Connect with us

Kolumne

Kategorički imperativ

Objavljeno

on

Zadnja dva tjedna gledali smo kako Arapi, Kurdi, Paštunci s Bliskog i Srednjeg istoka hrle tzv. balkanskom rutom u Europsku uniju. Oni odlaze u tuđinu jer im domovina strada u građanskom ratu. Mi te ljude nazivamo sad migrantima, sad izbjeglicama. Razlika je međutim golema.

[ad id=”68099″]

Migranti se samo sele. Izbjeglice su osim toga bjegunci. Migranti nemaju nikakva posebna prava. A izbjeglice, ako su pobjegli razložno se bojeći progona zbog rase, zbog religije, zbog nacionalnosti, zbog pripadnosti društvenoj skupini ili zbog političkog uvjerenja, imaju voljom Ujedinjenih naroda po ženevskoj Konvenciji o statusu izbjeglica iz god. 1951. pravo na trajno utočište.

Zašto naglašujem tu razliku? Nije li patnja migranata i izbjeglica jednako patnja? Ne zavrjeđuju li jednako i migranti i izbjeglice našu sućut i naše milosrđe?

Tu nema nikakve dvojbe. Tko god pati, treba mu pomoći. Naravno, koliko se može. Na razliku između migranata i izbjeglica nisam upozorio iz obijesti. Nisam htio ni potkresati krila velikodušnosti Ivana Zvonimira Puhovskog, koji je migrante i izbjeglice pozvao da se nasele po opustjelim jadranskim otocima, niti se narugati mekom srcu Ruže Tomašić, koja misli da bismo migrantima i izbjeglicama trebali omogućiti da se u Lici bave stočarstvom. Ni govora! To su plemenite ideje. I posve su u skladu s javnim likom svojih začetnika. Ipak, drago mi je što o tim stvarima ne odlučuju Ruža i Ivan Zvonimir.

Razlika između migranata i izbjeglica jasno određuje što nacionalna država komu duguje: migrantima sigurnost i ljudsko dostojanstvo, a izbjeglicama utočište. Iz zanemarivanja te razlike izleglo se ovih dana mnogo ružnih stvari. Kada je Viktor Orbán odlučio podizanjem žičane ograde na madžarsko-srpskoj granici spriječiti nezakoniti ulazak stranaca s tzv. balkanske rute u Madžarsku, na nj se digla ultraliberalna kuka i motika diljem Europe. Uzalud se Orbán pozivao na pravo i dužnost da s jedne strane čuva postojeći sustav vrjednota, način života i kulturni identitet madžarskoga naroda, a s druge strane vanjsku granicu Europske unije. Nitko ga nije slušao. Upravo suprotno! Austrijski je kancelar Werner Faymann madžarsko postupanje s migrantima usporedio s nacističkim deportacijama!

Tzv. „izbjeglička kriza“ u međuvremenu se razlomila na dvoje: na Njemačku i ostatak Europske unije. Izvannjemačka Europa strahuje od priljeva migranata, jer nema kapaciteta za njihov prijam i integraciju, a Njemačka migrante dočekuje s neobično glasnom dobrodošlicom, kao da je riječ o rođacima koje odavno nije vidjela. Ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière veli da će Njemačka do kraja godine prihvatiti 800.000 migranata; potkancelar i ministar gospodarstva Sigmar Gabriel računa da ih može svake godine primiti 500.000; savezna kancelarica Angela Merkel potvrđuje: Možemo mi to! I dodaje: Nema gornje granice.

Što to znači? Je li to njemačke političare začarao hrvatski doživotni bivši predsjednik Stjepan Mesić svojom geopolitičkom mudrošću zbijenom u glasovitu izreku: Granice više ne razdvajaju, nego spajaju? Ili se njemačka za volju gospodarstva odriče dosadašnjeg duha domovine?

U takvu općem ozračju u nedjelju je (13. rujna) Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio članak bivšega grčkog ministra financija Giannisa Varoufakisa pod naslovom: Njemačka: moralna nacija. Zanimljivost je manje u tomu što je Varoufakis po struci gospodarstvenik, a više u tomu što se odvažio napisati panegirik držanju Njemačke u „izbjegličkoj krizi“. Europa se, veli, grozno ponijela prema migrantima, samo se Njemačka ponijela kao moralna nacija! Otvorila je svoje granice i svoje srce ljudima u nevolji, djelujući tako u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom, bez obzira na posljedice.

Eto u što se izrodi Kantov kategorički imperativ! Da Varoufakis nije bivši grčki ministar financija, trebalo bi ga uputiti u smisao hrvatske poslovice: Lako je u dobru dobar biti, na muci se poznaju junaci. Ovako ga treba samo ponešto upitati. Na primjer, koliko su moralne njemačke prijetnje Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Madžarskoj da će biti kažnjene uskratom novca iz strukturnih fondova Europske unije ako ne prime obveznu kvotu izbjeglica koju je odredilo Europsko povjerenstvo? Ili: kakav to kategorički imperativ nalaže „moralnoj naciji“ da „otvaranjem svojih granica i svoga srca“ onima koji odlaze iz ranjenih zajednica onemogućuje skoru obnovu tih zajednica?

Benjamin Tolić/Hrsvijet.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari