činili još veličanstvenijim. Uvjeren sam da će se naš kardinal blaženi Stepinac vrlo uskoro proglasiti svetim i nakon svih detaljnih provjera, čime će postati još slavniji i svetiji. Uostalom, svojim blaženstvom poziva nas na strpljenje i molitvu, što znači da će jednog dana biti proglašen  svetim: od pape Franje ili nekog njegovog nasljednika sasvim je svejedno. Čini mi se da je jako važno da u sebe ugradimo stav da nije važno što drugi čine, nego kako se mi zalažemo za svoje dobro.

Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari