Pratite nas

Događaji

Karolina Vidović Krišto održala tribinu ‘Institucionalizacija pedofilije u Hrvatskoj’

Objavljeno

na

Sinoćnja je tribina u sklopu Festivala radosne kulture, pod vodstvom Katarine Vidović Krišto, opravdala vrlo visoka očekivanja javnosti. Intrigantna tema o Kurikulu zdravstvenoga odgoja u dvoranu je dovela mnoštvo publike željne otvorene i argumentirane rasprave, a gošća je s druge strane ponudila mnoštvo novih sadržaja i argumenata, uz velemajstorsko vođenje tribina i rasprave nakon nje, dostojno vrhunske televizijske novinarke.

[ad id=”93788″]

Sama je tema teška i neugodna: kako je moguće da, nakon svega što se dogodilo u javnosti prije tri godine, nije došlo ni do kakvih izmjena u Kurikulu zdravstvenoga odgoja, koji se nesmetano provodi u našim školama, unatoč masovnome protivljenju roditelja i većine javnosti?

Prije svega, zabrinjava činjenica da je cijeli program zasnovan na istraživanjima i učenju Alfreda Kinseya, za kojega je sama novinarka Vidović Krišto u svojoj emisiji „Slika Hrvatske“ nedvojbeno dokazala da je do podataka na kojima bazira svoje teorije došao kroz sustavno zlostavljanje djece od strane pedofila.

Šokantna je činjenica da to još uvijek nikome nije važno i ostaje pravi misterij zašto je došlo do nestanka interesa javnosti za tako važnu temu.

Trenutno je stanje takvo da su sve Kinseyeve zasade ostale u Kurikulu, koji je još i dodatno dopunjen drugim sumnjivim sadržajima, poput pojedinih knjiga iz popisa lektire za osnovnu školu, koje je predavačica zorno pokazala gledateljstvu.

U vrlo dugoj i žustroj raspravi bilo je i polariziranih stavova, ali najveća je njezina vrijednost to što su javno izneseni stavovi o načinima rješenja toga prevažnog pitanja.

Zajednički je stav da se podatci iz istraživanja pri kojima su djeca bila zlostavljana, dakle pri kojima su bili počinjeni zločini pedofilije ne smiju koristiti kao temelj za donošenje odluka o tome što će se i kako poučavati djecu u Hrvatskoj.

S druge se strane svi s pravom zgražamo na nacističke medicinske eksperimente u koncentracijskim logorima, čije rezultate i dostignuća nitko ni ne pomišlja koristi niti se usudi citirati ih, a ponajmanje njihovim akterima priznavati dignitet znanstvenika.

Pitanje je zašto bi se s rezultatima Kinseyevih istraživanjima trebalo postupati sasvim drugačije, smatrajući ih doprinosom znanosti.

Izraženo je i jednodušno negodovanje zbog činjenice da su novim Zakonom o kaznenom postupku znatno ublažene kvalifikacije kaznenih djela iz domene pedofilije, kao i sankcija za počinitelje zapriječene tim zakonom.

Očevidno, postoji goruća potreba za senzibiliziranje javnosti za prevažnu temu borbe protiv pedofilije u Hrvatskoj, koja bi, morala pokrenuti postupak za izmjenu važećega Kurikula zdravstvenog odgoja.

Izvor: Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Marko Ljubić: Bleiburg i križni put su bili obračun s državnošću hrvatskog naroda…

Objavljeno

na

Objavio

Predavanje pod nazivom „Bleiburg u Hrvatskoj?“ održao je u srijedu 20. ožujka u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu kolumnist i politički komentator Marko Ljubić.

Predavanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.

Govoreći o Bleiburgu i križnom putu koji je slijedio Ljubić je istaknuo kako se tu dogodilo najveće stradanje Hrvata, ali i u svjetskim razmjerima jedan od najvećih pokolja i zločina prema nekom narodu.

„Nekoliko stotina tisuća pobijenih ljudi na križnom putu na veličinu od četiri ili pet milijuna stanovnika je užasna tragedija. Posebno kada znamo da su većina stradalih bili intelektualci i srednji sloj koji su, kako intelektualno i gospodarski, a tako i demografski, trebali biti nositelji budućih generacija i ovladavanja našeg naroda slobodom.

Zbog ove istine se devedesetih umiralo i zbog te istine pokušavalo se sve prikazati kao osveta i obračun s ideološkim neprijateljem, a što nije točno. Bleiburg i križni put su bili obračun s državnošću hrvatskog naroda… Priča o Bleiburgu je priča o slobodi hrvatskog naroda. Onaj koji ovlada tom slobodom može reći da je slobodan čovjek i zato je bilo za očekivati udar na misu, komemoraciju te simboliku Bleiburga.

Iz tog razloga mi 30 godina nakon obnove hrvatske državnosti nemamo točnu brojku stradalih, ni iz bliza istražena grobišta, zbog toga u Hudoj jami otkrivene kosti tri godine nisu imale adresanti iz hrvatske države koji bi ih preuzeo i dostojno sahranio“, rekao je Ljubić te dodao kako je vrijeme da mi sami ovladamo svojom slobodom i da se prekine praksa da nam netko izvan Hrvatske govori kako da obilježimo grobove svojih bližnjih.

U nastavku predavač je rekao kako je nakon završetka Drugog svjetskog rata posve prirodno bilo komemorirati hrvatsku tragediju i moliti se za duše ubijenih ljudi u slobodnom Bleiburgu dok je hrvatski narod bio pod komunističko-jugoslavenskom diktaturom, no obnova hrvatske državnosti morala je to promijeniti.

Jer o kakvoj to slobodi hrvatskog naroda govorimo, ako se komemoracija najstrašnijeg stradanja hrvatskog naroda još uvijek mora održavati u Austriji, ne ondje gdje se nalaze kosti stotine tisuća drugih ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću. I to sve nakon što su ti isti koji su te zločine počinili politički i vojno slomljeni devedesetih godina, nakon novih velikih žrtava našeg naroda.

Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja i komemoracija žrtvama Bleiburga mora biti isključivo u organizaciji države, a ne tek pod njenim pokroviteljstvom te je se mora institucionalizirati.

Drugo, komemoraciju treba napraviti u Zagrebu te tako Bleiburg sačuvati od zaborava i donijeti u centar svijesti našeg naroda. Do devedesete smo kao pripadnici jednog naroda izražavali sućut i molili se Bogu, poštovali svoje žrtve i spašavali taj plamičak sjećanja.

Od devedesete do danas pokušavamo ispričati tu priču, ali ne uspijevamo. Zato bi komemoracija hrvatskoj žrtvi u Zagrebu, dobila nacionalno ime, a kada nacionalno ime imate na nekom identitetskom obilježju znači da ste svjesni svoje državnosti i slobode te da znate njome upravljati.

Dvadeset i osam godina nakon priznanja RH konačno je vrijeme da barem svoja najvažnija pitanja centraliziramo i usmjerimo pod svoju kontrolu te da zajedno sve nacionalne institucije, političke strukture, Katolička Crkva i pojedinci budu jedna cjelina o koju će se razbiti vrata paklenih laži. To je jedino rješenje“, rekao je Ljubić te predložio da se na samom Bleiburškom polju napravi spomen muzej i institut za istraživanja koji bi svjetski uglednim znanstvenicima dao mogućnost da sami uvide istinu o stradanju Hrvata.

Na kraju u zanimljivoj raspravi moglo se čuti nekoliko ideja o komemoraciji a biskup Košić je predložio da se 15. svibnja u svim crkvama na području Hrvatske održe mise za bleiburške žrtve. (Sisačka biskupija)

 

Ivan Ugrin: Gdje ste bili na Bleiburgu 1945., Crkvo koruška?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari