Pratite nas

Kolumne

Karizma praznih boca

Objavljeno

na

Poznati talijanski trener Giovanni Trapattoni je nakon jedne izgubljene serije takmica s ekipom Red Bulla dao izjavu u stilu: “ispražnjene boce… Flasche leer..” Htio je time na svojem lošem njemačkom novinarima prikazati svu tragediju igrača koji su ispražnjeni, prazni i izgledaju kao boce iz kojih je potegnuta i zadnja kap onoga što je do nedavno činilo magičnu privlačnost boce.

Nogomet, kao i mnoge druge ljudske zanimacije, ovisi o timu, ali i o pojedincu, njihovim vještinama i karizmi. Dok igraju i dok daju golove oni su slavljeni, moćni, ugledni i rado viđeni. Kad ponestane snage onda postaju kao boce, odbaci ih se da bi eventualno sakupljačima boca bili mali užitak.
Kod političara je puno drugačije. Njihov uspjeh primarno ne ovisi o sposobnosti, programu ili poštenju. Njihov uspjeh ovisi uglavnom o takozvanoj karizmi i mreži koja ih drži na površini.

Kad počne rasprava o karizmi onda će u 90% slučajeva sudionici reći da je karizma nešto što je urođeno, dar Božji. Ili imaš ili nemaš.

No je li to baš tako?

Najveći broj poslovnih trenera će se složiti da to nije baš tako. Karizma je samo malim dijelom talent, čak i tada se postavlja pitanje odgoja koji je utjecao na razvoj ili otkrivanje nečijega talenta. Karizma (milostivi dar) je u religijskom smislu od Boga dobiveni dar za koji nismo sami zaslužni. Pri tomu taj dar obuhvaća jako puno, a ne samo karizmu u laičkom i svakodnevnom poimanju.

Kad govorimo o karizmi u svakodnevnici onda uobičajeno podrazumijevamo: zračenje osobe, njezin stil, djelovanje na druge, moć koju ona odražava, utjecaj na ljude, sposobnost da privoli ljude na sljedbu itd.

Polazeći od ove dnevno uobičajene definicije karizma je neka vrsta sposobnosti da vodimo ljude, da ih uvjerimo da je naš odabir onaj pravi. U tom kontekstu je zanimljivo pogledati kakvim osobama i kojim “karizmatičarima” se Hrvati priklanjaju i spremni su ih slijediti.

Karizmatičnost neke osobe počinje najprije kod njegovog nastupa, kako govori, kako se odijeva, kako nastupa. Nastup mora biti primjeren ciljnoj skupini koju karizmatična osoba želi privoliti na sljedbu. Na ovoj razini možemo već reći da je najveći dio tih pokazatelja karizme naučljiv. Dobar govor se može uvježbati. Nastup se može poboljšati, odijevanje je stvar ukusa modnog savjetnika, a prihvatljivo ponašanje se isto tako da naučiti, tim više ako smo to naučili doma od roditelja.

Sljedeći stup karizmatičnosti je uvjerljivost, koja opet ima veze s ovim prethodnim, ali se može poboljšati ako osoba koja teži savladati karizmu uskladi ono što govori i ono što misli. U tom konteksu je za postizanje karizmatičnosti irelevantno pitanje istinitosti ili moralnosti onoga što osoba zastupa. Da je tomu tako dokaz su karizmatični lopovi, kriminalci, zločinci ili nekarizmatični svetci i moralne osobe.

Treći stup karizme je društvena pozicija. Ovaj stup najveći broj sljedbenika ne će skoro nikada prihvatiti kao relevantan jer se nitko ne želi naći u društvu onih koji “padaju” na moć, pozicije, novac itd. No ostavimo mi na stranu tu lažnu skromnost i pogledajmo kako je to stvarno u životu. BMW X5 ima veću erotsku privlačnost nego Opel astra. smile emoticon

Iz osobnog iskustva znam što znači biti skroz na vrhu i kako je kad si dolje u materijalnom i društvenom smislu. Osjetio sam dobro onu židovsku molitvu: Ne dao ti Bog da imaš pa nemaš.

Ja sam za potrebe demonstracija na svojim seminarima kreirao i takozvani inedeks utjecaja ili direktorski indeks izražen u pršutima.
Dok si bio veliki direktor s mogućnošću da zapošljavaš sam svakoga Božića imao si problem kamo s pršutima koje dobivaš od onih kojima tvoja pozicija nije bila uopće važna, ali su te izrazito cijenili zbog karizme, stila, poštenja, nacionalnog ili socijalnog poimanja društva, načina komunikacije i tako dalje bla.bla.bla.

Nalivpera, pozivnice na svadbe, kumstva, počasti itd. Naravno da to nije imalo nikakve veze s pozicijom.

Kad prestaneš biti direktor i i nemaš mogućnosti širenja skromnog humanizma pršutni indeks pada u podrum. Tvoja cijena na burzi je upala u permanentu rupu. Od tada kupuješ pršut, poneka boca vina zaluta, a tvoji nekadašnji djelatnici se niti ne sjete da ti čestitaju Božić.

Sjećam se jedne velike agencije koja je za moju tvrtku radila projekte. Čim bih ja upalio mercedesa u Vukovarskoj kuhala se kava na Gornjem gradu. Danas bih kavu trebao donijeti sam ako imam sreću da oni koji su mi lizali guzicu imaju vremena da mi kažu da nemaju vrmemena.

No nema smisla žaliti, to je krivulja ljudskog uspjeha i ljudske karizme kroz osobni primjer. No osobni primjeri nisu uvijek najbolji pokazatelj, oni su presubjektivni, preemocionalni i pojedinačni.

Je li karizma ipak neovisna o poziciji?

Sjetimo se hrvatskih velikana i karizmatičara na javnoj sceni. Prvo pitanje koje si moramo postaviti je pitanje bi li mi slijedili tu osobu da nije bila na toj poziciji? Mislim da je jako mali broj osoba koje su u stanju povesti ljude bez vjetra u leđa zvanog pozicija u društvu. Do te pozicije se mogu izboriti naravno svojom karizmatičnošću, lukavstvom, revolucijom ili slučajno. U svakom slučaju kad zasjednu na poziciju osobe postanu karizmatične, privlačne. Pozicija im daje svjetlost, ugura ih u središte pozornosti, a njihove glupe riječi i postupci postaju otkrića dostojna najvećih umova čovječanstva.

Hrvati su kao i svi narodi skloni da u političkom životu traže vođe. To je logično, evolucijski ispravno i ekonomski opravdano. Jedan vođa štedi energiju koja bi se utrošila na razglabanje tko je pravi, a tko krivi. Jedan vođa preuzima na sebe odgovornost, a krvnju će on već, barem u hrvatskom slučaju, prebaciti na stado. Takvih vođa smo se nagledali i nanosali na našoj grbači, a da nisu bili dostojni toga truda.

trinken-weniger-AlkoholSjetimo se samo političkih i ekonosmkih vođa, genijalaca, karizmatika i inih spasitelja koji su bili osuzivani suzama naroda vjernoga koji svojim vođama ljubi stopala i traži da narod izvedu iz pustinje jugokomunističke ili nacionalističke iz recesije i predstečajne situacije. Lijevih i desnih, modernih i konzervativnih, katolika i nevjernika, muških i ženskih. Najveći broj tih vođa je svoju karizmu crpio skoro isključivo iz dva izvora: dobrog odijela i pozicije. Čak ni govor kod naših karizmatika nije na razini prosječno obučenog osrednjeg zapadnog političara. Razlog tomu je opća društvena odbojnost prema školovanju i umišljenost da je dobar govor samo prodavanje magle. To bi moglo značiti da je hrvatski narod imun na prodavanje magle? Malo morgen. Ne, upravo suprotno.

Neškolovanje i politička nepismenost dovode upravo do toga da smo spremni klanjati se i onima koji ni po jednom kriteriju nebi prošli, ali kod naroda, bolje rečeno svojih sljedbenika, prolaze jer imaju poziciju.
Time dolazimo do onog najtragičnijeg dijela naše političke i društvene scene. U Hrvatskoj se karizmatičnost, u najvećem dijelu, svela samo na jedan stup, na onaj pozicije. Naši karizmatičari su ispodprosječno školovani, ispodprosječni su govornici, a daleko ispod svake razine podnošljivosti im je društvena i nacionalna odgovornost. I opet ih ljudi slijede? Zašto?

Zato što je za društvo koje je loše školovano, materijalno ovisno i emocionalno nesigurno dovoljna samo pozicija da bi te to društvo smatralo karizmatičnim. Ovakvo reduciranje je izrazito pogubno ako pogledamo kako se u Hrvatskoj dolazilo ili dolazi do pozicija u društvu.

Mislite da to nije tako? Mnogi će reći da Karamarko nema karizmu. Da, nema za njegove protivnike, ali ite kako ima za svoje sljedbenike. Milanović je mnogima glup, isprazan i bahat, bez ikakve karizme. Da, ali samo za protivnike, za njegove sljedbenike je on izvor duhovnog orgazma.
Koga su ljudi u Hrvatskoj kovali u zvijezde, a novinari od njega pravili boga? Taj odgovor bi posramio ogromnu većinu hrvatskog naroda. Sjetimo se tih veličina. Možemo bez navođenja imena slobodno reći da, uz častne iznimke, njihova imena mogu popuniti kronike zla, lopovluka, prijevare, bahatosti itd.

Ritualno klanjanje spasitljima, danas manjim dijelom stanovnicima Remetinca, nije samo odlika maloga čovjeka.

Sjećam se da je jedne godine za komunikatora godine bio proglašen Rohatinski, a jedne Ivo Josipović. Komunikatorima godine ih je proglasila “struka”, bolje rečeno dupelisci koji su i sami karizmatični na osnovu pozicije.

Gdje su danas te “karizmatične” osobe? Nestankom njihove pozicije utjecaja splasnula, je i njihova karizma.

Nekada najomiljeniji političar bitku bije za opstanak na površini društvene kaljuže pa je prisiljen prikloniti se obskurnim frontama da bi kako tako zadržao djelić utjecaja koji mu daje dojam da je karizmatičan.

Njegovi izazivači, navodno karizmatični vođe novih pokreta, su gubitkom izbora izgubili i karizmatičnost, a uvjeren sam da bi i Karamarko brzo nestao iz glava svojih obožavateljica i obožavatelja ako bi izgubio paralmentarne izbore. Milanovića to nebi ni smetalo jer bi on svijet proglasio nepostojećim ako on nije središte, a Kolinda je popevši se na tron postala majka i kraljica.

Svakodnevna karizma je dakle nešto što se može postići, može se naučiti, ali isto tako i nešto što se izgubi gubitkom pozicije i utjecaja.

Puna flaša prosječne rakije ima za pijanca veću privlačnost nego prazna flaša nekad najukusnijeg konjaka.

A čovjek je pijanac koji se rado opija društvenim ugledom, novcem, utjecajem i osjećajem da je i on svemoćan jer je potegao gutljaj tog uljuljkivajućeg pića.

Svima koji potegnu sljedeći gutljaj opčinjenosti hrvatskim spasiteljima u to ime:

“Živjeli do sljedećega”

[ad id=”40551″]

Piše: Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – U odnosu na kolegice iz EU, Šuica djeluje kao moralna vertikala

Objavljeno

na

Objavio

Bilo kod nas, bilo u cijeloj Europskoj uniji, kad god se imenuje neko tijelo, u vijesti je obvezno na značajan način istaknuto koliko u tom tijelu ima žena. Tako je i u slučaju slaganja nove Europske komisije najvažnija vijest bila da je Komisiji prvi put na čelu žena, Ursula von der Leyen, te da je u EK-u rekordan broj žena u povijesti. I to je to, svi problemi riješeni.

Rijetko tko se pitao i pita zašto to važno tijelo Europske unije ima čak dvadeset i sedam povjerenika, jer to je previše za resore koji stvarno imaju smisla. To nije moje grintanje, to je kao problem isticao i sam Juncker, pa se, da bi se zadovoljile sve zemlje članice, i velike i male, izmišljaju resori za kopanje ruda i gubljenje vremena, tako Komisija ima potpredsjednika “za očuvanje europskog načina života”, pa i “poslovodnog potpredsjednika za zelene europske poslove”, ma što to značilo. I resor naše Dube Šuice za “poticanje demokracije i demografije” djeluje kao Potemkinovo selo.

Inače, u cijeloj toj papazjaniji zadovoljavanja svih apetita i stvaranja Potemkinovih sela od funkcija, nova šefica Komisije ima čak osam zamjenika, među njima troje nekakvih superzamjenika. Njih troje su “poslovodni potpredsjednici”, a ostalih petero su, iako ne znam što to znači, normalni potpredsjednici, a mnogima od njih se ovlasti preklapaju, dupliraju ili trodupliraju. I onda netko kaže da Hrvatska ima previše ministarstava i ministara, potpredsjednika ovoga i onoga. Ne, mi smo po tome zapravo pravi europejci, glomazno, prekobrojno, skupo i – neučinkovito.

No najbitnije je bilo istaknuti koliko je žena u novoj Komisiji. Jer, očito, biti žena glavna je kvalifikacija koja te čini poželjnom za funkciju, a ne što znaš ili ne znaš. Ili tko su zapravo te žene?

Evo, jedan od ključnih resora dobila je bivša francuska ministrica obrane Sylvie Goulard, koja je odstupila s mjesta ministrice i koja je u policijskoj postaji Nanterre u Parizu bila ispitana jer je kao eurozastupnica koristila asistente koje je plaćala Europska unija da rade poslove za političke potrebe francuskih stranaka. Ukupna suma “nenamjenski” potrošenog novca iznosila je oko 50 tisuća eura. Ali je dama Macronova saveznica i ljubimica pa će vjerojatno proći lišo. A i žena je…

Kao što je žena i Rumunjka Rovana Plumb, također važna karika u novoj “ženstvenoj” komisiji Von der Leyen. Plumbova je, kao bivša ministrica u rumunjskoj vladi, 2017. godine bila dio velikog korupcijskog nekretninskog skandala, kada je optužena da je pogodovala nekim članovima svoje socijaldemokratske stranke oko zemljišta na Dunavu. Kada su Ursuli von der Leyen to tutnuli pod nos, ona je rekla nešto slično kao i kod naših uhvaćenih u pekmezu, ono, neka institucije rade svoj posao, pa prva dama Komisije tako odgovara novinarima: “OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara, I. Š.) neovisni je organizam i tako treba biti. Presumpcija nevinosti vrijedi za sve”, zaključila je šefica Komisije braneći svoje pulenice.

No je li to obranjivo i može li Komisija pasti budući da mandat staroj Junckerovoj istječe uskoro, 31. listopada? Da, to se dogodilo 1999. godine, kada se Komisija koju je vodio Jacques Santer morala povući zbog korupcijskog skandala jednog njezina člana, pardon, radilo se o ženi, jedne članice Komisije, (opet) Francuskinje Edith Cresson.

Kada smo kod repova, sumnje u korupciju i prijevare novih žena u Komisiji, ni sama šefica Ursula von der Leyen ne stoji baš najbolje. Njemački parlament na trećem stupnju provodi istragu protiv nje jer je kao ministrica obrane spiskala ogromnu količinu novca, sklapala unosne ugovore s preskupim vanjskim konzultantima bez ikakve supervizije, a radi se o osobama s kojima ima osobne odnose i poznaje ih. Tako bi Von der Leyenova uskoro trebala, u svojstvu šefice Komisije, najvjerojatnije u prosincu, biti ispitana u Berlinu zbog sumnji u moguću korupciju, ili zloporabu položaja i ovlasti, ili i jedno i drugo, a možda i nešto treće, jer su u tu rabotu bili uključeni i drugi članovi njezina ministarstva.

No, kako je rekla za druge svoje kolegice u Komisiji umočene u afere, onda i za sebe smatra da vrijedi presumpcija nevinosti. Dakako da vrijedi, ali nije jasno kako osobe i osoba, šefica Komisije, mogu doći na tako visoka i važna mjesta u Europskoj uniji s takvom hipotekom i dok ona nije raščišćena? Valjda zato što su žene? Ili zato jer je važnije ispuniti povijesno najviši broj žena u Komisiji.

Zato i mi moramo biti ponosni, jer među ovom povijesnom ekipom broja žena u Europskoj komisiji našla se i naša Dubravka Šuica. Ova, uz Vesnu Pusić, najbogatija hrvatska političarka koja nekretnine nema samo na Jupiteru i Marsu, nigdje se, u istraživanju umočenih novih komisionarki koje je proveo portal Politico, ne spominje kao problematična. A zašto i bi, kada vidim u kakvoj je ekipi, ona čak djeluje kao moralna vertikala.

Sve u svemu, najveći broj žena u Komisiji predstavlja veliki civilizacijski iskorak za sve nas, za čovječanstvo.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se polako hladi od ljetnih vrućina i zagrijava za različite izbore, bliske i nešto manje bliske (predsjednički, parlamentarni, hdz-unutarstranački). Kampanje su toliko ispremiješane da ih je teško razlikovati. Ono što za sada znamo, jest da je Kolinda već eliminirala jednoga protivnika klasičnim nokautom, dotično Stipu Miočića za kojega široka hrvatska publika nije dobro ni čula, a trebala bi jer je najbolji na svijetu. Drugi izazivač, ne iz športskoga nego šporkoga političkog miljea, Dejan Jović, nokautirao je samoga sebe plamenim raškovićevskim govorom, a dok su ga polijevali vodom na njegova podmetanja odgovorio je dr. Mihovil Biočić, liječnik. Taj Biočićev napis poslali su mi dobri ljudi, jer gdje bih ga mogao pročitati, sigurno ne u „službenim“ medijima. Zastao sam i skinuo kapu (koju doduše ne nosim). Ne zato što devedeset i pet posto napisanog nismo znali, pa i više, nego zato što je čovjek pregledno, kronološki, nepobitnim činjenicama i citatima napokon dramatično sažeo što se doista događalo s Hrvatima, s hrvatskim narodom u ratu (drugom, svjetskom) i poraću, nasuprot jugoslavenskom i velikosrpskom (što je isto) tumačenju povijesti, to jest odvratnim lažima koje se i danas (donekle frizirane) provlače medijima i zaplotnjačkim središtima za podrivanje hrvatske države.

Taj, opsežni ali zbijeni napis dr. Mihovila trebao bi bez kraćenja ući u sve moderne hrvatske školske udžbenike povijesti, ne trebao nego morao, inače će proći još nekoliko naraštaja školaraca kojima razni jovići i pupovci mogu prodavati maglu – sve dok školaraca ne bude nestalo u bijeloj kugi, a ostanu zločinačke crvene „istine“ i pohvale komunističkom režimu.

Specijalni rat protiv Hrvatske u punom je zamahu, ne samo na krilima SDSS-a i sličnih agentura, nego – u slabo skrivenim oblicima – u vascelom hrvatskom medijskom prostoru.

Neprikrivena mržnja i posao obavljen za (i opet slabo) prikrivenu petu kolonu vidljiv je u „slučaju Duhaček“ koji su njegovi pokrovitelji uspjeli pretvoriti u raspravu o slobodi govora, te „napredno“ stali na stranu novinara koji piše (pjeva), eto, satirično, pa im je dobrodošla satira „Oj ti govno Velebita… ti stolico svih Hrvata“. Prije svega, nije riječ o satiri, jer je satira književna forma, nego o vulgarnoj amaterskoj provokaciji , naručenoj kako bi specijalni rat imao valjda pjesnički prizvuk, neka se nađe. Priglupa objašnjenja da je“ pjesnikova“ inspiracija bila ispuštanje fekalija u more, jadna je isprika, a i nesuvisla jer spomenuto ispuštanje nema nikakve veze s Velebitom, pa ni s podvelebitskim primorjem. No, kreteni su se uhvatili za to objašnjenje i ispunili stranice crnilom, baš crnilom i novim govnarijama protuhrvatske klateži koja je na primjeru sličnih diverzija razumjela da joj se ništa ne će dogoditi, te sada uživa u „slobodi govora“, onoj slobodi koju smo donijeli mi, razorivši komunistički sustav i Jugoslaviju gdje nikakvih sloboda nije bilo, pa sada koriste blagodati demokracije i posežu za njom kao oružjem protiv Hrvatske.

Da definiram: sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države. Onima koji su stvarali i branili tu istu državu, čim se malo pobune, sloboda govora se oduzima makar i potiho, tužbama i sličnim domišljajima. Njih nema u medijima, u tiskovinama (s uglavnom nepoznatim vlasnicima), na televizijama (s posve nepoznatim vlasnicima), ako su umjetnici šikanira ih se, prešućuje, postaju nevidljivi. Na sudu im se oduzima riječ, kao Vukovarcu kojemu su srpski agresori ubili dva sina, a sutkinja ga opominje da s tim ne maše, da šuti. To je hrvatska zbilja. Slučaj Duhaček ima još i drugu (ali istovrsnu) dimenziju : ne samo da se taj tip svoj (plaćeni) proljev upravlja na pjesmu koja je jedna od hrvatskih svetinja, kao što je i Velebit sveta planina, nego i znakovima ACAB vrijeđa policiju. Koju policiju? Pa hrvatsku policiju, nego koju, onu koja je prva stala na obranu Hrvatske, uz u početku još rijetke dragovoljce, i imala strahovite ljudske gubitke. Sljedeći korak u specijalnom ratu je vjerojatno hrvatska vojska, podosta krupan zalogaj za klatež, ali će naći načina (već jesu, „Novosti“) da i nju načnu, a pokrovitelji će se dosjetiti kako da u svemu pronađu satiru, sve dok se zveckanje oružjem iz Srbije i RS ne pretvori u nešto mračnije – a to je ono što „slobodoumnici“ i slobodnogovornici s nestrpljenjem čekaju, oni „osuđeni na Hrvatsku“ (stanoviti kazališni redatelj Kurspahić) koji čekaju „oslobođenje“ .Da, s istim posljedicama kao ono oslobođenje polovicom četrdesetih. I gorim, ako je moguće.

Elem, Hrvatska koja se znala braniti i obraniti od tada treće vojne sile u Europi, sada se ne zna obraniti od potkornjačke klateži koja joj radi o glavi.

Svit se konča

Najvažniji pokret u povijesti čovječanstva upravo se događa pred našim očima, to jest pokret za spas planeta Zemlja. Tko god je projektirao mladu djevojku koja sada hoda svijetom, učinio je veliku stvar. Ivana Orleanska našega vremena, univerzalna za razliku od nesretne francuske Ivane, probudila je mlade kojima je postalo jasno da su njihovi stari toliko uništili treći planet od Sunca te mu možda nema spasa, ili možda ima ako se žurno, trenutno i globalno ne poduzme sve što je potrebno, a zna se što. Pokret još nije dovoljno masovan, ali ima nade da će preplaviti svijet jer radi se opstanku. Globalni pokret, velim, paradoksalno, budući da je upravljen prvenstveno protiv one krajnje opasne gamadi koju nazivamo (koja se naziva) globalistima, korporativnim glodavcima „new age“ ideologije koja i nacionalne države i njihove prirodne izvore (resurse) drži svojim plijenom, zaglupljujući pritom mnoštva naroda i potkupljujući njihove „vođe“.

U tom i takvom suvremenom svijetu , u kojemu nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi posjeduje bogatstva koliko i ostatak čovječanstva, sve je u funkciji rečenih sretnika koji će, kao u najmračnijim znanstveno-fantastičnim filmovima pokositi doslovce sve što je na putu njihovu profitu, meljući šume i prašume, ispuštajući otrove u zrak i u zemlju, zagađujući mora, rijeke i potoke, izvore pitke vode, uzrokujući porast stakleničkih plinova, nestanak ledenih kapa planeta. Političari u njihovoj službi teško da će išta poduzeti, ako žele ostati gdje jesu i dalje „služiti narodu“. Znači, pokret mora biti agresivan u službi dobra, i dobro je da je pokret mladih jer će oni za koju godinu postati dovoljno veliki da dođu na položaje s kojih mogu odlučivati, a birači, do tada već u smrtnom strahu da će se skuhati ili smrznuti, odlučit će se za one koji im obećavaju bolju sudbinu.

Doista je pet do dvanaest, pa me sada cijelo čovječanstvo nekako podsjeća na Hrvate koji sve rade u zadnji čas, ali kada krenu onda je to veličanstveno. Glede klimatskih promjena, Hrvatska je još i dalje podosta ugodna oaza, ali se čini mnogo, izvana i iznutra, da ni ona ne bude iznimka, a osim toga ni ona ne može pobjeći od globalnih užasa, da i hoće. Lijepa naša, jest, još i sada. Lijep naš planet? Nije više i brzo korača prema smrti, pa uzima sa sobom i Lijepu našu koja se i sama pokušava „uklopiti“, prodaje svoje tijelo na uglovima, nudi najbolje što ima – od plodne zemlje do djece, o kapitalnim poduzećima da ne govorim. Diči se turizmom, koji donosi novac i zagađenja.

Uz ona „prirodna“ onečišćenja tu je i sve veće zagađivanje svjetlom i posebno bukom na koju desetljećima upozoravam (ha) ali nitko ne sluša. Ne čuju od buke. A kada i pokušamo s obnovljivim izvorima energije, postavimo (ne mi, stranci) čudovišta od vjetrenjača koja nagrđuju krajolik i proizvode neizdrživu buku – postavljena u blizini kuća u kojima ljudi ne mogu spavati, sram ih bilo, kao da su oni važniji od „razvitka“. Neka uzimaju antidepresive. Drva još imamo, ali je sve skuplje. Jedan podatak iz povijesti: vjerovali ili ne, u devetom i desetom stoljeću Venecija je izvozila – drvo. I prodavala ga Arapima. Zaleđe Venecije bilo je prepuno šuma. A kada stabala više nije bilo toliko puno, u sljedećim stoljećima svrnuli su oko na šumovitu Hrvatsku. U Slavoniji su još u vrijeme Kozarca (Kozaraca) nemilo sjekli Francuzi. Pa i sada gulimo šume, izvozimo trupce, navodno pod nadzorom. A ako neka učiteljica uzme drva iz zaraslog vinograda svoje bake – na sud s njom, oderi ju.

Pisac ovih redaka glede klimatskih promjena ima alibi, i to nepobitan. Negdje svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća objavljen je moj roman „Eko Eko“. U njemu je planet Zemlja tek na dobrom putu da bude gadno zagađen, ali ima drugih u svemiru koji su već tako gadno zagađeni da na njima još mogu živjeti samo gadna bića. Planet Zemlja 2019. sve je više nalik Zmazu iz romana. A da Zmaz posve ne propadne, podignuta je ( u knjizi) revolucija koju predvodi jedna djevojčica (sa Zemlje). Koincidencija? Kada su to razumjeli naši prosvjetni mudraci i mudrice – izbacili su nedavno roman „Eko Eko“ iz lektire. Uz to (usto, što bi pisali idioti), čitao sam, i opet nedavno, napis nekog našeg kolumnista koji se oborio na norvešku djevojčicu i cijeli pokret s tezom da je mala malo autistična i da je riječ o iskorištavanju djece. Jest, taj članak valjda možete negdje pronaći.

Topovima na toponime

Poskočio sam čuvši da su se „geografi“ (zemljopisci) zabrinuli što postoji šarenilo u pisanju (pravopisanju) toponima, to jest naziva mjesta. Kao da je u sveopćem, namjerno i zlonamjerno izazvanom pravopisnom šarenilu (još jedan oblik specijalnog rata protiv Hrvata ) pisanje toponima iznimka. Nije. Sada će, čitam, geografi koji su i u školama uspjeli zemljopis žrtvovati stranoj riječi, geografiji, osnovati neko povjerenstvo koje će se baviti pitanjem toponima, ne znam je li uz pomoć jezikoslovaca i kojih. Moj prijatelj, kroatist, točno kaže da je pisanje imena mjesta (naselja, gradova itd.) riješeno u Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića i suradnika, kratkim i zauvijek uporabljivim pravilom koje kaže: „Vlastite imenice iz stranih jezika pišu se kao i u jeziku izvornika, osim egzonima (pohrvaćenica).“ I točka. Imamo Beč, Rim itd. a za one koje nemamo pogledajmo kako pišu nazive svojih mjesta oni u čijim se zemljama mjesta nalaze.

No, problem je dublji. Ako postoje neke nejasnoće (a u ovom slučaju i ne postoje) onda se i toponimima treba baviti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, sastavljenog od najuglednijih jezikoslovaca. Pa zašto se ne bavi? Zato što ga više nema, zato što su ga jovanovići ukinuli, a oni nakon njega nisu ga vratili. Sada će se valjda izgovarati da su mnogi veliki jezikoslovci nedavno umrli, pa ih nema, a onda nema ni povjerenstva.

(Usput: u vrijeme smrti Radoslava Katičića, čitao sam osmrtnice u dnevnim novinama. U vrhu stranice posljednji pozdrav Katičićevih učenika, sada uglednika, iz Montreala, Sao Paola, Pariza, Dharamsala, Oxforda, New Delhija… Posljednji pozdrav Radoslavu Katačiću, jest, tako je pisalo, Katičić je preimenovan u Katačića. Površnost, šlamperaj? Kadli na istoj stranici nešto niže vidim posljednji pozdrav Hrvatskoga filološkog društva, pozdrav i opet Radoslavu Katačiću, a ne Katičiću. Eh, to onda više nije slučajno.)

Zlatko Zlatić

Umro je vrsni kipar Zlatko Zlatić, osebujan čovjek i umjetnik rođen 1933.u Zagrebu, istarskih korijena. Njegov je otac bio skladatelj i dirigent Slavko Zlatić, rodom iz Sovinjaka pokraj znamenitog Berma. Zlatko Zlatić je nastavio obiteljsku umjetničku tradiciju, ali ne u glazbi nego u kamenu, u bronci, šezdesetih diplomirao u klasi Vanje Radauša i pošao svojim putem, pretežito animalist kao i Dešković koji je umro u Vrapču, a Zlatko je u Vrapču živio – u Zlatićevoj ulici. Tako se i predstavljao neznancima – kao Zlatko Zlatić iz Zlatićeve ulice, društven i srdačan znao je zaokupiti pozornost. Njegove rode, kornjače , golubovi i psići nalaze se na javnim površinama mnogih hrvatskih gradova. Jednu figuru nosio je sa sobom kada smo u listopadu 1991. krenuli prema Vukovaru. Naime, premda već tada u ozbiljnijim godinama, Zlatić je navukao odoru i uzeo kalašnjikov, kao pripadnik dragovoljne Satnije hrvatskih umjetnika. Zaustavljeni smo u Vinkovcima i Nuštru, stari Jastreb koji je tada stolovao u Vinkovcima reče da se u Vukovar više ne može (vidjeti knjigu „Lijepa moja“) . Zlatko Zlatić mu je darovao skulpturu Čuvara.

Zlatkovo tijelo kremirano je u ponedjeljak u Zagrebu. Zbogom, dragi, hrabri prijatelju.

Serije

Skoro cijelo ljeto emitirane su na HTV serije o nedavnoj hrvatskoj prošlosti, o komunističkim tajnim službama, o ratu prije rata, o hrvatskim premijerima (neke se moglo i preskočiti), i zadnja o liječnicima u politici. Očekujem seriju o pacijentima u politici, iz suvremenoga života.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari