Pratite nas

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: ‘Beži Škoro, beži Škoro cug ti bu pobegel, ne buš videl beli Pantovčak!’

Objavljeno

na

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro, kojega njegovi obožavatelji i simpatizeri s pravom tituliraju sa dr. Miroslav Škoro kako bi  objektivno dodali još veću vrijednosnu težinu njegovoj predsjedničkoj kandidaturi u prvom je redu pjevač i glazbenik. Primarno kantautorsko zanimanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, bez ikakve sumnje,  obilježilo je   njegovu  uspješnu estradnu karijeru i jedino je po tome autentično prepoznatljiv, a moglo bi se kazati i planetarno popularan.

Današnji potencijalni glasači u Hrvatskoj malo ili nedovoljno poznaju Škorine sporadične izlete u hrvatsku politiku koji su uglavnom završavali marginalno, ili gubitkom izbora u gradu Osijeku od Ante Đapića za titulu gradonačelnika, ili njegovim naprasitim napuštanjem zastupničke pozicije u Hrvatskom državnog saboru nakon što je shvatio i sam priznao da politika nije za njega. Definitivni prekid s političkim aktivizmom Miroslav Škoro je znakovito demonstrirao izlaskom iz HDZ-a nakon Sanaderovog sloma, nakon što je  Tomislav Karamarko preuzeo kormilo te detuđmanizirane hrvatske stranke. Poznato je da je Škoro bio miljenik Ive Sanadera i Jadranke Kosor, poznato je da je kao član tog HDZ-a bio plaćen pjevati na njihovim predizbornim skupovima nakon što su na suspektan način iz svoje blizine odstranili „ustašu“ Marka Perkovića Thompsona! Poznato je da je dr. Miroslav Škoro nakon sloma Sanader-Kosor-Šeksovog HDZ-a   napustio tu stranku, jer je valjda zaključio da mu članstvo u HDZ-u pod vodstvom Tomislava Karamarka kao domoljubu  može silno naštetiti u životu. Osim toga poznato je da je Miroslav Škoro bio miljenik Radmanove televizije na kojoj je u brojnim emisijama praktički iskakao iz paštete i činilo se da je Škorina odluka da se udalji od HDZ-a Tomislava Karamarka potpuno racionalna, činilo se nikada više politiku u Škorinu „butigu“!

Ipak, mora se iskreno priznati da se Miroslav Škoro zapravo cijelo vrijeme svoje vrlo uspješne estradne karijere dobrim dijelom  bavio politički angažiranim kantautorskim radom što bi mu navodno trebao biti veliki plus i prednost nad drugim predsjedničkim kadidatima. Neki brojevi Škorinih nezaboravnih pjesama kao što su pjesme „Ne dirajte mi ravnicu, „Mata“ ili „Sude mi“ uistinu su mu priskrbili aureolu   nedodirljivog domoljubnog pjevača. Zbog toga je glazbeni naslov ove analize  iz poznate kajkavske pjesme „Lepe ti je Zagorje zelene“, bez ikakvog cinizma, čini mi se, potpuno primjeren ovoj kolumni koja će se uglavnom baviti glazbenom kritikom , kako bi kroz objektiv najuspješnijeg segmenta Škorinog životne karijere pažljivo promotrili i njegovo današnje stremljenje da svoju uspješnu glazbenu karijeru okruni titulom predsjednika Rapublike Hrvatske.

Umišljam si da sam doista kompetentan i da sam dobar poznavatelj hrvatske glazbene estrade i da mogu meritorno objasniti tehnologiju stvaranja pjevačkih zvijezda i idola , onih koje to svojim talentom zaslužuju i onih instant pop zvijezda koje su postale zvijezde zahvaljujući agresivnoj medijskoj propagandi iza koje uvijek stoji politika, a da titulu zvijezde nisu nikada objektivno zaslužili svojim pjevačkim kvalitetama. Na pamet mi pada pjevač grandioznih i briljantnih  kvaliteta, pokojni Vice Vukov. Nije slučajno da sam se njega sjetio, ne zato da uspoređujem pjevačke kvalitete Vice i Škore, jer to je neusporedivo, već zato što je poznato da je Vice Vukov svoju uspješnu životnu karijeru  nesretno okončao na stepenicama Hrvatskog državnog sabora kao saborski zastupnik SDP-a. Dakle i fenomenalni pjevač Vice Vukov svoju bogatu glazbenu karijeru završio je, a možda i počeo u politici. I ništa tu ne bi bilo čudno s obzirom da je Vice Vukov također bio visoko obrazovani ekonomist, kada se ne bi postavilo pitanje kako to da je hrvatski domoljub, nacionalist, desničar, Vice Vukov, koji se cijeli život navodno  borio protiv velikosrba i komunista završio u Račanovoj mentalno komunističkoj stranci poklonivši SDP-u kao predizbornu himnu svoju najljepšu pjesmu „To je tvoja zemlja“? Danas je kristalno jasno da ni briljantni baršunasti tenor pjevača Vice Vukova nikada ne bi bio ovjenčan planetarnom slavom da se u to nisu umiješale strukture „duboke države“ koje su mu tu slavu sofisticiranim medijskim metodama i priskrbile. Da nije bilo politike, Vice Vukov bi zauvijek ostao nepoznati super talent!? A kada je došlo vrijeme da Vice Vukov iz pragmatičnih razloga, kao Račanov domoljubni smokvin list vrati dugove partiji , završio je u „visokoj“ hrvatskoj politici kao dokaz da i u SDP-u ima hrvatskih nacionalista i domoljuba. Osobno, kao i mnogi drugi domoljubi u Hrvatskoj, doživio sam veliko razočarenje što se moj nevjerojatno kvalitetni  pjevački uzor i vokalni idol odlučio angažirati u stranci koja je demonstrativno napustila Hrvatski državni sabor kod izglasavanja deklaracije o hrvatskoj neovisnosti. Tada sam s dubokom gorčinom i razočarenjem shvatio da nitko u Hrvatskoj ne može postati pjevačka super zvijezda, ako to ne žele gospodari „duboke države“. I tada sam odustao od vlastite glazbene karijere, a glazba mi je bila primarno zanimanje s obzirom da mi mnogi prijatelji tepaju i pričaju priče o mojim glazbenim talentima.

Egzemplarni primjer pjevača Miroslava Škore za kojega se u estradnim krugovima Hrvatske ozbiljno tvrdi da je jedan od dokazanih falš pjevača na hrvatskoj   estradi, poglavito kada je riječ o njegovim vokalnim (ne)sposobnostima , dokazuje nam da se u Hrvatskoj planetarno popularan i materijalno uspješan  može postati bez ikakve temeljne kompetitivne podloge, ako politika i mediji  to od tebe žele napraviti. A kada postaneš planetarno popularan zahvaljujući političko medijskom marketingu tada ti je to dobra polazišna osnova za svaki mogući poslovni, politički  ili neki drugi životni probitak. Bezbroj je primjera na hrvatskoj estradi da nas zapljuskuje more umjetno stvorenih instant zvijezde pa onda kojekakve Maje Šuput ili Severine iskaču kao iz paštete na svim naslovnicama, a „turbo folk“ zvijezde nam pune diskoteke odgajajući našu mladost lažnim sjajem pod svjetlima reflektora, kao transmisija za osvajanje hrvatskog estradnog neba srpskim turbofolk proizvodima. S druge strane bezbroj je primjera da na vječnim marginama ostaju briljantni talenti s briljantnim glasovima koju su se dokazali na konkurentnim vokalnim natjecanjima u emisijama kao što je naprimjer emisija „Super talent“!

Nije li zapravo u svekolikoj hrvatskoj društveno političkoj zbilji  činjenica da o hrvatskoj prošlosti, budućnosti i sadašnjosti odlučuju falš političari i karijeristi s idejom opasnih namjera i da je ta namjerno stvorena atmosfera potpuno kompatibilna ovoj kakva vlada na hrvatskoj glazbenoj estradi? Nije li onda možda istina da je recentna  estradizacija hrvatske političke scene zapravo banalna, ali planski dobro smišljena manipulacija kojom treba dodatno obezvrijediti i onako malo istinskih vrijednosti koje još imamo. Postavlja se opravdano pitanje čiji je Miroslav Škoro politički projekt, čiji je bio i čiji će biti i je li dosita moguće da je on alat u rukama moćnika koji žele Milanovića na Pantovčaku kao zalog za konačno formalno stvaranje velike koalicije? Je li moguće da Miroslav Škoro nekim moćnicima danas vraća dugove onako  kako je to vraćao i pokojni Vice  Vukov?

Trenutak istine dogodio se zapravo u emisiji Bujica u kojoj je nakon dugih i temeljitih priprema u kontroliranom okružju, konačno gostovao predsjednički kandidat Miroslav Škoro. A kada čovjek kamerama pogleda u oči, kamerama koje ne lažu, koje u emisiji uživo nisu montaža kao one pred kojima se iz tisuću grla jedva punoljetne hrvatske mladosti ori slogan „Škoro predsjednik“, tada bez predrasuda možemo realno ocijeniti što nam to nudi dr. Miroslav Škoro. O realnoj analizi te dugo očekivane  emisije, o količini uvjerljivosti, domoljublja, emocija i iskrenog emocionalnog hrvatstva, o snazi argumenata i iskrenoj prezentaciji Tuđmanovog državništva ovisit će Škorin možebitni ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora. Po mom skromnom mišljenju, mora on to malo bolje i uvjerljivije, jer ako ne bude, obistinit će se glazbeni naslov ove moje kolumne.

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Ako je moglo ‘Lex Perković’, zašto ne bi moglo ‘Lex Tito’ ili ‘Lex Manolić’?

Objavljeno

na

Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju nazivaVažnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih totalitarnih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. U istom dokumentu također  poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

Ova rezolucija samo je još jedan dokument u nizu koji se kontinuirano i podjednako snažno naslanja na rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 i broj 1481 o neupitnoj  potrebi osude komunističkog režima i komunističkih zločina, kao i o osudi svih totalitarnih režima u povijesti. U Republici Hrvatskoj o toj temi najupečatljivije govori naša deklaracija donesena u Hrvatskom saboru, 30. lipnja 2006., pod predsjedanjem predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koja slijedi upute rezolucija i deklaracija iz EU i koja nedvojbeno traži osudu komunističkog totalitarnog režima bez ikakvog ostatka.

Deklarativne osude, bez obzira na pokazanu dobru političku volju, uglavnom nemaju nikakav učinak, ako deklaracije i rezolucije ne slijede podzakonski i zakonski akti, koji bi ta pitanja efikasno i učinkovito regulirala na jedini mogući pravni način. S obzirom da je Hrvatska članica Europske unije i da u svim drugim slučajevima bespogovorno slijedimo naputke, regule i pravnu stečevinu EU, postavlja se logično pitanje zbog čega u Republici Hrvatskoj zakonodavna vlast izbjegava donijeti zakonske okvire o temama koje bolno opterećuju hrvatsko društvo, izazivaju razdor i štetne podjele u društvu, što se kao posljedica reflektira na svekoliko stanje duha u hrvatskom narodu? Bez ikakve sumnje se može tvrditi, da tavo stanje duha hrvatske nacije direktno utječe na prijeteći demografski slom, pogoduje klimi zaustavljanja procesa tranzicije iz komunističke dogovorne ekonomije u tržišnu ekonomiju što za posljedicu ima snažno bujanje uvoznog lobija na štetu domaće poljoprivredne i druge industrijske proizvodnje. Takvo stanje duha naše ekonomije za posljedicu ima bujanje korupcije koja je rak rana našeg društva.

„Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića u svojim zaključcima je pozvalo sve dionike u hrvatskom društvu na javnu raspravu o ovim tegobnim povijesnim pitanjima i pozvalo nas je na  predlaganje donošenja zakonskih i podzakonskih akata radi konačnog pravnog reguliranja ovih pitanja, kako bi sudovi mogli imati ujednačene kriterije prema svima onima koji na bilo kakav način veličaju propale diktatorske i zločinačke režime i ideološke nositelje tih režima. Zbog toga je od institucija Hrvatske države potrebno zahtijevati na svim društveno političkim razinama  da i u ovom slučaju Republika Hrvatska ispuni rezolutne zahtjeve Europske unije kako i inače to poslušno činimo u svim drugim slučajevima kao ravnopravna članica Europske unije i svih drugih međunarodnih asocijacija.

Nije li konačno došlo vrijeme za donošenje zakona „Lex Tito“ ili ćemo ponovno svjedočiti donošenju sličnih zakona kakav je bio zakon Zorana Milanovića „Lex Perković“, kojim se na silu željelo spasiti zločinačku prošlost i zločinačku budućnost dokazanim udbaškim zločincima iz olovnih vremena komunističke diktature?

Ili ćemo šutke promatrati kako nas te iste mentalno komunističke snage nepogrješivo vode u neku novu, treću  jugoslavensko-regionsku  tvorevinu kao novu „tamnicu hrvatskog naroda“?

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u svom je nastupnom govoru prigodom njene formalne kandidature za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku snažno naglasila rast međunarodnog položaja Republike Hrvatske, poglavito na temelju njene inicijative „Tri mora“ kojom Republiku Hrvatsku želi čvrsto usidriti u srce kršćanske Srednje Europe, gdje smo oduvijek kulturološki i pripadali nasuprot svim tajnim i javnim idejama o nekakvom novom „regionu“. Možda u toj ideji „Tri mora“ koju  iskreno i podjednako snažno zagovara predsjednik Donald Trump, leži odgovor na pitanje zbog čega već 5 godina određene političke grupacije potpomognute mainstream medijima u Hrvatskoj besprimjerno sotoniziraju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović što u nedostatku pravih argumenata često prelazi u klasičan seksizam i klasično nasilje prema ženi. U tom svjetlu mogli bi analizirati i posljednju smišljenu diverziju protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kada je u javnost iscurio papir s komunikacijskim uputama za govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Unutarnji i vanjski neprijatelji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, znajući da neće moći polemizirati s činjenicama iz njenog prvog mandata kao na tekućoj traci fabriciraju morbidne banalnosti kako bi do kraja omalovažili sve ono vrijedno što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović učinila tijekom svog prvog mandata.

Vrhunac cinizma mogli smo vidjeti u izjavi gospodina Josipa Manolića kad on kaže da će na predsjedničkim izborima pobijediti „njihov kandidat Zoran Milanović“!  Postavlja se logično pitanje, tko su to „ONI“ koji su kandidirali svog favorita Zorana Milanovića, a tko smo to „MI“ koji smo se snažno suprotstavili njegovoj gubitničkoj vladavini u kojoj je donesen zakon „Lex Perković“, u kojoj nikada nije pronađen crtač „svastike“ na Poljudu što je Hrvatskoj u međunarodnim okvirima nanijelo silnu štetu. Glede „svastike“ na Poljudu kristalno je jasno da se udarilo na kult hrvatskog nogometa koji je izravno u brendiranju Hrvatske pod idejnom začetnicom i snažnim vodstvom Kolinde Grabar Kitarović bio simbol prepoznatljivosti pobjedničke hrvatske nacije. Njeno ponosno predstavljanje Republike Hrvatske u prepoznatljivim nacionalnim bojama izvrgnuto je ruglu od svih onih koji zapravo čine Titoističku, neojugoslavensku regionalnu reprezentaciju. A njihova jugo nostalgičarska imena i prezimena su poznata hrvatskoj javnosti, no ipak evo mali podsjetnik na one koji su ujedno i rušilačka snaga uperena protiv Kolinde Grabar Kitarović: Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavićić, Dragan Markovina, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…… I ako njihovim imenima dodamo i imena njihovih ideologa, izbornika i trenera kao što su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Budo Lončar, Ivo Josipović, Milorad Pupovac i ostala bulumenta, a svima je zajedničko to da im je Tito najveći sin hrvatskog naroda, bit će nam kristalno jasno tko i zašto ne želi predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčaku koja je Titovu bistu poslala u ropotarnicu povijesti. Titoisti to ne opraštaju! Nisu li imena i prezimena te integralne neojugoslavenske reprezentacije zapravo najbolja preporuka onima koji pripadaju grupi „MI“, za koga glasovati na predstojećim predsjedničkim izborima?

Zbog svega navedenog potpuno je opravdano retoričko pitanje iz naslova: „Ako je moglo „Lex Perković“, zašto ne bi moglo „Lex Tito“ ili „Lex Manolić“?

 Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Politički kapitalac Anto Đapić

Objavljeno

na

Anto Đapić je proveo posljednjih deset godina u  svojevrsnoj političkoj samoizolaciji žestoko optuživan sa svih strana da je upravo on razbijač pravaške, a time  i cjelokupne desne političke pozornice u Hrvatskoj. Bilo je razumno očekivati da će se njegovim odlaskom u političku sjenu, pravaška politička scena revitalizirati, rasti i ponovo postati relevantan politički čimbenik s nekim novim liderima koji su valjda pravovjerniji, pošteniji i bolji Starčevićanci, pravaši i lideri pravaštva od samog gospodina Ante Đapića. Pravaška scena u Hrvatskoj kratkotrajno je prodisala dolaskom Tomislava Karamarka na svjetla političke pozornice kada je pod okriljem HDZ-a formirao pobjedničku Domoljubnu koaliciju, no vrlo brzo ta ideja konzervativne revitalizacije je bila urotnički zgažena, pa je rušenjem Tomislava Karamarka nastavljeno smišljeno devastiranje bilo kakvog pravaštva, konzervatizma i domoljublja. Modus operandi uništavanja desnog političkog spektra u Hrvatskoj u režiji mentalnih komunista, jugonostalgičara, Titoista i regionalnih konfederalista podjednako snažno na svojim plećima su osjetili svi akteri Karamarkove domoljubne koalicije. Istom snagom su bili napadani Ruža Tomašić, Pero Čorić, Ivan Tepeš, a pravi medijski pogrom i linč doživio je Zlatko Hasanbegović koji je uz Karamarka izrastao u pravu političku zvijezdu desnog političkog spektra. Isti taj križni put, od istih neprijatelja proživljavao je i Anto Đapić tijekom svoje cijele političke karijere kako bi ga konačno maknuli, ušutkali i potpuno marginalizirali. I ne samo to!? Lijevi mainstream je učinio sve da ga sotonizira i marginalizira, a agresivni dio desnog političkog spektra, Antu Đapića je na toj agendi proglasio veleizdajnikom pravaške misli.

Danas, kada desni politički spektar ima snažnog zagovornika u liku i djelu kultnog voditelja TV emisije Bujica Velimira Bujanca, koji već više od 5 godina snažno promovira aktere desnice i desne politike u Hrvatskoj, svjedočimo da je pravaška i domoljubna scena recentno razmrvljenija više nego ikada prije. Nedavno smo bili svjedoci raspada stranke Neovisnih za Hrvatsku, stranke za koju se činilo da je najpotentnija stranka desnice vođena Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem. Iste mračne, lijevo-desne snage koje su Antu Đapića svojevremeno tjerale u zamku trulih kompromisa, u kojekakve lokalne neprincipijelne koalicije, da bi ga potom optuživale za veleizdaju pravaške ideje, uspješno nastavljaju sa svojom rabotom uklanjanja onih politika s hrvatske političke scene koje prvenstveno smetaju dvjema najvećim strankama u Hrvatskoj, SDP-u i HDZ-u.

Antu Đapića s pravom možemo nazvati političkim eruditom i  kapitalcem. Njegov politički put od utemeljitelja Osječkog HDZ-a, visokih funkcija u ratnom i poratnom HSP-u, njegovo obnašanje dužnosti ratnog  načelnika  HOS-a, njegov ratni put, njegovih pet mandata zastupnika u Hrvatskom saboru i dva izbora za gradonačelnika Osijeka, dovoljno govori o kakvom se političkom kapacitetu radi. Svima koji lik i djelo Ante Đapića žele iskreno promatrati u cjelini treba osvijetliti i činjenicu njegove plodonosne  suradnje s predsjednikom Tuđmanom. Nakon što je HOS 1993. godine presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske legitimno inkorporiran u sastav Oružanih snaga Republike Hrvatske sa svim svojim znakovljima, uključujući i pozdrav „Za dom spremni“, oko čega se i danas lome koplja, Anto Đapić je u otvorenom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom stavio na raspolaganje 4-5 tisuća HOS-ovih dragovoljaca za presudne oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju iz čega je vidljivo koliko je predsjednik Tuđman imao povjerenja i u Antu Đapića i u HOS-ove postrojbe. Znakovitu pobjedu, koja se očituje u nedavnoj presudi Općinskog suda u Sisku, da je pozdrav  „Za dom spremni legalni i službeni znak ratne postrojbe HOS-a koji je izraz volje i legaliteta vlasti RH“, gospodin Anto Đapić može pripisati i sebi bez ikakvih kompleksa.

Od brojnih političkih inicijativa koje je Anto Đapić kao predsjednik parlamentarnog HSP-a kreirao treba izdvojiti jednu znakovitu. Anto Đapić i njegov HSP prvi su u Hrvatskoj 1999. godine, sluteći što nas čeka nakon smrti predsjednika Tuđmana, predložili cjeloviti zakon o lustraciji.

U svijetlu današnjih događanja, poglavito ako Antu Đapića promatramo kao još jednog potencijalnog predsjedničkog kandidata na desnom političkom spektru kojega je trenutno zauzeo Miroslav Škoro, za očekivati je, da će se upravo između ta dva kandidata voditi beskompromisna borba za svaki glas hrvatske desnice. Postavit će se logično pitanje, tko je od njih dvojice autentičniji predstavnik desnice i zašto? Politička sučeljavanja i utakmice između  Ante Đapića i Miroslava Škore imaju svoju genezu, osobito ako birači žele uspoređivati uspjehe ta dva političara. Naime, na izborima za gradonačelnika Osijeka 2008. godine Anto Đapić je do nogu potukao kandidata i miljenika  Sanaderovog HDZ-a Miroslava Škoru, pobijedivši ga s gotovo duplom razlikom. Postavlja se logično pitanje, kako to da Sanaderov Miroslav Škoro uz svu pomoć liberalne Radmanove HRT i cjelokupnog mainstreama nije u svom rodnom Osijeku dobio naklonost svojih sugrađana već je poražen od kontroverznog Ante Đapića? I ne samo to!? Nakon tog teškog poraza Miroslava Škore i HDZ-a u Osijeku koji im je bio važan kao utvrda i glavni grad Slavonije i Baranje, Ivo Sanader je pod svaku cijenu, moralnim i nemoralnim ponudama, pokušao nagovoriti Antu Đapića da mjesto gradonačelnika prepusti Miroslavu Škori. Kada Anto Đapić na to nije pristao, znajući tko je Ivo Sanader i kada je iz inata i pragme da se izbjegnu novi izbori ušao u neprincipijelnu koaliciju sa SDP-om na lokalnoj razini, tada su ga proglasili veleizdajnikom pravaške ideje. A da je pristao na Sanaderove nemoralne ponude vrlo brzo, Sanaderovim padom, postao bi još veći veleizdajnik i vjerojatno amoralni lopov!?

Premda se činilo da se Anto Đapić u posljednje vrijeme potpuno uklonio iz politike to se nije dogodilo i to je bio samo privid. Ako znamo da je politika strast i onaj tko se inficira politikom teško se toga može riješiti, onda je potpuno logično da je strastveni političar i vrsni retoričar Anto Đapić osnovao novu stranku DESNO- Demokratski savez nacionalne obnove. Aktivno je sudjelovao u nemogućem zadatku ujedinjenja svih desnih političkih subjekata u Hrvatskoj prije zadnjih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu, nudeći svoje neprocjenjivo političko iskustvo kao i konkretne programe za nužne promjene u Hrvatskoj. U tom razdoblju nastale su i Đapićeve Vukovarske teze koje mnogi ozbiljni analitičari s pravom proglašavaju biserom političke misli i vrhuncem jedne osebujne, ali bogate političke karijere. O svom programu, o Vukovarskim tezama i platformama sigurno će progovoriti sam Anto Đapić tijekom svoje predsjedničke kampanje koju će bez ikakve sumnje znalački koristiti za promicanje ideja o novoj formuli nacionalne države Hrvatske, o promjeni Ustava Republike Hrvatske i nužnoj redefiniciji potrošenog izbornog zakona.

Nasuprot njemu, oči u oči, stajat će novopečeni kandidat suverenističke desnice Miroslav Škoro. O oba kandidata znamo gotovo sve, znamo njihov ratni i poratni put, znamo sve o njihovim političkim uspjesima i neuspjesima, o njihovim političkim i oratorskim vještinama, znamo čak i tko bolje pjeva, i biti će zanimljivo gledati njihova sučeljavanje o bitnim pitanjima prošlosti i sadašnjosti, a osobito o budućnosti Hrvatske iz njihove vizure. Anto Đapić će sigurno postaviti i neka važna i neugodna pitanja aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, osobito ona o strategijama odnosa Republike Hrvatske sa Republikom Srbijom, kao i neizostavna ideološko-svjetonazorska pitanja oko kojih je aktualna predsjednica bila prilično nedorečena.

Svakako nas čeka zanimljiva politička utakmica, a Anto Đapić će sigurno dati svoj prinos da predsjednička utrka dobije jednu novu desnu dimenziju.

Kazimir Mikašek-Kazo

Đapić kao kandidat desnice kreće u utrku za Pantovčak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari