Pratite nas

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Elektroničko glasovanje, da ili ne?

Objavljeno

na

Foto: IDE3

Elektroničko glasovanje bez radikalne promjene potrošenog modela izbornog zakona i bez preciznih promjena Ustava RH, bez nove definicije Republike Hrvatske kao jedne izborne jedinice i kao nacionalne države hrvatskog naroda nema nikakvog smisla. Svi prijedlozi, pa i referendumske inicijative koje su išle u tom pravcu i doživjele neuspjeh, zapravo su bile kozmetičko-populističkog karaktera, pa su tako i ove najnovije agresivne poruke aktera s desnog političkog spektra na čelu s Miroslavom Škorom odraz populizma, nerazumijevanja dubine tog problema, čisto politikanstvo i lov u mutnom, s jedinim ciljem da se našteti HDZ-u. Iako je potpuno legitimno da oporba koristi sve što je dozvoljeno u kritici vladajućih, teško je ne primijetiti koliko su u svom populizmu politički i intelektualno podkapacitirani.

Svi osim Ante Đapića koji je u svojim Vukovarskim tezama vrlo precizno definirao kako se Republika Hrvatska može mijenjati na bolje!
Bez imalo sumnje, uvođenje elektroničkog glasovanje ovako kako ga predlaže „desnica“ najviše bi zapravo pomoglo HDZ-u, jer je iseljeništvo po inerciji uvijek ogromnom većinom bila HDZ-ova izborna utvrda. HDZ-u bi to osobito pomoglo danas kada im je popularnost u velikom porastu pred same parlamentarne izbore. Dokaz tome je izjava Arsena Bauka koji je prvi prepoznao tu opasnost i žestoko se pobunio, jer bi promjena Ustava Republike Hrvatske i elektroničko glasovanje za njega, SDP i ljevicu bilo doista pravi bauk koji bi ih dugoročno pomeo s političke scene!? Osim toga Arsen Bauk je svjestan činjenice da je trenutni odnos političkih snaga u Hrvatskoj takav da je takve Ustavne promjene nemoguće donijeti u Hrvatskom saboru, jer jednostavno nema nužne dvije trećine zastupnika koji bi za to glasovali.

Iz ove recentne perspektive, ali i iz analize odnosa političkih snaga posljednjih 20 godina hrvatskih politika kristalno je jasno da takve dvotrećinske ili Orbanovske većine u Hrvatskom saboru neće još dugo biti, pa bi predlaganje takvih ustavnih promjena izbornog zakona za svakog predlagatelja bilo zapravo političko samoubojstvo iz vlastite zasjede. Dakle, u ovom slučaju je na vjetrometinu izašao populizam i samo populizam s desnog i lijevog
političkog spektra s izuzetkom Ante Đapića koji zapravo kao iznimka čini pravilo. Anto Đapić je na tu temu izjavio:
“Reakcija Arsena Bauka, predsjednika kluba zastupnika SDP-a u Saboru i jednoga od najutjecajnijih ljudi SDP-a, na prijedlog o uvođenju elektroničkog i dopisnog glasovanja, osvjedočila je svu tragičnost državno-političkog poretka u Hrvatskoj.

Odbijanje i pomisli da se mijenja Ustav, promijeni izborni sustav i uvede elektroničko i dopisno glasovanje, zato što bi puno političko pravo Hrvata izvan Republike Hrvatske značilo dramatičnu štetu interesima SDP-a, više od bilo čega do sada potvrđuje koliko su naše Vukovarske teze strateški dokument bez čije provedbe Hrvatska nikada neće biti slobodna zemlja i nacionalna država slobodnog hrvatskog naroda“.

U izbornoj se godini po preporukama Venecijanske komisije ne smije mijenjati izborni zakon ni izborna pravila baš zbog toga da vladajuća stranka takvim promjenama ne bi pogodovala samoj sebi. Možemo li samo zamisliti kakav bi tsunami kritika doživio HDZ ili bilo koja stranka kada bi pred uoči izbora predlagali takva rješenja koja bi pogodovala upravo njima samima? HDZ takva politički gubitnička rješenja ne predlaže, ne zato što se slaže s Arsenom Baukom, nego zbog niza objektivnih razloga. Postavlja se opravdano pitanje je li hrvatsko biračko tijelo koje rapidno stari uopće internetski i tehnički spremno na takav model elektroničkog glasovanja i bi li se takvim modelom zaobišle možebitne manipulacije izbornim procesima? Ili bi se manipulacije umnožile?

Promjene Ustava Republike Hrvatske i donošenje novog, pravednijeg izbornog zakona zapravo su revolucionaran zahvat u svojoj punini kako to predlaže Anto Đapić, a revolucija se u Hrvatskoj ne događa svaki dan, niti se povijest mijenja preko noći na svaki mig profanog populizma samozvanih Mesija u liku i djelu Miroslava Škore. Za takvu revoluciju koja bi bila najznačajnija poslije Domovinskog rata i osamostaljenja Hrvatske države potrebno je zajedništvo, širi konsenzus, sreća, sklop povijesnih okolnosti i konačno Božja pomoć kakvu smo uvijek u presudnim vremenima imali.
S obzirom da se razdorima između ljevice i desnice ne nazire kraj, naprotiv dolaskom Zorana Milanovića na Pantovčak taj razdor se još više produbio, kristalno je jasno da oko ovog pitanja još jako dugo neće biti zajedništva niti bilo kakve pomirbe. Treba li hrvatsku javnost podsjećati tko je Zorana Milanovića doveo na Pantovčak? Hrvatska je ponovo razapeta na križu između ljevice i desnice, a noseća greda tog križa koji najviše trpi je pravdoljubivi hrvatski narod koji će strpljivo čekati još jedno uskrsnuće.

Za ovakve revolucionarne ustavne promjene potrebno je jedno novo domoljubno zajedništvo. Jedino u takvom zajedništvu koje bi se prelilo na veliku većinu u hrvatskom biću moguće je u velikom broju izaći na referendum o izmjenama Ustava Republike Hrvatske i izmjenama izbornog zakona koji će omogućiti svima da imaju ista prava i mogućnosti birati i biti birani. Ovaj izborni model je nepravedan, potrošen i ne treba proliti previše tinte kako bi se dokazalo da su rezultati takvog izbornog sustava nestabilne vlade, takozvane trgovačke i torbarske koalicije uz poznati fenomen žetončića. Takve vlade proizvode latentnu političku nestabilnost i okidač su za političku korupciju širokih razmjera što se onda iz političkog vrha piramidalno spušta na sve slojeve hrvatskog društva. Ovakav izborni model zapravo je okidač za legalizaciju brutalne korupcije i pljačke Hrvatske, a neprincipijelne post izborne koalicije stvaraju ozračje u kojemu se birači s pravom osjećaju prevarenima.

Kritična masa za pokretanje bilo kakvih revolucionarnih promjene Ustava Republike Hrvatske danas ne postoji, a u Hrvatskom saboru nema potrebne većine ni političke sluha za ovakve radikalne poteze. Na desnom političkom spektru umjesto zajedništva događaju se mukotrpni procesi i porođajne muke stvaranje kakve takve političke opcije koja bi trebala biti korektiv recentnom političkom duopolu. Analitičari s velikom sigurnošću mogu predvidjeti ishod nadolazećih parlamentarnih izbora i relativnu pobjedu HDZ-a na valu popularnosti koja je proizvod uspješne borbe protiv COVID-a 19. Nakon toga čeka nas post izborno vrijeme teških političkih pregovora oko konstituiranja nove parlamentarne većine koja bi se trebala uhvatiti u koštac sa izglednom recesijom velikih razmjera. I to je naša politička stvarnost u kojoj ćemo morati birati ono što je manje štetno za Republiku Hrvatsku. Možda je ova velika kriza Božji znak za neki novi početak?

Revolucija će pričekati neka bolja vremena i neke nove povijesne okolnosti. S obzirom da smo mi „mala zemlja za velika djela“, kako je to lijepo kazala gospođa Alemka Markotić, trebamo se nadati da je vrijeme za revolucionarne promjene i velika djela još uvijek pred nama. To vrijeme nade nitko nam ne može uzeti!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Umjesto sezone kiselih krastavaca, čeka nas užareno političko ljeto!

Objavljeno

na

stockphoto

U svibnju 2020., u mjesecu obilježavanja najveće povijesne tragedije hrvatske nacije svjedočimo novom oživljavanju razdora u hrvatskom društvu i još dubljem ukopavanju u ideološke rovove kao da nam nije dovoljan COVID-19, potres u Zagrebu, prijeteća ekonomska kriza i nepredvidiva ugroza zdravlja nacije koja se objektivno prognozira u jesenskim danima. Čini se da smo nacija koja slabo pamti, a brzo zaboravlja vremena kada smo zahvaljujući zajedništvu stvarali i stvorili Hrvatsku? Tuđmanove pomirbe na koju se mnogi pozivaju nema ni u tragovima, o čemu nam svjedoče sve žešće ideološke podjele koje će dodatno zagrijati vrelo političko ljeto 2020.

Na lijevom političkom spektru događa se ujedinjenje ljevičara i liberala koji će se u dva bloka po sistemu „dvije mreže love više glasova nego jedna“, suprotstaviti HDZ-u na parlamentarnim izborima i nema nikakve sumnje da će se taj tip zajedništva na lijevom spektru dogoditi i polučiti realno očekivane rezultate. U stvari, politički entiteti na lijevom političkom spektru nikada nisu ni bili na smrt posvađani da ne bi zbog osobnih i partitokratskih interesa pomirili tekuće foteljaške razmirice. Svi oni zajedno imaju jedan snažan motiv, a to je maknuti HDZ s pozicije vlasti pod svaku cijenu, što je sasvim legitimno i politički opravdano, što konačno i jeste uloga oporbe.

Istovjetni procesi  okupljanja događaju se na desnom političkom spektru, a najnovije približavanje Zlatka Hasanbegovića kao jedinog istaknutog ideologa desnice pokretu Miroslava Škore, dat će dodatni vjetar u leđa Mostu, Suverenistima, Željki Markić i još nekima s pravaške scene za realizaciju projekta okupljanja u široku desnu platformu što im nije uspjelo prije izbora za zastupnike u EU parlamentu. Ostaje za vidjeti jesu li iz tog iskustva akteri desnice nešta naučili i pred njima je ispit vlastite savjesti i vrijeme stvaranja onakvog političkog programa oko  kojega bi se mogli svi okupiti. Kod njih vjerojatno ni na temi političkog programa ne bi trebalo biti većih razlika, a prema onome što se može iščitati iz pojedinačnih nastupa lidera desnice, fokus će se svakako staviti na ustavne promjene i promjene potrošenog i neučinkovitog izbornog zakona koji projicira političku nestabilnost i jačanje korupcije  nakon svakih izbora. U tom kontekstu potrebno je napomenuti da je koncept ustavnih promjena i promjena izbornog zakona prema modelu „Hrvatska jedna izborna jedinica“, detaljno razradio Ante Đapić u suradnji s vrhunskim znanstvenicima u svojim „Vukovarskim tezama“ što je zapravo politička platforma njegove stranke Desno.

Ono što je neupitno, ulaskom Hasanbegovića u savez sa Škorom taj blok je snažno percepcijski zaokrenuo u desno, sužavajući si prostor utjecaja na politički centar.

Oko svjetonazorskih prijepora kao što su zaštita života od rođenja do smrti, Istanbulske i Marakeške konvencije,  olakšavanja referendumskih inicijativa, (ne)rada nedjeljom, izjednačavanja komunističkog i fašističkog režima, revizija povijesti i sličnih tema svi akteri desnice uglavnom imaju isto mišljenje. Ukoliko ih ubačeni gremiji razdora ne uspiju elementarno posvađati, za očekivati je da će ovaj puta ujedinjenje desnice uspjeti. I oni imaju podjednako jak motiv maknuti HDZ s vlasti, možda još i jači nego što to ima ljevica, pa tako ispada da su ljevica i desnica u svojevrsnoj koaliciji protiv HDZ-a s različitih svjetonazorskih pozicija ali s istim ciljem, što nikako ne ide na ruku HDZ-u! U koaliciji su N1 TV i Bujica iako se organski ne podnose, tako da politika u Hrvatskoj umjesto umijeća mogućeg postaje umijeće nemogućeg!

HDZ se nalazi između čekića i nakovnja, a otegotna okolnost mu je i u tome što desna frakcija u HDZ-u nakon izgubljenih unutarstranačkih izbora samo prividno miruje i u datom trenutku sigurno će se  aktivirati s već poznatim argumentima protiv Andreja Plenkovića. Oni sigurno nisu odustali od preuzimanja HDZ-a iako su im svi dosadašnji pokušaji propali, a HDZ mogu preuzeti jedino micanjem Andreja Plenkovića i to ako ovaj izgubi parlamentarne izbore, ili ako ne bude u poziciji  relativnog pobjednika ispregovarati parlamentarnu većinu.

Mogući Plenkovićev plan ulaska u veliku koaliciju kao krajnja politička nužnost dovelo bi do još većeg raskola u HDZ-ovom biračkom tijelu, jer velike koalicije ne može biti bez značajnih svjetonazorskih ustupaka ljevici. Tu se svakako radi o zakonskoj zabrani pozdrava „Za dom spremni“ u svim oblicima, odustanak od bilo kakvog izjednačavanja fašizma s komunizmom, aktivacija rodne ideologije na temelju Istanbulske konvencije, nedjelja kao radni dan, Vatikanski ugovori, a ono što je najvažnije jest podjela resora i osnovnih poluga vlasti. Svakako je važno pitanje tko bi u takvoj konstelaciji političkih snaga bio predsjednik Hrvatske vlade? Relativni pobjednik izbora? Tko će to biti? Na ta pitanja je doista teško odgovoriti?

Uspoređivati novu moguću veliku koaliciju kao nužnost zbog prijeteće ekonomske krize koja je pred nama, s Vladom nacionalnog spasa u vrijeme Domovinskog rata nema baš nekog smisla, jer je u to vrijeme predsjednik Tuđman kao predsjednik HDZ-a ipak vodio glavnu riječ oslanjajući se na ustavne ovlasti koje je crpio iz svog polupredsjedničkog mandata. Dakle, HDZ je u toj situaciji bio u dominantnom položaju, a u kavom će položaju biti nakon ovih izbora teško je predvidjeti. Ukoliko SDP sa ujedinjenom ljevicom bude relativni pobjednik parlamentarnih izbora pod svaku će cijenu pokušati izbjeći veliku koaliciju, a da su sposobni stvoriti većinu već su dva puta dokazali. Svi preletači koji su preletjeli HDZ-u kada im je to bilo oportuno vratit će se u svoje staro prirodno lijevo jato.

Ukoliko se desnica ujedini i ukoliko svoj rast bude temeljila na projiciranom programu, usput raspirujući žestoku konfrontaciju s Plenkovićem i Bernardićem na potki sintagme HDZ=SDP, mogli bi silno naštetiti HDZ-u što se već dogodilo na izborima za EU parlament kao i na predsjedničkim izborima. U građenju svojih politika na čelu s „dirigentom“ Škorom desnici silno odgovara Zoran Milanović na Pantovčaku i već sada se vidi da su „slučajni“ ispadi predsjednika Milanovića rezultirali rastom popularnosti desnih političkih snaga i potakli ih na ujedinjenje. Danas je malo jasnije zbog čega Miroslav Škoro u drugom krugu nije podržao Kolindu Grabar Kitarović?

Izjave Miroslava Škore u kuloarima  da je nakon izbora spreman na razgovore i koaliciju sa HDZ-om, čini se najobičniji su spin da bi privukao što veći broj neodlučnih HDZ-ovih birača, a istu je taktiku upotrijebio i na predsjedničkim izborima. Ono što doznajemo iz krugova bliskih Škori, Hasanbegoviću, Mostu i Suverenistima, jest činjenica da koalicija s Plenkovićevim HDZ-om apsolutno ne dolazi u obzir i oni to s gnušanjem odbacuju! Jer o tom pitanju se neće pitati samo Škoru, već i ostale smrtne Plenkovićeve neprijatelje? Još je legitimnije pitanje bi li Plenković išao u koaliciju sa snagama u kojima je važan čimbenik  Most kao dokazani rušitelj HDZ-ovih vlada? Gotovo izvjestan priključak Nine Raspudića Mostu dodatno usložnjava situaciju! Jer dobiti veliki broj mandata na platformi blaćenja Plenkovića i HDZ-a, a nakon toga s njima ići u koaliciju bilo bi pravo samoubojstvo iz zasjede i prijevara svojih birača. Upravo protiv takve prijevare birača desnica se danas navodno žestoko bori!

Cilj desnice je razbiti HDZ, uzeti im što više mandata, učiniti HDZ relativnim gubitnikom izbora, na taj način srušiti Andreja Plenkovića nakon što su srušili predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, a onda u tim okolnostima pregovarati s nekim novim, lustriranim HDZ-om na čelu s nekim iz HDZ-ove desne frakcije. Pri tome, uopće im nije važno što će u Banske dvore zasjesti ljevica, jer oni između ovog HDZ-a i SDP-a ne vide nikakvu razliku. U tom strateškom planu dirigent Škoro i njegov orkestar svakako računaju na pomoć HDZ-ove desne frakcije, a čak su im uputili i otvoreni poziv za suradnju, raspirujući na taj način još veći sukob unutar HDZ-a.

Udružena desnica, ako se udruži, računa da moguća Bernardićeva vlada neće trajati ni dvije godine, jer SDP je dva puta znao osvojiti vlast i formirati parlamentarnu većinu, ali nikada nije znao tu vlast zadržati barem dva mandata, pa je teško objektivno vjerovati da će to znati s Bernardićem na čelu  usred velike ekonomske krize kakva nam prethodi. Vjerojatno će doći do velikih svjetonazorskih sukoba, možda i do socijalnih nemira i u toj revolucionarnoj atmosferi će se stvarati nova konzervativna snaga u Republici Hrvatskoj. Nakon pada Plenkovića u HDZ-u i nakon pada SDP-ove Vlade stvorit će se nova velika Domoljubna koalicija s novim vodstvom HDZ-a, koja računa uvjerljivo pobijediti na prijevremenim parlamentarnim izborima. Na pitanje kako će u tim političkim previranjima proći Hrvatska i hrvatska nacija općenito, teško je dati bilo kakav suvisli odgovor?

U svim ovim kalkulacijama izgledno je da će „dirigent“ Škoro sa svojim desnim orkestrom ostati u dubokoj hladovini oporbe, a iz te pozicije neće moći izvršiti ni jedno svoje predizborno obećanje, kao što to nije mogao ni prije, jer je izgubio predsjedničke izbore. Predizborna kampanja je i inače rezervirana za hrpu nerealnih obećanja koja u pravilu ostaju mrtvo slovo na papiru.

Umjesto sezone kiselih krastavaca i bezbrižnog odmora od rata s COVIDOM-19, čeka nas užareno političko ljeto u kojemu će, čini se, HDZ-u biti najužarenije. Možda ipak postoji neko čarobno cjepivo u HDZ-ovom laboratoriju protiv ovog političkog bunila za koje mi analitičari još nismo čuli?

Kazimir Mikašek-Kazo

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Hoće li Zoran Milanović izazvati ustavnu krizu?

Objavljeno

na

Dvojica veterana Domovinskog rata, predsjednik Zbora udruga gardijskih brigada Krešimir Maretić i predsjednik Udruga specijalne policije Goran Maras u znak potpore ratnim suborcima HOS-a odjenuli su majice sa znakom udruge HOS-a i gotovo cijelo vrijeme obilježavanja 25. obljetnice VRO Bljesak bili su na svečanoj pozornici gotovo rame uz rame Andreju Plenkoviću i ostalim uzvanicima. Slike govore više od tisuću riječi! Tim nadasve ljudskim i domoljubnim činom dali su znakovitu potporu braniteljima HOS-a, ali isto tako su dali legitimitet   predsjedniku Hrvatske vlade Andreju Plenkoviću koji je iz poštovanja i pijeteta prema braniteljima i svakoj žrtvi Domovinskog rata pokazao državničko ponašanje ne praveći nikakvu razliku. Nije mu palo napamet da ih ukloni iz svoje blizine!

Nasuprot tome, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je to u svom stilu doživio kao neviđenu provokaciju i demonstrativno je okrenuo leđa ovoj dvojici veterana Domovinskog rata, cijelom državnom vrhu i svim braniteljima ma gdje bili. Bez ove dvojice branitelja koji svojim likom i djelom simboliziraju otpor velikosrpskom ekspanzionističkom fašizmu ne bi bilo ni Republike Hrvatske niti državnog vrha Republike Hrvatske, niti predsjednika Milanovića. Siguran sam da se i danas Vučiću, Dodiku i ostaloj bulumenti stisne knedla u grlu ( da ne kažem nešta drugo), kada bace pogled na ovu dvojicu hrvatskih ratnika.

I dok im se gotovo cijela Hrvatska kao i svim braniteljima  sa zahvalnošću klanja i odaje počast kroz legitimno izabrane vlasti, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović proglašava ih  provokatorima i u najmanju ruku ustaškim nostalgičarima? Možemo li uopće zamisliti neku novu ratnu ugrozu u kojoj bi Zoran Milanović zapovijedao obranom Republike Hrvatske? Danas se čini da je to nemoguća misija, jer čini se, Zoran Milanović za razliku od predsjednika Tuđmana ne bi imao kome zapovijedati. Ostao je sam, general bez ratnika! Povjerenje je toliko narušeno da Zorana Milanovića ogromna većina braniteljske populacije uopće ne doživljava kao svog predsjednika, a nekmoli kao vrhovnog zapovjednika?

Postavlja se opravdano pitanje radi li se ovdje o nekom asocijalnom poremećaju u glavi Zorana Milanovića uzrokovanog tko zna kakvim kemijama ili je ovo neronovska piromanija razbuktavanja razdora na tragu njegovog obećanja „ imat ćete pakao“? Danas je Zoran Milanović za razliku od jučer , a to dokazuje iz dana u dan, institucionalno toliko jak da doista Hrvatskoj može prirediti pravi pakao ako mu je to cilj, ako je to cilj gremija koji su ga doveli na Pantovčak. Nažalost među tim gremijima je nesuđeni predsjednik Miroslav Škoro i dobar dio ostrašćenog desnog političkog spektra koji su danas direktno suodgovorni za izbor Zorana Milanovića pa se uzaludno post festum posipaju pepelom.

U rukama Zorana Milanovića danas su takvi politički alati i direktne ustavne ovlasti da nam doista može prirediti pakao i stvoriti ustavnu krizu u Republici Hrvatskoj. Danas, kada je udružena ljevica u koaliciji sa  radikalnim snagama s desnog političkog spektra demonstrativno protiv parlamentarnih izbora u srpnju mjesecu, Zoran Milanović bez pardona može iskoristiti svoju ustavnu ovlast, ne raspisati izbore pod izlikom da za izbore nema uvjeta zbog COVIDA-19. Upravo to ljevica i desnica danas tvrde i priželjkuju, svatko iz svojih partitokratskih razloga, vršeći pritisak na Milanovića da učini upravo to!

Osim toga, ako bi se izbori i održali u ustavnim rokovima veliko je pitanje kome bi Zoran Milanović dao mandat za sastavljanje parlamentarne većine s obzirom da se između HDZ-a i SDP-a, čini se, s pravom očekuje mrtva izborna utrka? Dakle, mi ćemo na javnoj sceni imati COVID-19 protiv kojega srednjoročno nema lijeka ni cjepiva, a uz to ćemo imati i tešku gospodarsku krizu možebitno začinjenu izazvanom ustavnom krizom! Nije li to plodno tlo za „pakao“ iz Milanovićevih sintagmi o slučajnoj državi i slučajnom narodu, nije li to na tragu onih snaga koje silno žele neki novi region i koji Hrvatsku nisu nikada doživljavali kao povijesnu činjenicu? Nismo li mi dolaskom Zorana Milanovića na Pantovčak već sada na debelom tragu dekonsolidacije Hrvatske kao države i ne prijeti li nam već danas gubitak svega onoga što smo krvlju branili?

Urotničke tragove ovakvog scenarija treba potražiti u posljednjih pet političkih godina političkog života u Republici Hrvatskoj, kada se pred našim očima pod Milanovićevom palicom događalo  uništavanje svakog oblika suverenističke misli i konzervatizma, a rušenje Kolinde Grabar Kitarović i instalacija Zorana Milanovića samo je pretposljednji čin te prave drame. Posljednji čin te drame dogodit će se ako ljevici potpomognutoj onim snagama poglavito s desnog političkog spektra pođe za rukom srušiti HDZ i Andreja Plenkovića i dovesti Milanovićevu ljevicu u Banske dvore po istom modusu operandi kako su na Pantovčak doveli Zorana Milanovića. A to je scenarij pred našim očima bez ikakve sumnje! Miroslav Škoro igra drugo poluvrijeme ove dramatične utakmice! COVID-19 i potres u Zagrebu biti će mačji kašalj u usporedbi s onim što nas realno u tom scenariju  očekuje!

Državnom vrhu Republike Hrvatske bit će potrebno puno državničke mudrosti, znanja i političkog pragmatizma u borbi s evidentnim i mogućim krizama i jedino hrvatski narod može biti konačni arbitar na nadolazećim parlamentarnim izborim. Pred svima nama bit će glasački listić i jednostavno pitanje? Hoćemo li birati Milanovićev „pakao“ i već viđenu nestabilnost, ili Plenkovićevu stabilnost ma koliko ona tanka i upitna bila?

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari