Pratite nas

Religija i Vjera

‘Katolik sam, ali…’

Objavljeno

na

NIKOLINA NAKIĆ O PODILAŽENJU DUHU VREMENA

Čini se da velik broj današnjih katolika polako gubi bitku u smislu da prihvaća jednu drugu istinu, istinu koja je u sukobu s onim čemu ih podučava njihova Crkva, ali je u službi agende koja vodi sve najutjecajnije svjetske medije koji su postali istinski gospodari ljudskih umova i srca i stvarni kreatori modernih „vrednota“, piše Nikolina Nakić | Bitno.net

[ad id=”68099″]

U mojoj okolini su gotovo svi odreda katolici. Što nije ni čudno ako uzmemo u obzir činjenicu da nam je prema posljednjem popisu koji i nije bio tako davno zemlja 86 posto katolička, brojke su takve i načelno praksa odgovara statistici.

Ono što međutim stalno također slušam – ili čitam – jedna je rečenica koja se uporno provlači kroz razgovore o svakoj mogućoj temi, a ona bi glasila: katolik sam, ali… I onda obično poslije ovog „ali“ ide tvrdnja koja je u potpunosti u suprotnosti s naukom Katoličke Crkve. Ovaj prvi dio služi valjda kao priprema, amortizacija ili pak suvremena potreba da se izražavanjem stava koji se razlikuje od službenog nauka pokaže da ako izrekneš drugačije mišljenje dokazuješ da nisi „ovca“ koja za razliku od ostatka stada ne slijedi slijepo istine koje su joj usađene.

Najnoviji aktualni primjer te „katolik sam, ali“ filozofije je nedavni referendum u Irskoj, gdje je 62 posto Iraca glasovalo za ustavnu redefiniciju braka, ne više kao zajednice muškaraca i žene već kao zajednice dviju osoba. Začudit će se samo površni promatrači jer Irska je već dulje vremena samo nominalno katolička zemlja. Drugim riječima, puno bi ljudi potpisalo „katolik sam, ali“ rečenicu. Kao što možemo vidjeti po natpisima u irskim medijima (za primjer uzimam i jednu zgodnu brzu anketu koju je Michael Voris proveo po dublinskim ulicama), mnogo ljudi koji se na prvu izjašnjavaju katolicima izjavljuju:

Katolik sam, ali nemam ništa protiv homoseksualnih brakova. Neka se ljudi volje, tko sam ja da sudim?

Katolik sam, ali mislim da Katolička Crkva ne prati duh vremena i da kaska za današnjim svijetom. Mnogi njeni stavovi su jednostavno – zastarjeli.

Katolik sam, ali ne vjerujem u Crkvu kao instituciju i ne pohađam nedjeljnu misu. Bogu se mogu moliti svugdje i za to mi ne treba crkva.

Puno je još takvih „ali“ momenata, no izdvajam samo one najvažnije i najučestalije. Zašto ne reći, dok sam slušala odgovore katoličkih Iraca više sam puta tužno pomislila: Moj Gospodine, zar si zato umro? Jer svaka od ove tri rečenice ima i prijevod, potkontekst koji je tužan i težak i svaku od njih možemo interpretirati i na ovaj način:

Katolik sam, ali se odričem Svete obitelji, ideala zajednice kakvu je odabrao i sam Bog da bi se utjelovio na zemlji da bi nam pružio primjer najbolje okoline na svijetu za dijete. To svoje odricanje potvrđujem rečenicom kojom se opravdavalo svako moguće krivovjerje u povijesti, a ujedno i odricanje od prirodnog zakona koji nam nalaže da izabiremo dobro i izbjegavamo zlo.

Katolik sam, ali biram odbaciti svoju vjeru u njezinoj punini i složenoj harmoniji – gdje svaka istina pretpostavlja i pojašnjava drugu – jer je želim vidjeti ljudski zanimljivom i ovisnom o trenutnim društvenim nastojanjima.

Katolik sam, ali odbacujem Vjerovanje (… vjerujem u svetu Crkvu Katoličku) i svete sakramente. Odbacujem tvrdnju da je Crkva  zajednica koju je osnovao Isus kao božansku tvorevinu koju vodi Duh Sveti. U potpunosti se odričem crkvene tradicije o božanskom vodstvu Crkve, tj. sigurnost da će ona vjerno i nepogrešivo baštiniti što je primila od Isusa.

Ove donje izjave zvuče znatno radikalnije, nije li tako? Nažalost, upravo su one pravo objašnjenje fraza koje današnji katolici tako olako izgovaraju, radije i učestalije od temeljnih istina svoje vjere. Od deset katolika samo jedan neće upotrijebiti ove formulacije.

Naravno da ne pričam samo o Irskoj, ona je samo najsvježiji i najbolniji primjer podilaženja katolika duhu vremena. Tako sada imamo nevjerojatnu činjenicu da je zemlja iz koje su potekli misionari koji su nosili Krista na srcu i u ustima diljem svijeta, koja je Europi poslala jednog sv. Kolumbana da dalje širi svjetlo, postala prva država na svijetu koja će u Ustavu imati redefiniran brak i kao zajednicu osoba istog spola.

Čini se da velik broj današnjih katolika polako gubi bitku u smislu da prihvaća jednu drugu istinu, istinu koja je u sukobu s onim čemu ih podučava njihova Crkva, ali je u službi agende koja vodi sve najutjecajnije svjetske medije koji su postali istinski gospodari ljudskih umova i srca i stvarni kreatori modernih „vrednota“. Silna se sredstva troše kako bi se uvjerilo ljude da je priča o istospolnom braku priča o ljubavi, a ne o interesu, kako bi se ocrnila Crkva koja je bila prva i postavljena i ostavljena od samog Boga, a ljudi kao ljudi sa svojom nestalnom ljudskom ćudi željno upijaju te nove „istine“ i bez problema ih prihvaćaju, povremeno se tek prisjećajući maglovite predodžbe da su – katolici, što god to značilo.

Pričam o Ircima, no nemojmo si laskati da se to nas ne tiče, jer smo i mi dio te novovjekovne generacije katolika koji odmah nakon ponosnog isticanja svoje vjeroispovijesti odmah ubacujemo znakoviti „ali“ i tako doprinosimo činjenici da smo sve manje i manje spremni raditi na svojim nesavršenostima i uporno želimo prilagoditi kako svoj svijet, tako i svoju religiju upravo njima. Što smo u tome uporniji, to nas više ljuti to što ljestvica nauka Crkve ostaje jednako visoko i što ona tako tvrdoglavo ostaje gdje je i nastala – ispod križa – iako mi sami imamo na pameti stotine boljih mjesta gdje bismo je voljeli vidjeti. Pa je tako zovemo zastarjelom i krutom, a jedino što je kruto i zatvoreno su naša srca iako ih baš poput naših umova tako očajnički želimo prikazati otvorenima.

Velike istine su najčešće vrlo jednostavne. Mogu se izreći u malo riječi koje opet nekako bez problema pogađaju bit i sve objašnjavaju. Najbolje je dileme modernih katolika objasnio i presjekao nadbiskup Fulton Sheen rekavši: Jednostavno je. Onaj tko govori: „katolik sam, ali „ – nije katolik.

Istina kao istina, može se njome manipulirati, no nikako od nje i pobjeći. Rekli bi stari ljudi, također vrlo točno: Ili jesi, ili nisi.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mole se Hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari