Pratite nas

Narodski rečeno

Kardinal Stepinac je blažen, a koji će ga papa proglasiti svetim sasvim je nebitno

Objavljeno

na

Nama je nepopularno danas reći da možda stvari i nisu takve kakve izgledaju. Osobno ne mislim da nam je papa neprijatelj i da neće učiniti sve, a što je u Crkvi dostojno i pravovaljano da Stepinca proglasi svetim u najkraćem mogućem roku. Imamo mnogo razloga za takvo vjerovanje. Prvo, i osnovno je da ako papa želi ispravno postupati onda mora pronaći pravu istinu bez ikakvih repova. Ako se tada ustanovi da je Stepinac svojim životom, u što svi mi vjerujemo, pokazao da se na zemlji može biti svetim i to savršenstvo postigao, uvjeren sam da će ga papa proglasiti svetim. Zato duboko vjerujem da će istina doći na vidjelo i da će blaženi Alojzije Stepinac vrlo uskoro postati svet. Uostalom, mi Hrvati smo kroz povijest uvijek imali mnogo patnji, ali smo uspijevali i naše pobjede činili još veličanstvenijim.

Za hrvatske se građane oduvijek govorilo kako su kršćanski orjetnirani, a Hrvatsku se i danas naziva većinskom kršćanskom zemljom, što bi trebalo podrazumijevati kako njeni žitelji visoko drže moralne vrijednosti i zakone katoličke Crkve, pa samim time i vrhovne upravitelje. Nikada se ne bi ni pomislilo da će netko od Hrvata reći nešto protiv nekoga pape. Činilo se kao da se to nikada neće dogoditi.

Međutim, dolaskom Svetoga Oca pape Franje na čelo Kristove Crkve odani Hrvatići polako se odmiču i u njihovim se medijima iz dana u dan čuju česte kritike i stavovi koji ne podržavaju Papin način govora, donošenja odluka, ali i konkretnih poteza. Posebno se to pojačalo nakon papine izjave o porukama BDM djeci u Međugorju kada je očito nezadovoljan općim mišljenjem kako Gospa šalje poruke, kazao kako kako Kristova majka nije “poštanska službenica”, valjda želeći tako ili dovesti u pitanje tvrdnje onih koji to govore ili pak možda želeći cijelu priču podići na viši stupanj. I tada je, baš kao i danas, brujalo cijelom Hrvatskom i BiH kako je papa protivnik hrvatskoga roda i kako ne želi proglasiti Međugorje mjestom ukazanja. Nakon određenog vremena Papa u Međugorje šalje biskupa i tom malom hercegovačkom mjestu i događanjima s  početka 80-tih godina prošloga stoljeća daje veći značaj. Odjedanput je papa za nas Hrvate veliki čovjek i najveći prijatelj našega naroda. Ta javna i velika ljubav prema svetom Ocu trajala je gotovo dvije puno godine, dok se papa opet nije otvorio i svojim riječima se, koliko-toliko, ogradio od Alojzija Stepinca. I opet lavina napada i nesuvislih riječi prema Svetom Ocu. Sad se ide korak dlaje i počinje se papu Franju uspoređivati sa Svetim Ivanom Pavlom Drugim, a samo sukladno odnosu prema pitanjima vezanim za hrvate. Mnogi će se složiti s mojim mišljenjem da je takva usporedba nemoguća ako se želi da ona bude pravičnom. Papa Ivan Pavao Drugi živio je  drugo vrijeme, slavenskoga je podrijetla i na svojoj koži osjetio je jad i patnju komunizma, što smo prošli i mi, hrvati, a papa Franjo južnoamerikanac talijanskog podrijetla ipak je bio mnogo daleko da bi hrvate mogao pobliže upoznati.

No, ovdje se s pravom može govoriti i o jednom drugom pitanju. Naime, oni koji poznaju povijest katoličke Crkve u bivšoj Jugoslaviji i slučaj “Stepinac” dobro znaju da je Sveta Stolica Stepincu davala potporu u poratno vrijeme, ali isto tako da su u Vatikanu primili Tita 1971. godine. Ako usporedimo događanja oko Stepinca iz 1971. godine i danas ima mnogo zajedničkih poveznica. I tad je Sveta Stolica malo “zahladnila” priču o Stepincu nakon razgovora s Titom, baš kao što i danas Sveti Otac Franjo priču “zaleđuje” nakon razgovora s patrijarhom Irenejom. Ne treba nas čuditi što je Irenej uspio papi “prodati” svoju priču. Više brine pasivnost hrvatske mjesne Crkve, koja kao da ne postoji. Vrlo nejasno iznosi stavove o doktrinarnim pitanjima katoličkog nauka i poklada vjere, pa se događa da se uopće ne oglašava o recimo, potrebi zakonskog definiranja zaštite ljudskog života. Stidljivo se iznose stavovi Crkve oko socijalnog nauka Crkve, a o drugim pitanjima ovdje ne treba trošiti niti riječi, jer izgleda kao da  nema svojega stava i kao da luta u mišljenju. Još se jasno ne čuju stavovi katoličke Crkve i to u velikoj mjeri buni narod. Sjetimo se samo Istanbulske konvencije. Stavovi Crkve oko toga pitanja bili su do kraja nejasni i kad je Crkva nešto govorila o tomu govorila je nekim riječnikom koji je više ličio kao jezik nekog afričkog plemena nego jasan stav katoličke Crkve u većinski katoličkoj zemlji. O Stepincu su svi više govorili od najviših crkvenih velikodostojnika. Pišu se knjige, iznose stavovi, organiziraju hodočašća u Krašić, ali rijetko se moglo govoriti o nekom službenom razgovoru Svetog Oca i nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije o Stepincu. Treba imati u vidu i činjenicu da su prvaci Srpske parovoslavne Crkve uvijek znali sebe prikazati kao žrtvu a diplomatske sposobnosti srpskoga naroda  i u pjesmama su opisane. Nema veze što se do cilja ne bira sredstvo. Stoga ne čudi da je, ako je, papa Franjo povjerovao patrijarhu Ireneju.

Nama je nepopularno danas reći da možda stvari i nisu takve kakve izgledaju. Osobno ne mislim da nam je papa neprijatelj i da neće učiniti sve, a što je u Crkvi dostojno i pravovaljano da Stepinca proglasi svetim u najkraćem mogućem roku. Imamo mnogo razloga za takvo vjerovanje. Prvo, i osnovno je da ako papa želi ispravno postupati onda mora pronaći pravu istinu bez ikakvih repova. Ako se tada ustanovi da je Stepinac svojim životom, u što svi mi vjerujemo, pokazao da se na zemlji može biti svetim i to savršenstvo postigao, uvjeren sam da će ga papa proglasiti svetim. Zato duboko vjerujem da će istina doći na vidjelo i da će blaženi Alojzije Stepinac vrlo uskoro postati svet. Uostalom, mi Hrvati smo kroz povijest uvijek imali mnogo patnji, ali smo uspijevali i naše pobjede činili još veličanstvenijim. Uvjeren sam da će se naš kardinal blaženi Stepinac vrlo uskoro proglasiti svetim i nakon svih detaljnih provjera, čime će postati još slavniji i svetiji. Uostalom, svojim blaženstvom poziva nas na strpljenje i molitvu, što znači da će jednog dana biti proglašen  svetim: od pape Franje ili nekog njegovog nasljednika sasvim je svejedno. Čini mi se da je jako važno da u sebe ugradimo stav da nije važno što drugi čine, nego kako se mi zalažemo za svoje dobro.

Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Narodski rečeno

Slijepi kod zdravih očiju

Objavljeno

na

Objavio

slijepi
Foto: Ryoji Iwata

Možda je došlo vrijeme da se u Hrvatskoj doživi prava i istinska katarza ljudskih vrijednosti, pa da se konačno svi oni koji bespotrebno  zauzimaju pozicije, koje zahtijeva struku i znanje, a nemaju te dvije bitne karakteristike i činjenice, svoje pozicije prepuste onima koji, za razliku od njih, to imaju i znaju upotrijebiti. Možda je ipak došlo vrijeme da se konačno prepustimo znanju,  struci i sposobnosti, a ne stranci i podobnosti. Možda je došlo vrijeme da se počnu ponovno vrijednovati moralne osobine a ne novac, koji danas, nažalost, postaje mjerilo svega.

Kažu upućeni kako se polako završava proces iseljavanja Republike Hrvatske. Mahom odlaze mladi i sposobni, stručni i obrazovani ljudi. No, nedostaju nam i pekari, pekari, zidari. Mjesecima se vode javne rasprave i nabrajaju silni razlozi za pretjerane odlaske i traži se rješenje. Davno su oni koji su otišli rekli pravi razlog svojega odlaska, ali kao da ih nitko ne sluša, pa se u svim  dosadašnjim mjerama za rješenje demografskih problema u Republici Hrvatskoj nije našla jedna vrlo bitna. Riječ je vrjednovanju obrazovanja i pameti.

Nakon što je ministrica znanosti i obrazovanja donijela odluku o rasčišćavanju situacije oko  lažnih diploma u sistemu obrazovanja u Reepublici Hrvatskoj odjedan puta se pojavilo preko 220 otkaza radnih mjesta. I sad se polako počinju svi prisjećati onoga što su mladi i obrazovani ljudi cijelo vrijeme naglašavali kao razloge svojega odlaska iz Hrvatske. Sad se svi sjećaju kako su ti ljudi govorili kako im smeta nepravda, javašluk i korupcija. Kako se može dogoditi da gotovo u istom danu 220 profesora i nastavnika daje otkaz na svoja radna mjesta, i to baš u trenutku kada je ministrica najavila i počela sprovoditi  “češljanje” diploma? Bolji poznavatelji situacije kažu kako su brojni nastavnici godinama radili bez odgovarajuće stručne spreme, a kad su se odredila nova pravila, a koja su uključivala i potrebu više stručne spreme od postojeće mnogbrojni su  pohrlili završavati škole i u 50-tim, 60-tim godinama života. Možemo razumjeti teškoću koja bi nastala u trenutku kada nastavnik koji je u školi radio 30 godina treba dobiti otkaz za ne posjedovanje odgovarajuće stručne spreme. U razvijenim zemljama svijeta takvima se ne daju otkazi, ali ih se i ne zadržava na istim radnim mjestima, nego im se omogućava privatna praksa dodatnih obučavanja u kojoj omogućuju uvjete za dostojan život, a na njihova mjesta zapošljavaju se mladi i stručni ljudi. Priroda je neumoljiva. Vrijeme i godine lete i ne mogu se zaustaviti, a neki učinkoviti “čarobni štapić” za podmlađivanje još uvijek ne postoji. Tehnologija također ide naprijed, a samim tim i usavršavanja i procesi rada.

Također, među brojnim zaposlenim ljudima godinama su radili ljudi koji su davno stekli uvjete za mirovinu, ali zbog visine osobnih primanja takvi ostaju na poslu. Često čujemo izgovore kako moraju otplatiti kredite, svoje ili svojih najbližih, sasvim je svejedno, jer oni to moraju učiniti. Postoje slučajevi u kojima određeni ljudi ne žele u mirovinu, jer im djeca nisu vratila svoje kredite, a i djeca su zaposlena u institucijama, pa, “jadna” ne mogu sama vratiti svoje kredite. Takva izopačenost donosi situaciju u kojoj za mlade ljude, sposobne i stručne nema mjesta, jer se oni ističu znanjem i sposobnošću, a oni koji su bili spremni steći diplomu na neki sumnjivi način, spremni su učiniti sve, pa i nedopušteno, kako bi ostali tamo gdje žele i koliko žele. Moralno gledano, u njima leži problem, ali, reći ćemo, samo djelomično. Problem je u sustavu koji im to dopušta.

Živo me zanima što će se dogoditi nakon ovoga poteza ministrice znanosti i obrazovanja. Ona je krenula u ovaj proces i čini mi se da neće stati na pola puta, ali postavlja se pitanje ako se cijeli sustav ne očisti, da li se može razmišljati o nekom ozbiljnijem procesu i promjeni sustava vrijednosti koji u ovoj državi vlada još od komunizma, a u nekim segmentima još i duže. Postavlja se pitanje hoćemo li imati liječnike koji su došli od nekuda, a mi nemamo pojma ni odakle su , niti tko su, niti što su. Možda je došlo vrijeme da se u Hrvatskoj doživi prava i istinska katarza ljudskih vrijednosti, pa da se konačno svi oni koji bespotrebno  zauzimaju pozicije, koje zahtijeva struku i znanje, a nemaju te dvije bitne karakteristike i činjenice, svoje pozicije prepuste onima koji, za razliku od njih, to imaju i znaju upotrijebiti. Možda je ipak došlo vrijeme da se konačno prepustimo znanju,  struci i sposobnosti, a ne stranci i podobnosti. Možda je došlo vrijeme da se počnu ponovno vrijednovati moralne osobine a ne novac, koji danas, nažalost, postaje mjerilo svega. I ne samo u kretnjama običnih malih ljudi, nego i u kretnjama klera i tzv.  moralnih vertikala.

Sva gornja pitanja ne mogu se razriješiti jednim tekstom na portalu www.kamenjar.com, ma koliko pisac toga teksta bio naobražen, cijenjen ili ma koliko poznaje materiju. To se može riješiti samo koordiniranom zajedničkom aktivnošću na razini cijele države , a koja bi uključivala cijelo društvo. Tek tada se može govoriti o demografskoj slici i oporavku naše države, koja je stvarana na krvi i žrtvama i ne zaslužuje da se gubi zbog osobnih interesa i manipulacija svjetskih razmjera i to ne samo u  obrazovanju nego u svim porama ljudksog življenja.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Narodski rečeno

Tragedija u Parizu alarm je  svakom europskom kršćaninu

Objavljeno

na

Objavio

Ovo što se dogodilo u Parizu  jedna je  svojevrsna poruka. Još ima vremena i nade za Europljanina da se vrati svojim korijenima. Paljenje katedrale Notre Dame bi trebao biti dovoljan alarm da se neke stvari konačno počnu rješavati u našim glavama.

Još uvijek je pred očima strašna slika. Simbol kršćanske Europe katedrala Notre Dame je zapaljena i uništena. Dok brojni istražitelji pronalaze uzrok ovom događaju nameću se kao dva logična, a oba potječu od čovjeka. Prvi bi mogao biti nehotično, nenamjerno, propustom, nemarom učinjeno, a drugi zlonamjerno, ciljano i pripremano. Što je prava istina i tko je zapalio parišku duhovnu i kulturnu prijestolnicu pokazat će vrijeme, ali ono što je u ovom trenutku itekako važno jeste ponašanje medijskih kuća i njihovo izvještavanje o ovom događaju, a što ukazuje na manjak osnovnih ljudskih vrijednota u vremenu u kojemu živimo.

Naime, brojni su mediji u svijetu i Hrvatskoj o ovom događaju izvještavali na način kako je uništena kulturna institucija, spomen kulture s vrijednom kulturnim eksponatima, koji se više nikada ne mogu obnoviti i koji će ostati u pepelu i dimu čina od 15. travnja 2019. godine. Rijetki su našli snage i izvijestili o “ubojstvu” duhovne prijestolnice francuskoga pa i europskoga naroda. Zgrade koja je simbol kršćanske Europe i koja je 850 godina svjedočila o povijesti. Teško je nama kršćanima prihvatiti činjenicu da je izgorjela zgrada, koju smo posjećivali i kojoj smo se divili kao svojevrsnom duhovnom hramu, koji baštini tako dugu i bogatu duhovnu povijest.

Iako je još uvijek sve friško, iako će trebati vremena najprije da zaboravimo tugu i osjećaje koji je izazvao požar i uništenje ovog neprocjenjivog  duhovnog i kulturnog, uopće društvenog dobra, ipak moramo mirne i čiste glave razmisliti što dalje i kako dalje. Svaka šteta ovakvog tipa je neprocjenjiva, ali može dovesti do niza kvalitetnih odluka u budućnosti.  Prije svega odluka nas katolika. Odluka koje ne trebaju biti materijalističke i kapitalističke, jer koga neće ovaj događaj u mislima uputiti na migrante koji dolaze iz arapskih zemalja. Ne mora biti da oni imaju ikakvu vezu s ovim  događajem, ali čovjek je sam po sebi sumnjičavo biće i svaki i mali detalj može dovesti do sumnje.

Sjećam se kad se govorilo o sporazumu u Marakeshu, kako su neki naši političari otvoreno bili protiv i kako su govorili da to nije dobar potez, a saborski zastupnik Hrvoje Zekanović je i boravio u Egiptu. Zanimljivo da, ali se nije primijetilo niti u javnosti iznosilo, kako je upravo Zekanović iz katoličkih krugova a kršćanstvo i Kristov nauk uče nas pomagati ljudima u nevolji. Nitko se nije zapitao zašto je Zekanović kao kršćanin, koji poznaje Socijalni nauk Crkve, bio protiv potpisivanja Sporazuma u Marakeshu. Možda baš zbog sumnje da bi se nešto slično jučerašnjoj tragediji moglo i dogoditi. I dogodilo se. Mnogo gore i mnogo opasnije nego što se to moglo i naslutiti. Pogotovo je interesantan “teiming” : ponedjeljak, početak Velikoga Tjedna. Čovjek mora biti oprezan i ne može suditi nikomu dok mu se krivica i ne dokaže, ali se može uputiti istražitelje u smjer iz kojega bi moglo doći potencijalno zlo.

Ništa ne mora biti točno, ali prošli tjedan određene su političke stranke desnog usmjerenja govorile o svojim stavovima prema migracijama. Europarlamentarka Ruža Tomašić se zapitala: zašto se ne omoguće migracije kršćana s Istoka, jer oni su tamo najugroženiji, a nama dolaze ljudi drugih svjetonazora i vrijednosti, i što je najgore, prema zastupnici Tomašić, svi ti ljudi rođeni su 01. 01. i nitko nema dokumenata. Među njima su diplomirani inžinjeri, profesori, liječnici, a nitko diplomu nema. Ogroman problem za zajednicu u koju dolaze bez obzira što tko mislio.

Drugi vrlo bitan i možebitan razlog jeste zastarjele instalacije i zgrada Notre Dame, koju desetljećima, unatoč pozivima crkvenih poglavara Francuske, nije želio obnoviti. Bez liječenja, robe koja se pohaba i izliže, ne može niti čovjek, tako ne mogu  niti građevine. Nešto se čuvalo 850 godina i sačuvalo, a sad se u pitanje dovelo njeno održavanje i obnova. Nakon događaja požara i gotovo u cjelosti uništenja crkve i svega oko nje postavlja se logično pitanje: koliko to sve košta?

Ali prije svega postavlja se jedno vrlo važno pitanje na kojem će Francuska pa i Europa polagati najvažniji ispit zrelosti. Zapravo, nesaglediva je duhovna i kulturna šteta, ali katedrala Notre Dame se može obnoviti. Potrebno je mnogo novaca, rada, truda, ulaganja i zalaganja, ali je to moguće. Ne u cijelosti, ali građevina se može izgraditi. Pitanje svih pitanja je da li će se tomu pristupiti? Hoće li biti dovoljno želje da se krene u tom smjeru?

Što preostaje nama Hrvatima? Poučeni ovakvim događajima trebamo se zalagati da sačuvamo svoje tradicionalne vrijednosti ne samo kulturne, nego i one duhovne. Hvala Bogu još uvijek ih imamo. Trebamo biti još jači i čvršći, ali ih imamo. Prema mnogima crkvene su institucije mlake i blage. Trebale bi biti malo čvršće, malo rezolutnije, ali ima primjera u kojima i biskupi znaju reagirati oko ovih pitanja. Neki će reći da ovo što ću sada iznijeti nema nikakve veze požarom u Parizu, ali ja osobno mislim da je ovo što se dogodilo jedna svojevrsna poruka. Još ima vremena i nade za Europljanina da se vrati svojim korijenima. Paljenje katedrale Notre Dame bi trebao biti dovoljan alarm da se neke stvari konačno počnu rješavati u našim glavama.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari