Pratite nas

Intervju

Kćer Mire Barešića: ‘Moj nježni otac nije ubojica’

Objavljeno

na

Jelena Andrea Barešić prvi put govori o odrastanju u obitelji hrvatskog domoljuba, viteza Mire Barešića kojem je nedavno u Dragama podignut spomenik.

Jelena Andrea Barešić u modnom biznisu poznata je zbog revija, naslovnica svjetskih magazina te glazbenih spotova i filmova u kojima je dobivala manje uloge. No u Hrvatskoj je poznatija kao kći pokojnog hrvatskog emigranta i velikog domoljuba, viteza Mire Barešića.

Njezin je otac 1971. godine u neuspjelom je pokušaju otmice u Stockholmu ubio veleposlanika bivše SFRJ Vladimira Rolovića. U toj zemlji postao je i član Hrvatskog narodnog otpora koju je utemeljio Maks Luburić.

Najmlađa i medijski najeksponiranija kći Jelena odlučila je progovoriti o ocu i dvojbama koje ju prate cijeli život zbog mnogih pitanja na koja još nije uspjela pronaći pravi odgovor, S jelenom Barešić razgovarala je , a intervju za express.hr prenosimo u cijelosti:

Express: Nikad niste upoznali oca, poginuo je kad ste imali sedam mjeseci i o njemu ste samo mogli saznati iz priča koje su vam ispričali drugi. Što vam je o njemu ispričala majka Slavica?

Foto: Žarko Bašić (PIXSELL)

Foto: Žarko Bašić (PIXSELL)

Moja majka mi je uvijek govorila samo da je gajio veliku ljubav prema Hrvatskoj. Žao mi je što su ljudi zatrovani informacijama iz medija i informacijama koje nisu istinite, pa bih htjela reći konačno tko je moj otac.

On je bio domoljub, koji je volio narod i svoju zelju više nego išta na svijetu. Završio je na Golom otoku već kao maloljetnik, a razlog je bio banalan. Potukao se sa sinom jednog vojnog lica, narodnog heroja, koji je tatinu tadašnju djevojku uhvatio za stražnjicu. Da bi obranio njezinu čast, a kako je bio sportaš i trenirao borilačke vještine, istukao je tog dečka, ali je zato završio šest mjeseci na Golom otoku kad je imao samo 16 godina.

Od tortura i teških fizičkih poslova su ga spasili politički zatvorenici koji su se pobrinuli da dobije posao u kuhinji. Tu je i upoznao hrvatske domoljube, pa se po izlasku pridružio emigrantskoj grupi Stjepana Mikulića i Brune Bušića.

Express: Tko vam je još pričao o vašem ocu i što još znate o njemu?

Njegovi najbliži prijatelji, koji su bili također osumnjičeni da su ubili mog oca. Svi oni podnijeli su veliku žrtvu zbog toga, ali su bili uz nas i ja sam im na tome zahvalna.

Kad sam navršila 18, i od njih sam tražila da mi ispričaju sve što znaju o ocu.

Express: Jeste li ikad pročitali nešto o atentatu na ambasadora SFRJ Vladimira Rolovića 1971. godine i o tome da je vaš otac ubio tog čovjeka?

Mnogo laži je napisano i nadam se da će se i o tom događaju jednom saznati istinita verzija. Moj otac nije terorist ni ubojica, kako se to mnogo puta dosad ponavlja, jer on nije planirao nikoga ubiti.

On i Anđelko Brajković htjeli su ga zatočiti i njegovo puštanje uvjetovati oslobađanjem 20 hrvatskih logoraša s Golog otoka, među kojima je bilo još maloljetnika. Ambasadora je pogodio metak iz njegova pištolja dok su se on i moj otac hrvali. U tom natezanju Rolovićev pištolj je opalio i pogodio ga, ali od toga nije smrtno stradao. Moj otac je to napravio u samoobrani.

Express: Da, ali nekoliko je verzija, od kojih jedna kaže da je Rolović naknadno preminuo u bolnici, druga da je vaš otac u njega ispalio još nekoliko hitaca, a i ona da je i Brajković pucao Roloviću u usta…

Ponavljaju se laži koje su plasirane u lažnom dokumentarcu koji su snimili Srbi i Crnogorci.

Express: Kako znate da su to lažni podaci i da je vaša verzija priče točna? Tko vam je to ispričao?

Zato što su neke stvari naknadno otkrivene. Neke službe su odradile svoj posao, a moj otac je bio šef osiguranja u paragvajskoj ambasadi u Washingtonu, gdje je bio iznimno cijenjen. Voljela bih da se jednog dana sazna i o tome istina.

Express: Osuđen je u Švedskoj na doživotni zatvor, ali je izašao nakon što su njegovi prijatelji oteli avion i tražili njegovo puštanje. Preko Španjolske je završio u Paragvaju, a onda opet u švedskom zatvoru. Jeste li i o tome pričali s majkom?

Da, u Paragvaju je slučajno naletio na pokušaj otmice i spasio nekog dečka. Saznalo se da je to sin paragvajskoga generala, koji mu je u znak zahvalnsti omogućio da upiše vojnu akademiju. Znao je borilačke vještine i postao je tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u Washingtonu.

Dobio je lažno ime Toni Šarić, pod kojim je sudjelovao na natjecanju u karateu u Oklahoma Cityju 1978. godine i tamo pobijedio odvjetnika Antu Nobila. Tata je nastupio pod hrvatskom zastavom i svirala je hrvatska himna, zbog čega je Nobilo ostao konsterniran.

(>‘Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Barešiću i opsovao mu mater ustašku’)

Nakon tog natjecanja otkrio se tatin pravi identitet, pa je ubrzo vraćen u švedski zatvor. Opet su ga strpali u samicu i držali ga kao neku životinju, pa je počeo štrajk glađu koji je trajao 54 dana. Tek tad su mu doživotni zatvor preinačili na zatvorsku kaznu od 18 godina i, kad je prvi put izašao, vjenčao se s mojom mamom 10. rujna 1985.

Express: Nakon toga obitelj je ponovno završila u Paragvaju. Što vam je rekla majka, zašto niste tamo ostali?

Foto: Privatni album - Žarko Bašić (PIXSELL)

Foto: Privatni album – Žarko Bašić (PIXSELL)

U Švedskoj se rodila najprije moja sestra Vera Viktorija, a zatim i stariji brat Ivan. Jedino sam se ja rodila u Paragvaju, gdje su moji počeli živjeti normalnim obiteljskim životom. Tata je otvorio školu za borilačke sportove i paragvajsku vojsku podučavao borilačkim vještinama, a onda je izbio rat u Hrvatskoj. Molili su nas da ostanemo, mogao je živjeti u Paragvaju kao kralj, ali sve je to odbio jer, kako je rekao, ne može ostati dok njegov narod pati.

Inače, u to vrijeme, dok je mama bila sa mnom u šestome mjesecu trudnoće, neki čovjek, vjerojatno agent Udbe, izbacio ju je iz jurećeg autobusa. Završila je s teškom ozljedom pa su joj liječnici savjetovali da prekine trudnoću. Odbila je i ja sam se ipak rodila, ali je ona godinu dana nepokretna ležala u bolnici i zbog ozljede je ostala bez sluha na lijevo uho.

Tata je doputovao u Hrvatsku 12. srpnja 1991. a ubijen je 31. srpnja, kad sam ja imala jedva sedam mjeseci. Tek 1992. smo mama i mi djeca dobili papire i došli živjeti u Hrvatsku.

Dvije godine nisu nam dali pokopati oca prema naredbi koja je došla s vrha pod izgovorom da vojsci ne padne moral, a zapravo mislim da su samo htjeli zataškati izdaju.

Express: Muči li vas činjenica da se još ne zna kako je poginuo?

To me jako proganja i htjela bih da se i to rasvijetli. Da je on poginuo u borbi za svoju domovinu, rekla bih da za njega nema ljepše smrti. Ali poginuo je zbog izdaje.

Na ovim prostorima neće biti mira tako dugo dok se ne raščiste okolnosti pogibije svakog čovjeka i svake žrtve. Ne mislim samo na hrvatske žrtve, mislim na sve žrtve rata. Moramo gledati u budućnost, moramo surađivati. Neka se više nikad ne ponovi niti jedan rat na svijetu, a naročito ne na ovim prostorima.

Voljela bih da ljudi shvate kako su nevini ljudi ubijali jedni druge zbog nekih na visokim pozicijama, koji su zajedno jeli i pili.

Express: Kako si objašnjavate akciju u kojoj su na spomeniku vašeg oca njegovu ruku obojili u crveno?

Očekujem da policija odradi svoj posao i da pronađe one koji su to učinili, a učinili su zato što ne znaju tko je doista bio moj otac i da nije nikoga mrzio, kao što je i mene i moju braću mama učila da nikog ne mrzimo.

Proputovala sam pola zemaljske kugle, družila se s ljudima svih nacionalnosti. Cimerice su mi bile djevojke iz Srbije i jednu od njih, Milenu Milojević iz Novog Sada, zovem svojom mlađom sekom. Ona i još dvije moje drage prijateljice iz Srbije – Ana i Snežana – kod mene će provesti odmor.

Express: Biste li bili sretniji da ste ostali u inozemstvu?

Radim puno vani jer želim stvoriti svoju obitelj i želim vratiti mami dio onoga što je ona propatila kao samohrana majka troje djece, ali sebe vidim samo u Dalmaciji. Tu živi i moja starija sestra s obitelji, a u Zagrebu živi brat, koji čeka prvog sina, koji bi se trebao roditi na tatin rođendan.

Zbog svega što smo prošli za mene je moja mama najveći heroj jer se lavovski borila za nas. Samo želim da ta žena proživi život u miru, ali od 1991. do danas naša je obitelj svako toliko izložena izljevima mržnje.

express.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Pavković: Monodrama po Hodakovim tekstovima bit će hit nad hitovima

Objavljeno

na

Rado čitane kolumne Zvonimira Hodaka oživjet će i na kazališnoj sceni. Neki su već na samom startu pokušali „minirati“ ovu, kako se najavljuje urnebesnu i zabavnu predstavu o hrvatskoj političkoj patologiji, ali, po riječima Dražena Stjepandića, koji je i osmislio cijeli projekt, to im zasad nije pošlo za rukom. A ni neće!

Predstava nosi naziv „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, a u u zagrebačkoj Maloj sceni, Medveščak 2, izvest će je glumac Šiško Horvat Majcan, i to 18., 19. i 20 travnja. Nakon toga slijede gostovanja diljem Hrvatske, a prvo će biti u Gospiću.

Bio je to povod za razgovor s mladim glumcem Šiško Horvat Majcanom, koji nam je otkrio još neke detalje vezane uz ovu, već sada možemo reći, – hit predstavu.

  • Gospodine Šiško, vjerujemo da ste s oduševljenjem prihvatili igrati u „Žikinoj dinastiji u lijevoj našoj“, odnosno što vas je privuklo ovoj monodrami?

Prije svega hvala na interesu za ovu predstavu. Kolumne Zvonimira Hodaka čitam već godinama i na poziv Dražena Stjepandića sam se odazvao bez zadrške. Moram priznati da sam se u početku dosta preispitivao, razgovarao s obitelji i prijateljima i nailazio na različita mišljenja o tome trebam li ja to raditi ili ne. Svi ti razgovori i sati mozganja su me uvukli u taj rad. Shvatio sam da je došlo vrijeme za rizik, umjetnički rizik. Volim jednostavnost a najjednostavniji odgovor mi je dala moja životna suputnica Iva: ‘Kaj razmišljaš, ionak nemaš kaj za izgubit.’

  • Vi ste i sami postavili ovu predstavu. Što to znači: da je „nitko“ nije želio režirati, ili?

Nakon prvih par razgovora Dražen Stjepandić i ja shvatili smo da je to zapravo punk jer je jednostavno iskreno i zabavno, i krenuli smo na avanturu u ‘čizmama slobode’. Nema straha pa nema cenzure ni zadrške. Baš onako kako kazalište i treba biti. Nažalost kazalište danas spava samo i impotentno.  Punkera među redateljima nema.

  • Što gledatelji mogu očekivati u 70 minuta koliko traje?

Bolje im je da ništa ne očekuju jer će se svakako iznenaditi. Pretjerujem ali ovakvih predstava nema. Tu su  stvarne osobe iz našeg javnog života koje ponekad odlutaju u fikciju. Svi likovi i njihovi stavovi i razmišljanja su izvrnuti ruglu. Količina gluposti i laži koju ljudi mogu izgovoriti u javnom prostoru je golema. Hodak to primjećuje i stvara sjajne satirične momente. Za mene je to čista zabava ali znam da će mnogi biti revoltirani.

  • Je li vam to prvo takvo iskustvo?

Da, a moguće i posljednje.

  • Kakva je bila suradnja s autorom kolumni, po kojoj je rađena predstava, Zvonimirom Hodakom, a kakva sa Draženom Stjepandićem, koji je idejni autor predstave?

S gospodinom Hodakom, proveo sam dva sata u ugodnom razgovoru. Kad je shvatio da sam spreman na rizik dao mi je  otvorene ruke i poželio sreću. Nadam se da ga neću razočarati. S Draženom se često družim, on mi je velika podrška i bez njega nikad ne bi uspio ovo napraviti. On je napravio prvi izbor tekstova, nakon toga smo kreirali lik i stvorili situaciju za publiku i mene. On je pravi punker.

  • Je li vas smetalo što je jedan glumac prije vas prvo pristao, a zatim bez objašnjenja odustao od ovog projekta?

Ne, nimalo. Znao sam to od početka. Ljudi imaju različite razloge  i  životne situacije. Ne znam o čemu se radilo u tom trenutku niti me to zanima.

  • Ima li tu i „opasnih“ političkih scena?

A danas je sve ‘opasno’ što znači da se svi boje nekog vraga. Ja se bojim štete koju nam laž i glupost u javnom prostoru stvaraju već godinama. Šarlatani u politici i sijači zla i mržnje u medijima. Da možda je opasno obračunavati s tim ‘sektorima’ ali što je kazalište bez rizika, nula!  Zato cijenim Hodaka, on piše bez straha.

  • Jeste li možebitno u svojoj umjetničkoj karijeri igrali nešto slično?

Ovako eksplicitno ne, ali završni ispit iz lutkarstva je bio svojevrsna diverzija.

  • A, gdje ste sve dosad nastupali, malo nam se pohvalite?

Nastupao sam stvarno posvuda, obzirom da sam freelancer  radio sam svakakvih  projekata. I ne samo kao glumac.  U  Maloj sceni igram u odličnoj obiteljskoj predstavi ‘Muka malog vuka’, to je jedna od rijetkih predstava koju je baš gušt igrati. Prije osam godina napravili smo sjajnu predstavu ‘Dašenjka ili priča o štenetu’ i izveli  je 500 puta, i danas uživam igrajući je. To su predstave zbog kojih živim kazalište. Surađujem i s Festivalom Tolerancije, bio sam inspicijent na dječjoj operi Brundibar, to su projekti za pamćenje.

  • Želite li još nešto reći, dopuniti?

Pozvao bih publiku ,sve,  bez obzira što mislili i kojoj ‘struji’ pripadali.

Preživjeti od umjetnosti – to je najveći art danas.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju Marka Ljubića Radio Mariji povodom izlaska knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“

Objavljeno

na

Objavio

Povodom izlaska njegove knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“ u nakladi Hrvatskog kulturnog vijeća, čija će promocija biti u Zagrebu, u dvorani Vijenac na Kaptolu 18. travnja u 20 sati, na Radio Mariji u prigodnoj emisiji urednika i voditelja Filipa Ećimovića gostovao je novinar i publicist Marko Ljubić.

Ljubić je svojim poznatim stilom, jasno, precizno i točno ponovo ukazao na ključne uzroke problema s kojima se suočava današnja Hrvatska.

Svakako je važno poslušati njegove riječi o razlozima nasrataja na hrvatski nacionalni identitet, što Ljubić ističe kao ključni pravac ujedinjenih civilnih, političkih i medijskih pokušaja uništenja hrvatske državnosti.

Stoga je naglasio da su osnovni razlozi utemeljenja svake nacionalne države zaštita, očuvanje i reafirmacija nacionalnoga identiteta, nacionalne samosvijesti i iskazivanje trajnoga poštovanja prema sebi samima i svome narodu, navodeći tisućljetnu baštinu hrvatskoga naroda od Marulića i Držića, Ruđera Boškovića, preko Stepinca do Hitreca i Aralice.

Uz to je Ljubić naglasio da je upravo nevjerojatno i krajnje zloćudno da hrvatska državna politika potpomaže taj pravac uništenja nacionalnoga identiteta, time i same hrvatske državnosti, te da se to zajedničkim naporima ukupnoga hrvatskoga naroda i svih njegovih potencijala odmah mora zaustaviti i tome pružiti otpor na svaki način.

Komentirajući sintagmu o novinaru „prijatelju hrvatskoga naroda“, Ljubić je postavio pitanje – „a kakav bi to smio i mogao biti novinar ili bilo koji hrvatski čovjek koji ne iskazuje ponos, odanost i ljubav prema svome hrvatskome narodu, kakav je to Rus, Amerikanac ili Kinez koji to isto ne osjeća prema svome narodu“ te zaključio „ da to nije samo izbor nego i obaveza svakoga novinara u Hrvatskoj, a onaj tko se ne osjeća i svakodnevno iskazuje prijateljem hrvatskoga naroda- ne može se zvati ni novinarom, ni hrvatskim.

Svakako poslušajte što Ljubić kaže o najavljenom pokušaju i namjeri predsjednika vlade Andreja Plenkovića o jačanju senzibiliteta za europske vrjednote u jeku praktičnoga pokušaja uništenja temeljnih hrvatskih vrjednota namjerom ratifikacije Istanbulske konvencije i nasiljem u provedbi sporne krurikularne reforme na čelu s Blaženkom Divjak, što kaže o političkoj kulturi i kulturi državnosti, o medijskoj manipoulaciji u kontekstu nevjerojatnih manipulacija oko Istanbulske konvencije, zatim o političkom srpstvu kao obliku negacije hrvatske slobode i državnosti,o značaju hrvatske nacionalne suverenosti u Bosni i Hercegovini, iseljenoj Hrvatskoj kao sastavnici jedinstvenoga hrvatskoga naroda i čitavome nizu ostalih pitanja koje obrađuje u svojoj knjizi „Rasudbe hrvatske državnosti“.

Čut ćete ekskluzivno i poruku sisačkoga biskupa Vlade Košića o Ljubićevim analizama i kolumnama, koja je ostisnuta na korici knjige, te najavu predstavljanja na kojemu će o knjizi govoriti sisački biskup Vlado Košić, akademik Josip Pečarić, profesor dr Vlado Pandžić te urednik knjige, književnik i novinar Nenad Piskač, uz pozdravnu riječ predsjednika Hrvaskoga kulturnoga vijeća, profesora emeritusa Marijana Šunjića.

Poslušajte intervju:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati