Pratite nas

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: Teško je se oduprijeti tom duhu vremena koji proživljavamo i koji se agresivno nameće

Objavljeno

na

Gotovo svaka kuća kod Hrvata katolika ima kip ili sliku s Gospinim likom.

Majka Božja posebno se brižno stoljećima svetkuje i proslavlja u desecima župa, a njoj su posvećene najljepše pjesmeiz domoljubno-vjerskog narativa. Zato ju se i naziva Kraljicom Hrvata. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić majku, ženu visoko postavlja u društvu i Crkvi te upozorava s jedne strane na izrabljivanje i ponižavanje žena, a s druge pokušaje da se žene u društvu odvoji od vrijednosti rađanja, života, obitelji.

Zašto je Gospa toliko važna Hrvatima katolicima i zašto se toliko štuje u BiH, čini se kako je gotovo svaka druga župa posvećena Isusovoj majci?

– U povijesti spasenja Marija je imala, uz Isusa, najvažniju ulogu.

Bog ju je pripravio i odabrao da se po njoj utjelovi Božji Sin. Ona ga je pratila u njegovu uzrastanju, a i sama je rasla u vjeri. Bila je uz Isusa i na križnom putu, kao i uz sam križ te Isusovu muku i smrt. Isus nam je s križa dao svoju majku za majku. Kao što je učenik “od toga časa uze k sebi”, tako svi mi Kristovi vjernici uzimamo ozbiljno Isusovu oporuku s križa kada nam je dao Mariju za majku. Zato, tijekom cijele povijesti Crkva Mariju doživljava u svojoj sredini kao zagovornicu i posrednicu milosti. Tako je bilo na početku Crkve kada je zajedno s apostolima molila za silazak Duha Svetoga, pa kroz sav povijesni hod Crkve, obitelji i pojedinog vjernika. Zato je narod sročio lijepo: tko Mariju ljubi taj se ne gubi!

Radi toga smo pravili crkve i zavjetne kapele i zato imamo u svakoj obiteljskoj kući dragi lik Gospe.

Primjer Gospe je uzor za katoličke obitelji. Koliko je ta zajednica u društvu danas izložena iskušenjima?


- Majčinstvo je u Božjim očima tako vrijedno i lijepo, te je i Bog htio imati majku.

Marija je uzor po svojoj vjeri, poslušna Božjem glasu i odana u povjerenju. Zato je uzor kako istinski vjerovati ne samo u Boga nego i Bogu te prihvatiti Božju riječ poput Marije: – Evo službenice Gospodnje. Danas je naša obitelj ugrožena iz raznih ideoloških i političkih nametanja novih vrednota koje ruše kršćansku antropologiju, a onda i to sveto gnijezdo života u kojem se iz ljubavi živi, rađa i odgaja budućnost i život. Raduje me što je, unatoč svim krizama, današnji čovjek gladan duhovnog i traži utjehu vjere i mir u duši.

Zato su Marijina svetišta divna oaza duhovnog mira.

Blažena Djevica Marija je za brojne putokaz življenja. Može li se reći da je ona slika i model Crkve?

– Drugi vatikanski koncil ju je nazvao najodličnijim članom Crkve, ali Ona je Majka Crkve jer je rodila Krista koji je glava toga mističnog tijela što je Crkva. Upravo njezina poslušnost riječi Božjoj je uzor kako Crkva treba primati, živjeti i naviještati riječ Božju.

Njezina bezgrješnost je poziv Crkve da svojim poslanjem oslobađa ljude od grijeha, te se tako Crkva tijekom cijele povijesti ostvaruje na putu Marijinu. Kao što je Marija tijelom i dušom uznesena u nebo, to je cilj svakog čovjeka i cijele Crkve prijeći iz ovog prolaznog životnog puta u život vječni, u proslavljenu Crkvu, u zagrljaj Presvetog Trojstva – Boga ljubavi.

Koliko vjernici iskreno prakticiraju vjeru, masovno je obilježavanje velikih svetkovina, dok je u ostatku godine rijetko ponašanje u skladu s vjerom, što uključuje i redoviti odlazak na mise?

– Nažalost, sva javnost je nametnula jednog drugog boga, a to je novac. Sve se vrti oko toga boga novog idolopoklonstva: politika, svjetska javnost, škola, mediji itd.

Svi nameću to mnijenje da novac nije više sredstvo nego idol. Teško je oduprijeti se tom duhu vremena koji proživljavamo i koji se agresivno nameće. Kada god Boga istjeramo, kako kaže papa Franjo, tada je ugrožen čovjek, njegovo dostojanstvo i mir u svijetu.

Pomalo se navikavamo na tu globalnu ravnodušnost, slušajući svaki dan tu crnu kroniku u suvremenom društvu. Gdje je vladavina novca tada su učinci silan materijal za crnu kroniku: droga, korupcija, kriminal, trgovina ljudima, djecom itd. Zato su ove svetkovine i hodočašća izazov da se čovjek trgne, nađe sebe, susretne Boga i bori se s tom globalizacijom ravnodušnosti i vladavinom novca. Kroz pokoru, ispovijed, molitvu, praštanje otkrije se pravi smisao života. Da bi to ostvario, čovjeku je potrebna milosna snaga koju valja isprositi.

Brojni ljudi su danas bez nade. I zadnji put kada sam radio razgovor s vama pitao sam vas o odlasku ljudi odavde. Što im reći o životu izvan domovine, kako ih ohrabriti za ostanak?

– Vjerojatno bih isto odgovorio: treba od malena odgajati za život. Bl. Ivan Merz bi rekao da život nije uživanje nego žrtva. Koliko smo spremni biti nesebični, spremni se žrtvovati? Samo takvi ljudi su sposobni gajiti nadu i izgrađivati budućnost.

Posebno je mučno kada takve izaberemo u vlast pa u njima vlada sebičnost umjesto strategije otvaranja perspektiva za život. Papa Franjo nas je pozvao iznova krenuti na uskrsno putovanje koje uključuje križ, odricanje. Valja nam imati hrabrosti na obraćenje. Svatko je kovač svoje sreće, a zemaljska sreća je “škrta”. Bez Boga nema prave sreće.

Zato valja cvjetati tamo gdje smo nikli.

Valja voljeti svoje korijene i na njima rasti. Svi oni koji se ponovno navraćaju, svjesni su što im znači korijenje na kojem su nikli. Pitam se znaju li cijeniti znoj, muku, suze i krv svojih predaka, koje su prolijevali za tu zemlju te sada leže u njoj i tu čekaju uskrsnuće mrtvih? Ako to ne znaju cijeniti, onda je upitna i njihova vrijednost, a pogotovo neka se ne čude kada jednog dana budu zaboravljeni jer nisu ni oni svoje cijenili.

BiH je podijeljeno društvo, nepovjerenje je veliko. Nedavno su se dvojica dogovarala mimo trećega. Kako na to gledate i kako zemlja može krenuti naprijed?

– Umorila me ta politika igranja zanemarujući jednaka prava svih ljudi i svih naroda u ovoj zemlji. Tko god se tako igra radi protiv BiH kao države sva tri konstitutivna naroda.

Ne može se voljeti država ako se ne voli sve njezine građane. Trebalo bi jednom ući u glavu da ono što želim sebi i svom narodu, moram to isto priznati i prihvatiti i drugima s kojima živim.

Ta politička trgovina na račun drugih je kopanje grobnice ovoj zemlji i narodima u njoj!

BiH se bori na europskom putu, koliko u tome smislu i sama Sveta Stolica može učiniti da ova zemlja krene naprijed?

– Pomoći se može onome tko hoće da mu se pomogne. Nemoguće je pomoći ako netko sam sebi odnemaže. Siguran sam da Sveta Stolica neće propustiti istinsku potporu za europske integracije, ali se traži i od nas da sami sebi pomognemo kako bi nam se moglo pomoći. Pitam se žele li istinski ljudi u vlasti taj europski proces. Treba znati sačuvati vlastitost, ali i izgraditi one procese bez kojih nema zajedništva te velike obitelji koja se zove Europa.

Nedavno su objavljeni podaci o popisu. Kako na njih gledate?

– U ovoj državi nema ništa a da se time ne manipulira u politikantsku svrhu.

Tako se dogodilo i s ovim popisom. On je relativni pokazatelj stvarnosti. Samo to da se toliko vremena čekalo na objavljivanje podataka, govori kako je puno toga u tom manipuliranju. Trebat će još vremena da se istinski stvore uvjeti za realan popis.

Nije me iznenadio jer smo poznavali stvarnost i prije. Pitam se koliko stvarno znaju stvarnost oni koji nam “kroje kapu”.

Uloga pape Franje uglavnom se doživljava i u javnosti prezentira kao nekoga tko pokušava “uzdrmati” Crkvu, odnosno narod, kler, a posebno ističe ulogu žene. Kako gledate na njegov mandat?

– Bogu sam zahvalan za ovog papu Franju koji je probudio u Crkvi nove snage i njezino poslanju u ovom vremenu. Treba stvar cjelovito pratiti i čitati, a ne izvlačiti iz konteksta njegove poruke. Posebno ova nova pobudnica “Radost ljubavi” je tako tečna za čitati te se pitam koliko će biti čitana. Nažalost, mnogi će svoje mišljenje iznositi a da je nisu pročitali. Veseli me što Papa ne dopušta ustajalost u Crkvi, nego budi savjest i odgovornost svih slojeva Crkve. Neka ga Bog uzdrži u tom poslanju. Kamo sreće da oni koji mogu doprinijeti ozdravljenju ovog društva prihvate njegove poruke, zaustavio bi se rat, i siromaha bi bilo manje, te bi zaživjela snažna nada koja izvire iz uporišta u Bogu.

Nedavno se u javnosti zapodjenula rasprava glede izjave jedne poznate žene da joj rođenje djeteta ne bi koristilo karijeri. Kako gledate na jednu pojavnost koja se uvlači i u naše društvo?

– Mogu samo reći da je naše javno mnijenje bolesno. Bez velikodušnosti, poniznosti i solidarnosti nije ga lako ozdravljati. Još više, osim te žene, ima onih koji nameću vrednote koje ne služe životu nego smrti.

Kako gledate na današnju ulogu žene u obiteljskom domu, u Crkvi, društvu? Je li njezina uloga podcijenjena ili pak na inzistiranje na “jednakosti” po svaku cijenu čak i kada je u pitanju obavljanje teških fizičkih poslova?

– Jednom priliko sam pročitao izjavu Josipa Kentenicha da društvo pada ili raste dostojanstvom žene. Sigurno da rad spada na ostvarenje dostojanstva čovjeka.

Jednakost nije u tome da mora isto raditi što i muškarac. Ako im želimo dati jednakost, zašto muškarci svoju golotinju skrivaju, a prodaju razgolićeno tijelo žene te je tako ona postala roba, a ne osoba. Gdje je ta jednakost u politici, u javnom društvenom životu itd. Sve se radi da žena bude roba za trgovinu?

Kako gledate na mogućnost zaređivanja žena, odnosno snažniju ulogu u Katoličkoj crkvi?

– Za sada ne mogu ništa drugačije govoriti nego što Crkva do sada naučava i što je tradicija. Papa Franjo je uspostavio komisiju da se ispita uloga žene u početku Crkve te neki stavovi koje bi trebalo promišljati, ali treba biti jasno da se ženama ne oduzima njihovo mjesto u Crkvi jer one su snaga vjere i u obitelji i u našim župama, ali neće biti ređenja žena za svećenike.

Kriza morala nikada nije bila izraženija, nedavno su objavljeni podaci kako su na tisuće djece u izbjegličkom valu jednostavno napuštene – ostavljene. Čini se, stanje nikada gore?!

– Hipokrizija društva je nastala. Tako žestoko osuđujemo Hitlera, i to s pravom, kao i svaki nacizam, fašizam i komunizam, a donosimo zakone koji su samo drugačije oblikovani, a isti cilj postižu, a to je kultura smrti: ubijanje nerođene djece, propagiranje rodne ideologije, gay zajednica, trgovina djecom, organima, žena je postala roba a ne osoba, sve je podvrgnuto novcu. Drznuli smo se mijenjati naravni Božji zakon. Obitelj se urušava i država si uzima pravo što obitelji pripada itd.

Hrvatska je teško podijeljena, da je takva bila 1991., zasigurno ne bi državu uspostavili. Kako to komentirate, napose odnos i ponašanje stranaka u tom smislu?

– Slažem se kako se da nije bilo sloge 1991., ne bi uspostavila država. Nažalost, nismo naučili demokratski razmišljati. Ne može stranka biti važnija od strategije opstanka naroda i njegove budućnosti. Nije do sada ni jedna struktura izradila strategiju vrednota naroda i države, ispod koje se ne ide u demokratskim nadmudrivanjima. Još žalosnije je da se mnoge prodane duše nisu odvikle od “dvostrukog” života da se “klanjaju na sve četiri strane”, kako se u BiH kaže. Treba znati i upoznati vlastitost naroda i zemlje i svi se zauzeti da budemo prepoznatljivi po našim povijesnim i sadašnjim vrednotama. To ne vrijedi samo za RH nego i za nas u BiH. Samo da spomenem, na Dan pobjede, koliko je obiteljskih kuća imalo izvješenu zastavu kao vanjski znak da se time identificira. Zastava je simbol, ali stati uz simbol znači sebe prepoznati.

Kakav odnos očekujete od službenog Zagreba prema BiH i Hrvatima s obzirom na to da vidimo kako se iz raznih dijelova svijeta utrkuju podržati “svoje” partnere u ovoj zemlji?

– Bez obzira na odnos RH prema nama Hrvatima u BiH, mi moramo znati sami sebi pomoći i organizirati se tako da budemo sposobni izboriti jednakopravnost. Ako toga ne bude teško nam itko može pomoći. Vlast u RH će pokazati svoju umješnost koliko vrednuje svoj narod po tome kako će se postaviti prema nama. To će više pokazati njihovo lice, a mi ćemo izdržavati svaku stvarnost, kao što smo do sada preživjeli- i Osmansko Carstvo, staru Jugu, komunističko vrijeme, pa ćemo preživjeti i ovo vrijeme, ako Bog da.

Zoran Krešić / Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stevo Culej saborski zastupnik: ‘Dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju nezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sakcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj, onaj koji je ubio dr. Šretera   živi negdje slobodan i priznat od svoje zajednice. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Gospodine Culej, bili ste branitelj. Ovih dana prsijećamo se VRO Oluje. Čega se najviše Vi prisjećate iz tih slavnih dana?

– Najviše se iz tih dana prisjećam mojih poginulih suboraca kao što je bio Trpimir Bakarić, kojega sam našao na obroncima svetoga Roka, gdje je ležao prostrijeljen kroz trbušnu šupljinu. Pokrio sam ga šatorskim krilom. Mogu se prisjetiti i drugih suboraca koji su bili na istome mjestu, pored mrtvoga tijela Trpimira Bakarića, koji su se pripremali da uđu u Dračevac da oslobode Hrvatsku kroz svoju zadanu zadaću kako bi oslobodili djelić Hrvatske.

Postoje i oni ljudi protiv kojih smo se borili u Domovinskom ratu. Oni pokušavaju nešto “dokazati”. Pokušavaju nam nešto reći. Međutim, svi njihovi punjci pucaju u prazno zato što mi istinu uistinu znamo.

– Oni pucaju u prazno kao i uvijek. Nekada su pucali u puno. Jer su pucali u pune hrvatske duše, puna hrvatska srca  i ubijali hrvatski narod. Ali, njihova nastojanja da to drugačije prikažu jednostavno padaju u vodu.

Cijelo vrijeme u ovih 24 godine čujemo od predstavnika srpskoga  naroda da nisu ni zašto krivi. Vi gotovo na svim sjednicama Hrvatskoga sabora kad se zato ukaže potreba govorite o ubojstvu dr. Šretera.

– Gospodin dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje. U logoru Bučju su bili zapovjednici Jovo Vezmar, Veljko Džakula i Branko Pavić. To su tri čovjeka koji su bili gospodari života  i smrti. A sa njima je bio na sastanku i gospodin, nazovimo ga gospodin, Milorad Pupovac za vrijeme nestanka gospodina Šretera. Kad se odlučivalo o ubojstvu Pupovac je bio na sastanku s egzekutorima. On je bio na sastanku u Čikotskoj Rijeci toga dana. Ja sam ga prijavio za njegovo sudjelovanje u mogućem ubojstvu.

Koja su Vaša saznanja oko ubojstva dr. Šretera?

– Vezmar i Pavić i drugi negativci znaju da je Ivan tamo bio utamničen i tamo su mu polomljene ruke. Međutim, u knjizi Slavka Degoricije se pojavljuje i  gospodin Pupovac koji je rekao da će riješiti njegovu sudbinu i otišao je tamo da ga oslobodi. Međutim, on nije oslobodio Šretera nego dvojicu srpskih časnika, koji su oslobođeni, a gospodin Šreter je bio ubijen.

Svojim svjedočanstvom i saznanjima ćete sigurno pomoći hrvatskim službenim istražiteljima i institucijama da se konačno rasvijetli ubojstvo dr. Šretera. Nalazimo se u vremenu sjećanja na događaje prije 24 godine. Gospodine Culej, postoji li razlika u životima Hrvata u vremenu kada smo ratovali i danas? U čemu se ona, ako postoji, ogleda?

Culej prijavio Pupovca zbog ‘prikrivanja ubojstva dr. Ivana Šretera’

– Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju njezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sankcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj onaj koji je ubio dr. Šretera  negdje živi slobodan i priznat od svoje zajednice u nekom društvu. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Evo, Vi danas živite u svojoj Jarmini. Naučili ste zajedno s hrvatskim narodom raditi i živjeti od svog rada, poštenja s vjerom u Boga. Fajferice u Slavoniji i ove godine su jako plodne?

– Ja upravo sjedim na svom salašu, gdje njegujem, vrjednujem i unaprjeđujem jedno pleme fajferica, ali moram priznati da je u hrvatskom društvu jako teško pomaknuti se i centimetar naprijed. Kada gledam da svaki natječaj u hrvatskom društvu, koji prolazi uz poticaj europske zajednice, gdje su oni koji su navodno bili okupirani u periodu prošloga rata, a to su isti oni koji su sami sebe okupirali, uživaju plodove rada ovog društva, teško ćemo mi naprijed. U tome je stvar. Ja se trudim  da pomaknem taj kotačić unaprijed, ali to je jako teško.

Postoji  li u hrvatskom društvu taj temelj, koji će jasno,  reći “ne” nepravdi i nepoštenju ili će to i dalje biti izraženo kroz onu narodnu “Ima li mene tu”?

– Zastupnici Hrvatskog sabora, koji trenutno kupi poene negativnosti i pomažu gubljenje  povjerenja u hrvatski državni Sabor, institucije i ministre,  ja mogu reći da u hrvatskom saboru još uvijek postoje zastupnici koji  potječu iz hrvatskoga naroda, koji zastupaju interese hrvatskoga naroda i koji nikada neće  izdati povjerenje i interese svojega naroda. Uistinu, ima još zastupnika koji će se zdušno boriti samo za dobrobit hrvatskog naroda. Dakle, povjerenje u hrvatske zastupnike ne može nestati, zbog par onih koji su zalutali tamo.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari