Pratite nas

Kolumne

Kavazovićev neoosmanizam u Federaciji BiH

Objavljeno

na

Ako hrvatska javnost ne shvati pravodobno pogibelj od neoosmanističkoga nastupanja u BiH, političke posljetke snosit će cjelokupan južnohrvatski prostor, odnosno istočna obala Jadranskoga mora. Neoosmanski pakt s revitaliziranom Moskvom u BiH dugoročno će postati prijetnjom i drugoj jadranskoj obali, ali i srednjoj Europi

Kad bi se usporedila protueuropska retorika turskoga predsjednika Recepa Erdogana s nekadašnjom sovjetskom komunističkom promičbenom retorikom iz razdoblja tridesetih i četrdesetih godina, teško bi se među njima u načinu, ciljevima i javnom plasiranju mogle pronaći kakve razlike.

Gotovo istovjetnu retoriku rabi i sadašnja ruska propaganda te njezini srbijanski sateliti prema svojim međunarodnim protivnicima, a ponaprije prema susjednim narodima koji se opiru prevlasti Moskve u vlastitim državama.

Dok Erdogan svojom retorikom cilja daleko po zapadnoj Europi, njegovi tajni agenti već namještaju izbore u susjednoj Bugarskoj.
Uplitanje u izbore po moskovskom receptu svjedoči kako je Turska, unatioč članstvu u NATO savezu, već zamijenila saveznike pa se agresorski ponaša u Bugarskoj kao članici NATO saveza.

Osim što se izravno uplela u bugarska unutarnja piatnja, Erdoganova Turska povezala je svoje manjine na Balkanu, među koje ubraja i “Bošnjake” pa sad sustavno i organizirano radi na oživotvorenju nekadašnje moći Osmanskoga Carstva.
Koliko su ti procesi uznapredovali najbolje se može vidjeti iz ponašanja poglavara Islamske zajednice u BiH Huseina Kavazovića, koji po već uhodanom neosomanskom receptu optužuje Republiku Hrvatsku za fašizam.

Oponašajući Erdoganovu fašističku retoriku, ustremio se ovaj fanatik na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović zbog njezina zauzimanja za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Istog onog naroda što su ga islamsitičke snage s područja srednje Bosne etnički očistile u znatnijoj mjeri nego Srbi na području Republike Srpske.
Kavazović se naravno nije zaustavio samo na tomu, nego je predsjednici zaprijetio i zato što je upozorila na sve jasnije islamističke prijetnje, koje nakon povratka džihadista iz Iraka i Sirije, s područja BiH dolaze članicama NATO-a i EU.

U tom bošnjačkom erdoganizmu što ga sve snažnije očituje Kavazović skriva se na široj razini želja za obnovom carigradskoga kalifata. U tom, također, slučaju Kavazović bio nedvosmisleno jasan, poručivši kako Bošnjaci u Federaciji BiH nikad ne će Hrvatima dati ono što im čak i po Daytonu pripada – federalnu jedinicu.
Ova poruka neizravno otkriva Kavazovića kao fanatičnoga islamista, koji na području svoga vjeroskoga djelokruga smatra kako može jednako kao i muslimanima, odlučivati o životu i smrti i svim drugim “nevjerničkim” narodima pa tako i hrvatskom narodu u BiH.
U političkom smilu iz Kavazovićeve poruke nije teško odčitati jasnu naznaku o novom planu etničkoga čišćenja Hrvata iz Federacije.

Nu bez obzira na Kavazovićeve vilajetske budalaštine, Hrvati i bez njegovih retoričkih prijetnja, znaju da su u Federaciju s muslimanima, a kasnije nazvanim Bošnjacima, unijeli cjelokupni teritorij svoje Republike Herceg Bosne.
Kako su ga svojom voljom u to suvezništvo unijeli, mogu ga svojom voljom, na temelju preporuka Europskoga parlamenta o fedralizaciji BiH, iz tog zajedništva i ponovno vratiti u život.

Ako hrvatska javnost ne bude pravodobno shvatila pogibelj od sve organiziranijega neoosmanističkoga nastupanja u BiH, političke posljetke snosit će cjelokupan južnohrvatski prostor, odnosno istočna obala Jadrana.
Neoosmanski pakt s revitaliziranom Moskvom u BiH dugoročne će postati prijetnjom i drugoj jadranskoj obali, ali i srednjoj Europi!

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari