Pratite nas

Gost Kolumne

Karikaturalni Obersnelov izborni legitimitet!

Objavljeno

na

Sramota je; poniženje, poraz i tuga demokracije te pokazatelj „light“ totalitarizma u Republici Hrvatskoj što je udarni termin na javnoj televiziji tzv. HRT emisija „Nu2“ u nedjelju 1. srpnja 2018.g. ustupljena Vojku Obersnelu da uz pomoć voditelja Aleksandara-Ace Karađorđevića ispričavam se Stankovića obmanjuje javnost i gledatelje, a toj istoj javnosti i gledateljima/pretplatnicima uskraćena je mogućnost da saznaju činjenicu o rezultatima lokalnih izbora u svibnju 2017.g. na kojima Vojko Obersnel nije dobio legitimitet odnosno političku potporu/glasove birača koji su razmjerni i primjereni demokratskim standardima, zbog čega je on nelegitimni i nedemokratski gradonačelnik Grada Rijeke!

Legitimitet se definira u nešto pojednostavljenoj odrednici kao politička potpora koju su birači na slobodnim, ravnopravnim, fer i poštenim a to znači demokratskim izborima; svojom slobodnom političkom voljom izraženom zaokruživanjem na glasačkom listiću dali nekoj političkoj stranci ili pojedinom političaru. Dakle, legitimitet je opravdanost i utemeljenost na glasovima odnosno izbornoj političkoj potpori birača odnosno biračkoga tijela, da stranka ili pojedinac obnašaju vlast razmjerno izbornoj političkoj potpori i općem interesu društva.

U stvarno demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi, trodiobena vlast na svim razinama od državne preko područne do lokalne temelji se i obnaša na osnovi i razmjerno izbornom legitimitetu odnosno demokratskoj političkoj potpori koja je dobivena na izborima, te upravno općem i zajedničkom društvenom interesu i dobru. Tako je i određeno člankom 3. Ustava Republike Hrvatske stavcima 2. i 3.: U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

TOTALITARNI MONIZAM, DEMOKRATSKI PLURALIZAM I AUTORITARNI OGRANIČENI PLURALIZAM

U totalitarnom političkom sustavu postoje samo institucionalni i dopušta se izvaninstitucionalni ideološki i politički monizam, demokratski pak sustav u načelu ima neograničen ideološki i politički pluralizam, a autoritarni sustav je karakterističan po ograničenom pluralizmu. I upravo je ograničeni pluralizam središnja oznaka razgraničenja autoritarnog poretka prema demokratskom političkom poretku. A toga smo većinom kao pasivni i pokorni promatrači upravo svjedoci u Gradu Rijeci gdje gradonačelnik Vojko Obersnel po autoritarnom obrascu protuustavno i protuzakonito ograničava pluralizam te ljudska i građanska prava i slobode. A prema članku 3. Ustava RH i demokratski višestranački sustav uvršten je u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje su i temelj za tumačenje Ustava, što implicitno znači da su i ideološki te politički pluralizam najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske! Upravo zbog toga je indicirana te i potrebna politička, društvena i etička postizborna analiza na kakvom i kolikom izbornom legitimitetu odnosno političkoj volji tj. glasovima birača je utemeljeno pravo i opravdanje da Vojko Obersnel uopće obnaša vlast?

MIZERABILNA KARIKATURA UMJESTO DEMOKRATSKOG IZBORNOG LEGITIMITETA

U drugom krugu mjesnih izbora za gradonačelnika Rijeke 4. lipnja 2017.g. u birački popis bilo je upisano 110.187 birača koji zajedno čine biračko tijelo, a na izborima je glasovalo 31.316 ili 28,42 posto od ukupnog broja birača odnosno biračkoga tijela. Kandidat izborne koalicije SDP-PGS-HSU-IDS-LAB-SDSS-HSS Vojko Obersnel dobio je 17.410 ili 55,59 posto glasova, a neovisni (što znači da nije imao ikakvu institucionalnu potporu nego dapače sve moguće opstrukcije!) kandidat Hrvoje Burić dobio je 13.371 ili 42,70 posto glasova birača. Ni u jednom jedinom izvješću, analizi ili komentaru u medijima nije spomenuto da se tih 55,59 posto glasova koliko je dobio kandidat Vojko Obersnel odnosi na izašle birače jer se to podrazumijeva što i jest točno, ali je prikrivena činjenica da biračko tijelo čine svi birači koji su upisani u popis birača a ne samo oni koji su izašli na izbore. I upravo u tome se sastoji manipulacija, obmana i prevara birača i javnosti jer oni nisu obaviješteni i o izbornom legitimitetu odnosno koliko je glasova birača kandidat Vojko Obersnel dobio od biračkoga tijela, a to je jedini valjan i značajan pokazatelj političke potpore koju su mu svojim glasovima dali birači! Pa koliko je doista gradonačelnički kandidat Vojko Obersnel dobio glasova u odnosu na biračko tijelo odnosno sve državljane Republike Hrvatske s prebivalištem u Gradu Rijeci koji su bili upisani u popis birača?
U birački popis bilo je upisano 110.187 birača, a za kandidata Vojka Obersnela glasovali je njih 17.410 ili 15,80 posto biračkoga tijela! Što znači da je za kandidata Vojka Obersnela glasovao tek svaki šesti birač ili jedna šestina (1/6) biračkoga tijela, a da za njega izravno ili neizravno nije glasovalo odnosno nije mu dalo političku potporu tj. legitimitet 92.777 ili 84,20 posto birača odnosno punoljetnih građana Rijeke! A to je doista svjetlosnu godinu daleko od demokratskog izbornog legitimiteta, odnosno demokratske izborne političke potpore biračâ dostatne za legitimno obnašanje vlasti. To može biti i jest samo i jedino mizerni (podsjetimo se da pridjev „mizeran“ dolazi od latinske imenice „miserere“ koja znači i – povraćati), groteskni i karikaturalni izborni legitimitet; a nikako i nipošto izborni legitimitet primjeren demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi jer on ima i kvantitativnu dimenziju o čemu neizravno svjedoče i tzv. organski zakoni i uvjeti odnosno potrebna kvalificirana zastupnička većina kojom se oni usvajaju u parlamentima! Pa kako se uopće može ostvariti ustavna odredba da „narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika“, kad konkretno u Rijeci „narod“ odnosno ogromna većina od 84,20 posto svih birača nisu izabrali odnosno izravno ili neizravno nisu glasovali za tog „predstavnika“ tj. Vojka Obersnela’? Jedino tako da izborni sustav i izborni proces nisu demokratski, a „izabrani“ kandidat nema demokratski izborni legitimitet!
To znači da u životima i sudbinama 103.780 stanovnika Grada Rijeke u političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom, moralnom i svakom drugom kontekstu dominantnu ulogu i moć ima gradonačelnik koji ima izbornu političku potporu odnosno izborni legitimitet samo 17.410 birača odnosno stanovnika Rijeke, te koji su zajedno s gradonačelnikom umreženi u interesno-klijentelističko-nepotističku i ideološko-političku makrogrupaciju te u nešto slobodnijem smislu gotovo da bi se moglo reći i svojevrsnu „mafiokraciju“, te koja nerazmjerno dobivenom izbornom političkom legitimitetu i protivno općem društvenom interesu prema svojim parcijalnim i sebičnim potrebama i probicima dominantno utječe i usmjerava sve bitne političke, ekonomske, društvene i ostale procese u Gradu Rijeci! Pa sad građani Rijeke čujte i počujte, te saznajte zašto se teško možete zaposliti, odakle visoka stopa nezaposlenosti, trgovanje utjecajem, korupcija, nepotizam, klijentelizam, pad životnog i komunalnog standarda, iseljavanje, pad broja stanovnika, nizak natalitet te opća bezperspektivnost i pesimizam na samoj granici beznađa. Tome je pridonijelo i psihološko-političko stanje većine građana u obliku biračke apatije koja se ogleda u iznimno niskoj izlaznosti birača na izbore od samo 28,42 posto jer je od ukupnog broja od 110.187 glasovalo samo 31.316 birača što pogoduje SDP-u kao „hegemon“ stranci u Rijeci čija ideološka i klijentelistička stranačka i satelitska biračka „vojska“ disciplinirano izlazi na izbore. Kod velikog dijela birača ta enormna izborna apstinencija izraz je gubitka povjerenja i prosvjed protiv izbornog procesa koji nije potpuno slobodan, pošten i medijski ravnopravan; kao i protiv izbornog sustava koji zbog visokog izbornog praga i malog broja mandata u izbornim jedinicama ima ciljnu predodžbu većinskog izbornog sustava, pa se zbog toga utemeljeno može i kvalificirati kao – lažni razmjerni izborni sustav!
A, ima li lijeka toj „izbornoj melankoniji“ naroda? Ima i sastoji se u tome da se birače motivira da izlaze na izbore tako što će izbori biti pošteni a stranke i kandidati u izbornome procesu te i medijski ravnopravni, te da se polovica zastupnika bira apsolutnim većinskim izbornim sustavom, a druga polovica stvarnim razmjernim izbornim sustavom a to je onaj u kojem je cijela država jedna izborna jedinica uz izborni prag od 4 posto dobivenih glasova po izbornoj listi. Logično, i uz bitnu te za demokratski karakter izbora i provođenja vlasti odnosno za razvitak demokracije u Hrvatskoj prijelomnu odredbu u izbornim zakonima da se lokalni i područni izbori ponavljaju ako na njih ne izađe najmanje 45 posto plus jedan birač od ukupnog broja birača, odnosno da se parlamentarni izbori ponavljaju ako na izbore ne izađe najmanje 55 posto plus jedan birač od ukupnog broja birača odnosno biračkoga tijela. Tako će neizlazak na izbore postati aktivan politički čin i izraz demokratske volje i političke slobode birača, a sankcija za one koji su uzrok biračke apatije i masovnog prosvjednog neizlaska birača na izbore, a to su lako ćete se sjetiti, upravo oni koji od te izborne apstinencije i imaju najviše koristi – političke stranke i političari! Ideje o zakonskoj prisili i kaznama biračima za neizlazak na izbore su iz totalitarnog imaginarija i arsenala, jer demokratski izbori su samo oni izbori koji su slobodni, a sloboda je ništa drugo doli mogućnost da se bira tj. slobodno izrazi svoju političku volju. A u tu demokratsku slobodu ulazi i mogućnost izbora odnosno odluke da se na izbore – ne izađe!

BEZ DEMOKRATSKOG LEGITIMITETA I U GRADSKOME VIJEĆU

Vojko Obersnel bio je i nositelj izborne liste ideološki, politički i društveno poprilično nelogične i više kartelijanske nego demokratske koalicije SDP-PGS-HSU-IDS-LAB-SDSS-HSS na izborima za Gradsko vijeće Rijeke, koja je dobila još i manji broj glasova nego što ih je on dobio kao kandidat iste te koalicije za gradonačelnika. Ta koalicijska izborna lista dobila je samo 14.922 glasa ili 37,78 posto glasova izašlih birača ili bijednih i za svako legitimno obnašanje vlasti apsolutno nedostatnih 13,55 posto glasova biračkoga tijela! Tako Vojko Obersnel kao gradonačelnik i izborna lista njegove koalicije u Gradskome vijeću nemaju ni „d“ od demokratskog izbornog legitimiteta potrebnog za legitimno obnašanje vlasti, ali su to „nadoknadili“ postizbornom interesnom trgovačko-koruptivnom koalicijom ideoloških i političkih „rogova u vreći“ za koju birači nisu glasovali i koji su stoga izdani i prevareni a njihovi glasovi zloupotrijebljeni za osobne, grupne i partijske interese; a protiv općeg društvenog dobra odnosno životnih interesa, standarda i potreba svih građana.

UMJESTO DEMOKRATSKOG AUTORITARANO DJELOVANJE I PONAŠANJE

No, kad nemaju ni „d“ od demokratskog izbornog legitimiteta i demokratske političke kulture, Vojko Obersnel te SDP i satelitske političke stranke imaju sve elemente, značajke i atribute kleptokratskog, ohlokratskog i autoritarnog politički udruženog protučovječnog pothvata. A autoritarno djelovanje i ponašanje sada su i kulminirali protuustavnim i protuzakonitim zabranama i opstrukcijama referendumskih inicijativa o otkazivanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog zakona, a pravo i sloboda provođenja kojih su zajamčeni člankom 22. stavak 2. i člankom 87. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, člankom 3. stavci 2. i 4., i člankom 8. c Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave, te člankom 334. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, (vidi tablicu). Pa narod u obrani svojih ustavom i zakonom zajamčenih pravâ i slobodâ, ima ne samo demokratsko pravo nego i obvezu podnijeti tužbu građanskom sudu te i primijeniti građanski neposluh kao jedini način da se zaštiti od autoritarnog ograničavanja demokracije te kršenja ljudskih i građanskih prava i sloboda!
U demokratskom političkom poretku i demokratskoj državi vlast se provodi razmjerno dobivenom izbornom legitimitetu i upravno općem društvenom interesu, a ne zlouporabom državnih i javnih službi, pravosuđa, policije, tajnih službi, monopolom te zloupotrebom i manipulacijama karteliziranih tiskanih medija i navodno javne televizije, dogovornom ekonomijom i ortačkim kapitalizmom; na opću društvenu štetu i u korist političke oligarhije te njezinih neformalnih centara moći, klijentelističko-nepotističke polipozne mreže i interesnih grupa, klanova i kartela; te kakistokracije kao modela i prakse vladavine, kako su to još Stari Grci govorili – najgorih, najnemoralnijih i najnehumanijih!

Tablica 1 Broj potpisa za referendum i dana za prikupljanje
DRŽAVA BROJ STANOVNIKA POTREBAN BROJ POTPISA DANA ZA PRIKUPLJANJE
Slovenija 2.000000 40.000 2 % 30
Hrvatska 4.200000 374.000 11 % 15
Švicarska 8.000000 80.000 1 % 90
Mađarska 9.800000 200.000 2 % 120
Italija 49.5ooooo (biračko tijelo) 700.000 1,5 % (nepoznato)

Erih Lesjak

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Obrana narodnoga i vjerskoga identiteta

Objavljeno

na

Objavio

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika Islamske zajednice i SDA, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Bošnjački narod je patologiziran činjenicom da nije imao povijesnih čimbenika na osnovu kojih bi stvarao svoju nacionalnu svijest. Jednostavno, gradeći vlastiti vjerski korpus u procesu provođenja islamizacije od XV stoljeća nadalje, muslimani se nisu više mogli identificirati sa nekadašnjom vjerskom, a samim time, i narodnom pripadnošću. S druge strane, oni se nisu mogli u potpunosti identificirati niti sa osmanlijskim osvajačem, jer je to bio tuđinac koji je govorio drugim jezikom i imao sasvim druge običaje i drugu kulturu. Iako je, dakle, u periodu od gotovo četiri stoljeća taj novi (muslimanski) korpus apsorbirao jedan dio osmanske tradicije, njegovo slavensko biće je i dalje činilo (i čini) stup njegova društvenoga bića. Znači, glavna nova odrednica toga dijela slavenskoga naroda je bio islam kao religija. Svaki drugi narodni i vjerski kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom, zapravo, prestaje, a javlja se narodno nedefinirana ali religiozno determinirana zajednica vjernika.

Dakle, islam nije bio (niti jeste) nositelj nacionalnosti. Islam je je nadnacionalna kategorija, sa svim elementima moralne univerzalnosti (kao i sve druge svjetske religije). Stoga, ne postoje turski, arapski ili dr. muslimani, već postoje samo muslimani kao pripadnici vjerskih zajednica.

S druge strane, hrvatsko-katolički puk je itekako imao kontinuitet svoje vjerske i narodne autohtonosti. Srednjovjekovna bosanska država je bila kršćanska država, jer njena povezanost sa Svetom Stolicom nije nikada prestala. Bosanski kraljevi, pogotovu oni koji su se deklarirali kršćanima, te i većina drugih vladara koji su bili dio katoličke ekumene, pripadali su europskom civilizacijskom i kulturološkom krugu. Dakle, iako demografski devastirani, u vrlo teškim egzistencijalnim uvjetima, izloženi ogromnim porezima (npr. posebnim za kršćane u odnosu na pravoslavne, a pogotovu muslimane) i nametima, hrvatsko-katolički narod je uspio opstati. Njegova povijesnost ukorijenjena u bosanskoj srednjovjekovnoj državnosti itekako je uvjetovala opstanak narodne, te kasnije buđenje nacionalne svijesti.

Od esencijalnog je značaja, dakle, za cjelokupnu državnost Bosne krunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U to vrijeme je to značilo u ondašnjoj Europi potpuno internacionalno priznanje državne suverenosti Bosne. Danas možemo taj pravni čin usporediti npr. sa primitkom jedne države u Ujedinjene narode. Stoga, itekako nas treba čuditi (a, možda i ne, s obzirom od koga dolazi!) ignoriranje ovakvoga povijesnog događaja gdje se, zapravo, internacionalno priznanje bosanske suverenosti svodi na diletantsko i jeftinu analizu „bitke za vjeru pradjedova”.

Isto tako, „začuđuje ujakova zaboravnost ili neinformiranost” da su, prigodom obilježavanja obljetnice kraljeva krunjenja, predstavnici Medžlisa IZ u Jajcu bili zvanično pozvani kako bi ZAJEDNO obilježiti ovaj povijesni događaj naše nam zajedničke domovine, ali se nitko od njih nije odazvao. Naravski, „našemu ujaku” to uopće nije bitno, pa nas i naše susjede svojim ekspertnim i talentiranim insinuacijama „borbe za vjeru pradjedova” trpa zajedno u isti koš.

Na taj način, nadasve, pučkoškolski se pokušava poistovjetiti „napadač i branitelj”. Možda se „naš ujak” nada da mu je to uspjelo?

Crkva Svete Marije u kojoj je priznata suverenost jednoj državi nije samo jedna obična crkva, nego je, iznad svega, neupitni dokaz tj. mjesto na kojemu je (de facto i de jure) utemeljena i internacionalno potvrđena državna i katolička opstojnost Bosne, a ne neko obično mjesto dokazivanja “vlastite veličine u prošlosti”. S druge, pak, strane Crkva Svete Marije je bila i crkva oprosta, što znači da su u Jajce u marijanske dane hodočastili katolici s posebnim vjerskim potrebama (što je za ono vrijeme apsolutno normalno).

Danas Hrvatima-katolicima u BiH nije uopće potrebno nikakvo dokazivanje „vlastite veličine”, to je naš kralj Stjepan Tomašević dokazao papinskom krunom već prije šest stoljeća. Crkvu Svete Marije Hrvati-kršćani ne žele „prisvojiti sebi”, jer je nisu nikome s namjerom (ili u neznanju) dragovoljno dali ili poklonili. Katolicima je ova crkva, koju su predci jajačkih kršćana sagradili, nasilno otuđena. Oni ne mogu prisvajati nešto što nisu nikomu oduzeli ili od nekoga, bez njegova pristanka, stekli. Prisvajati može samo netko, komu nešto niti po ovozemaljskoj pravdi, niti po Božjim zakonima ne pripada. To je, „ujače” PRISVAJANJE!

Možete li politički analitičar „borbe za vjeru pradjedova” navesti bar jedan primjer, gdje su kršćani (pogotovu katolici u BiH) bilo kada u svojoj povijesti, nasilno prisvojili neku džamiju, a njenu munaru pretvorili u zvonik?

U obrnutom slučaju danas postoji tzv. europski fenomen pretvaranja crkava u džamije. Ali, uz apsolutno dopušten pravno-legalni posao, iako ne treba zaboraviti riječi francuskoga književnika Emilea Ciorana: „Francuzi se neće probuditi, dok Notre Dame ne postane džamija”!

Je li itko od Hrvata-katolika u Jajcu neizazvan (planirano ili iz čista mira), po oslobođenju od srpskoga okupatora, dolazio na lokaciju Crkve Svete Marije i provokativno tražio „pravo vlasništva” nad nacionalnim spomenikom uz upriličenje bilo kakve scensko-dekorativne molitve?

Je li krajnje cinično da najviši predstavnici IZ BiH bez čistih namjera i čistoga obraza (iako su se njihovi vjernici i narod bez ijednog ispaljenog metka vratili u Jajce) javno pokazuju (ne uskladivši dušu sa Allahovim principima) da nisu svoji gospodari, nego tuđe sluge i da provokativno moleći u Crkvi Svete Marije ostvaruju samo svoje kratkoročne interese i analogne interese svoje partije?

Rade li takvi vjerski službenici na provođenju konkretno planirane aktivnosti političkoga uništenja hrvatsko-katoličkoga naroda jajačkoga kraja ili ( itekako namjerno, možda, ipak, naivno?) vjeruje jajački egzilant da je ovdje u pitanju samo “borba za vjeru pradjedova”?

Što su trebali učiniti Hrvati-katolici? Jesu li trebali čekati da im se netko smiluje? Jesu li trebali na sve moguće provokacije i graditeljske uzurpacije od strane Medžlisa IZ jednostavno slijegati ramenima ili, pak, čekati da netko od “super ujaka” podigne glas u ime svojih vjernika? Jesu li se Hrvati-katolici povodom najnovijih “islamiziranja javnih površina” trebali žurno obratiti npr. zaštitniku hrvatskih nacionalnih interesa u državnom vrhu gosp. Sejdi Komšiću?

Naravski, „naš ujak” je „znanstveno“ ustvrdio da „nije trebalo dugo čekati na odgovor druge strane”. Jer, da da je „druga strana” čekala na nekoga poput „ujaka” ili gosp. Komšića, onda bi odista čekala Godoa. Došao je naš kardinal (vjerojatno bez „ujakovoga” znanja i odobrenja!) uz nazočnost „nekih fratara”, koji itekako istinski žive sa svojim pukom, te poslao jasnu poruku cijelom svijetu. Egzilant je, vjerojatno, mišljenja da je naš kardinal trebao (bilo mu je, nekako, usput) svratiti i do Medžlisa IZ, te ponizno zatražiti jednu novu Ahdnamu?

Samo jedna osobna i jednostrana patološka interpretacija, „poštovanoga ujaka”, služenja mise zadušnice za kršćanina Stjepana Tomaševića, dade mu za pravo, ustvrditi kako se u navedenom rekvijemu ne radi o „pobožnom sjećanju” i molitvi za dušu jednoga deklariranog katoličkog vjernika, nego o „političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije “.

A, zašto Hrvati katolici imaju (po mišljenju „stručnoga analitičara”) posebice „aspiracije na krunidbenu Crkvu Svete Marije”? Zašto treba imati želju za nečim što je povijesna činjenica? Povijesni izvori uz materijalne dokaze ne mogu se ni od koga „aspirirati”! Povijesni dokazi postoje ili ne postoje!!!

Hrvati jajačke općine su učinili ogromne napore da institucionalno zajedno sa našim susjedima Bošnjacima unaprijede kvalitetu života. Nažalost, višestruke opstrukcije SDA u suradnji sa Islamskom zajednicom u formiranju nove lokalne vlasti, pogotovu posljednje devetomjesečno neprihvaćanje izbornih rezultata iz 2016. god., jasno pokazuje kako i koliko je „teško” spoznati i prihvatiti da u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i drugi NARODI.

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika SDA i Islamske zajednice, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Ipak, sve se još može, koliko-toliko, popraviti. Grad Jajce sigurno neće (više) tonuti u “začarane krugove prošlosti”, neće više trunuti u “kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti”, niti se srozavati na “razinu mjesne zajednice i kasabe”. Grad Jajce, a i BiH, neće više “masovno” napuštati njegovi/njeni građani, AKO se, “uvaženi naš ujak” i njemu slični aktivno angažiraju i dadu konkretna rješenja za bolje sutra ovoga grada, ove općine ali i cijele BiH. Neka dođu i neka pomognu jadnomu i obespravljenomu narodu, ovome napaćenom kršćanskom puku, a naravski i našim “komšijama”!

Evo, ne zadugo su lokalni općinski izbori. Eto prigode obračunati se sa „suludim i dugoročno pogubnim politikama”, te ne biti (više) žigosanim „izdajnikom tako osmišljenih politika i vjerskih ideologija”. Političko i moralno prosvjetiteljstvo „našega ujaka” (vjerojatno) će stanovnici jajačke općine znati prepoznati te mu dati potrebnu legitimaciju kako bi inicirao novi „sistem vladavine”, (jer, „netko mora vladati”), koji se ne temelji na „nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama”. U tom slučaju ne gine „ujaku egzilantu”, jednom „normalnom i časnom čovjeku” titula počasnoga građanina uz obligatorni spomenik u Gradskom vrtu.

Autor teksta mag. Zdravko Duvnjak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hrvatski apostoli i Jude

Objavljeno

na

Objavio

Vjerojatno se više ne  sjećamo datuma, ali se nadam da pamtimo događaje iz novije hrvatske povijesti kojima smo bili svjedoci. Dubina zapisa i značaj tih događaja  nisu svima isti. Oni ovise o izravnoj ili neizravnoj uključenosti, emotivnom stavu spram tim činjenicama i društvenom vrjednovanju te povijesne zbilje.

Prvi oružani sukob u Domovinskom ratu zbio se 1. ožujka 1991. u borbi za Pakrac. To je bilo prvo vatreno krštenje novostvorene hrvatske policije. Osim dijela milicajaca koji su milicijsku uniformu zamijenili  odorom hrvatskog redarstvenika, najveći broj pripadnika hrvatskog redarstva popunjen je  dragovoljcima iz kompletnog hrvatskog naroda. Ovdje bih posebno istakao one koji su došli iz BiH i dijaspore. Zašto ih izdvajam? Odluka o stvaranju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske time je dobila svehrvatski konsenzus stariji i snažniji  od rezultata Referenduma o hrvatskoj samostalnosti. Oni koji su željeli Hrvatsku znali su – sada ili nikad više.

Pokušajmo osvijestiti što je značio taj čin pristupanja u MUP RH s već navedenim zadaćama čiji je ishod  toliko bio nepredvidiv. Mislite li da su protivnici hrvatske neovisnosti, oni u Hrvatskoj ali i  izvan nje, zaboravili načine razrješenja s neistomišljenicima? Stare metode, podgrijane strastima osvete za svaki pokušaj samostalnosti Hrvatske, tad su se i usavršile.

Međunarodni politički interesi u ovom dijelu Europe, njihovi planovi i utjecaji na događanja u nastajanju svih Jugoslavija, poglavito od strane službenog Londona, Pariza i Washingtona te New Yorka (UN), nisu bili ništa manji od onog iz 1945. ili 1971.

S druge strane, udbaško kosovska kamarila duboko je infiltrirana u sam politički, sudbeni, zakonodavni i obrambeni sustav. Žilavost tih službi očituje se i dan danas. Prije ćemo pronaći zadnju minu u nekom od silnih minskih polja zaostalih iz Domovinskog rata, nego li zadnjeg uljeza u nekom od državnih ureda ili u gospodarstvu.

Usprkos svemu tome ti dragovoljci, kao apostoli, slijedili su Tuđmanovu ideju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske.  Nije postojao niti jedan racionalan razlog  biti dragovoljac, prvi redarstvenik. Postojala je samo motiv i vjera da je vrijedan svake žrtve uključujući žrtvu svog života.

Zbog svega toga, dragovoljce ili kako sam ih nazvao apostole, izdvajam od svih ostalih sudionika Domovinskog rata. Samo oni koji ne vrjednuju Domovinski rat kao  najznačajniji događaj u suvremenoj hrvatskoj povijesti neće prepoznati kolosalnu ulogu dragovoljaca.

Oni su nukleus hrvatske policije i preteča Hrvatske vojske kakvu smo poslije toga upoznali i kakvu imamo danas. U socijalnom, vrijednosnom, političkom i mnogim drugim aspektima, to je bila najhomogenija skupina Hrvatskih oružanih snaga.

Njihova apostolska uloga  poništena je onog trenutka kada su  znakom jednakosti (praksom ne i zakonom) stavljeni u skupinu branitelja. Da su se stvari odvijale drugačijim tijekom s dramatično lošim ishodom, onda bi se u njih upiralo prstom. Njihova bi glava „išla na panj“. Unaprijed sam spreman  prihvatiti sve kritike kako potpirujem podjele branitelja. Ne želim stati u obranu relativizacije dragovoljaca kao: “svi smo mi isti“. E pa nismo!

U početku sve je to bio dio jednog političkog, Tuđmanovog, projekta. Stoga  stoji onaj naziv kojeg su koristili srpski mediji, četnici i JA  za policajce i pripadnike ZNG-a, „Tuđmanovci“.  Ništa u tom nazivu nema pogrdno niti netočno. Apostoli  nikada nisu zatajili njegovo ime i njegovu ideju. Stoga su u srpskim logorima imali poseban tretman, onakav kakav doliči pronositeljima ideje samostalne Hrvatske.

Gdje su danas ti  apostoli? Mnogi su poginuli, drugi izranjavani i oboljeli, umirovljeni. Kao da za apostolski posao postoji dobna granica ili je apostolski posao gotov?

Dobro, pospremili smo u ropotarnicu povijesti te apostole. Gdje su suvremenici? Od njih se ne traži borba na život i smrt, već odanost, rad, poštenje i odmak od  komunističke prakse kao što su nepotizam, korupcija, fingirani rad birokratskog aparata, izmišljena radna mjesta i politička podobnost. Potrebna je promjena paradigme.

Je li lakše bilo ostvariti pobjedu u Domovinskom ratu ili promijeniti komunistički mentalitet?

Već se polako nazire tko je izdao Tuđmanovu ideju neovisne, samostalne, srednjoeuropske, uljuđene Hrvatske temeljene na kršćanskim vrijednostima, narodnjaštvu, radićevštini i starčevićanstvu. Naravno da pritom ne mislim na one koji nikad nisu prihvatili Tuđmanov projekt ili bilo kakav alternativni koji bi rezultirao samostalnošću i otadžbinu sveo u granice domovine.

Mislim i ciljam na Jude.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari