Pratite nas

Gost Kolumne

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Objavljeno

na

Bez ikakve razumne sumnje Tomislav Karamarko je politički odstrijeljen u pomno osmišljenoj urotničkoj akciji, a da nije politički odstrijeljen vjerojatno bi bio ustrijeljen. Postoje čvrste indicije da je njegova glava već bila snimljena u optici snajpera, prst je bio na „obaraču“, a da kojim slučajem Karamarko nije odstupio od pozicije premijera Republike Hrvatske u korist Tihomira Oreškovića, bojim se da bi danas bio na Mirogoju, piše Kazimir Mikašek-Kazo.

I ne bi to bilo ništa novo na razvalinama ovog  prostora iliti „regiona“. Zoran Đinđić ubijen je baš zbog toga, jer nije odustajao od raskrinkavanja Miloševićevog zločinačkog režima. Danas imamo čvrste indicije da je njegovo ubojstvo organizirala i pripremila akademska zajednica Srbije po naputcima memorandumskog Dobrice Čosića, a te indicije javno je obznanio Čedo Jovanović, Đinđićev prijatelj i najbliži politički suradnik. Slučaj organiziranog, ali neuspješnog atentata na crnogorskog predsjednika Milu Đukanovića još nam je svježiji, a podjednako je politički znakovit kao i u slučaju ubojstva Zorana Đinđića. Đukanović je preživio samo zbog toga što se povukao  s političke funkcije kao i Tomislav Karamarko. Ali ne radi se ovdje o ubojstvu ljudi s imenom i prezimenom! Ovdje se radi o ubojstvenom poništavanju  nacionalnih i svjetonazorskih politika koje vladarima „duboke“ ili „dubokih“ država remete miran san i koncepciju nastavka jugoslavenske politike na razvalinama bivše Jugoslavije, s ciljem stvaranja neke nove jugoslavenske tvorevine u kojoj bi Beograd dominirao svim relevantnim politikama gospodareći na taj način svim ekonomskim i monetarnim resursima kao što je to činio za vrijeme trajanja bivše Jugoslavije. Pod svaku cijenu trebalo je zaustaviti „ustašku konzervativnu revoluciju“ ma što to značilo. U tom konceptu jednostavno nema mjesta za jake, suverene nacionalne države! Mogli bi se vratiti i malo dalje u povijest, mogli bi se sjetiti ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini, mogli bi se sjetiti ubojstava Kraljevića, Pavlovića, Barišića, Paradžika i mnogih domoljuba u Domovinskom ratu. Ono što kao crvena nit povezuje ova monstruozna ubojstva je politička platforma na kojoj su ti hrvatski mučenici željeli slobodnu, neovisnu državu Hrvatsku nasuprot bilo kakvog modela neke nove konfederalne Jugoslavije. Ubijeni su, jer su bili simboli domoljublja, hrvatstva i suverenizma. U tom zlogukom nizu smrti hrvatskih domoljuba moramo se s dubokim pijetetom sjetiti generala Slobodana Praljka, Zvonka Bušića i stravičnog broja hrvatskih branitelja koji su si oduzeli život, jer im je brutalno uništen san o slobodnoj i pravednoj domovini Hrvatskoj. Ubili su ih upravo oni koji su urotnički srušili domoljubne politike Tomislava Karamarka. Na žalost, ubijat će se i dalje, jer na sceni su dominantno one političke snage koje stoje nasuprot tzv. konzervativnoj revoluciji, što u prijevodu znači domoljublje i suverenizam. U tom kontekstu svoj križni put prošao je i prijatelj Hrvatske Janez Janša u susjednoj Sloveniji.

Modus operandi političkog atentata ili političke eliminacije Tomislava Karamarka danas je potpuno raskrinkan. Zahvaljujući upornom novinarskom istraživačkom radu, zahvaljujući analizi i rekonstrukciji osoba koje su bliske visokim obavještajnim krugovima, danas sa velikim stupnjem sigurnosti možemo podastrijeti dokaze i jake indicije da se ovdje radi o dobro smišljenoj uroti radi zaustavljanja domoljubnih politika koje su mnogima kvarile idilični jugoslavenski san.

 Veleizdajnički san na štetu Republike Hrvatske!

IFIMES, Ljubljanski institut za bliskoistočne i balkanske studije u kojemu caruju Budimir Lončar i Stjepan Mesić vrlo jasno i precizno detektirali su političke glave koje moraju nestati s političke scene, one glave koje narušavaju njihov jugoslavenski san. Geostrateški analitičar IFIMES-a, general Blagoje Grahovac, bez ikakvih ograda, po nalogu Mesića i Lončara, u svojoj analizi pod naslovom „Biografije“, uperio je svoj snajper u osobe s imenom i prezimenom koje moraju nestati s političke scene radi višeg cilja. Iako sam o tome već pisao dobro je još jednom citirati generala Blagoja Grahovca, koji kaže u lipnju 2015. godine.

„……Peti kriterij za dobru biografiju je da političar posjeduje dvije temeljne evropske vrijednosti, a to su antifašizam i poštovanje različitosti. Tuđman je od početnog antifašiste, u svojoj drugoj dobi provodio opštu fašizaciju Hrvatske. Tipičan politički proizvod tuđmanizacije su Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko, dok su političke žrtve tog procesa već osvjedočeni antifašisti Ivo Josipović i Zoran Milanović.

Prije šest godina javno sam iznio stav da nema mira na Balkanu dok od svih državnih i političkih funkcija ne budu odmaknuti Silvio Berlusconi, Ivo Sanader, Milo Đukanović, Hašim Tači, Nikola Gruevski i Tomislav Karamarko za koga je tada malo tko i čuo.

Očekivao sam da će procesi brže ići, ali, iako usporeno, ipak idu. Do sada su otišla dvojica, do kraja ove godine će otići jedan, a do kraja 2016.godine će otići još dvojica. Proces ipak ide. Hrvati će biti u velikom problemu, ali njihova sreća je što su u EU, pa će antifašisti ipak spasiti Hrvatsku.

Nastupa period velikih problema za Tomislava Karamarka………“

IFIMES, taj notorni projugoslavenski institut, naciljao je „glave“ kao mete, a sprega medija, obavještajnih i paraobavještajnih struktura krenuli su u organizirani, urotnički lov na ucijenjene glave s ciljem da ih eliminiraju iz političkog života ili potpuno dekapitiraju. U Hrvatskoj, kao kapitalci označeni su Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko! Kako taj modus operandi životno funkcionira opisano je u rekonstrukciji sudskog procesa u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu. U tom kontekstu, u današnjem prvom dijelu ovog feljtona, ( a mogao bi se napisati i pravi bestseler ), donosim Vam psihološki profil prof. Ante Barišića, nekada visoko pozicioniranog djelatnika SDS-a ili UDBE, kao ključnog Manolićevog svjedoka u sudskom procesu u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Manolića za klevetu zbog izjave da je Tomislav Karamarko bio suradnik UDBE. Psihološki profil prof. Ante Barišića izradio je ugledni znanstvenik blizak vrhovima obavještajnog sustava.

RADNI ODNOS ANTE BARIŠIĆA U SDS ILI BIVŠOJ UDBI

„Ante Barišić se zaposlio u Centru SDS Zagreb u travnju 1980. godine i radio kao pripravnik do listopada 1980. Nakon toga proveo je 3 mjeseca na tečaj SDS do siječnja 1981. pa ubrzo bio upućen na odsluženje vojnog roka u JNA. Par mjeseci bio je operativac u odsjeku I/3, a na preporuku visoko rangiranog šefa imenovan je za šefa odsjeka I/3. Krajem godine 1987. zatražio je sporazumni raskid radnog odnosa te pokušao ostvariti zaposlenje u SID SSVP u Beogradu, ali bezuspješno, jer ga nitko nije nominirao za šefa SID SSVP-a.

Na Fakultetu političkih nauka (FNP) zaposlio se kao asistent 1988.godine uz preporuku SDS-a, a s preporukom je vjerojatno dobio i ciljane doušničke zadatke. U SDS je u početku bio vrijedan i puno je obećavao i od njega se očekivalo da će postati solidan operativac. No podučavanje je slabo išlo. Pokazao se svojeglav, mušičav i nepredvidljiv. Nije se pridržavao instrukcija, imao je svojih zamisli koje su uglavnom bile nesuvisle, dječačke, pune fantazija tako da su njegovi pretpostavljeni s njim imali puno problema. Ostali šefovi odjela koji su bili iskusniji i ozbiljniji počeli su zbijati šale na račun A.Barišića te ga u šali nazivali inšpektor „Kluzo“! Zaključak je bio da je A.Barišić podlegao teretu obveza te  pregorio, odnosno prolupao“.

Moj izvor, blizak visokopozicioniranim osobama iz SDS-a nadalje kaže:

„Čitajući, slušajući i gledajući sve događaje oko Ante Barišića još od 1980-tih pa do danas može se bez sumnje zaključiti da je zaista upao u kategoriju osoba koje su bile zaposlene u SDS-u i još prije 1990. godine „prolupale“ tj. „pregorile“ u svojim paranoidnim zaključcima, teorijama i „spoznajama“ koje su u zoni sumraka, odnosno puka su izmišljotina koja ima za cilj ozloglašivati ljude i bez dokaza im oduzimati pravo na dobar glas. Većina šefova u Centru SDS je znala da postoji nekolicina radnika, a među njima i Ante Barišić, koji su „prolupali“, i da vide „bijele miševe“. Ante Barišić je znao i ono što se nikada nije dogodilo ili se „trebalo dogoditi“. To je kategorija opasnih ljudi koji sebi žele dati na važnosti, žele da im se okolina divi, žele da svi budu zapanjeni njihovim spoznajama, veličinom i važnošću. Takve osobe kao i Barišić često si umisle da su sigurnosno osobno ugroženi, prati ih se, prisluškuje, špijunira, ozvučen im je stan i ured, supruga mu radi za drugu stranu i slično. To je u principu strašan pakao u psihi te je Ante Barišić u Centru zbog toga bio tema podsmjeha viceva, sprdnje i šala koje su često bile vrlo grube i neukusne.

SOA, SUDOVI I SDS

Zapaženo je da sudovi uglavnom prihvaćaju važnost subjektivnih mišljenja što je vrlo opasna pojava ako se namjeriš na paranoika kakav je Ante Barišić.  U tim i takvim okolnostima nastupa paranoidni svjedok Ante Barišić u procesu protiv Tomislava Karamarka i tereti ga da je bio suradnik UDBE na temelju svojih subjektivnih prosudbi, „rekla kazala“. S obzirom da nema nikakav materijalni dokaz za svoje tvrdnje insinuira da dokazi negdje sigurno postoje . Danas je opće poznato pomodarstvo čak i kod ozbiljnih povjesničara da smatraju nešta skrivenim iako to možda nikada nije ni postojalo. To je isto u sferi paranoidnih pretjerivanja. Izražava se čuđenje zašto je neka arhivska građa SDS RSUP SRH uništena. Zaboravlja se pri tom procedura da to nije činjeno ilegalno nego su postojale komisije od 5-8 rukovoditelja, načelnika i da je precizno navedeno što se i zbog čega uništava. Uz to, Komisija nije smjela ništa uništiti dok to nije osobno odobrio republički sekretar za unutrašnje poslove SRH ili šef SDS SRH. U tom sređivanju sekundarne građe poštovala su se načela struke i nabrojani su svi kriteriji za selektiranje. Unatoč ovim činjenicama Antun Barišić tvrdi da dokazi o Karamarku kao suradniku UDBE sigurno negdje postoje, ali on ne zna gdje.

 MODUS OPERANDI MANIPULIRANJA I PLASIRANJA NEISTINA

Ante Barišić po potrebi ili zadatku slaže priču od poluinformacija, tračeva i krivih konstrukcija koje marljivo prikuplja, a zatim kao svoj „proizvod“ povremeno plasira na portal i „chat“ brbljarije kao što su bile „Drniške rasprave“.

Sljedeći potez i zadatak mu je bio „dokaze“ ponuditi žutom tisku i pojedincima kao što su Margetić, Peratović, M. Marković i drugima, s tvrdnjom kako ima „osobne“, „provjerene“ informacije o pojedincima ili grupama. Njegovi „podaci“ sadrže obično pikantne detalje pa je tako još 1991.godine bio ekskluzivni izvor „ST-a“ i Marinka Božića, a zatim „Globusa“, „Ferala“, „Novog lista“ i „Nacionala“. U svim njegovim bolesnim informacijama on je uvijek „glavni glumac“, odnosno veliki i moćni šef u SDS-u. U pričama Ante Barišića sve vrvi od zavjera JUTA )Jugoslavenska tajna armija), vrbovanih špijuna koji su infiltrirani u visoku politiku.

Nadalje, na priču o Tomislavu Karamarku navodno je navukao Manolića koji se kao stari iskusni operativac upecao zadivljen velikom količinom detalja oko Tomislava Karamarka, (kako je vrbovan, tko su operativci koji su to obavili, kako se to skrivalo itd.). Naravno da je Ante Barišić Manoliću prezentirao da je sve to on obavio i da je bio glavni koordinator i rukovoditelj te operacije.

Dvojbeno je, je li Manolić naivno uletio u priču o Tomislavu Karamarku bez prethodne provjere ili je Manolić zapravo bio u vrhu piramide urotničkog rušenja Tomislava Karamarka. Kada je u „Nacionalu“ istupio protiv Karamarka optuživši ga da je udbaš učini je to, jer je bio žestoko protiv Karamarkovog političkog programa o potrebi lustracije. Iz toga se može zaključiti da je Ante Barišić bio Manolićev i Mesićev čovjek na zadatku svojevrsnog moderatora-plaćenika  u odnosu sa medijima. Dokaz tome je što je Ante Barišić nedugo nakon Manolićevog  intervjua „Nacionalu“ i sam dao intervju „Nacionalu“ iznoseći hrpu izmišljenih detalja o vrbovanju Tomislava Karamarka od SDS-a. Čak je iznosio inicijale dva operativca SDS-a, (D.S. i M.Š.), koji su kroz informativne razgovore obavili vrbovanje Karamarka, tvrdeći da ti operativci to mogu vjerodostojno potvrditi. No međutim, u sudskom procesu ni Barišić ni Manolić ne spominju te navodne operativce niti ih nude kao svjedoke koji bi potvrdili Karamarkovo vrbovanje.

U sudskim raspravama Ante Barišić je čak reterirao i kazao u zapisnik da on nema dokaze da je Karamarko bio informator SDS-a ali da se to može „iščitati“ u arhivskoj građi SDS-a koju je naslijedila SOA te je ustupila Hrvatskom državnom arhivu.

Postavlja se pitanje zašto bi se bilo što  „iščitavalo“ ako se u arhivima može pronaći kao dokaz i pročitati kao dokaz na sudu. Naravno, tih dokaza u arhivima nema i sve ostaje u zoni špekulacija i navodnog „iščitavanja“. Žalosno je da Manolić tvrdi da je još 1991. godine čuo da je Karamarko bio suradnik SDS-a, te priče je prenio Mesiću, ali ne potkrepljuje tu priču ni jednim dokazom, premda je 1991. godine po svojoj funkciji mogao zapovijediti SZUP-u ( Službi za zaštitu ustavnog poretka) da se to precizno provjeri.

SOA je svojim dopisom sudu sve insinuacije glede Karamarka demantirala. U sudskim raspravama iznose se općenite teze uz naznaku da to „iščitamo“ u arhivskoj građi.

„No kada tu građu pažljivo pročitamo kristalno jasno se vidi da Tomislav Karamarko nije bio u suradničkom odnosu sa SDS-om. Još jasnije se vidi da ga je SDS pokušala vrbovati, ali to nije uspjelo“, tvrdi moj dobro obavješteni izvor.

Poruka ove analize je potpuno bistra! Oni koji su urotnički spremni i sposobni rušiti političke glave, sposobni su i instalirati one koji odgovaraju njihovim svjetonazorskim i partikularnim interesima.

U sljedećem broju objavit ćemo nastavak ove intrigantne špijunske priče s teškim posljedicama na stanje u Republici Hrvatskoj.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dva Hrvata, tri stranke

Objavljeno

na

Objavio

Jedan prut je slab i krhak. No, ako je vezan u snop s mnogim prutovima, taj snop, to pruće postaje snažno i neslomljivo.

Dati sve od sebe unutar nametnutih okvira, najviše je što čovjek može i treba napraviti: za sebe, za svoju obitelj ili čak za vlastiti narod. Da Hrvatima ovo nije strano, pokazuju i dokazuju hrvatski sportaši; toliko plemenitih metala na 8 milijuna Hrvata diljem svijeta, dika su malo kojeg naroda. Kad bi se hrvatski sportski duh mogao prenijeti na hrvatske političare, na upravljanje državom, ekonomijom, pravosuđem i zdravstvom – gdje bi nam bio kraj?

Ne želeći ulaziti u raščlambu suvremene povijesti rastakanja hrvatskog državnog suverenizma, ipak će se svatko složiti da je postupnom gasnuću hrvatskog vrhovništva kumovala ne samo peta kolona potpomognuta iz izvanjskih središta moći, nego i poslovična hrvatska razjedinjenost i zavada. Potonjoj smo, nažalost, mogli i nedavno posvjedočiti, u vidu dvaju referendumskih inicijativa, onoj za promjenu izbornog zakona te za otkaz Istanbulske konvencije.

Dvije su se pruti upustile u borbu s dubokom državom, same proti saveza domaćih nelustriranih kadrova i svjetskog establishmenta. I sukladno krhkosti jedne usamljene pruti – izgubile su, obje inicijative.

Na vrijeme smo upozoravali da se ne srlja u referendume, da se sastav referendumskih pitanja ne prepušta politolozima, nego pravnicima i da se ide korak po korak, zalogaj po zalogaj, planirano, oprezno i postupno. Tko ima uši neka čuje, novozavjetna je doskočica, no mnogi nisu imali ušiju, i zato je završilo kako je završilo. Možda je tako i bolje jer se na ovaj način izbjeglo da Ustavni sud mora proglasiti neustavnim referendumska pitanja o nacionalnim manjinama i otkazu IK – o ljudskim se pravima ne smije (i ne može) odlučivati na referendumu, mada mi znali da su „ljudska prava“ obična floskula, ali svejedno… Odlučili su ukrasti 40 000 potpisa, strahujući kakav bi bio ishod ustavnosudske ocjene, time se raskrinkavši do kraja.

Sad imamo to što imamo: razočaran, malodušan i apatičan puk, beznadne mlade i stare koji, kao da je opet zaživjela nesvrstana Juga, napuštaju domovinu u potrazi za boljim sutra, zemlju toliko opustošenu u miru, a završetku rata brojimo skoro dva desetljeća. Pravosuđe nikakvo, zdravstvo otužno, poduzetništvo osakaćeno. Hrvatska bilježi samo rast birokratskog aparata kojim si odnarođena politička elita omogućava ostanak na vlast. Državno ustrojstvo nam više nije republičko, parlamentarno, nego je postalo gotovo istovjetno birokratskoj despociji.

Međutim, bilo je i crnjih dana po Hrvatice, Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, u dugačkoj i tužnoj hrvatskoj povijesti. Pa čak se i onda nađoše neki koji napisahu stihove poput „Još Horvatska ni’ propala!“, „Zora puca, bit će dana!“ ili „Ne ćete u Čavoglave, niste ni prije!“. U svakom slučaju imamo mi pjesama, ma pjevali mi „Ustani bane“ ili „Rajska djevo“, važno je ne pokleknuti pred crnim sivilom naše (političke) zbilje, a za to je, osim optimizma, potrebno i zajedništvo.

Možda nije bilo bolje, čestitije i dobronamjernije osobe od generala Željka Sačića kad je 13. veljače, u političkoj emisiji „Bujica“, pozvao na zajedništvo i na ujedinjenje svega domoljubnoga, kao što je nakon svoga „uskrsnuća“ činio i nastojao HDZ od unutarstranačkih izbora u svibnju 2012. Doista, kao jedna politička platforma, Hrvatski suverenisti, se predstaviše ljudi okupljeni oko HKS-a, H-rasta i „Istine o Istanbulskoj“, koji su kao jednog od svojih pobuđujućih razloga naveli HDZ-ovo „oštro skretanje ulijevo.“

HDZ-ovoj svjetonazorskoj katastrofi ravna je jedino dubina ironije predizbornog slogana „Vjerodostojno“. I tu dolazimo do srži problema; kao što „antifašisti“ ne razumiju da postojanje „antifašizma“ nema smisla ukoliko nema fašizma, tako bi ove političke snage, simplificirajmo ih na „Istinu o Istanbulskoj“ i „Narod odlučuje“, trebale shvatiti da njihov smisao postojanja proizlazi iz HDZ-ove (ne)vjerodostojnosti, odnosno „oštrog skretanja ulijevo“. Priznajmo otvoreno, da se HDZ ponaša kao normalna stranka, dakle, kao stranka i starčevićanstva, i radićevštine, i tuđmanizma, ne bi bilo protuprirodnog bluda s HNS-om i Pupovcem, ne bi bilo Istanbulske, i ne bi bilo Marakeša, stoga ne bi bilo potrebe za „ustaškom“ i „klerofašističkom“ „ultradesnicom“, kako nam tepaju „mainstream“ mediji.

Nažalost, ta je, uistinu „reakcionarska“, desnica razjedinjena.

Zašto?

Zbog najgoreg smrtnog grijeha – oholosti iliti taštine. Koliko li je mesijanskih kompleksa, usijanih glava i narcisa među „katoličkim konzervativcima“? Kršćanstvo nas uči skromnosti, krotkosti i poniznosti, i jedino se na tim i takvim temeljima može (iz)graditi kuća zajedništva.

Koliki, na žalost, sebe vide kao nove „velike vođe“ ili „državnike“ koji će napaćeni narod povesti iz svjetonazorske kaljuže i ustajale političke bare, proći kroz pustinju, provesti lustraciju i dovesti svoj narod u obećanu zemlju meda i mlijeka?! Cezar je svoju autobiografiju pisao u trećem licu, te se čini da takvih patoloških slučajeva ima previše među ovom iskreno domoljubnom opcijom, što i priječi prijeko potrebnu nacionalnu homogenizaciju.

Što je bilo, bilo je. Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom, nego postići maksimum s raspoloživim sredstvima. Zato se cijela domoljubna opcija mora sad ujediniti, pred ove euro-parlamentarne izbore. Svi smo svjesni činjenice da je zemlja u ovakvom stanju zbog ovog i ovakvog HDZ-a, zbog soroševsko-lončarove provenijencije čelnih ljudi vladajuće stranke, a napose smo svjesni činjenice da će nastati nepovratna šteta po hrvatsku državu i puk u cjelini, ukoliko se nekoć plavom „zmaju“ ne odsječe glava, a glava se siječe tako da HDZ doživi potop na euro-parlamentarnim izborima. Loš izborni rezultat je dovoljan, a ostatak posla će obaviti stranački glodavci.

Dakle, nitko ne predlaže stvaranje trajnog političkog saveza koji će trajati godinama, zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore, nego naprotiv – „ad hoc“ koaliciju ili zajedničku platformu svih skupina povrijeđenih HDZ-ovom veleizdajom za potrebe izbora predstavnika u europski parlament, zajedničku platformu svih povrijeđenih izdajom naslijeđa starčevićanstva, radićevštine i tuđmanizma. Jer ništa nije toliko neposredno opasno po državu i narod koliko ovaj i ovakav HDZ, predvođen lažnim demokratima, lažnim europejcima i lažnim kršćanima.

Vrijeme je da se sjedne za stol i razgovara, premosti trenutne nebitne animozitete, povrijeđene taštine, prevlada oholost i da se „ja, ja, ja“ preobrazi u „mi, mi, mi“, jer se samo zajedničkim i ujedinjenim snagama mogu spriječiti procesi rastakanja, države, vjere i puka hrvatskoga. Prispodoba o pruću aktualnija je no ikad, pa kad već nismo dovoljno pametni učiti iz tuđih pogrješaka, valjda ipak imamo toliko pameti da nešto naučimo iz vlastitih. Zna se komu pogoduje trenutni izborni sustav, zna se da institucije nisu neovisne i zna se da po potrebi čak 40 000 glasova može postati „nevažećima“, no i prijevara, laž te obmana imaju svoje granice. Tim više u ovom trenutku, slijedom svega navedenoga, ne smije biti podjela, nesuglasja i razmirica, nego samo zajedništva.

Briselsko-sorosevsku, anemičnu bojnu treba udariti gdje ih najviše boli. Ionako podršku imaju u anketama koje sami naručuju i plaćaju, njihovim medijima nitko ne vjeruje, a mogu računati samo na glasove činovnika i namještenika koje su uhljebili te eventualno na njihove obitelji. Može se prilikom prebrojavanja glasova malo „oduzeti“ ili „dodati“, ali ne više od toga, zato Hrvatska spas može pronaći samo u brojnosti, u velikoj izlaznosti, a ona može biti postignuta samo ujedinjenjem, slogom i zajedništvom svih zdravih, demokršćanskih, suverenističkih i državotvornih opcija.

Sad je prilika, dame i gospodo, za objelodanjivanje i pokazivanje tog svekolikog domoljublja, za suradnju sviju: obaju referendumskih inicijativa, raznih stranaka, pravaša, pa čak i dijelova MOST-a te onog preostalog neokaljanog dijela Tuđmanovog HDZ-a.

Nemamo medije, ali nam ne trebaju. Imamo portale i društvene mreže. Nemamo televiziju, ali nam ni ona ne treba, jer imamo youtube kanale i nekoliko relevantnih emisija. Nemamo ankete, ali prava se anketa provede tek na izborima. Donald Trump nije imao ničiju naklonost, a izbore je dobio, ako ćemo iskreno, putem Twittera, jer je iza sebe imao naklonost puka. Treba privući skupinu koju je najviše oštetilo stanje u državi i društvu, a to su mladi. Nikomu ne trebaju stari, umirovljeni i potrošeni samoupravljači; oni znaju komu će dati glas i njihovo se mišljenje ne može poljuljati predizbornim spinovima ili agitpropom.

Prilika je tu, ovdje i sad, dame i gospodo, za pokušaj postizanja istinskih promjena. U našem slučaju, (nekoć plava) aždaja smrdi od glave i tu glavu treba odsjeći, metaforički rečeno. Ovom prilikom pozivamo sve kolumniste, komentatore, pisce i ine dionike medijske scene da podupru nastanak ujedinjene domoljubne opcije za potrebe euro-izbora. Nadalje, vrijeme je da sve grupacije izaberu svoje predstavnike, pa bili to Esih, Markić, Ilčić, Starčević, Tomašić, Stier, Petrov ili tko već, neka dobro promisle i neka barem sjednu za stol i pokušaju dogovoriti koaliciju za spas Hrvatske. Bilo bi porazno da se netom spomenuti ne mogu dogovoriti oko boljitka, interesa i budućnosti Hrvatske, a Plenky, Pupovac i Vrdoljak mogu oko nastavka rastakanja iste.

Nastavi li se s podjelama, ustraje li se na vlastitu egu i taštini, ne dođe li do kompromisa, ostat će samo gorčina, jal, plač i škrgut zubi, jer će se glasovi raspršiti u korist odnarođene vlasti i Hrvatska će nastaviti put svoje propasti. I onda će nam, kao pravim pripadnicima slavenske rase svi ostali biti krivi, od UDB-e, preko „establishmenta“ do globalista, masona ili koga sve već ne. Dva Hrvata, tri stranke, star je, ali nažalost točan opis hrvatske političke zbilje, pa neka ovaj put bude i pedeset stranaka, ali neka nastupaju zajednički. Ako mogu naši sportaši, možemo i mi. Tko sumnja, neka pokuša slomiti svežanj pruća.

Zato, dame i gospodo, pamet u glavu! Prilika je tu, tko zna kad će se opet pojaviti.

Uz Isusa Krista protiv udbo-globalista!

Za DOMovinu spremni!

Hvaljen Isus i Marija!

Bog i Hrvati!

Koji god od pozdrava da je, neka je od srca i neka nas zbliži, poveže i ujedini. Ne radi naših ambicija, karijera i materijalne koristi, nego radi naše Domovine, našeg naroda i našeg puka, radi naše budućnosti; radi naše – Lijepe Naše!

Mila Marušić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari