Connect with us

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo – Do kada će Milorad Pupovac obmanjivati hrvatsku javnost?

Published

on

“Na Dječjem groblju u Sisku, koje od prošle godine nosi ime Park Diane Budisavljević, u subotu je održan Dan sjećanja, u spomen na svu djecu što su u razdoblju 3. kolovoza 1942. do 08. siječnja 1943. stradala u sisačkom Dječjem logoru, ali i u zahvalu svima koji su spasili velik broj djece

Kroz logor, koji je u Sisku djelovao na nekoliko lokacija, kako je u svom govoru podsjetio predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, prošlo je oko sedam tisuća ratne siročadi, djece do 15 godina iz Potkozarja, Šamarice, Slavonije i Korduna. Svako treće ili četvrto dijete je umrlo, rekao je. Spomenuo je kako su mnogi građani u organizaciji dr. Kamila Breslera, a kroz akcije humanitarke Diane Budisavljević, otimali djecu od smrti.“ (završen citat)

A kako je i tko je otimao djecu od smrti najbolje je opisanu u „Dnevniku Diane Budisavljević“, Austrijanke udane za uglednog liječnika  Julija Budisavljevića. Naravno, oni koji  za povijesni revizionizam optužuju opskurne desničarske medije i novinare, među kojima sam i ja što mi je kompliment, zapravo su notorni revizionisti, jer su pomoću neojugoslavenskih i velikosrpskih trikova okljaštrili „Dnevnik Diane Budisavljević“ skrivajući najvažnije činjenice. Ali da ne bih bio revizionist ili slobodan interpretator povijesti evo što o tome kaže Diana Budisavljević u svom dnevniku:

 „ To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila, mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti.’

Postavlja se opravdano pitanje od koga je Diana Budisavljević dobila dar  spasiti djecu od „sigurne smrti“? I odgovor na to pitanje stoji  u njezinom dnevniku, no kao slučajno,  prešućeno je da su taj dar Diani Budisavljević poklonile upravo institucije „zločinačke NDH“, tadašnje ministarstvo zdravstva i udružbe, nekoliko bolnica specijaliziranih za infektologiju, zločinački Kaptol, zločinački Caritas i zločinački kardinal Alojzije Stepinac!? Alojzije Stepinac je, gle čuda, rehabilitiran u Hrvatskom državnom saboru poništavanjem montiranog sudskog procesa vođenog protiv njega i Crkve u Hrvata!?

Notorna je činjenica da Diana Budisavljević ne bi mogla spasiti ni jedan jedini život da nije imala odobrenje i blagoslov  tadašnjih institucija NDH, a osobito, da nije imala svesrdnu pomoć Katoličke crkve i Alojzija Stepinca. Oni koji nas „ustaše“ optužuju za povijesni revzionizam notorni su „Ćosićevski“ lažljivci, mediokriteti i licemjeri koji su cijelu povijest „ovih prostora“ krivotvorili skrivanjem povijesnih činjenica. Ma kakva je to bila zločinačka i genocidna tvorevina NDH o kojoj lamentira Pupovac koja je umjesto da pobije svu djecu, a srpska propaganda upravo to tvrdi, dozvolila da ih se spasi preko 12 000 i tom prigodom je akciju spašavanja kozaračke djece „država“ obilato financirala iz državnog proračuna. O svemu tome piše povjesničarka lijeve provenijencije dr. Narcisa Lengel Krizman, pokojna supruga Bogdana Krizmana, no međutim njezin je kapitalni povijesni rad opet nekim trikovima skriven od očiju javnosti. Simptomatično je da povjesničarka Nataša Mataušić u svojoj najnovijoj knjizi, kao ni u javnim nastupima, o toj temi ne spominje kolegicu Lengel-Krizman gotovo ni jednim slovom!?

Dr. sc. Vlatka Vukelić – Nas ne dijeli povijest ili ljudi već zlonamjerni pojedinci.

Sama ova vijest da je u Sisku održana komemoracija umrloj djeci za vrijeme Drugog svjetskog rata, a održana je kao slučajno na dan kada je Stepinac proglašen blaženim, vrvi nevjerojatnim neistinama. Na spomeniku umrloj djeci stoji da ih je u „zločinačkom logoru“ umrlo više od dvije tisuće. Mnogi tvrde da su zapravo mučenički usmrćeni! Znači, onako otprilike, u đuture, kao da se radi o neljudima ili vrećama krumpira , pa eto otprilike 2000 usmrćene djece , kao što je i u Jasenovcu otprilike 700 000 zatučenih nesretnika od „ustaških koljača“!?

A činjenice govore potpuno drugačije? Iz relevantnih izvora pogrebnog poduzeća u Sisku iz tog vremena, pa zatim na temelju istraživanje povjesničarke Nataše Mataušić i povjesničarke Narcise Lengel Krizman, a obje su lijevog svjetonazora, dolazimo do gotovo identičnog broja umrle djece od 1152 . i dokaza da su preminula prirodnom smrću uslijed agresivnih zaraznih bolesti  Ali eto, čini se, lakše je bilo taj broj zaokružiti na više od 2000, nego na 1000, kao da brojka 1000 nije također bolna i zastrašujuća činjenica bez obzira na uzroke smrtnosti. Ali ta zastrašujuća činjenica ima i svoje statističke dokaze. Jedan od dokaza iznosi vrhunski infektolog dr. Ilija Kuzman,  u sjajnom dokumentarnom filmu „Smrtna kazna strjeljanijem“, naše istaknute novinarke i TV voditeljice  Nade Prkačin, u kojemu se uz dokaze tvrdi da je smrtnost dojenčadi do godine dana starosti na području NDH u to vrijeme iznosila između 19 i 24 posto što je potpuno kompatibilno stradavanju djece u dječjim prihvatilištima u Sisku, Jastrebarskom i ostalim prihvatilištima koje Pupovac vehementno naziva logorima smrti ustaškog zločinačkog režima. Dr. Ilija Kuzman čak tvrdi, što se može potkrijepiti dokumentacijom, da je jedno vrijeme u Osijeku stopa smrtnosti za malu djecu iznosila preko 30 posto! Kada će film Nade Prkačin i slični filmovi s takvom istinitom povijesnom tematikom dobiti ovacije i institucionalnu potporu? Kada ćemo gledati film o dr. Antunu Najžaru na javnoj televiziji, film o vrhunskom pedijatru koji je uz blagoslov tadašnjeg zdravstva u NDH učinio nadljudske napore za spašavanje života djece i ratne siročadi, a za taj humanitarni trud je prvo nagrađen partizanskom spomenicom od 20 godina robije, da bi Vrhovni sud Titove Jugoslavije tu „blagu“ presudu poništio i preinačio je u presudu „smrt strijeljanjem“ što je promptno i izvršeno! Umjesto nagrade za spašavanje na tisuće nevinih života dr. Antun Najžar je dobio metak u čelo što danas služi kao „corpus delikti“, kako bi se o usmrćivanju djece u zločinačkim ustaškim logorima mogli stvarati besmrtni mitovi koji bacaju genocidnu ljagu na cijeli korpus hrvatskog naroda sve do dana današnjeg. Kome je to u interesu? Hoće li se institucije Republike Hrvatske, Hrvatski sabor i ministarstvo pravosuđa ikada usuditi preispitati takve komunističke partizanske presude i poništiti ih kao u slučaju Alojzija Stepinca. Jer, ni Alojzije Stepinac ne bi mogao mogao učiniti ništa da nije bilo ljudi poput dr. Najžara i mnogih humanitaraca i kršćana poput njega!?

Dvojica još uvijek aktualnih akademika na spisku HAZU-a , suci u bivšem zločinačkom režimu druga Tita, presudili su preko 1000 smrtnih kazni strjeljanijem nakon završetka rata i te kazne su i izvršene. No međutim, dokazano je da su zapravo sudili već mučki ubijenim osobama, a službene retroaktivne presude služile su i danas služe kao dokaz da su Titovi sudovi ipak bili „pravedni“ i da su „zločinci“ streljani nakon pravednog sudskog postupka. Kada će se institucije pozabaviti  revizijom takvih monstruoznih sudskih farsi?

Umjesto povijesnih istina, nažalost, izaslanici Republike Hrvatske svojom nazočnošću daju legitimitet ovakvim Sisačkim i inim papazjanijama i jedino što bi ih moglo opravdati je potpuno nepoznavanje povijesti, a što je još gore, očito se radi o nezainteresiranosti za povijesne istine što je svakako ogroman grijeh propusta!?

I pored svih ovih neoborivih dokaza i logičnih zaključaka Milorad Pupovac ne prestaje s napamet naučenom gebelsovskom propagandistikom pa opetovano zbori gotovo isto, iako se čini da mu je retorika u odnosu na prije pet godina daleko umjerenija. Možemo li to ipak pripisati pragmatičnom vođenju politika sa strane Andreja Plenkovića koji malim koracima ipak uspješno radi na normalizaciji odnosa u tom kontekstu.

“U to je vrijeme vladao režim koji ni po čemu nije bio ljudski ni narodni, nego po svemu zločinački, i koji je imao za cilj da istrijebi one koje je smatrao nepoćudnima. Mi na ovom mjestu nismo poklonici smrti i stradanja, nego poklonici života i življenja, da odgovorimo onima koji obnavljaju ideologiju i režime smrti i stradanja.

Kao što čujemo u proteklih nekoliko tjedana i nekoliko mjeseci, intenzivnije i, nažalost, ne samo u opskurnim desničarskim medijima, nego u glavnim nacionalnim medijima, među kojima su i oni državni, da dječji logori poput ovoga i Jastrebarskog, zapravo nisu postojali, već da je to partizanska, ili kako više vole reći, komunistička izmišljotina.

Dakle, zločine su relativizirali i prikrivali. Oni se ne mogu drukčije zvati nego proustaški zagovornici revizionizma, koji bi htjeli naknadno afirmirati taj režim.

Na Pupovčevu žalost, mi „proustaški revizionisti“ znamo da je NDH imala samo jednog smrtnog neprijatelja, a to je Velika Srbija, Kraljevina Jugoslavija ili Titova komunistička Jugoslavija kao inačica monstruoznog Staljinističkog režima. Sve tri ove režimske tvorevine za svakog nacionalno osviještenog Hrvata biti će uvijek potpuno isto! Smrtonosno i pogubno! Tito je u prvih 10 godina diktatorske vladavine dokazao da je veći Staljin od Staljina i da može nadmašiti mnoge s liste najmonstruoznijih zločinaca u povijesti Svijeta. Takva Titova Jugoslavija poražena je od „ustaških snaga“ u Domovinskom ratu! Zbog takvih Jugoslavija ili Velikih Srbija i sličnih pojava u trenutku povijesnih previranja nastala je NDH, djelomično je međunarodno priznata i vodila je legitiman rat protiv navedenih neprijatelja. U tom ratu, u legitimnoj vojnoj operaciji oslobađanja okupiranih područja proglašene NDH,  pod zapovjedništvom njemačkih generala, na Kozari, u poznatom opjevanom ratnom sukobu, Titovi partizani i četnici pretrpjeli su strašan  poraz i imali su gubitke od oko 6000 ljudi. Iza te legitimne vojne operacije ostalo je mnoštvo nezbrinute djece, spaljenih kuća sela i izbjeglica, a toga smo se nagledali kako u Domovinskom, tako i u svim drugim ratovima. Upravo toj djeci iz te tužne povijesne epopeje spašeni su, a ne oduzeti životi u „ustaškim logorima smrti“ kako ih nazivaju Pupovac i njemu slični. Zato je dr. Narcisa Lengel Krizman svom kapitalnom, ali prešućenom povijesnom radu dala naslov „Spašavanje djece“! Djeca su spašena, djeca su izliječena, kolonizirana i socijalizirana zahvaljujući upravo dobroj volji ustaškog režima NDH uz pomoć svih relevantnih i funkcionirajućih državnih  institucija. Stopa smrtnosti djece u Dječjim prihvatilištima Sisak, Jastrebarsko i drugima, nije bila ništa značajnija od statističkih podataka za cijeli prostor tadašnje bivše Kraljevine Jugoslavije!

„Novi list“ ipak donosi naslov po staroj uhodanoj špranci!

Komemoracija za 2.000 djece pobijene u Dječjem logoru Sisak: Istaknuta velika uloga humanitarke Diane Budisavljević!

Pa tko su onda povijesni revizionisti ocijenite sami!?

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari