Pratite nas

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: ‘Škorijada’ je završila! Ili tek počinje nova?

Objavljeno

na

Početna euforija hrvatske suverenističke desnice od trenutka kada se pjevač Miroslav Škoro pojavio kao kandidat jednog televizijskog talk showa poznatog voditelja i njegovog skrivenog šefa, inače bivšeg savjetnika s Pantovčaka, čini se naglo je splasnula i sve je više pukotina u tom napumpanom projektu čija je jedina misija razbijanje desnog biračkog tijela za račun notornog Zorana Milanovića.

Predsjednički kandidat, pjevač Miroslav Škoro, od tog dana do danas, s nevjerojatnom je lakoćom davao kontroverzne izjave. O važnim svjetonazorskim pitanjima mijenjao je mišljenja po nekoliko puta, da bi svojim zadnjim izjavama potpuno promijenio svoj plan koji je prvotno komunicirao s javnošću. No krenimo redom. U svom prvom obraćanju javnosti s porukom koju je u kontroliranim uvjetima snimio za youtube kanal, obećao je „svom narodu“ da će ako postane predsjednik Hrvatske svojim prvim potezom „svoj narod“ pozvati na referendum na kojemu on želi promijeniti politički ustroj u Hrvatskoj na taj način da si omogući veće ovlasti nego što ih je imao čak i predsjednik Tuđman. To je bila prava bomba za javnost, analitičare, a osobito za sve političke stranke u Hrvatskoj.

U svom zadnjem obraćanju hrvatskoj javnosti kod poznatog novinara Bage Škoro se predomislio. Njegov prvi potez će ipak biti poziv na referendum o ovrhama, jer čini se da je ta „živozidovska“ populistička tema daleko atraktivnija od nemoguće misije mijenjanja Hrvatskog ustava iz pozicija predsjednika koji trenutno ima ovakve ovlasti kakve ima.

Naime, kojem bi to predsjedniku, ma ne znam kako se on zvao, parlamentarni zastupnici u Hrvatskom saboru dozvolili takve političke akrobacije i iluzije. Kome bi to dozvolio Ustavni sud Republike Hrvatske ? Možda bi Škoro to i mogao provesti kada bi Tuđmanovskom većinom od 70% dobio predsjedničke izbore, no realnost je ovih njegovih 17% na kojima je zabetoniran već dva mjeseca s trendom pada popularnost i s trendom rasta Mislava Kolakušića koji mu prijeti preuzeti treće mjesto.

Čini se da je pjevač Škoro namirisao da mu za vratom puše sudac Mislav Kolakušića čija je tema od prve sekunde njegovog političkog angažmana bila upravo vezana za ovrhe, korupciju i reformu pravosuđa. U istom intervjuu poznatom TV novinaru Bagi Škoro se prikazuje u novom svjetlu, prikazuje se kao ogorčeni borac protiv dvije velike stranke koje se dominantno mijenjaju na vladajućim pozicijama. Jedna od njih je po Škori  najodgovornija, a to je normalno HDZ. Plenkovićev HDZ ipak nije onaj HDZ Ive Sanadera  bez kojega Škoro nikada ne bi bio ni planetarno popularan pjevač ni navodno uspješan gospodarstvenik. Kako bi dokazao svoju vjerodostojnost Škoro se diči primjerom svog napuštanja Hrvatskog sabora, odustajanja od saborskog mandata i vraćanja tog mandata HDZ-u. Razlog odustajanja od časnog saborskog mandata objasnio je jednostavno. Nakon osam mjeseci dizanja ruke za zakone i odluka protiv kojih je duboko bio, odlučio je s tim prekinuti, jer to više nije dozvoljavala njegova savjest. Prvo pitanje koje se ovdje postavlja je zašto je uopće dizao 8 mjeseci ruku za nešto protivno vlastitoj savjesti, zašto tada 2008. nije tražio ispisnicu iz članstva u HDZ-u nego tek u srpnju mjesecu 2012. nakon što je Karamarko preuzeo HDZ? Ali najvažnije je pitanje zapravo govori li Škoro istinu o pravim razlozima napuštanja Hrvatskog sabora?

Naravno, ne govori istinu. Naime Škoru je iz Hrvatskog sabora izbacio Ivo Sanader kaznivši ga na taj način zbog Škorinog poraza od Ante Đapića na izborima za gradonačelnika Osijeka. Miroslav Škoro je bio projekt Ive Sanadera, Gorana Radmana i tadašnjeg HRT-a. Prvo su od njega napravili planetarno popularnog pjevača, silno se obogatio na tri domoljubne pjesme zbog kojih je nacija pala na trepavice, zatim su ga kao člana HDZ-a, kao rođenog Osječana,  pažljivo pripremali za pobjedu na izborima za gradonačelnika Osijeka. To je za Sanadera bio kapitalan projekt, jer poznato je koliko je HDZ pridavao važnosti osvajanju Osijeka  i Splita, osvajanju glavnog grada Slavonije i Baranje i glavnog grada Dalmacije. Osvajanje ta dva velika grada u percepcijskom smislu uvijek je  određivalo pobjednika lokalnih izbora u Hrvatskoj. Te 2008. godine to je Sanaderu bilo osobito važno, jer su već tada krenule njegove ozbiljne afere „satovi“, jer tada se već naslućivala svjetska recesija koja će pogoditi i Hrvatsku. Zbog toga je Sanaderu od kapitalnog značaja bila pobjeda pomno pripremljenog kandidata Miroslava Škore. Nije nevažno da je u tu Škorinu kampanju uložen silni trud i naravno novac oko kojega u pravilu uvijek ima nerazjašnjenih repova.

Koliko je Sanaderu bila važna pobjeda Škore u Osijeku govori i činjenica da je Sanader drugi dan nakon katastrofalnog poraza Škore od Ante Đapića pozvao Antu Đapića u svoj kabinet kako bi ga moralno, a možda  i nemoralno nagovorio da mjesto gradonačelnika Osijeka prepusti Miroslavu Škori. Đapić je to rezolutno odbio, jer je nošen svojim političkim instinktom i vjerojatno drugim informacijama znao da je Sanader pod istragom, da je vrlo suspektan i da se bliži njegov politički kraj. Događaji nakon toga pokazuju da je Đapić bio u pravu i umjesto da ide u „deal“ s takvim Sanaderom, on koalira sa SDP-om iz razloga da se ne mora ići na nove izbore. I sada se pojavljuju mediokriteti koji smatraju da je to Đapićev najveći grijeh. Oni žele kazati da je Đapić trebao sa Sanaderom, a da je napravio tako zajedno sa Sanaderom bi ga razvlačili kao najvećeg kriminalca. Dakle Sanader je doživio težak poraz u Osijeku sa svojim slatkim i bogatim  kandidatom Škorom u kojega je toliko uložio i Škoro je zbog toga morao napustiti Hrvatski sabor i vratiti svoj mandat HDZ-u. To je istina, ali možda ne cijela, jer kada bi istraživali do kraja vjerojatno bi i u tom slučaju pronašli još puno zanimljivih detalja koji čine cjelinu.

Postavlja se opravdano pitanje, kako to da Škori nije smetao Sanaderov HDZ i HDZ Jadranke Kosor, kako to da mu je smetao Karamarkov HDZ i kako to da mu danas smeta Plenkovićev HDZ pa se populistički predstavlja hrvatskoj javnosti kao anti sistemski kandidat?

Na Škorinu suspektnu vjerodostojnost, u emisiji Poligraf HR-a,  nakačio se i njegov šef stožera Mijić koji se predstavlja kao pravovjerni praktični katolik, a zapravo govori neistine. Mijić tvrdi da Škoro i njegov stožer nikada nisu prljavo napadali predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović i da ne vode prljavu kampanju. A što ćemo onda s poznatom emisijom i poznatim voditeljem čije ime neću ni spomenuti, a koji je zapravo sa svojim šefom izmislio Škoru i postao njegov prvi malj prljave kampanje. Hoće li se Mijić javno odreći emisije i čovjeka koji ga je prvi doveo u svoju emisiju, hoće li se Škoro javno odreći čovjeka koji ga je prvi ugostio i najavio njegovu kandidaturu? Jer, ako ono što snishodljivo radi ta emisija  nije egzemplarni primjer prljave kampanja čovjeka koji je svojevremeno gorljivo zagovarao Kolindu Grabar Kitarović, pa je zbog toga u svoju emisiju doveo čak notornog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, ja onda ne znam što može biti prljavije? Hoće li voditelj ponovo pozvati Vojislava Šešelja da ovaj puta pomogne Škori, ako ni zbog čega drugoga onda zbog Škorinog tasta?

U tom kontekstu činjenica je da izborni stožer predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ne vodi prljavu kampanju protiv bilo kojega kandidata, jer niti nema TV emisiju kao Škoro koja je koncipirana upravo na vođenju prljave kampanje!

Gospodin Mijić kao najvažniji argument protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović spominje „ukletu“ Istanbulsku konvenciju. On ne primjećuje da Kolinda Grabar Kitarović nije ni inicirala, ni ratificirala niti digla ruku za tu konvenciju, jer miješanje u parlamentarne odluke jednostavno nije u njenom opisu ustavnih ovlasti. Gospodin Mijić primjećuje da predsjednica nije potpisala za referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije, ali pri tom prešućuje da nema ni jednog dokaza da je Škoro dao svoj potpis za istu stvar. Nema ni jedne njegove izjave potpore prosvjedima u Zagrebu, Osijeku i Splitu, ali zato ima dokaza da je pozivan kako bi pjesmom uveličao te prosvjede na što se on oglušio. A da je Škoro pjevao na tim prosvjedima referendum protiv Istanbulske bi uspio 100%!?

Konačno, u Hrvatskom saboru nije predložen niti jedan zakon koji bi proizašao iz Instanbulske konvencije, a koji bi nanio štetu demokršćanskom svjetonazoru. Nema roditelj 1 ili roditelj 2 umjesto mame i tate čime nas plaše teoretičari zavjere, a kada bi do toga došlo tek onda bi mogli promatrati tko je za, a tko protiv? Siguran sam da Kolinda Grabar Kitarović ne bi nikada prihvatila takva zakonska rješenja. Konačno Istanbulska konvencija se može i deratificirati ako bi postala štetna za hrvatsko društvo.

Škoro je ipak napredovao! Nakon izjave da ne zna što će s Titom, nakon izjave u kojoj izjednačava Tita i Tuđmana kao najveće sinove Hrvatskog zagorja, nakon lutanja o HOS-ovom pozdravu „Za dom spremni“ ipak je rekao nešta konkretno. Danas on ne bi vratio Tita na Pantovčak već bi umjesto njega i umjesto Tesle na Pantovčak stavio bistu Blage Zadre. No, gdje je Škoro bio da čuva leđa Blagi Zadri i je li ikada poslao iz SAD-makar i jedan dolar da se Blagi Zadri zapali svijeća na njegovom grobu? A gdje su bili „Zlatni dukati“ koji su proslavili Škoru njegovom ravnicom? Zlatni dukati su 17. studenog, dan prije pada Vukovara otpjevali svoju epsku pjesmu Vukovar i tako su na pragu Vukovara, na prvoj crti  tamburom branili Hrvatsku dok je Škoro pjevao na srpskom radiju „Čas“.

Danas svi pokazatelji ukazuju da je „Škorijada“ završena priča. Potpora Škori pada i čini se da je ona doživjela svoj klimaks koji mu ne garantira drugi krug predsjedničkih izbora. Vrlo brzo dogodit će se da će Mislav Kolakušić prestići Škoru i već sada možemo prognozirati njihov žestoki sraz i borbu za treću poziciju. U toj borbi za glasove Živog zida i Mosta, bez ikakve sumnje pobijedit će Mislav Kolakušić koji je daleko uvjerljiviji i kompetentniji u prezentaciji svog programa kojega nije mijenjao ni za jedan milimetar. Čini se da nas čeka nova „Škorijada“ u režiji Mislava Kolakušića!?

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Politički rentgen

Tko je odgovoran što danas manjine odlučuju o većini?

Objavljeno

na

Hoćemo li nakon ovih izbora postati tolerantnije društvo?

Međusobno povjerenje i tolerancija u politici ključno je pitanje za svakog političkog pragmatika ovog trenutka , a Andrej Plenković je do sada više puta dokazao da on to jest u svakom pogledu. Bez političke pragmatike, širine, spremnosti na kompromise i s „crnim vragom“ bolje je ne baviti se politikom, jer sve drugo je čisti idealizam ili tvrdoglava isključivost.

Treba li Andrej Plenković nužno vjerovati osmorici manjinaca koji su po difoltu uvijek lojalni vladajućoj većinu bez obzira tko to bio, ili osmorici koji su već dokazano srušili HDZ-ovu Vladu i koji su tijekom protekle 4 godine činili sve da još jednom učine isto. Treba li vjerovati osmorici lojalnih manjinaca ili Miroslavu Škori koji ni nakon burne predizborne kampanje ne odustaje od svojih apriorističkih zahtjeva proglašavajući izbornog pobjednika Andreja Plenkovića nesposobnim, čime zapravo podcjenjuje i onu ogromnu većinu naroda koja je dala svoj glas HDZ-u?

U tom kontekstu nameće se pitanje po čemu su 24-tvorica „konzervativaca“ izvan HDZ-a veći Hrvati od 66-orice Hrvata sa HDZ-ovih lista i čime oni to garantiraju procvat nekog idealističkog i čistog domoljublja, bolje ili sigurnije Hrvatske ? Po čemu je Škoro bolji Hrvat od Plenkovića čiji odlazak ultimativno traži? Ima li čišće ruke, politički „back ground“, diplomatsko iskustvo, svjetonazorski habitus ili bilo što drugo što bi ga činilo sposobnijim ili boljim premijerom da mu se može bianco vjerovati? Ili je možda na djelu nastavak rušilačke politike kakvom je srušena Kolinda Grabar Kitarović, što nam je dovelo Zorana Milanovića na Pantovčak?

Domovinski pokret na čelu s „maestrom“ dirigentom Miroslavom Škorom, cijelu svoju predizbornu kampanju je izgleda pogrešno koncipirao na sotoniziranju HDZ-a i Andreja Plenkovića jasno komunicirajući da im je Plenković prva politička meta i neprijatelj broj jedan. Njihova „domoljubna“ logika bila je jednostavna. Rušenjem mrskog im premijera srušit će HDZ i na najlakši način ostvariti svoj politički rast penetracijom u HDZ-ovo biračko tijelo prikazujući se većim Hrvatima od bilo kojega hadezeovca na kugli zemaljskoj.

Miroslav Škoro je svoju kampanju temeljio na dva stupa. Prvi je brutalno omalovažavanje Andreja Plenkovića i ponižavanje cijelog HDZ-a, a drugi je njegova pjevačka popularnost gdje je ciljano išao na najdublje emocije svojih obožavatelja. Na kraju se i jedno i drugo pokazalo promašenim i kontraproduktivnim, jer rezultati izbora pokazuju trijumfalnu pobjedu HDZ-a, dok je Škoro od svojih 130 000 fanova na FB profilu dobio jedva 10% preferencijskih glasova.

Škoro je očekivao rekordnu berbu preferencijskih glasova i ukupno osvojenih mandata, a na kraju se to svelo na prosječnu priču i banalni vic iz „večernje škole“ što mu je definitivno otupilo oštricu ucjenjivačkih pozicija kojima je htio iz politike ukloniti Andreja Plenkovića. Rezultati parlamentarnih izbora koji su jedina pravovaljana anketa pokazali su da Domovinski pokret nije postao presudan faktor za sastavljanje vladajuće većine.

Premda svi ozbiljni analitičari ocjenjuju da je Domovinski pokret osvajanjem 16 mandata ostvario povijesni rezultat desnice u Hrvatskoj, u izbornom stožeru Domovinskog pokreta nakon objave izbornih rezultata vladala je prava konsternacija kao da su bili na karminama. To neopravdano razočarenje proizašlo je iz činjenice da se nisu ostvarile dvije ključne želje Domovinskog pokreta.

Prva je spoznaja da neće biti presudan faktor u sastavljanju parlamentarne većine, a druga im je želja pala u vodu kada su shvatili da nema ništa od velike koalicije kojom su plašili hrvatski narod, jer je HDZ svojom velikom izbornom pobjedom potpuno anulirao tu agendu koja je trebala biti Škorin ključni dokaz da su HDZ i SDP isti.

Kada jedna stranka ili pokret osvoji 16 mandata na parlamentarnim izborima nakon jedva 6 mjeseci postojanja doista je neobično da iz njihovog stožera umjesto slavlja vidimo totalno razočarenje. Što bi doajen hrvatskog pravaštva Anto Đapić dao da je 2003. godine umjesto 8 osvojio 16 mandata na parlamentarnim izborima?

Pa on bi bio kralj i iste sekunde još u izbornoj noći bi HDZ-u ponudio partnerstvo čime bi dokinuo svaku mogućnost pretjeranog utjecaja Milorada Pupovca na hrvatske politike i više nitko ne bi mogao pričati o jačanju političkog srpstva u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje zbog čega se Miroslav Škoro nije sjetio ponuditi partnerstvo HDZ-u čime bi HDZ i DP u startu imali većinu od 82 manda, a toj većini bi se bez ikakve sumnje priklonilo još barem 4 zastupnika manjinaca čime bi se stvorila najstabilnija vlada u Republici Hrvatskoj do sada.

Ukoliko bi HDZ odbio koaliciju s DP-om, tada bi mogli otvoreno razgovarati o Plenkovićevoj vjerodostojnosti. Osobno sam apsolutno uvjeren da bi ogromna većina Škorinih i HDZ-ovih glasača snažno podržali koaliciju HDZ-a i DP-a!

Najava Andreja Plenkovića da će do 76 ruku doći u suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina uz još neke pojedince, jer postizborna matematika ne nudi ništa drugo, otvorila je novi front napada na HDZ. Ponovo su HDZ-ovci i njihovi glasači prodane duše te izgleda da taj politikantski kontrapunkt pravovjernih domoljuba neće nikada prestati. A čini se, da su upravo oni glavni krivci što se i ovaj put vladajuća većina morala osloniti na predstavnike nacionalnih manjina, jer su Most i DP bezbroj puta komunicirali da neće s Plenkovićevim HDZ-om.

Današnjim izborom nacionalnih manjina kao lojalnih partnera s kojima je uspješno surađivao i u prethodnom mandatu Plenković je poništio mantru o bilo kakvoj velikoj koaliciji sa SDP-om koja je sugerirana iz Škorinog agitpropovskog šora. Svojom velikom pobjedom HDZ je gotovo uništio tu lažnu socijaldemokraciju u Hrvatskoj i konačno je došlo vrijeme da SDP osim Tita i antifašizma potraži neke nove, istinske socijaldemokratske temelje što će za njih biti mukotrpan hod po trnju u godinama što ih čekaju. HDZ se u proteklom mandatu pokazao kao istinski socijalno osjetljiva stranka kakva SDP nikada nije bila bez obzira što im je socijaldemokracija u naslovu.

Svi pokušaji izjednačavanja HDZ-a sa SDP-om pali su u vodu kao najobičnija propagandistička floskula, jer HDZ i unatoč tome što su im Most i DP zalupili vrata nije ni pomislio na bilo kakvu veliku koaliciju već se oslonio na tradicionalnu lojalnost predstavnika nacionalnih manjina. Danas, kada nema ni primisli o bilo kakvoj velikoj koaliciji, predstavnici nacionalnih manjina postali su kamen smutnje za pravovjerne domoljube, a kada ne bi bilo Milorada Pupovca kao glavne mete tih prijepora bez ikakve sumnje bio bi izmišljen neki novi neprijatelj broj jedan, jer desnica očito ne može rasti bez pravih ili izmišljenih političkih neprijatelja? U tom kontekstu Miloradu Pupovcu koji je pročitana knjiga daje se neobjektivno prevelika politička moć , osobito nakon što je velikosrpska politika doživjela povijesni slom u Domovinskom ratu.

Dok god manjine u Hrvatskoj budu ustavna kategorija, dok god budu imali najveća prava zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske događat će se slične anomalije. Promjena Ustava može se dogoditi jedino dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru, a ovi izbori su pokazali da je konzervativna Hrvatska zajednički osvojila više od 90 mandata što je vrlo blizu toj većini. Ta statistička činjenica ostat će zabilježena kao pirova pobjeda i mrtvo slovo na papiru, jer si je Domovinski pokret svojim ucjenjivačkim politikama onemogućio ulazak u vladajuću većinu, odbacujući zajedništvo sa HDZ-om na političkom spektru od centra prema desno, od čega je otvoreno strepila kompletna lijeva politička scena.

Postavlja se opravdano pitanje zašto se to dogodilo? Slučajno zbog političke potkapacitiranosti ili je to zajedništvo spriječeno pod dirigentskom palicom gremija duboke države s elementima međunarodnog utjecaja na izborne procese u Republici Hrvatskoj? Sprječavanje rasta konzervativnih snaga u Republici Hrvatskoj vidljivo je na svakom koraku u posljednjih 5 godina, a ishodište svega je dekapitacija Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović. Treba li svekoliku javnost podsjetiti da je Škoro demonstrativno napustio HDZ tek kada ga je preuzeo Tomislav Karamarko, a nedavno je aktivno sudjelovao u dekapitaciji Kolinde Grabar Kitarović?

Sav trud oko stvaranja zajedništva na desnom političkom spektru na čemu su marljivo radili brojni pošteni i dobronamjerni ljudi, s ciljem da se na desnici stvori snažan koalicijski partner HDZ-u , mogao bi rezultirati još većim rasulom na tom političkom spektru ako ne bude razuma.

Hrvatski suverenisti, koji su bili nukleus stvaranja zajedništva na desnom političkom spektru u ovoj izbornoj priči najlošije su prošli dobivši mrvice sa stola Domovinskog pokreta. Ostaje tajna zbog čega Most i Domovinski pokret nisu išli zajedno u ovu izbornu utrku čime bi bez ikakve sumnje ostvarili daleko veći sinergijski učinak?

Andrej Plenković je u svom zadnjem istupu pokazao da razumije predizbornu retoriku ma koliko ona gruba bila i da je spreman na postizborne kompromise sa svima onima kojima je sigurnost i stabilnost Hrvatske na prvom mjestu. Razumno je očekivati, da će većina domoljuba na desnom političkom spektru u dogledno vrijeme biti spremni na stvaranje zajedništva u različitosti, na podršku većini s punom sviješću da su na ovim izborima postigli povijesni rezultat koji bi trebao biti zalog za strpljivo građenje promjena kojima legitimno programski teže. Mijenjati Hrvatsku može se jedino iz pozicija vladajuće većine u novom ozračju tolerancije u hrvatskom društvu.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Trijumfalna pobjeda konzervativne Hrvatske!

Objavljeno

na

HDZ - Hrvatska demokratska zajednica/FB

Ono što sam predvidio u naslovu „Postoji li u Hrvatskoj političke mudrosti za stabilnu vladajuću većinu?“, dogodilo se pred našim očima, a tvrdio sam sljedeće;

„Na ovim izborima će se pokazati da će natpolovičnu većinu glasova dobiti demokršćanska, konzervativna, narodnjačka ili kolokvijalno kazano desna politička opcija koja u relevantnim statistikama ima bazen od oko 86% potencijalnih glasača“.

HDZ, Domovinski pokret i Most, stranke koje bez ikakve sumnje možemo smjestiti od centra prema desno, koje možemo nazvati kršćansko demokratskim, narodnjačkim, konzervativnim, a nikako ultradesnim, zajednički su osvojile 90 mandata u čemu HDZ trijumfalno predvodi sa osvojena 66 mandata, daleko više nego je u ovom predizbornom spin ratovanju bilo tko mogao predvidjeti. Na vidjelo su isplivale  agencije za ispitivanje javnog mnijenja i naši „vrli politički komentatori i analitičari“ koji su uz pomoć većinskog lijevog mainstreama baš bezobrazno gurali Republiku Hrvatsku u veliku koaliciju izjednačavajući HDZ sa SDP-om s ciljem da oslabe HDZ i daju vjetar u leđa Škorinom pokretu. Cilj im je bio oslabiti HDZ približiti ga SDP-u i primorati ih na ulazak u veliku koaliciju koja bi po njihovoj fantaziji trebala biti brana prodirućem fašizmu u Republiku Hrvatsku. Naravno, ti fašisti su navodno okupljeni oko Miroslava Škore, ima ih navodno i u HDZ-u! Projicirana velika koalicija je treba uništiti taj rastući konzervativni pokret i potpuno spriječiti moguću koaliciju HDZ-a i Domovinskog pokreta. Proizveden je brutalni rat između HDZ-a i DP-a, a izvorište tog rata bilo je u pretežito lijevom mainstreamu koji kontrolira duboka država. Proizveden je sofisticirani urotnički plan s ciljem da „antifašisti“ spase Republiku Hrvatsku od rastućeg crnog fašizma!

Pri tome su apologete te urote potpuno zanemarili racionalno analizirati svoje miljenike u SDP-u na čelu s rođenim luzerom  Davorom Bernardićem i jednostavno nisu htjeli primijetiti da je Andrej Plenković u svim elementima političkog znanja, elokvencije, govorništva i pristojnosti doslovno pregazio Davora Bernardića na predizbornom sučeljavanju, ali i na svim njihovim sučeljavanjima koji su se dogodili u Hrvatskom saboru u proteklom vremenu. Hoće li se bilo tko od tih velikih analitičkih umova makar zacrvenjeti nakon rezultata ovih izbora ili će Puhovski Macan i ostali pravednici i nadalje ekskluzivno dobivati ogromnu priliku utjecati na javno mnijenje zaglupljujući Hrvatski narod. Bilo je doista tužno gledati lijeve analitičare koji su nakon dva sučeljavanja praktički izjednačavali Plenkovića s Bernardićem, a bilo je i onih koji su se drznuli tvrditi da je Bero bio bolji i simpatičniji.

Ta dva sučeljavanja kao najgledaniji televizijski događaji  godine otvorili su hrvatskom narodu oči što se pretočilo u rezultate parlamentarnih izbora. Plenkovićev HDZ je potpuno zasluženo trijumfalno pobijedio Bernardićevu Restart koaliciju s 25 mandata razlike čime je san lijevog mainstreama o velikoj koaliciji srušen kemijskim olovkama razboritih birača koji se nisu dali izmanipulirati! Ti brutalni i neutemeljeni napadi na Plenković kojega se bez ikakve zadrške nazivalo najvećim lopovom, pljačkašem i koruptivnim monstrumom na čelu HDZ-a, kao bumerang su do kraja slomili hrvatsku kvazi socijaldemokraciju prokazavši ih kao  Titove propagandističke pionire koji su proizvodnjom ustaštva i fašizma cijelom svijetu poručivali da Hrvatsku treba spašavati iz crnog mraka ultradesnih dekadencija. Na kraju kada je Plenković uljudno zapitao Bernardića gdje su ti fašisti i tko su oni imenom i prezimenom Bernardić je ostao bez teksta pa mu čak ni šalabahteri nisu pomogli. Kao jedini Berin adut ostao mu je ogoljen Tito i antifašisti koji se bore sa svojim avetima prošlosti kako bi opravdali postojanje svog antifašizma u hrvatskom društvu u kojemu fašizam i ustaštvo apsolutno ne postoje ni u tragovima.

Konzervativna Hrvatska je trijumfalno pobijedila one koji su nas dijelili na MI i ONI, one koji su nam obećavali pakao, one koji braniteljske ploče bacaju na smeće, one koji slave čiste povijesne falsifikate i mitove, one koji miču hrvatske svetinje s Pantovčaka. Konzervativna Hrvatska je osvojila 90 mandat, a antifašistička ljevica tek 53 mandata ukupno!!! Konzervativna Hrvatska je porazila i one koji se zovu Možemo, Pametno s Imenom i prezimenom koji su nam već u izbornoj noći obećali još žešću borbu protiv crnila i mraka u Hrvatskoj ne poštujući ni minimum legaliteta i volje hrvatskog naroda koji je ogromnom većinom izabrao konzervativnu Hrvatsku sa svim onim tradicionalnim vrijednostima i baštinama kojima bi se trebao ponositi svaki domoljub. Ti koji misle da su toliko antifašistički potentni, koji se na čelu s Radom Borić kite partizanskom petokrakom, kojima je glavni adut smrt nerođene djece, već u ovoj izbornoj noći su zapravo postali sljedbenicima svojih poraženih seniora i učitelja što će se vrlo brzo pokazati na lokalnim izborima. Ma kakve šanse uopće ima ostrašćeni Tomašević ako mu s druge strane stane Vili Beroš koji je i na ovim izborima dobio najviše preferencijskih glasova? Tomaševiću ne može pomoći ni dragi Bog, a kamoli Mile Kekin, Sandra Benčić ili Urša Raukar!

Konzervativna Hrvatska, liberalni demokršćani, kršćanski demokrati i praktični vjernici svoje veliko povjerenje su dali HDZ-u, Domovinskom pokretu i Mostu i s pravom očekuju postizborno zajedništvo svoje pobjedničke strane. Dominantno najviše glasova je dobio HDZ, jer je narod u Andreju Plenkoviću prepoznao pragmatičnog liberalnog demokršćanina kojega odlikuju osobine koje bi svaki kršćanin trebao imati. To su vrline koje mogu opraštati, koje mogu pružiti ruku i svojim neistomišljenicima, a osobito one vrline koje u najvećim ugrozama traže bezuvjetno zajedništvo i lojalnost radi sigurnosti Hrvatske. Nacija je izabrala sigurnost nasuprot eksperimentima, izabrala je pristojnost nasuprot totalne nepristojnosti, izabrala je kompetencije nasuprot vidljivim nesposobnostima. Vox populi od pobjednika traži zajedništvo na političkom spektru od centra prema desno, a kada se malo ohlade predizborne usijane glave pokazat će se da ne postoji ni jedan ozbiljan razlog koji bi to zajedništvo spriječio. Na desnom političkom spektru ni približno ne postoje nepremostive razlike kakve postoje između SDP-a i HDZ-a. To zajedništvo, ta pomirba patriota koja je moguća i potrebna u ovim teškim trenutcima za Republiku Hrvatsku, bit će zalog za bolju budućnost i putokaz za potvrdu takvog zajedništva na nadolazećim lokalnim izborima.

Socijaldemokracija u Republici Hrvatskoj konačno na ovom porazu dobiva ogromnu priliku za istinski „restart“ i katarzu unutar sebe kako bi se zauvijek oslobodila utega Titoizma i neojugoslavenskog antifašizma koji nakon brutalnog poraza u Domovinskom ratu još uvijek politikantski živi u njihovim mentalno komunističkim glavama, kao jedino oružje u njihovoj borbi protiv HDZ-a i konzervativnih snaga u Hrvatskoj.

Na kraju, treba čestitati hrvatskom narodu koji je u ovim vrućim zdravstvenim i ekonomskim okolnostima znao izabrati one koji su za budućnost Hrvatske najbolje rješenje.

Kazimir Mikašek-Kazo 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari