Pratite nas

Kolumne

Kaznena politika

Objavljeno

na

Kazneni zakon opisuje kazneno djelo i propisuje kaznu kojom zakonodavac prijeti počinitelju kaznenoga djela. Opis je nužno općenit, a propis najčešće okviran: određuje raspon od najniže do najviše kazne ili samo najnižu kaznu. Znalac kazneno djelo uglavnom shvaća kao „povrjedu vrjednote“, a kaznu kao „količinu društvenoga prijekora“.

To je nestručnjaku odveć mudroslovno. On ne razumije takav govor. Njemu je kazneno djelo – zločin, a kazna – državna odmazda za zločin. Što je u biti ispravno. Kazneni se zakon najčešće doživljuje kao neka vrsta strašila. On štiti društvenu zajednicu od štetočina, ali je posve nemoćan bez zauzetosti policije i pravosudnog sustava.

Iz takve svijesti buknulo je nezadovoljstvo radom državnih tijela kaznenoga progona. To nezadovoljstvo ponosno je artikulirao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava na prosvjedu i oko prosvjeda protiv nekažnjavanja srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih prije 27 godina za oružane agresije na Hrvatsku.

Ne znam ni gradonačelnika Penavu ni njegova savjetnika za braniteljska pitanja Tomislava Josića. Nisam imao čast s njima razgovarati, ni skupno ni posebno. Ali sudeći po njihovim javnim očitovanjima, ta se gospoda nikoga i ničega ne boje, a dobro znaju što čine. Nekažnjavanje srpsko-crnogorskih ratnih zločina, protiv čega su organizirali prosvjed, oni nisu sveli na puku lijenost činovnika, na nehaj i nemar. Oni su u tom nekažnjavanju, premda to ne govore, posve ispravno prepoznali nešto mnogo, mnogo gore: sablažnjivu kaznenu politiku!

Zašto sablažnjivu? Zašto politiku?

Nekažnjavanje je sablažnjivo, jer tako, nekažnjavanjem zločina, vrijednost hrvatskih vrjednota ne određuju Ustav i Kazneni zakon Republike Hrvatske, nego hrvatska policija i hrvatsko pravosuđe. Istina, policija i pravosuđe ne čine to samovoljno, ni zajedno ni odvojeno. Oni postupaju kako hoće Vlada, koja u njima politički “vedri i oblači“. A eurohrvatska Vlada „hoće“ kako Bruselj hoće.

Vidim i sam, duboko sam zabrazdio. Što li tek čitatelj o tomu misli?

No, dobro. Neka misli što hoće. Ja barem ne govorim ni zlobno ni himbeno. Tko ne vjeruje, neka sam sebi iskreno odgovori na nekoliko pitanja.

Koliko je na hrvatsku kaznenu politiku god. 1998., u vrijeme povratka Podunavlja u hrvatski ustavnopravni poredak, utjecao američki posrednik Jacques-Paul Klein? Je li on tu politiku ublažio ili postrožio? Jesu li možda i Stjepan Mesić i Ivica Račan, potpisujući u studenomu 2000. Završnu izjavu Zapadnobalkanskog summita EU u Zagrebu, i sami koliko-toliko ublažili tu ublaženu kaznenu politiku? Zar je moguće da je Državno odvjetništvo tek sada, nakon više od četvrt stoljeća, prikupilo dokaze dostatne za optužnicu protiv generala KOS-a Aleksandra Vasiljevića na Županijskomu sudu u Osijeku zbog osnivanja koncentracijskih logora po Srbiji u kojima su mučeni i ubijani Hrvati, vojnici i civili, zarobljeni u Hrvatskoj? Hoće li i kada će zbog ratnih zločina optužiti Jugoslavensku narodnu armiju? Ili njezina zapovjedništva?

Koliko hrvatskim policijskim i pravosudnim ustanovama vrijede hrvatske vrjednote, pokazuje i njihov odnos prema ugledu Republike Hrvatske. Sjajan je primjer ukazanje goleme svastike („kukastoga križa“) na travnjaku Hajdukova stadiona na Poljudu u Splitu. Imbecilni se izgred – imbecilan, jer da su ustaše crtali po travi, jamačno ne bi nacrtali svastiku, nego svoje slovo U – dogodio za vrijeme utakmice koja se igrala bez publike. Zatvoreni stadion nadzirale su kamere, čuvali ga zaštitari, ophodila policija. Dlaka nije mogla neopaženo pasti na stadion.

Ali, eto, pala – nacistička svastika! Predsjednik Republike bio je tada slavni knessetski vidjelac „ustaških guja“ Ivo Josipović, a ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, kojega neki novinari, ne znam zašto, zovu „Ostoja Ranković“. Sigurno su obojica kao čestiti ljudi dali sve od sebe da otkriju otajstvenoga crtača. Ali tvrd je orah taj umjetnik. Tri su ministra unutarnjih poslova – Ranko Ostojić, Vlaho Orepić i Davor Božinović – na njemu zube lomila, ali crtaču sve dosad ni traga ni glasa.

– Hm – veli mi prijatelj – govoriš gluposti. Ne će pandur na pandura, pogotovo kad su sva trojica gojenci iste škole. Bolji ti je primjer slučaj Ive Sanadera. Eto, njega nakon 8 godina sudovanja osudiše zbog ratnog profiterstva na 2,5 godine zatvora, jer je, zlorabeći ovlasti državnoga dužnosnika, primio mito u protuvrijednosti od 3 milijuna i 600 tisuća kuna koje mora uplatiti u državnu riznicu. A toliko je, veli sutkinja, mogao zaraditi svojim poslom za 64 godine, jer rečena svota iznosi 2.000 prosječnih mjesečnih plaća. Odatle se najbolje vidi koliko državi vrijede hrvatske vrjednote.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari