Pratite nas

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: ‘Škorijada’ je završila! Ili tek počinje nova?

Objavljeno

na

Početna euforija hrvatske suverenističke desnice od trenutka kada se pjevač Miroslav Škoro pojavio kao kandidat jednog televizijskog talk showa poznatog voditelja i njegovog skrivenog šefa, inače bivšeg savjetnika s Pantovčaka, čini se naglo je splasnula i sve je više pukotina u tom napumpanom projektu čija je jedina misija razbijanje desnog biračkog tijela za račun notornog Zorana Milanovića.

Predsjednički kandidat, pjevač Miroslav Škoro, od tog dana do danas, s nevjerojatnom je lakoćom davao kontroverzne izjave. O važnim svjetonazorskim pitanjima mijenjao je mišljenja po nekoliko puta, da bi svojim zadnjim izjavama potpuno promijenio svoj plan koji je prvotno komunicirao s javnošću. No krenimo redom. U svom prvom obraćanju javnosti s porukom koju je u kontroliranim uvjetima snimio za youtube kanal, obećao je „svom narodu“ da će ako postane predsjednik Hrvatske svojim prvim potezom „svoj narod“ pozvati na referendum na kojemu on želi promijeniti politički ustroj u Hrvatskoj na taj način da si omogući veće ovlasti nego što ih je imao čak i predsjednik Tuđman. To je bila prava bomba za javnost, analitičare, a osobito za sve političke stranke u Hrvatskoj.

U svom zadnjem obraćanju hrvatskoj javnosti kod poznatog novinara Bage Škoro se predomislio. Njegov prvi potez će ipak biti poziv na referendum o ovrhama, jer čini se da je ta „živozidovska“ populistička tema daleko atraktivnija od nemoguće misije mijenjanja Hrvatskog ustava iz pozicija predsjednika koji trenutno ima ovakve ovlasti kakve ima.

Naime, kojem bi to predsjedniku, ma ne znam kako se on zvao, parlamentarni zastupnici u Hrvatskom saboru dozvolili takve političke akrobacije i iluzije. Kome bi to dozvolio Ustavni sud Republike Hrvatske ? Možda bi Škoro to i mogao provesti kada bi Tuđmanovskom većinom od 70% dobio predsjedničke izbore, no realnost je ovih njegovih 17% na kojima je zabetoniran već dva mjeseca s trendom pada popularnost i s trendom rasta Mislava Kolakušića koji mu prijeti preuzeti treće mjesto.

Čini se da je pjevač Škoro namirisao da mu za vratom puše sudac Mislav Kolakušića čija je tema od prve sekunde njegovog političkog angažmana bila upravo vezana za ovrhe, korupciju i reformu pravosuđa. U istom intervjuu poznatom TV novinaru Bagi Škoro se prikazuje u novom svjetlu, prikazuje se kao ogorčeni borac protiv dvije velike stranke koje se dominantno mijenjaju na vladajućim pozicijama. Jedna od njih je po Škori  najodgovornija, a to je normalno HDZ. Plenkovićev HDZ ipak nije onaj HDZ Ive Sanadera  bez kojega Škoro nikada ne bi bio ni planetarno popularan pjevač ni navodno uspješan gospodarstvenik. Kako bi dokazao svoju vjerodostojnost Škoro se diči primjerom svog napuštanja Hrvatskog sabora, odustajanja od saborskog mandata i vraćanja tog mandata HDZ-u. Razlog odustajanja od časnog saborskog mandata objasnio je jednostavno. Nakon osam mjeseci dizanja ruke za zakone i odluka protiv kojih je duboko bio, odlučio je s tim prekinuti, jer to više nije dozvoljavala njegova savjest. Prvo pitanje koje se ovdje postavlja je zašto je uopće dizao 8 mjeseci ruku za nešto protivno vlastitoj savjesti, zašto tada 2008. nije tražio ispisnicu iz članstva u HDZ-u nego tek u srpnju mjesecu 2012. nakon što je Karamarko preuzeo HDZ? Ali najvažnije je pitanje zapravo govori li Škoro istinu o pravim razlozima napuštanja Hrvatskog sabora?

Naravno, ne govori istinu. Naime Škoru je iz Hrvatskog sabora izbacio Ivo Sanader kaznivši ga na taj način zbog Škorinog poraza od Ante Đapića na izborima za gradonačelnika Osijeka. Miroslav Škoro je bio projekt Ive Sanadera, Gorana Radmana i tadašnjeg HRT-a. Prvo su od njega napravili planetarno popularnog pjevača, silno se obogatio na tri domoljubne pjesme zbog kojih je nacija pala na trepavice, zatim su ga kao člana HDZ-a, kao rođenog Osječana,  pažljivo pripremali za pobjedu na izborima za gradonačelnika Osijeka. To je za Sanadera bio kapitalan projekt, jer poznato je koliko je HDZ pridavao važnosti osvajanju Osijeka  i Splita, osvajanju glavnog grada Slavonije i Baranje i glavnog grada Dalmacije. Osvajanje ta dva velika grada u percepcijskom smislu uvijek je  određivalo pobjednika lokalnih izbora u Hrvatskoj. Te 2008. godine to je Sanaderu bilo osobito važno, jer su već tada krenule njegove ozbiljne afere „satovi“, jer tada se već naslućivala svjetska recesija koja će pogoditi i Hrvatsku. Zbog toga je Sanaderu od kapitalnog značaja bila pobjeda pomno pripremljenog kandidata Miroslava Škore. Nije nevažno da je u tu Škorinu kampanju uložen silni trud i naravno novac oko kojega u pravilu uvijek ima nerazjašnjenih repova.

Koliko je Sanaderu bila važna pobjeda Škore u Osijeku govori i činjenica da je Sanader drugi dan nakon katastrofalnog poraza Škore od Ante Đapića pozvao Antu Đapića u svoj kabinet kako bi ga moralno, a možda  i nemoralno nagovorio da mjesto gradonačelnika Osijeka prepusti Miroslavu Škori. Đapić je to rezolutno odbio, jer je nošen svojim političkim instinktom i vjerojatno drugim informacijama znao da je Sanader pod istragom, da je vrlo suspektan i da se bliži njegov politički kraj. Događaji nakon toga pokazuju da je Đapić bio u pravu i umjesto da ide u „deal“ s takvim Sanaderom, on koalira sa SDP-om iz razloga da se ne mora ići na nove izbore. I sada se pojavljuju mediokriteti koji smatraju da je to Đapićev najveći grijeh. Oni žele kazati da je Đapić trebao sa Sanaderom, a da je napravio tako zajedno sa Sanaderom bi ga razvlačili kao najvećeg kriminalca. Dakle Sanader je doživio težak poraz u Osijeku sa svojim slatkim i bogatim  kandidatom Škorom u kojega je toliko uložio i Škoro je zbog toga morao napustiti Hrvatski sabor i vratiti svoj mandat HDZ-u. To je istina, ali možda ne cijela, jer kada bi istraživali do kraja vjerojatno bi i u tom slučaju pronašli još puno zanimljivih detalja koji čine cjelinu.

Postavlja se opravdano pitanje, kako to da Škori nije smetao Sanaderov HDZ i HDZ Jadranke Kosor, kako to da mu je smetao Karamarkov HDZ i kako to da mu danas smeta Plenkovićev HDZ pa se populistički predstavlja hrvatskoj javnosti kao anti sistemski kandidat?

Na Škorinu suspektnu vjerodostojnost, u emisiji Poligraf HR-a,  nakačio se i njegov šef stožera Mijić koji se predstavlja kao pravovjerni praktični katolik, a zapravo govori neistine. Mijić tvrdi da Škoro i njegov stožer nikada nisu prljavo napadali predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović i da ne vode prljavu kampanju. A što ćemo onda s poznatom emisijom i poznatim voditeljem čije ime neću ni spomenuti, a koji je zapravo sa svojim šefom izmislio Škoru i postao njegov prvi malj prljave kampanje. Hoće li se Mijić javno odreći emisije i čovjeka koji ga je prvi doveo u svoju emisiju, hoće li se Škoro javno odreći čovjeka koji ga je prvi ugostio i najavio njegovu kandidaturu? Jer, ako ono što snishodljivo radi ta emisija  nije egzemplarni primjer prljave kampanja čovjeka koji je svojevremeno gorljivo zagovarao Kolindu Grabar Kitarović, pa je zbog toga u svoju emisiju doveo čak notornog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, ja onda ne znam što može biti prljavije? Hoće li voditelj ponovo pozvati Vojislava Šešelja da ovaj puta pomogne Škori, ako ni zbog čega drugoga onda zbog Škorinog tasta?

U tom kontekstu činjenica je da izborni stožer predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ne vodi prljavu kampanju protiv bilo kojega kandidata, jer niti nema TV emisiju kao Škoro koja je koncipirana upravo na vođenju prljave kampanje!

Gospodin Mijić kao najvažniji argument protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović spominje „ukletu“ Istanbulsku konvenciju. On ne primjećuje da Kolinda Grabar Kitarović nije ni inicirala, ni ratificirala niti digla ruku za tu konvenciju, jer miješanje u parlamentarne odluke jednostavno nije u njenom opisu ustavnih ovlasti. Gospodin Mijić primjećuje da predsjednica nije potpisala za referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije, ali pri tom prešućuje da nema ni jednog dokaza da je Škoro dao svoj potpis za istu stvar. Nema ni jedne njegove izjave potpore prosvjedima u Zagrebu, Osijeku i Splitu, ali zato ima dokaza da je pozivan kako bi pjesmom uveličao te prosvjede na što se on oglušio. A da je Škoro pjevao na tim prosvjedima referendum protiv Istanbulske bi uspio 100%!?

Konačno, u Hrvatskom saboru nije predložen niti jedan zakon koji bi proizašao iz Instanbulske konvencije, a koji bi nanio štetu demokršćanskom svjetonazoru. Nema roditelj 1 ili roditelj 2 umjesto mame i tate čime nas plaše teoretičari zavjere, a kada bi do toga došlo tek onda bi mogli promatrati tko je za, a tko protiv? Siguran sam da Kolinda Grabar Kitarović ne bi nikada prihvatila takva zakonska rješenja. Konačno Istanbulska konvencija se može i deratificirati ako bi postala štetna za hrvatsko društvo.

Škoro je ipak napredovao! Nakon izjave da ne zna što će s Titom, nakon izjave u kojoj izjednačava Tita i Tuđmana kao najveće sinove Hrvatskog zagorja, nakon lutanja o HOS-ovom pozdravu „Za dom spremni“ ipak je rekao nešta konkretno. Danas on ne bi vratio Tita na Pantovčak već bi umjesto njega i umjesto Tesle na Pantovčak stavio bistu Blage Zadre. No, gdje je Škoro bio da čuva leđa Blagi Zadri i je li ikada poslao iz SAD-makar i jedan dolar da se Blagi Zadri zapali svijeća na njegovom grobu? A gdje su bili „Zlatni dukati“ koji su proslavili Škoru njegovom ravnicom? Zlatni dukati su 17. studenog, dan prije pada Vukovara otpjevali svoju epsku pjesmu Vukovar i tako su na pragu Vukovara, na prvoj crti  tamburom branili Hrvatsku dok je Škoro pjevao na srpskom radiju „Čas“.

Danas svi pokazatelji ukazuju da je „Škorijada“ završena priča. Potpora Škori pada i čini se da je ona doživjela svoj klimaks koji mu ne garantira drugi krug predsjedničkih izbora. Vrlo brzo dogodit će se da će Mislav Kolakušić prestići Škoru i već sada možemo prognozirati njihov žestoki sraz i borbu za treću poziciju. U toj borbi za glasove Živog zida i Mosta, bez ikakve sumnje pobijedit će Mislav Kolakušić koji je daleko uvjerljiviji i kompetentniji u prezentaciji svog programa kojega nije mijenjao ni za jedan milimetar. Čini se da nas čeka nova „Škorijada“ u režiji Mislava Kolakušića!?

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Predsjednički izbori, presudni za budućnost HDZ-a i Hrvatske!

Objavljeno

na

Predsjednički kandidat drug Zoran Milanović, ili „predsjednik s karakterom“, ili „normalan predsjednik“, koji svoje partijske suborce i simpatizere pozdravlja s pozdravom „zdravo drugovi i drugarice“, čini se u zadnje vrijeme ima nemirne snove. Jer kako drugačije objasniti fenomen da se drug Milanović sve češće u svojim istupima ponovo obračunava s Tomislavom Karamarkom kao svojevrsnom duhom koji je odjednom iscurio iz boce pa mu ne da disati?

U čemu je zapravo tajna tih novo-starih, uvijek podjednako vulgarnih i abnormalnih budalaština i uperenih strjelica protiv čovjeka i političara koji se praktički gotovo potpuno povukao iz političkog života. Normalno je da svaki gubitnik, a osobito drug Milanović, pati od PTSP-a i teškog luzerskog kompleksa, jer mu je taj čovjek nanio pet teških uzastopnih izbornih poraza, a kako se čini i na ovim izborima bi mogao doživjeti pravi potop iza kojega bez ikakve sumnje stoji sjena tog duha iz boce od kojega „predsjednik s karakterom“ ne može spavati. A ta se sjena zove Kolinda Grabar Kitarović!

Drug Zoran Milanović je čini se zaboravio da nije Karamarko predsjednički kandidat na ovim izborima niti se aktivno bavi politikom, pa ga ipak na početku svoje kampanje još uvijek kompleksaški napada. Što to smeta drugu Milanoviću, ako ne činjenica da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prije pet godina bila pobjednički izbor HDZ-a? Nezaboravne su i antologijske one scene kada luzer Milanović od silne mržnje zbog poraza nije u stanju „normalno“ pružiti ruku pobjednici, kao da se zakleo da će mu se ruka prije osušiti.

Milanović se zapravo boji ponovnog oživljavanja onoga domoljubnog zajedništva u HDZ-u koje je bilo neophodno da se s Pantovčaka makne „crveni predsjednik“ Josipović i da se s Pantovčaka makne Tito kao simbol te divne Jugoslavije za kojom još uvijek nostalgično pate Milanovićevi „drugovi i drugarice“. Strah od jedinstvenog i pomirenog Tuđmanovog HDZ-a na ovim predsjedničkim izborima, bez obzira tko mu je danas na čelu, tjera Milanovića da puše i na hladno i on će činiti sve da frakcijski ratovi u HDZ-u dožive svoju kulminaciju, jer to mu je jedini model kako se može dočepati Pantovčaka.

Strah od domoljubnog zajedništva kakvo je vladalo na prvoj inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović natjerao je Milanovića, Mesića, Manolića, Budu Lončara i drugove da učine sve da se to više nikada ne ponovi. Milanovića su kandidirali mentalno komunistički metuzalemi zato da pobjedi, a ne da izgubi! Na prvoj drugarskoj crti te borbe neojugoslavena protiv srednjoeuropske Hrvatske iz inicijative „Tri mora“, ostvaruje se strategija razdora unutar HDZ-ovog biračkog tijela i u tom kontekstu je legitimno razmišljati i analizirati tajnovitu kandidaturu pjevača Miroslava Škore koji je doista raskolio to biračko tijelo. Bez njegove kandidature, unatoč tome što je ta kandidatura posve legitimna, Kolinda Grabar Kitarović bi vjerojatno pobijedila već u prvom krugu, jer dijele glasove iz istog biračkog bazena. Tako govori čista matematika nakon zadnjeg ispitivanja javnog mnijenja.

Strategija „crvenih kmera“ je jednostavna i sastoji se od dva strateška cilja. Prvi je cilj onemogućiti Kolindi Grabar Kitarović ulazak u drugi krug oko čega se recentno bave plaćeničke agencije za ispitivanje javnog mnijenja i samo je pitanje dana kad će Zoran Milanović prestići Kolindu Grabar Kitarović. Potrebno je stvoriti javnu percepciju da je Milanović pobjednik prvog kruga, na čemu se onda svim sredstvima gradi strategija njegovog dolaska na Pantovčak bez obzira tko će mu se suprotstaviti u drugom krugu. Kada bi to u drugom krugu bio pjevač Miroslav Škoro, a ne Kolinda Grabar Kitarović, uvjeren sam da bi Milanović s lakoćom osvojio Pantovčak. Škoro jednostavne nema taj nužni domoljubni, politički i državnički kapacitet, a snovi da će mu na putu na Pantovčak pomoći HDZ nakon što je iz igre izbacio Kolindu Grabar Kitarović prave su idealističke budalaštine.

U toj urotničkoj strategiji, znao to Škoro ili ne, htio to on ili ne, on ima krucijalnu ulogu, jer je do sada uz klasičan gebelsovski agitprop svog PR spin doktora i voditelja u jednoj TV emisiji uspio privući baš one glasače HDZ-a koji su bili bliski Karamarkovim politikama i time pojačati raskol u HDZ-u što u konačnici može dugoročno značiti nepopravljivu štetu toj državotvornoj Tuđmanovoj stranci. Ne bi me začudila spoznaja da Škorini emisari i HDZ-ovi „crni labudovi“ ovog trenutka prepariraju Tomislava Karamarka i traže od njega da javno podrži Miroslava Škoru.

Mislim da je Tomislav Karamarko sazrio kao političar, da je puno mudriji nego što je to bilo za vrijeme njegove dekapitacije i da ne će nasjesti na slatku „spiku“ onih koji ga zapravo žele iskoristiti kao malj protiv HDZ-a radi svojih sebičnih, partitokratskih ili plaćeničkih interesa. Siguran sam da je on racionalan i da neće nanositi bilo kakvu štetu ni današnjem, a osobito ne nekom budućem HDZ-u!

Potrebno je racionalno analizirati prvi mandat Kolinde Grabar Kitarović, uzeti sve okolnosti u kojima je odrađivala taj mandat osobito u svjetlu činjenice da se tijekom toga u Banskim dvorima promijenilo tri garniture vlasti. Kada bi stavljali na vagu njene dobre osobine, njene dobre političke i ljudske poteze nasuprot banalnostima zbog kojih je svakodnevno živa meta tranzicijske urote, tada će svaki dobronamjeran i razuman čovjek vidjeti da je Kolinda Grabar Kitarović daleko bolja kandidatkinja od druga Milanovića ili pjevača Škore.

Ako Kolinda Grabar Kitarović uz pomoć neke magije tajnih gremija izgubi ove izbore, te izbore će izgubiti i HDZ što nepogrješivo vodi prema gubitku parlamentarnih izbora od SDP-a i ujedinjene ljevice. To znači da bi na oba sveta Hrvatska brda vladali „crveni“, to znači da bi se Hrvatska ponovo cijela „zacrvenjela“, to znači da bi se našli na dnu onog istog pakla kojega nam je Milanović javno obećao i kojega smo drastično proživljavali za vrijeme njegovog „normalnog despotizma“!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Profesor Tomac i Narodna predsjednica

Objavljeno

na

Donosimo Vam osvrt našeg kolumniste Kazimira Mikašeka na prof. Tomca autora knjige “Narodna predsjednica” i na njegov politički pogled o sadašnjem trenutku Hrvatske:

Moram priznati da mi u zadnje vrijeme, otkada se prof. Tomac ozbiljno razbolio jako nedostaju naši svakodnevni razgovori o politici u Hrvatskoj, o politici kakva ona danas jest i kakva bi trebala biti kao instrument u rukama onih kojima bi jedina primarna zadaća trebala biti služenje hrvatskom narodu.

Hrvatska politika je danas orkestar raštimanih instrumenata! Hrvatski sabor više nije onaj „kokošinjac“ iz dosjetke barda hrvatskog glumišta Zlatka Viteza, jer tek danas svjedočimo koliko su te i slične kritičke vic dosjetke bile nevine u usporedbi s današnjom kataklizmom međuljudskih odnosa među političarima. Svjedočimo gotovo eruptivnoj netrpeljivosti na rubu otvorene mržnje koja nam se svakodnevno isporučuje i servira u vlastitim domovima preko TV ekrana kojekakvim pernarizmima, beljakizmima, grmoizmima. Hrvatski sabor kao najveća politička pozornica pod svjetlima reflektora postao je negledljiv i odiozan te se čini , što je dublji razdor, što su dublje podjele, nekima je sve bolje i bolje u tom vjerojatno ciljano proizvedenom kaosu.

U Hrvatskoj politici poremećen je osnovni vrijednosni sustav, politika u Hrvatskoj više nije umijeće mogućeg nego je postala umijeće nemogućeg, umijeće stvaranja apsurda.
S poštovanim prijateljem prof. Tomcem koji ima stotine političkih utakmica u nogama i predragocjeno političko iskustvo moglo se satima i danima raspravljati i promišljati o modelu kako to stanje depresivne apatije promijeniti? Jer depresija, apatija, nedostatak vizije i inspirativnog optimizma glavni su okidači za novi egzodus hrvatskog naroda za koji je uvijek kroz povijest isključivi krivac bila politika.

U komunizmu je politika otjerala Hrvate iz domovine zbog deficita demokracije, a danas nam proklamirana demokracija postaje beskorisna floskula kada hrvatski narod gotovo da nema osnovno ljudsko i materijalno pravo na dostojanstveno rađanje, odrastanje i starenje. Hrvatska djeca danas gube i elementarno pravo na radost školovanja radi politikantskih i partitokratskih apetita pojedinaca i grupacija. I baš danas, kada se vide egzaktni pokazatelji kontinuiranog rasta BDP-a što je temelj za svekoliki napredak, pred našim očima se „događa narod“, a neka nevidljiva ruka vraća nas na put pakla, onog pakla kojega nam je obećao jedan od trenutnih kandidata za predsjednika Hrvatske.

Prof. Zdravko Tomac misli da se iz svake duboke društveno političke krize može roditi katarza, a na toj katarzi preispitivanja savjesti svakog od nas pojedinačno, pa sve do propitkivanja savjesti nacije, može se graditi novi početak i nove pobjede. On šansu Hrvatske vidi u novom domoljubnom zajedništvu, u novom domoljubnom pomirenju, u jačanju nacionalnog i državnog identiteta i suvereniteta. Iako je jasno da je model Tuđmanove pomirbe danas na velikom iskušenju i ispitu, prof. Tomac smatra da je potrebno uporno nuditi nove šanse modelu Tuđmanove pomirbe, kao i graditi budućnost Hrvatske na Tuđmanovim strateškim vizijama jačanja međunarodnog ugleda Hrvatske. Jer jedino tako, kao ugledni i ravnopravni čimbenik međunarodne zajednice u suglasju s tim okružjem Hrvatska će moći rješavati sve prijepore sa susjedima kao i odgovoriti na prijeteće migrantske ugroze.

Hrvatska u međunarodnoj zajednici, u kojoj predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uživa veliki ugled, mora osnažiti svijest, da ni jedna buduća članica Europske unije i međunarodnih asocijacija ne smije kontaminirati Europsku uniju neriješenim i skrivenim ratnim zločinima koji nikada ne zastarijevaju, jer bi tolerancija takvog ponašanja bilo svojevrsno ohrabrivanje za činjenje novih još težih zločina, genocida i etničkog čišćenja.

U tom kontekstu Hrvatska je Srbiji pružila prijateljsku ruku prilikom posjeta predsjednika Vučića Zagrebu tražeći od Srbije ono što nam pripada po pravdi Boga, tražeći naše ubijene i nestale branitelje i civile. Nažalost, činjenica je da smo još jednom bizantijski prevareni na platformi ćosićevske srpske strategije laži. Hrvatska je predsjednica pred međunarodnom zajednicom pokazala da je spremna pregovarati i sa crnim vragom čak i u uvjetima tihe srpske agresije na Hrvatsku koja nije nikada prestala, baš kako je to svojim primjerom činio i predsjednik Tuđman pregovarajući s Miloševićem dok su mu pred očima ginuli najbolji hrvatski sinovi, dok su mu iza leđa pripremali atentat ili dok su mu pripremali državni udar oni koji danas ponovo žele vladati Hrvatskom i Pantovčakom.

U tom kontekstu logično je postaviti pitanje gdje je danas Hrvatska gospođe Kolinde Grabar Kitarović, a gdje Vučićeva Srbija koja recentno gubi Kosovo nakon zadnjeg izgubljenog rata za diplomatskim stolom, što će bez ikakve sumnje determinirati politički ostanak ili kraj Aleksandra Vučića? Nije li Srbija već danas u svojevrsnoj blokadi ulaska u EU samom činjenicom da mora završiti težak i mukotrpan pred pristupni proces prije mogućeg ulaska u EU. U strategiji nacionalne sigurnosti Srbije jasno je naznačeno da Srbija ne želi ulazak u NATO savez i postavlja se logično pitanje žele li oni iskreno i ulazak u EU? U svjetlu tih spoznaja, svaka jednostrana blokada Hrvatske koju zagovaraju neki kandidati i populističke grupacije nema nikakvog političkog smisla.
Prof. Tomac misli da je Aleksandar Vučić u Hrvatskoj tijekom svog državničkog posjeta doživio pravo poniženje prisiljen slušati hrvatsku himnu, salutirajući hrvatskoj pobjedničkoj vojsci, a osobito na sastanku Vučića s kardinalom Bozanićem i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović na Kaptolu u Stepinčevom salonu.

Esencija poruke prof. Tomca u svojoj 27. knjizi, duboko vjerujem ne i posljednjoj, je čvršći oslonac hrvatskih politika na kršćanske korijene i državničke temelje istinskih hrvatskih velikana Stepinca i Tuđmana, nasuprot onima koji komunističkog diktatora Tita proglašavaju najvećim sinom hrvatskog naroda. Hrvatska je stvarana na tim temeljima, na kršćanskim korijenima, na vjeri, molitvi i domoljublju s krunicom oko vrata, na spremnosti dati i život za svoj dom na pravednom putu stvaranja demokratske, nezavisne i slobodne Države. Poučeni tim grandioznim povijesnim iskustvom, kandidati za predsjednicu ili predsjednika Republike Hrvatske moraju biti svjesni da jedino na krilima tog istog iskrenog, dokazanog domoljublja, u novom domoljubnom zajedništvu možemo završiti Tuđmanovo djelo stvaranja Hrvatske i konačno završiti bolnu postkomunističku tranziciju, stvarajući tako pretpostavke za društvo blagostanja na zakonitostima ravnopravne tržišne utakmice.
Prof. Tomac pred sobom ima još jedan veliki zadatak, još jedan veliki naslov za svoju 28. knjigu, a to je „Lex Tito“, čime bi do kraja razotkrio razorni karakter bilo kakvog diktatorskog i totalitarnog režima.

Domoljublje u Hrvatskoj danas je na niskoj cijeni. Sve više se razotkrivaju domoljubni profiteri koji su se na svom kvazi domoljublju silno obogatili. Razotkriveni su i oni domoljubi koji jedan dan frenetično mašu brojnim hrvatskim zastavama pozivajući se na predsjednika Tuđmana, a već sutradan, prije nego što je pijetao tri puta zakukurikao iz njihovog kokošinjca izlazi zakon „Lex Perković“ kojim čine eklatantnu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa spašavajući notorne udbaške ubojice glorificirajući tim činidbama Tita kao najvećeg sina hrvatskog naroda. Upravo takvi kvazi domoljubi danas ozbiljno reflektiraju na časno mjesto predsjednika Republike Hrvatske.

Domoljublje je duboki unutarnji duhovni proces koji se mora obnavljati i preispitivati svakim danom ispočetka. Jer, ako kažemo „vjerujem u Hrvatsku“ svaki dan ponovo potreban je obrat duše isto kao kada kažemo „vjerujem u Boga“! Vjera je univerzalno načelo pa je vjera u domovinu koja nam je od Boga podarena ista kao i vjera u samog Stvoritelja. Prof. Tomac je prošao to mistično iskustvo obraćenja u susretu s Vječnim i upravo je svojim životom postao hodajući simbol vjere u domovinu i vjere u pomirenje na temeljima demokratske tolerancije i kršćanskog praštanja svojim neprijateljima.

Prof. Tomac je zapravo živući simbol Tuđmanovog pomirenja i spreman je oprostiti i onima koji ga nazivaju komunističkim monstrumom i onima koji ga na javnom prostoru napadaju kao izdajnika i notornog ustašu. Kada sam na Trgu Josipa Bana Jelačića svjedočio takvim napadima ostrašćenih smušenjaka, na kraju se dogodilo to da je prof. Tomca zagrlila grupa Hrvatica i Hrvata govoreći mu; „Tomac, zlato naše hrvatsko“. U nepunih deset minuta, Tomac je bio komunjara, ustaša i zlato hrvatsko. Te križeve hrvatskih svjetonazorskih prijepora koji se i danas lome preko njegovih leđa prof. Tomac i ovako narušenog zdravlja hrabro nosi i hrabro će nositi do kraja.

Jer prof. Tomac je najveći socijaldemokrat među demokršćanima i ujedno najveći demokršćanin među socijaldemokratima! Prof. Tomac je na znakovit način kroz svoja djela u opusu od 27 knjiga utemeljitelj ideje o kršćanskoj socijaldemokraciji u Hrvatskoj, što će sigurno u vremenima koja dolaze biti analitički ocijenjeno s filozofskog, sociološkog i politološkog stajališta.

Hrabro je nosio svoj križ razapet s lijeva ka izdajnik kada je pisao svoju knjigu „Crveni predsjednik“ u kojoj je predsjednika Josipovića raskrinkao kao etičkog veleizdajnika hrvatskih nacionalnih interesa zbog njegove tvrdnje u izraelskom Knessetu da u hrvatskim njedrima još uvijek živi ustaška guja.

Može li se uopće usporediti Josipovićev državnički posjet Izraelu s posljednjim državničkim posjetom Izraelu Kolinde Grabar Kitarović, koja je prilikom susreta s izraelskim predsjednikom Rivlinom snažno promovirala židovsku povjesničarku Esther Gitman i njezinu knjigu istine o našem blaženom Alojziju Stepincu koji je odavno zaslužio biti i svet, ali i pravednik među narodima.

Prof. Tomac već godinama argumentirano prikazuje i analitički ocjenjuje tko je ili tko su odnarođeni predsjednici, a tko je narodna predsjednica. Zbog toga nije slučajno stavio baš ovaj naslov na svoju 27. knjigu u nizu, jer to je konzistentan put njegovih osobnih uvjerenja od knjige „Crveni predsjednik“ do knjige „Narodna predsjednica“, preko njegove knjige „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“. To je njegova životna i politička legitimacija, kod Tomca s tim sve počinje i sve završava. Jer kada je zapisano, to ostaje kao trajna vrijednost i svjedočanstvo!

S argumentima prof. Tomca koje nam nudi u ovoj knjizi teško je ili nemoguće polemizirati, pa onda u nemoćnom bijesu svojih oponenata doživljava grube napade, u pravilu od onih koji nikada nisu pročitali ni jedan redak iz njegovih djela. Smušenjaci ga optužuju za predizborni pamflet i oduzimaju mu pravo misliti i podržavati onoga kandidata i kandidatkinju za koju je uvjeren da je najbolje rješenje za Hrvatsku bolju budućnost od svega drugog što nam se danas nudi na populističkoj i eksperimentalnoj političkoj tržnici.
Poštovanom profesoru i dragom prijatelju Zdravku Tomcu od srca želim što skorije ozdravljenje s osobitim žalom i sjetom što danas nije ovdje s nama. Neka mu dragi Bog da snage i milost ozdravljenja, kako bi mogli zajedno proslaviti još jednu domoljubnu pobjedu, još jednu inauguraciju njegove, moje i naše hrvatske narodne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u domoljubnom zajedništvu, s novim optimizmom! Zato što joj vjerujemo! Zato što zajedno s njom vjerujemo u Hrvatsku!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari