Pratite nas

Gost Kolumne

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Objavljeno

na

Bez ikakve razumne sumnje Tomislav Karamarko je politički odstrijeljen u pomno osmišljenoj urotničkoj akciji, a da nije politički odstrijeljen vjerojatno bi bio ustrijeljen. Postoje čvrste indicije da je njegova glava već bila snimljena u optici snajpera, prst je bio na „obaraču“, a da kojim slučajem Karamarko nije odstupio od pozicije premijera Republike Hrvatske u korist Tihomira Oreškovića, bojim se da bi danas bio na Mirogoju, piše Kazimir Mikašek-Kazo.

I ne bi to bilo ništa novo na razvalinama ovog  prostora iliti „regiona“. Zoran Đinđić ubijen je baš zbog toga, jer nije odustajao od raskrinkavanja Miloševićevog zločinačkog režima. Danas imamo čvrste indicije da je njegovo ubojstvo organizirala i pripremila akademska zajednica Srbije po naputcima memorandumskog Dobrice Čosića, a te indicije javno je obznanio Čedo Jovanović, Đinđićev prijatelj i najbliži politički suradnik. Slučaj organiziranog, ali neuspješnog atentata na crnogorskog predsjednika Milu Đukanovića još nam je svježiji, a podjednako je politički znakovit kao i u slučaju ubojstva Zorana Đinđića. Đukanović je preživio samo zbog toga što se povukao  s političke funkcije kao i Tomislav Karamarko. Ali ne radi se ovdje o ubojstvu ljudi s imenom i prezimenom! Ovdje se radi o ubojstvenom poništavanju  nacionalnih i svjetonazorskih politika koje vladarima „duboke“ ili „dubokih“ država remete miran san i koncepciju nastavka jugoslavenske politike na razvalinama bivše Jugoslavije, s ciljem stvaranja neke nove jugoslavenske tvorevine u kojoj bi Beograd dominirao svim relevantnim politikama gospodareći na taj način svim ekonomskim i monetarnim resursima kao što je to činio za vrijeme trajanja bivše Jugoslavije. Pod svaku cijenu trebalo je zaustaviti „ustašku konzervativnu revoluciju“ ma što to značilo. U tom konceptu jednostavno nema mjesta za jake, suverene nacionalne države! Mogli bi se vratiti i malo dalje u povijest, mogli bi se sjetiti ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini, mogli bi se sjetiti ubojstava Kraljevića, Pavlovića, Barišića, Paradžika i mnogih domoljuba u Domovinskom ratu. Ono što kao crvena nit povezuje ova monstruozna ubojstva je politička platforma na kojoj su ti hrvatski mučenici željeli slobodnu, neovisnu državu Hrvatsku nasuprot bilo kakvog modela neke nove konfederalne Jugoslavije. Ubijeni su, jer su bili simboli domoljublja, hrvatstva i suverenizma. U tom zlogukom nizu smrti hrvatskih domoljuba moramo se s dubokim pijetetom sjetiti generala Slobodana Praljka, Zvonka Bušića i stravičnog broja hrvatskih branitelja koji su si oduzeli život, jer im je brutalno uništen san o slobodnoj i pravednoj domovini Hrvatskoj. Ubili su ih upravo oni koji su urotnički srušili domoljubne politike Tomislava Karamarka. Na žalost, ubijat će se i dalje, jer na sceni su dominantno one političke snage koje stoje nasuprot tzv. konzervativnoj revoluciji, što u prijevodu znači domoljublje i suverenizam. U tom kontekstu svoj križni put prošao je i prijatelj Hrvatske Janez Janša u susjednoj Sloveniji.

Modus operandi političkog atentata ili političke eliminacije Tomislava Karamarka danas je potpuno raskrinkan. Zahvaljujući upornom novinarskom istraživačkom radu, zahvaljujući analizi i rekonstrukciji osoba koje su bliske visokim obavještajnim krugovima, danas sa velikim stupnjem sigurnosti možemo podastrijeti dokaze i jake indicije da se ovdje radi o dobro smišljenoj uroti radi zaustavljanja domoljubnih politika koje su mnogima kvarile idilični jugoslavenski san.

 Veleizdajnički san na štetu Republike Hrvatske!

IFIMES, Ljubljanski institut za bliskoistočne i balkanske studije u kojemu caruju Budimir Lončar i Stjepan Mesić vrlo jasno i precizno detektirali su političke glave koje moraju nestati s političke scene, one glave koje narušavaju njihov jugoslavenski san. Geostrateški analitičar IFIMES-a, general Blagoje Grahovac, bez ikakvih ograda, po nalogu Mesića i Lončara, u svojoj analizi pod naslovom „Biografije“, uperio je svoj snajper u osobe s imenom i prezimenom koje moraju nestati s političke scene radi višeg cilja. Iako sam o tome već pisao dobro je još jednom citirati generala Blagoja Grahovca, koji kaže u lipnju 2015. godine.

„……Peti kriterij za dobru biografiju je da političar posjeduje dvije temeljne evropske vrijednosti, a to su antifašizam i poštovanje različitosti. Tuđman je od početnog antifašiste, u svojoj drugoj dobi provodio opštu fašizaciju Hrvatske. Tipičan politički proizvod tuđmanizacije su Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko, dok su političke žrtve tog procesa već osvjedočeni antifašisti Ivo Josipović i Zoran Milanović.

Prije šest godina javno sam iznio stav da nema mira na Balkanu dok od svih državnih i političkih funkcija ne budu odmaknuti Silvio Berlusconi, Ivo Sanader, Milo Đukanović, Hašim Tači, Nikola Gruevski i Tomislav Karamarko za koga je tada malo tko i čuo.

Očekivao sam da će procesi brže ići, ali, iako usporeno, ipak idu. Do sada su otišla dvojica, do kraja ove godine će otići jedan, a do kraja 2016.godine će otići još dvojica. Proces ipak ide. Hrvati će biti u velikom problemu, ali njihova sreća je što su u EU, pa će antifašisti ipak spasiti Hrvatsku.

Nastupa period velikih problema za Tomislava Karamarka………“

IFIMES, taj notorni projugoslavenski institut, naciljao je „glave“ kao mete, a sprega medija, obavještajnih i paraobavještajnih struktura krenuli su u organizirani, urotnički lov na ucijenjene glave s ciljem da ih eliminiraju iz političkog života ili potpuno dekapitiraju. U Hrvatskoj, kao kapitalci označeni su Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko! Kako taj modus operandi životno funkcionira opisano je u rekonstrukciji sudskog procesa u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu. U tom kontekstu, u današnjem prvom dijelu ovog feljtona, ( a mogao bi se napisati i pravi bestseler ), donosim Vam psihološki profil prof. Ante Barišića, nekada visoko pozicioniranog djelatnika SDS-a ili UDBE, kao ključnog Manolićevog svjedoka u sudskom procesu u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Manolića za klevetu zbog izjave da je Tomislav Karamarko bio suradnik UDBE. Psihološki profil prof. Ante Barišića izradio je ugledni znanstvenik blizak vrhovima obavještajnog sustava.

RADNI ODNOS ANTE BARIŠIĆA U SDS ILI BIVŠOJ UDBI

„Ante Barišić se zaposlio u Centru SDS Zagreb u travnju 1980. godine i radio kao pripravnik do listopada 1980. Nakon toga proveo je 3 mjeseca na tečaj SDS do siječnja 1981. pa ubrzo bio upućen na odsluženje vojnog roka u JNA. Par mjeseci bio je operativac u odsjeku I/3, a na preporuku visoko rangiranog šefa imenovan je za šefa odsjeka I/3. Krajem godine 1987. zatražio je sporazumni raskid radnog odnosa te pokušao ostvariti zaposlenje u SID SSVP u Beogradu, ali bezuspješno, jer ga nitko nije nominirao za šefa SID SSVP-a.

Na Fakultetu političkih nauka (FNP) zaposlio se kao asistent 1988.godine uz preporuku SDS-a, a s preporukom je vjerojatno dobio i ciljane doušničke zadatke. U SDS je u početku bio vrijedan i puno je obećavao i od njega se očekivalo da će postati solidan operativac. No podučavanje je slabo išlo. Pokazao se svojeglav, mušičav i nepredvidljiv. Nije se pridržavao instrukcija, imao je svojih zamisli koje su uglavnom bile nesuvisle, dječačke, pune fantazija tako da su njegovi pretpostavljeni s njim imali puno problema. Ostali šefovi odjela koji su bili iskusniji i ozbiljniji počeli su zbijati šale na račun A.Barišića te ga u šali nazivali inšpektor „Kluzo“! Zaključak je bio da je A.Barišić podlegao teretu obveza te  pregorio, odnosno prolupao“.

Moj izvor, blizak visokopozicioniranim osobama iz SDS-a nadalje kaže:

„Čitajući, slušajući i gledajući sve događaje oko Ante Barišića još od 1980-tih pa do danas može se bez sumnje zaključiti da je zaista upao u kategoriju osoba koje su bile zaposlene u SDS-u i još prije 1990. godine „prolupale“ tj. „pregorile“ u svojim paranoidnim zaključcima, teorijama i „spoznajama“ koje su u zoni sumraka, odnosno puka su izmišljotina koja ima za cilj ozloglašivati ljude i bez dokaza im oduzimati pravo na dobar glas. Većina šefova u Centru SDS je znala da postoji nekolicina radnika, a među njima i Ante Barišić, koji su „prolupali“, i da vide „bijele miševe“. Ante Barišić je znao i ono što se nikada nije dogodilo ili se „trebalo dogoditi“. To je kategorija opasnih ljudi koji sebi žele dati na važnosti, žele da im se okolina divi, žele da svi budu zapanjeni njihovim spoznajama, veličinom i važnošću. Takve osobe kao i Barišić često si umisle da su sigurnosno osobno ugroženi, prati ih se, prisluškuje, špijunira, ozvučen im je stan i ured, supruga mu radi za drugu stranu i slično. To je u principu strašan pakao u psihi te je Ante Barišić u Centru zbog toga bio tema podsmjeha viceva, sprdnje i šala koje su često bile vrlo grube i neukusne.

SOA, SUDOVI I SDS

Zapaženo je da sudovi uglavnom prihvaćaju važnost subjektivnih mišljenja što je vrlo opasna pojava ako se namjeriš na paranoika kakav je Ante Barišić.  U tim i takvim okolnostima nastupa paranoidni svjedok Ante Barišić u procesu protiv Tomislava Karamarka i tereti ga da je bio suradnik UDBE na temelju svojih subjektivnih prosudbi, „rekla kazala“. S obzirom da nema nikakav materijalni dokaz za svoje tvrdnje insinuira da dokazi negdje sigurno postoje . Danas je opće poznato pomodarstvo čak i kod ozbiljnih povjesničara da smatraju nešta skrivenim iako to možda nikada nije ni postojalo. To je isto u sferi paranoidnih pretjerivanja. Izražava se čuđenje zašto je neka arhivska građa SDS RSUP SRH uništena. Zaboravlja se pri tom procedura da to nije činjeno ilegalno nego su postojale komisije od 5-8 rukovoditelja, načelnika i da je precizno navedeno što se i zbog čega uništava. Uz to, Komisija nije smjela ništa uništiti dok to nije osobno odobrio republički sekretar za unutrašnje poslove SRH ili šef SDS SRH. U tom sređivanju sekundarne građe poštovala su se načela struke i nabrojani su svi kriteriji za selektiranje. Unatoč ovim činjenicama Antun Barišić tvrdi da dokazi o Karamarku kao suradniku UDBE sigurno negdje postoje, ali on ne zna gdje.

 MODUS OPERANDI MANIPULIRANJA I PLASIRANJA NEISTINA

Ante Barišić po potrebi ili zadatku slaže priču od poluinformacija, tračeva i krivih konstrukcija koje marljivo prikuplja, a zatim kao svoj „proizvod“ povremeno plasira na portal i „chat“ brbljarije kao što su bile „Drniške rasprave“.

Sljedeći potez i zadatak mu je bio „dokaze“ ponuditi žutom tisku i pojedincima kao što su Margetić, Peratović, M. Marković i drugima, s tvrdnjom kako ima „osobne“, „provjerene“ informacije o pojedincima ili grupama. Njegovi „podaci“ sadrže obično pikantne detalje pa je tako još 1991.godine bio ekskluzivni izvor „ST-a“ i Marinka Božića, a zatim „Globusa“, „Ferala“, „Novog lista“ i „Nacionala“. U svim njegovim bolesnim informacijama on je uvijek „glavni glumac“, odnosno veliki i moćni šef u SDS-u. U pričama Ante Barišića sve vrvi od zavjera JUTA )Jugoslavenska tajna armija), vrbovanih špijuna koji su infiltrirani u visoku politiku.

Nadalje, na priču o Tomislavu Karamarku navodno je navukao Manolića koji se kao stari iskusni operativac upecao zadivljen velikom količinom detalja oko Tomislava Karamarka, (kako je vrbovan, tko su operativci koji su to obavili, kako se to skrivalo itd.). Naravno da je Ante Barišić Manoliću prezentirao da je sve to on obavio i da je bio glavni koordinator i rukovoditelj te operacije.

Dvojbeno je, je li Manolić naivno uletio u priču o Tomislavu Karamarku bez prethodne provjere ili je Manolić zapravo bio u vrhu piramide urotničkog rušenja Tomislava Karamarka. Kada je u „Nacionalu“ istupio protiv Karamarka optuživši ga da je udbaš učini je to, jer je bio žestoko protiv Karamarkovog političkog programa o potrebi lustracije. Iz toga se može zaključiti da je Ante Barišić bio Manolićev i Mesićev čovjek na zadatku svojevrsnog moderatora-plaćenika  u odnosu sa medijima. Dokaz tome je što je Ante Barišić nedugo nakon Manolićevog  intervjua „Nacionalu“ i sam dao intervju „Nacionalu“ iznoseći hrpu izmišljenih detalja o vrbovanju Tomislava Karamarka od SDS-a. Čak je iznosio inicijale dva operativca SDS-a, (D.S. i M.Š.), koji su kroz informativne razgovore obavili vrbovanje Karamarka, tvrdeći da ti operativci to mogu vjerodostojno potvrditi. No međutim, u sudskom procesu ni Barišić ni Manolić ne spominju te navodne operativce niti ih nude kao svjedoke koji bi potvrdili Karamarkovo vrbovanje.

U sudskim raspravama Ante Barišić je čak reterirao i kazao u zapisnik da on nema dokaze da je Karamarko bio informator SDS-a ali da se to može „iščitati“ u arhivskoj građi SDS-a koju je naslijedila SOA te je ustupila Hrvatskom državnom arhivu.

Postavlja se pitanje zašto bi se bilo što  „iščitavalo“ ako se u arhivima može pronaći kao dokaz i pročitati kao dokaz na sudu. Naravno, tih dokaza u arhivima nema i sve ostaje u zoni špekulacija i navodnog „iščitavanja“. Žalosno je da Manolić tvrdi da je još 1991. godine čuo da je Karamarko bio suradnik SDS-a, te priče je prenio Mesiću, ali ne potkrepljuje tu priču ni jednim dokazom, premda je 1991. godine po svojoj funkciji mogao zapovijediti SZUP-u ( Službi za zaštitu ustavnog poretka) da se to precizno provjeri.

SOA je svojim dopisom sudu sve insinuacije glede Karamarka demantirala. U sudskim raspravama iznose se općenite teze uz naznaku da to „iščitamo“ u arhivskoj građi.

„No kada tu građu pažljivo pročitamo kristalno jasno se vidi da Tomislav Karamarko nije bio u suradničkom odnosu sa SDS-om. Još jasnije se vidi da ga je SDS pokušala vrbovati, ali to nije uspjelo“, tvrdi moj dobro obavješteni izvor.

Poruka ove analize je potpuno bistra! Oni koji su urotnički spremni i sposobni rušiti političke glave, sposobni su i instalirati one koji odgovaraju njihovim svjetonazorskim i partikularnim interesima.

U sljedećem broju objavit ćemo nastavak ove intrigantne špijunske priče s teškim posljedicama na stanje u Republici Hrvatskoj.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić: Branitelji, čuvajmo svoj dignitet

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi.

Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku.

Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH .

No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Škverski dragovoljci Goran Kosor i Jerko Letica, pripadnici 114. brigade Zbora narodne garde, na bojištu 1991. godine

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata.

Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio.

No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Veterani 72. bojne Vojne policije – Split na Masleničkom mostu

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad.

Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce.

S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Andrija Matijaš Pauk s gardistima iz 2. Samostalne satnije 4. gardijske brigade u Veljoj Međi na Popovu polju, svibanj 1992.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva.

Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Pripadnici Udruge specijalne jedinice policije BATT – Split na Velebitu

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama.
Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno.

Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Veliki su doprinos u Domovinskom ratu dali i ratnici IX bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima.

Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Pomorski diverzanti HRM-a u akciji neposredno pred Oluju, u srpnju 1995. godine

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom.

Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku.

Ima li još nade za nas?

Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr

Vrijeme kada se stvaralo neraskidivo bratstvo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari