Pratite nas

Analiza

Karolina Vidović Krišto najbolje i najpreciznije objasnila problem etničkih manjina i ponudila rješenje!

Objavljeno

na

Na Okruglom stolu „Nakon ratne – protuustavna agresija na Vukovar”, koji su organizirale Građanske inicijative Ivo Pilar i Milan Šufflay te Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, jedan od govornika bila je Karolina Vidović Krišto. Njezino izlaganje prenosimo u cijelosti:

„ Za ovaj Okrugli stol pripremila sam izlaganje na temu prava etničkih manjina, koje su u hrvatskom zakonodavstvu nazivaju „nacionalnim manjinama”.
Hrvatska država ima nekoliko obilježja, među ostalim to su državne granice, teritorij, stanovništvo unutar tog teritorija, državna vlast – i nacija. Naciju čine svi hrvatski državljani. Svi hrvatski državljani su hrvatske nacionalnosti, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Ako je netko po etničkoj pripadnosti Mađar, Talijan ili Srbin, a hrvatski je državljanin, on je hrvatske nacionalnosti.
Kako onda hrvatski državljani u Hrvatskoj – mogu biti nacionalna manjina? Čovjek hrvatske nacionalnosti može jedino u drugim zemljama biti nacionalna manjina, u Hrvatskoj je on dio hrvatske nacije. Naizgled je ovo jezično pitanje, međutim ono u Hrvatskoj stvara duboke raskole, dovodi do segregacije, prije svega do samosegregacije i do shizofrenih stanja u društvu.

Tzv. pitanje nacionalnih manjina u Hrvatskoj nije uzrok problema, ono je posljedica. Uzrok problema je hrvatski Ustav te zakoni o posebnim političkim pravima koji iz njega proizlaze.

Zemlje EU koje imaju dugovječne ustave uopće ne poznaju pojam nacionalne manjine. Zato što one svoj ustavnopravni sustav temelje na općoj ustavnoj jednakosti kao osnovnog polazišta za uređenje društvenih odnosa. Da je tomu tako i u Hrvatskoj potvrđuje Odluka Ustavnog suda kojom je 11. i 12. izbornu jedinicu (dijaspora i manjine) proglasio neustavnima. Obrazloženje glasi, neustavni su jer su diskriminacijski.

Etničke skupine, ili etničke manjine imaju pravo na čuvanje i njegovanje svoje kulturne baštine. Države EU zasebnim zakonima i propisima iz proračuna izdvajaju novce za tu svrhu. Ali ne osiguravaju zasebna politička ili građanska prava – ona su za sve državljane ista.
Nismo ni prvi ni jedini koji o ovome promišljamo i istražujemo.

2015. godine, u želji mogućnosti usporedbe našeg zakonodavstva i zakonodavstva drugih država u Europi, saborski zastupnik Dragutin Lesar zatražio je putem Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, prikaz ustavnih i zakonodavnih rješenja zastupljenosti i načina izbora članova parlamenta iz redova narodnih manjina.

Ova im je pitanja postavio:

1. Koliko mjesta u Vašem parlamentu pripada predstavnicima nacionalnih manjina, brojčano i u odnosu (postotku) na ukupan broj zastupnika?
2. Koji je način izbora predstavnika nacionalnih manjina u Vaš parlament?
3. Ako je Vaš parlament dvodoman, u kojem su domu zastupljeni pripadnici nacionalnih manjina?
4. Postoji li ograničenje mandata po pravu odlučivanja za predstavnike nacionalnih manjina u Vašem parlamentu (npr. da nemaju pravo odlučivanja o formiranju parlamentarne većine, povjerenju Vladi, pojedinim stavkama proračuna i sl.)?
Pristigli su mu odgovori iz 39 parlamenata od čega 26 iz država članica EU.
Odgovori su bili u skladu sa svim dosada iznesenim. Evo nekoliko primjera: Austrijski parlament je odgovorio kako ne postoje predstavnici manjina ni u gornjem ni u donjem domu austrijskog parlamenta, ni u lokalnim parlamentima.
Belgija je odgovorila kako svi zastupnici obaju domova imaju jednaka prava.
FRANCUSKA je odgovorila tek jednom rečenicom, citiram: U Francuskoj ne postoje nacionalne manjine.
ITALIJA je odgovorila, citiram: Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju.
IZRAEL je odgovorio kako svi zastupnici u parlamentu imaju jednaka prava.
LUKSEMBURG je odgovorio, citiram: Ne postoje nacionalne manjine u Luksemburgu. I tako dalje.
U Mađarskoj od 2014. predstavnici manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag mogu biti u parlamentu, ali bez prava glasa u parlamentu.
Evo kako je odgovorila Hrvatska:

„Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, pripadnicima nacionalnih manjina jamči se 8 mjesta u hrvatskom parlamentu od ukupno 151-og zastupnika, što predstavlja zastupljenost od 5,3 %. (Bez obzira na to jesu li prešle izborni prag!, o.a.)
Glede zastupljenosti, u Hrvatskom saboru Srbi imaju pravo na tri zastupnika, Talijani i Mađari po jednog, a Česi i Slovaci na jednog zajedničkog. Pored toga, dvije grupe nacionalnih manjina biraju jednog zajedničkog zastupnika. U prvoj su grupi Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusini, Ukrajinci, Rusi, Turci, Vlasi i Židovi, a u drugoj su grupi Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Slovenci, što čini ukupno 8 zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. (Ovo je, pak, netočno formulirano. U Hrvatskoj Nijemci, Poljaci, Česi, itd., nemaju pravo biti birani u Hrvatski sabor, nego Hrvati pripadnici tih manjina., o.a.)
Izabrani predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru imaju opći politički mandat, što znači da su izjednačeni s ostalim zastupnicima u pravima i obvezama i da ne postoji ograničenje njihovog mandata i prava na odlučivanje, primjerice kod sudjelovanja pri sastavljanju parlamentarne većine, glasovanja o državnom proračunu i slično.”
Uz Hrvatsku, jedina iznimka u EU je Slovenija. U Sloveniji pripadnici mađarske i talijanske etničke manjine, njih ukupno oko 10 tisuća, imaju po jedan zajamčen mandat. Gotovo 40 tisuća pripadnika hrvatske etničke manjine u Sloveniji nema ni status manjine, a kamoli mandat.

Kada postavljamo pitanje reciprociteta posebno je zanimljiva Republika Srbija.
Kakva su prava hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji? Pripadnici hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji:
– nemaju zajamčene Saborske zastupnike
– nemaju zajamčene Dožupane
– nemaju zajamčene Dogradonačelnike
– nemaju zajamčene članove gradskih i općinskih Vijeća
– nemaju zajamčena zastupnička mjesta u parlamentu, nemaju institut zajamčenih mandata ni na jednoj razini;
Dok srpska narodna manjina u Hrvatskoj državi to sve ima, i više od toga:
– ima zajamčen postotni udio u zaposlenima u tijelima državne vlasti
– zajamčenu poziciju dožupana u jed. lok. i region. Samup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčena mjesta u županijskom Vijeću
– zajamčenu poziciju dogradonačelnika u jed. lok. samoup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčene pozicije u općinskom vijeću u jed. lok. samoup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčeno zapošljavanje u tijelima ne samo državne, nego i sudske te vlasti lokalne i reg. samoup. sukladno manjinskom postotku na tome području
– i ima pravo na 3 zajamčena zastupnika u Saboru.

Međutim, ovaj podatak posebno zabrinjava: Tomislav Žigmanov je 2016. godine prilično slikovito prikazao koliko se u Republici Srbiji izdvaja novaca za potrebe hrvatske narodne manjine:

Na 1 euro koji Republika Srbija izdvaja za hrvatske kulturne, obrazovne i informativne programe, Hrvatska za srpsku zajednicu izdvaja 37 eura. Omjer je 1 naspram 37!
Želim biti precizna i jasna. Reciprocitet treba poštivati po pitanju izdvajanja za kulturne, obrazovne i informativne programe.
Po pitanju etničkih manjina naša je zadaća boriti se protiv diskriminacije, segregacije i samosegregacije. Hrvatska mora krenuti naprijed: počevši od Ustava i zakona na državnoj razini do svih razina lokalne Uprave i Samouprave moramo izjednačiti prava svih zastupnika. Svi lokalni i državni zastupnici – zastupnici su nacije. Službeni je jezik hrvatski.
Svim etničkim skupinama, od većinske, do najmanje manjinske, moramo osigurati pravo na njegovanje jezične i kulturne baštine. Svi hrvatski državljani i sva hrvatska djeca, bez obzira na etničku pripadnost, imaju pravo biti ponosni što su dio hrvatske nacije!

Ovo zvuči domoljubno, zar ne? Ali to je puno više od toga. Nama treba zdrava i prosperitetna država. Pisa obrazovno istraživanje provedeno 2015. pokazalo je kako je znanje hrvatskih petnaestogodišnjaka ispod svjetskog prosjeka. Državom s najuspješnijim i najboljim obrazovnim sustavom proglašen je Singapur. Sjećam se naslova koji je vrištao s jednih hrvatskih main-stream novina: „Kopirajmo Singapur, djeca će nam biti puno pismenija!”
A – što se događa u njihovim školama? Kod mlađe djece snažno se razvija – pripadnost naciji, osobna odgovornost i poduzetništvo.
Na prvom mjestu – pripadnost naciji!

Na nama je da pobijedimo sve one – koji radi imperijalističke politike stranih država – ili zbog partikularnih političkih ili osobnih interesa – provode politiku diskriminacije, segregacije i samosegregacije. Na nama je, dragi prijatelji, da ojačamo nacionalni koncept.“

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Sindikatima, štrajkašima, ministrici – palac dolje

Objavljeno

na

Objavio

Što sindikati žele?

Što štrajkaši žele?

Što ministrica želi? ?????

Bezbroj pitanja na koje postoji samo jedan odgovor, a to je: Ne znaju!

(u stvari znaju jedino što „nećeju“, a „nećeju“ g. Andreja Plenkovića jer ovaj „štrajk“ nema veze s plaćama ni koeficijentima već je ovo klasični „politički štrajk“!

Može se svima dodatno povećati plaće i 30 % ili 40 %, ali tad moramo znati da to mora biti “politička odluka” koja za sobom vuče automatsko povećanje Javnog duga RH, posljedično tomu povećanje kamata uz istovremeno snižavanje kreditnog rejtinga na razinu “smeća”, ili u kratko, sve što je do sad odlično napravljeno “baciti u vitar”…To želi samo BANDA KOMUNJARSKA! )

Sindikati traže jedno, dobiju više i nisu zadovoljni!? Teško je razumjeti o čemu je uopće riječ jer „pismeni i obrazovani“ štrajkaši nastavljaju štrajk, ali na čiji i za čiji račun!?

No, jesu li imenovani uopće i matematički pismeni u ovoj kaljuži od tzv. „štrajka“!?

Očito je da nisu jer za matematičku pismenost na primjeru zahtjeva povećanja plaća i dobivenog više od zatraženog, graniči sa zdravim razumom svakog štrajkaša. Sindikati su tražili povećanje plaća za 6,11 %. Koliko sam se god trudio za doći do ovih famoznih 6,11 % najbliže što sam mogao je doći do izračuna na četiri decimale i da ne spominjem da bih slobodno mogao računati i na 64 decimale, na koliko je „zaokružen“ Ludolfov broj Pi. Koji su to „moždani“ koji su došli do 6,11 % ni dan danas mi nije jasno.

Sad kažu da su u pitanju koeficijenti i da žele povećati koeficijente za 6.11 %. Malo sam se poigrao brojevima i matematikom osnovne škole, a ona kaže sljedeće:
Neovisno koju osnovicu plaće uzeli kao polaznu točku, uvijek dolazimo do istog rezultata. Uzmimo npr. da je osnovica plaće učitelja s 25 godina radnog staža

7 000 kuna uz koeficijent 1,3250 i povećanje koeficijenta u iznosu od 6,11 % iznosi: 1,3250 + 6,11 % = 1,4059575 = 7 427,7 HRK.
Sad to usporedimo s odnosom povećanja plaće za 6,11 % i opet dolazimo do istog rezultata, tj.
7 000 + 6,11 % = 7 427,7 HRK!
Koju god osnovicu uzeli, bilo koji koeficijent povećanja jednog ili drugog, isti postotak daje uvijek isti rezultat ma kako god to okrenuli.

Jedini ispravan, poželjan i pravedan način jeste tzv. “horizontalno” povećanje osnovice plaća svima u tri ciklusa po 2,0 %, a što u trećem ciklusu + 2,0 % daje točno povećanje u iznosu od 6,1208 %.

Dobro, može se dogoditi da se pojedini učitelji i ne snalaze baš najbolje s matematikom iz osnovne škole, ali ministrica Blaženka Divjak je ipak doktorirala matematiku i to je odavno trebala apsolvirati.

Uzevši u obzir da ministrica Blaženka Divjak dolazi iz školstva te da je ujedno i dr. matematike, logično bi bilo da je izuzetno upoznata s “problemima” u školstvu te je odavno morala (s ili bez ekspertne grupe) napraviti prijedlog koeficijenata koji bi ponudila i sindikatima i Vladi RH!
Baš bi me zanimalo bi li predložila da npr. učitelji matematike, fizike, kemije, … imaju veći koeficijent – plaću od učitelja likovne, glazbene ili tjelesne kulture.

NO, nije to učinila, a iz kojeg razloga, svjesno ili pak iz “propusta” ostaje nepoznato.

Činjenica je da NIJE dobro odradila svoj posao i TOČKA!

Ako se njoj ide na Izbore, neka izvoli! Ako si ministar (ministrica) i “igraš” profesionalno za svoj klub – tim, tada ne možeš sjediti “na dva stolca”.

( Pravi profesionalac igra za svoj tim neovisno kako se taj tim zvao (u ovom slučaju 14. Vlada RH. Sjetimo se naših npr. nogometaša i njihovih klubova – timova za koje su igrali i/ili igraju, svi redom su igrali profesionalno neovisno bio to npr. Luka Modrić kad je igrao i kalio se u ZRINJSKOM – Mostar, ili u Real Madridu, uvijek je dao sve od sebe kao i u izabranoj vrsti Hrvatske reprezentacije, ili Robert Prosinečki kad je kao profesionalac branio boje svog tima, Crvene Zvezde, Real Madrida ili pak Hrvatske reprezentacije… Profesionalac ostaje profesionalac i uvijek daje sve od sebe! )

Kao ministrica, sad bi bio najpošteniji njezin prijedlog Vladi RH da se u njezinom ministarstvu otkaže povećanje osnovice plaća po 2,0 % u tri ciklusa za sve koji štrajkaju, te da imaju pravo na povećanje plaća tek onog trenutka kad se postigne dogovor o koeficijentima!

Naravno, “štrajkašima” se ne smije platiti ni lipe jer su ih na štrajk pozvali sindikati, pa stoga neka se sindikati i “isprse” i plate dane koji su njihovi “puleni” proveli u štrajku. Kad su sindikati mogli platiti cca 30 autobusa za prosvjed ispred zgrade Vlade RH, kad su “prosvjednicima” isplatili i dnevnice kao i hranu i piće onda zasigurno mogu i sate nerada tj. štrajka!

I što sad?

Na koji način napraviti da „vuk bude sit, a ovce na broju“?

Postoji nekoliko modela, a možda i najbolji bi bio taj da Vlada RH uvede tzv. „Radnu obvezu“ za sve učitelje, a za dobrobit i učitelja samih kao i roditelja i djece.

Svako daljnje „rastezanje žvake“ je nedopustivo i neprimjereno koje ujedno govori koliki su „štrajkaši“ nepismenjaci, smušenjaci, neradnici ili pak podlaci.

Sva sreća da nisam političar kao i da nisam Predsjednik Vlade RH jer bih istog trenutka odbacio ikakvo povećanje plaće učiteljima – štrajkašima i uveo im „Radnu obvezu“ pa bi tek tada uvidjeli što to znači kako boli kad nekog „udariš po Takujinu“! Neka im tad opet Sindikati plaćaju razliku kad su već toliko od njih napravili, kako je to znao reći g. Radimir Čačić, „elementarne glupane“!

A tajnica, tajnica bi mi istog trenutka pisala Odluku o razrješenju ministrice!

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, Rusija od sukoba najviše profitirala

Objavljeno

na

Objavio

Turska je pristala na primirje na sjeveru Sirije kako bi se omogućilo povlačenje kurdskih snaga, objavio je večeras američki potpredsjednik Mike Pence. Sve vojne akcije prekinut će se na 120 sati, a SAD će pomoći u povlačenju trupa koje predvode Kurdi s područja koje je Turska nazvala “sigurnosnom zonom” na granici.

U toj zoni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan namjerava smjestiti više od milijun sirijskih izbjeglica koje su sada po kampovima u njegovoj državi. Ofenziva je prouzročila novu humanitarnu krizu u Siriji u sklopu koje je 200.000 civila napustilo svoje domove, a nastao je i sigurnosni rizik zbog tisuća militanata tzv. Islamske države koji su ostali u kurdskim zatvorima.

U HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” o tome su govorili Senada Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, bivši diplomat i arabist Daniel Bučan, stručnjak za sigurnosnu politiku Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, vanjskopolitički komentator SEEbiz.eu Branimir Vidmarović i suradnik na sveučilištu u Puli.

Bučan kaže da je Moskva s Asadom uspjela nagovoriti Kurde da stanu pod zaštitu Asadovu, i to je omogućilo ovakav sporazum.

– Nisam posve siguran da će to značiti kraj sukoba. Ljudi misle da je to velika predstava velikih sila, koje su se prepucavale i na kraju dogovorile. Tu ubrajam i Tursku. Erdogan ima namjeru vratiti mjesto Turske koje je imala za vrijeme Osmanskog carstva. Intervencija u invaziji nad Sirijom, znači loš položaj u Turskoj. Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, smatra Bučan.

Vidmarović ističe kako je ovo vojno-političko primirje. Trump je napustio Kurde i doživio na domaćem terenu velike kritike, pa je intervenirao. Ovo je primjereno rješenje.

– Trump izgleda kao privremeni pobjednik jer je Tursku natjerao na nešto. Ne vjerujem da će se Turska povući, Turska će tamo ostati duže. Kurda na tom području dosta ima, pogotovo prema Iraku. To je status quo, gdje SAD dugoročno gubi, kaže Vidmarović.

Šelo Šabić smatra kako će Turska ući na to područje, ali da pokuša smanjiti raspuštanje vojske. Rusija je tu bila glavni arbitar.

Rusija najveći pobjednik

Barić naglašava kako je ovdje najveći pobjednik Rusija. Rusija koja zapravo zajedno sa Iranom i Turskom tvori jednu vrstu trokuta koji djeluje u zrakopraznom prostoru na području Bliskog istoka, koji je nastao time što Amerika nema nikakve strategije otkada je zadnji pokušaj imala Obamina administracija, postepeno izlazak iz regije.

– Tu su se Saudijska Arabija i Jemen pokazale neuspješnim, a da se pod Trumpovom administracijom nema nikakvog cilja. Rusija ima interes, ona se opet vraća na područje Bliskog Istoka, pokazuje se kao pouzdani saveznik koji ostake uz svog partnera bez obzira na napade koje taj partner doživljava to je ova Ruska intervencija 2015. godine koja je ojačala Asadov režim i omogućila Asadu da se vrati na scenu. Ni Moskva ni Teheran nisu željeli ovu Tursku intervenciju ali oni sada vide na terenu kako će ojačati svoj utjecaj na Bliskom istoku, kaže Barić.

Vidmarović kaže da nije za očekivati dugotrajni sukob s krvoprolićem zbog toga što imamo Moskvu kao arbitra u cijeloj toj igri.

– To bi bilo kontraproduktivno u cijeloj toj grupaciji, Moskva je zaštitnik režima Asada. Doći će do dislokacije Kurda, oni će tražiti nove lojalnosti, nove zaštitnike, dodaje Vidmarović.

Turska želi biti regionalna sila

Bučan kaže kako cijela ta regija je regija permanentnih sukoba kako na regionalnoj razini, kako sunitskoj tako islama i šiitskog islama.

– Ova invazija Erdogana na Siriju, vidim kao deklaraciju da Turska želi biti regionalna sila. Kurdima kao žrtvama ne ostaje ništa nego da biraju između propasti i kompromisa, ističe Bučan.

Barić kaže kako je Turska ekonomija 2018. došla do kolapsa, ali daleko od toga da se oporavila.

– U ovom trenutku dugovi privatnog ekonomskog sektora Turske su 304 milijarde dolara. A iduće godine dolazi 140 milijarde dolara na naplatu. Turska narodna banka ne može spasiti situaciju. Turska tako ima veliko ograničenje. Izbjeglice sada postaju sve veći ekonomski teret što izaziva veliko nezadovoljstva Turskog naroda. Turska ima problem što ovisi o dobroj volji Rusije. Turska 50 posto svog plina uvozi iz Rusije. Turska je ovisna o Rusiji na ekonomski način. Turska je u lošim odnosima s SAD-om. Turska ima velike ambicije ali sužen manevarski prostor, objašnjava Barić.

Šelo Šabić smatra kako cijela politika Turske kroz povijest završila je neuspjehom.

– Posvađali su se sa svim susjedima, a na Balkanu nisu ništa postigli. Erdogan je izgubio politički glavne gradove i izgubio je podršku donedavnih stranačkih kolega. 11000 Kurdskih vojnika na strani SAD-a je poginulo i onda ih se još izdalo.

Bučan smatra kako su Kurdi od svih izdanih, od svih sila. Turska se na tom području ponaša kao velika sila uz pomoć saveznika kao što je Rusija. Za ljude koji žive u takvom paklu njima je svejedno hoće li Erdogan proći.

Vidmarović ističe kako nisu samo Kurdi izdani, nego i Turska za vrijeme Karipske krize, kad su im maknute rakete. Trakavice između Turske i EU su nevjerojatne. Ne postoji carinski režim, dogovor.

Barić kaže kako je Kurdima u ovom trenutku bitno samo preživljavanje.

– Sad kad su napušteni od svih, sad će se povezati i sa samim vragom da prežive. Vraćaju se Asadu koji im je i omogućio tu autonomnu regiju. Recimo, Irak je sad u jako velikim problemima, velike su demonstracije protiv sadašnje vlade koje nisu nastale sektaškim sukobima nego velikom korupcijom i ekonomskim stanjem da to dovodi u pitanje stabilnost Iraka, dodaje Barić.

EU treba zaštiti svoje granice

Šelo Šabić kaže kako je dogovor iz 2016. zaustavio izbjegličku krizu koji neki pripisuju kao temeljnu krizu 21. stoljeća za Europsku uniju.

– Još uvijek imamo val problema u Europskoj uniji koji je nastao 2015. godinom. Nemamo novi plan B ako krene novi bal izbjeglica, neće se pucati na novi val izbjeglica. Panika za dolazak za boravak ili rad u EU, je puno manji u zemljama susjedstva pa i samu Tursku. Nama je važan dijalog, ističe Šelo Šabić.

Vidmarović objašnjava kako je Erdogan majstor političkog trenutka. On blefira, ucjenjuje.

– EU treba zadržati dijalog s Turskom, jer Erdogan kod svojeg stanovništva može dizati popularnost, a EU treba riješiti svoje granice. Europa treba riješiti pitanje tipa Orbana, koji bi zapucali na izbjeglice, i spriječiti ekstremizam i divljanje, zaključuje Vidmarović.

Bučan smatra kako Europi ništa ne preostaje osim dijaloga.

– A nisam siguran da su za išta sposobni u Europi. Europa nema ni plan A ni plan B, za izbjeglice, kaže Bučan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari