Pratite nas

Intervju

Kćer Mire Barešića: ‘Moj nježni otac nije ubojica’

Objavljeno

na

Jelena Andrea Barešić prvi put govori o odrastanju u obitelji hrvatskog domoljuba, viteza Mire Barešića kojem je nedavno u Dragama podignut spomenik.

Jelena Andrea Barešić u modnom biznisu poznata je zbog revija, naslovnica svjetskih magazina te glazbenih spotova i filmova u kojima je dobivala manje uloge. No u Hrvatskoj je poznatija kao kći pokojnog hrvatskog emigranta i velikog domoljuba, viteza Mire Barešića.

Njezin je otac 1971. godine u neuspjelom je pokušaju otmice u Stockholmu ubio veleposlanika bivše SFRJ Vladimira Rolovića. U toj zemlji postao je i član Hrvatskog narodnog otpora koju je utemeljio Maks Luburić.

Najmlađa i medijski najeksponiranija kći Jelena odlučila je progovoriti o ocu i dvojbama koje ju prate cijeli život zbog mnogih pitanja na koja još nije uspjela pronaći pravi odgovor, S jelenom Barešić razgovarala je , a intervju za express.hr prenosimo u cijelosti:

Express: Nikad niste upoznali oca, poginuo je kad ste imali sedam mjeseci i o njemu ste samo mogli saznati iz priča koje su vam ispričali drugi. Što vam je o njemu ispričala majka Slavica?

Foto: Žarko Bašić (PIXSELL)

Foto: Žarko Bašić (PIXSELL)

Moja majka mi je uvijek govorila samo da je gajio veliku ljubav prema Hrvatskoj. Žao mi je što su ljudi zatrovani informacijama iz medija i informacijama koje nisu istinite, pa bih htjela reći konačno tko je moj otac.

On je bio domoljub, koji je volio narod i svoju zelju više nego išta na svijetu. Završio je na Golom otoku već kao maloljetnik, a razlog je bio banalan. Potukao se sa sinom jednog vojnog lica, narodnog heroja, koji je tatinu tadašnju djevojku uhvatio za stražnjicu. Da bi obranio njezinu čast, a kako je bio sportaš i trenirao borilačke vještine, istukao je tog dečka, ali je zato završio šest mjeseci na Golom otoku kad je imao samo 16 godina.

Od tortura i teških fizičkih poslova su ga spasili politički zatvorenici koji su se pobrinuli da dobije posao u kuhinji. Tu je i upoznao hrvatske domoljube, pa se po izlasku pridružio emigrantskoj grupi Stjepana Mikulića i Brune Bušića.

Express: Tko vam je još pričao o vašem ocu i što još znate o njemu?

Njegovi najbliži prijatelji, koji su bili također osumnjičeni da su ubili mog oca. Svi oni podnijeli su veliku žrtvu zbog toga, ali su bili uz nas i ja sam im na tome zahvalna.

Kad sam navršila 18, i od njih sam tražila da mi ispričaju sve što znaju o ocu.

Express: Jeste li ikad pročitali nešto o atentatu na ambasadora SFRJ Vladimira Rolovića 1971. godine i o tome da je vaš otac ubio tog čovjeka?

Mnogo laži je napisano i nadam se da će se i o tom događaju jednom saznati istinita verzija. Moj otac nije terorist ni ubojica, kako se to mnogo puta dosad ponavlja, jer on nije planirao nikoga ubiti.

On i Anđelko Brajković htjeli su ga zatočiti i njegovo puštanje uvjetovati oslobađanjem 20 hrvatskih logoraša s Golog otoka, među kojima je bilo još maloljetnika. Ambasadora je pogodio metak iz njegova pištolja dok su se on i moj otac hrvali. U tom natezanju Rolovićev pištolj je opalio i pogodio ga, ali od toga nije smrtno stradao. Moj otac je to napravio u samoobrani.

Express: Da, ali nekoliko je verzija, od kojih jedna kaže da je Rolović naknadno preminuo u bolnici, druga da je vaš otac u njega ispalio još nekoliko hitaca, a i ona da je i Brajković pucao Roloviću u usta…

Ponavljaju se laži koje su plasirane u lažnom dokumentarcu koji su snimili Srbi i Crnogorci.

Express: Kako znate da su to lažni podaci i da je vaša verzija priče točna? Tko vam je to ispričao?

Zato što su neke stvari naknadno otkrivene. Neke službe su odradile svoj posao, a moj otac je bio šef osiguranja u paragvajskoj ambasadi u Washingtonu, gdje je bio iznimno cijenjen. Voljela bih da se jednog dana sazna i o tome istina.

Express: Osuđen je u Švedskoj na doživotni zatvor, ali je izašao nakon što su njegovi prijatelji oteli avion i tražili njegovo puštanje. Preko Španjolske je završio u Paragvaju, a onda opet u švedskom zatvoru. Jeste li i o tome pričali s majkom?

Da, u Paragvaju je slučajno naletio na pokušaj otmice i spasio nekog dečka. Saznalo se da je to sin paragvajskoga generala, koji mu je u znak zahvalnsti omogućio da upiše vojnu akademiju. Znao je borilačke vještine i postao je tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u Washingtonu.

Dobio je lažno ime Toni Šarić, pod kojim je sudjelovao na natjecanju u karateu u Oklahoma Cityju 1978. godine i tamo pobijedio odvjetnika Antu Nobila. Tata je nastupio pod hrvatskom zastavom i svirala je hrvatska himna, zbog čega je Nobilo ostao konsterniran.

(>‘Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Barešiću i opsovao mu mater ustašku’)

Nakon tog natjecanja otkrio se tatin pravi identitet, pa je ubrzo vraćen u švedski zatvor. Opet su ga strpali u samicu i držali ga kao neku životinju, pa je počeo štrajk glađu koji je trajao 54 dana. Tek tad su mu doživotni zatvor preinačili na zatvorsku kaznu od 18 godina i, kad je prvi put izašao, vjenčao se s mojom mamom 10. rujna 1985.

Express: Nakon toga obitelj je ponovno završila u Paragvaju. Što vam je rekla majka, zašto niste tamo ostali?

Foto: Privatni album - Žarko Bašić (PIXSELL)

Foto: Privatni album – Žarko Bašić (PIXSELL)

U Švedskoj se rodila najprije moja sestra Vera Viktorija, a zatim i stariji brat Ivan. Jedino sam se ja rodila u Paragvaju, gdje su moji počeli živjeti normalnim obiteljskim životom. Tata je otvorio školu za borilačke sportove i paragvajsku vojsku podučavao borilačkim vještinama, a onda je izbio rat u Hrvatskoj. Molili su nas da ostanemo, mogao je živjeti u Paragvaju kao kralj, ali sve je to odbio jer, kako je rekao, ne može ostati dok njegov narod pati.

Inače, u to vrijeme, dok je mama bila sa mnom u šestome mjesecu trudnoće, neki čovjek, vjerojatno agent Udbe, izbacio ju je iz jurećeg autobusa. Završila je s teškom ozljedom pa su joj liječnici savjetovali da prekine trudnoću. Odbila je i ja sam se ipak rodila, ali je ona godinu dana nepokretna ležala u bolnici i zbog ozljede je ostala bez sluha na lijevo uho.

Tata je doputovao u Hrvatsku 12. srpnja 1991. a ubijen je 31. srpnja, kad sam ja imala jedva sedam mjeseci. Tek 1992. smo mama i mi djeca dobili papire i došli živjeti u Hrvatsku.

Dvije godine nisu nam dali pokopati oca prema naredbi koja je došla s vrha pod izgovorom da vojsci ne padne moral, a zapravo mislim da su samo htjeli zataškati izdaju.

Express: Muči li vas činjenica da se još ne zna kako je poginuo?

To me jako proganja i htjela bih da se i to rasvijetli. Da je on poginuo u borbi za svoju domovinu, rekla bih da za njega nema ljepše smrti. Ali poginuo je zbog izdaje.

Na ovim prostorima neće biti mira tako dugo dok se ne raščiste okolnosti pogibije svakog čovjeka i svake žrtve. Ne mislim samo na hrvatske žrtve, mislim na sve žrtve rata. Moramo gledati u budućnost, moramo surađivati. Neka se više nikad ne ponovi niti jedan rat na svijetu, a naročito ne na ovim prostorima.

Voljela bih da ljudi shvate kako su nevini ljudi ubijali jedni druge zbog nekih na visokim pozicijama, koji su zajedno jeli i pili.

Express: Kako si objašnjavate akciju u kojoj su na spomeniku vašeg oca njegovu ruku obojili u crveno?

Očekujem da policija odradi svoj posao i da pronađe one koji su to učinili, a učinili su zato što ne znaju tko je doista bio moj otac i da nije nikoga mrzio, kao što je i mene i moju braću mama učila da nikog ne mrzimo.

Proputovala sam pola zemaljske kugle, družila se s ljudima svih nacionalnosti. Cimerice su mi bile djevojke iz Srbije i jednu od njih, Milenu Milojević iz Novog Sada, zovem svojom mlađom sekom. Ona i još dvije moje drage prijateljice iz Srbije – Ana i Snežana – kod mene će provesti odmor.

Express: Biste li bili sretniji da ste ostali u inozemstvu?

Radim puno vani jer želim stvoriti svoju obitelj i želim vratiti mami dio onoga što je ona propatila kao samohrana majka troje djece, ali sebe vidim samo u Dalmaciji. Tu živi i moja starija sestra s obitelji, a u Zagrebu živi brat, koji čeka prvog sina, koji bi se trebao roditi na tatin rođendan.

Zbog svega što smo prošli za mene je moja mama najveći heroj jer se lavovski borila za nas. Samo želim da ta žena proživi život u miru, ali od 1991. do danas naša je obitelj svako toliko izložena izljevima mržnje.

express.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Karamatić: Članovi SIP-a BiH sigurniji bi bili u Alepu nego u Sarajevu, došao je kraj mutant državi

Objavljeno

na

Objavio

Od izbora je prošlo mjesec i po dana, a još uvijek se ne zna kako će se popuniti Dom naroda u Federaciji niti tko će činiti buduću vlast. Atmosfera je i više nego usijana na političkoj sceni, a onda predsjednik HSS-a BiH Mario Karamatić izjavi kako se nada da će u budućnosti obljetnica osnivanja Herceg Bosne biti državni praznik. Je li to zaista moguće, što će se događati na političkoj sceni u danima pred nama Karamatić otkriva u intervjuu za Pogled.ba, prenosi Poskok.info

Ponovo ste dodali ulje na vatru izjavama o Herceg Bosni. Zaista vjerujete da će državni praznik biti godišnjica osnivanja Herceg  Bosne?

Da. Samo se treba držati zakona Bosne i Hercegovine. Budući da BiH nema zakona o praznicima, u Federaciji je još uvijek na snazi Zakon o državnim praznicima Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ne znam zbog čega ne bi intervenirali na način da se Herceg Bosna obilježava kao državni praznik. Znam da je teži dio posla nagovoriti kolege iz srpskog i bošnjačkog člana na ovu ideju, ali će im biti ponuđeno, pa neka glasuju.

Spominjete glasovanje. Narod je glasovao na izborima, pa još nema vlasti niti se zna što će biti s Domom naroda. Ima li kakvih promjena? Kakvo je trenutno stanje  u procesu formiranja vlasti?

Proces konstituiranja vlasti skoro ne postoji u Federaciji. Što se tiče skupština županija, očekujem da će to biti relativno brzo riješeno i da će se stvoriti parlamentarne većine. Brzo bi trebalo biti formirano i Vijeće ministara BiH jer ga potvrđuje samo državni Zastupnički dom. Unatoč dogovoru stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH sa srpskom stranom, mi još nemamo relevantnog sugovornika sa bošnjačke strane. A BiH može funkcionirati samo kao tronožac. Jedna “noga” nije u razgovorima. Kada oni između sebe razigraju postizborne karte, onda ćemo i s njima sjest i vidjeti hoćemo li se dogovoriti ili ne.

Vlasti se formiraju u županija, ali bošnjačke stranke izbacuju legitimne  hrvatske predstavnike gdje god to mogu. Kako to komentirate?

Što se tiče položaja Hrvata u tim županijama, on se neće promijeniti jer prema Hrvatima istu politiku vode sve bošnjačke stranke. Čak su one koje se nazivaju “građanskim” radikalnije prema Hrvatima nego SDA. Prije nekoliko dana smo imali paljevinu kuća hrvatskih povratnika kod Viteza. Niti jedna tzv. multietnična stranka na to nije reagirala. Razlog može biti samo u tome što su kuće vjerojatno zapalili pripadnici bošnjačkog naroda i što se radi o hrvatskim kućama. Da je bilo obratno, onda bi se propeli na zadnje noge.

Hrvatski narodni sabor BiH je pokrenuo priču svehrvatskog zajedništva. Je li to moguće i podržavate li taj projekt?

HSS BIH taj projekt apsolutno podržava. Još 2006. godine mi smo predlagali da prema Sarajevu sve hrvatske stranke moraju nastupiti zajedno. Nakon što su nam Bošnjaci treći put nametnuli hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nakon što su postavili dva puta vlast bez legitimnih predstavnika Hrvata, izgleda je došlo u glavu i onima koji nisu bili na tome tragu da je potreban zajednički nastup Hrvata. To su shvatili i oni koji se željeli prodati političkom Sarajevu za šaku maraka. I oni sada tvrde da će ostati s nama. Ja se nadam da će ostati dio hrvatskog bloka. Nažalost, prilika čini lopova, prilika čini izdajnika, a onaj tko je jednom izdao, ja mu ne mogu puno vjerovati. Mislim da su neki ušli u priču o svehvatskom bloku jer su drastično pali na prošlim izborima, narod im je pokazao što misli o tajkvoj politici i vide da će nestati sa političke scene ukoliko ne budu dio našega bloka. S druge strane, dok je ovakav Izborni zakon i ovakav ustroj države, mi nemamo prava na neki politički pluralizam. Kod Hrvata će se to razviiti kad bude zajamčeno Hrvatima da će birati svoje predstavnike.

Kako je zamišljeno to svehrvatsko zajedništvo? Na svim razinama ili na neki drugi način?

Razgovaralo se o tome samo načelno. Nema smisla da se svehrvatsko zajedništvo pravi u ZHŽ-u gdje u Skupštini sjede samo hrvatske stranke. Ali u središnjoj Bosni je ono nužnost, kao i u Federaciji i razini države. Moramo biti zajedno svugdje gdje nemamo dvotrećinsku većinu  skupštinama.

Vrijedi li to svehrvatsko zajedništvo i u Rami, gdje HNS BiH ima 16 zastupnika, a općinom vlada SDA?

U Rami je dio hrvatskih zastupnika pokazao da je probosanski orijentiran. Ja bi volio da se i tu pokaže to zajedništvo. Hrvatske stranke imaju više od dvije trećine vijećnika u Općinskom vijeću i sramotno je da se ne može izglasati Dan sjećanja na žrtve Uzdola jer se pojedini vijećnici ili pojedine stranke boje da se ne zamjere koalicijskim partnerima iz bošnjaškog naroda.

Središnje izborno povjerenstvo BiH ovoga tjedna nije donijelo odluku oko popunjavanja Doma naroda. Očekujete ubrzo rješenje ovoga pitanja?

Pitanje je može li SIP BiH donijeti podzakonski akt koji će biti iznad zakona. U zakonu nema načina kako popuniti Dom naroda. Druga stvar je što kada SIP donese odluku. Kakva god da ona bude, netko neće biti zadovoljan. Pitanje je i hoće li OHR intervenirati ako ne bude zadovoljan odlukom SIP-a. Kada je 2010. godine SIP donio odluku da nije zakonito konstituirana federalna Vlada, OHR je to privremeno to suspendirao. A ta suspenzija je na snazi i danas. Tu se radi  o uspostavi famozne Platforme, izboru Živka Budimira, matematičkim egzibicijama Valentina Inzka. Pitanje hoće li se isto ponoviti ovaj put. Jedina realna odluka je da ne mora iz svake županije biti biran najmanje jedan pripadnik konstitutivnog naroda, da se primjeni popis iz 2013. jer u zakonu jasno stoji da se primjenjuje posljedni popis. Samo je pitanje hoće li OHR sve to oboriti.

Pritisci na SIP su ogromni. Mogu li ti ljudi uopće raditi u takvim uvjetima?

Pitanje je i smije li SIP to donijeti. I tome tamnom vilajetu koje se zove Sarajevo meni nije jasno kako funkcioniraju članovi SIP-a i dolaze na posao. Gore je situacija paranoje i mislim da bi ti ljudi imali veći osjećaj sigurnosti u Alepu, a ne u Sarajevu.

Iz tzv, “građanskih” stranaka kažu kako neće priznati odluku SIP-a ako ne bude po njihovim očekivanjima…

I to je zanimljivo. Na takve izjave šute svi, od OHR-a do Veleposlanstva SAD-a. Sad zamislite da takvo nešto govore hrvatski dužnosnici. Odmah bi počela priča o državnom udaru. Bio je državni udar kada su migranti krenuli iz Sarajeva prema Mostaru i kada ih je zaustavio MUP HNŽ-a. Danas kada MUP USŽ vraća migrante u Sarajevo, to nije državni udar nego je sve uredno.

Koliko ste u HSS-u zadovoljni izbornim rezultatima?

U ime HSS-a mogu reći da smo zadovoljni rezultatima koje smo ostvarili. Zadržali smo kontinuitet rasta. Na svakim izborima dobivamo sve više glasova i mislim da će se tako nastaviti u budućnosti.

Dobili ste osobno više od 7000 glasova, a nemate neku jaku stranačku infrastrukturu, Malo hrvatskih kandidata se može pohvaliti tim rezultatom…

Činjenica jeste da koliko god Hrvati nemaju svojih medija i funkcioniramo skoro isključivo na bazi društvenih mreža, ipak se pokazalo da su birači moj rad prepoznali i to nagradili na izborima.

Ipak, broj glasova koj ste dobili nije vam osigurao izravni mandat. To znači da opet idete u državni Dom naroda?

Što se mene tiče osobno ja sam osobno spreman biti tamo gdje najviše mogu pomoći Hrvatskom narodnom saboru BiH do izmjene Izbornog zakona i uspostave apsolutne jednakopravnosti. A nakon toga ću se baviti samo HSS-om.

Jesu li poznata imena kandidata Hrvatskog narodnog sabora BiH koja će biti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH?

To se još ne zna. Osobito za Dom naroda jer nemamo kriterija po kojem bi taj posao trebao biti obavljen. Postoji mogućnost apsolutne blokade BIH i ja čak priželjkujem takav scenariji. Mislim da je ovaj mutant od države došao svoga kraja. Institucije BiH više ne mogu raditi ništa, ne možemo donijeti nikakav zakon, raticifirati bilo kakav sporazum. Znači, imamo mostarizaciju BiH i da citiram Vlatka Mačeka “ako se kaput krivo zakopča, jedino što je moguće je otkopčati ga i ponovo ispravno zakopčati. Mislim da je vrijeme da skinemo luđačku košulju i ponovo je u dogovoru s druga dva  naroda fino zakopčamo kako je to trebalo biti na početku. Ukoliko oni to ne žele, hajmo se razići i biti jedni drugima dobri susjedi.

Opet idete na priču revitalizacije Herceg Bosne. Koliko je to zaista realno?

Mislim da jeste. Mi imamo mehanizme po međunarodnom pravo po kojem bi se mogli vratiti na početni položaj, ali nam u tome treba potpora Vlade RH i Sabora RH. I veliko je pitanje hoćemo li tu potporu dobiti. Veliko je pitanje imamo li uopće konsenzus unutar HNS-a BiH da se ide u tome pravcu. Na nekoliko sjednica Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora sam spominjao inicijativu o revitalizaciji Herceg Bosne, ali ta inicijativa nije naišla na potporu unutar HNS-a BIH. Mi u HSS-u od toga nećemo odustati. Ukoliko ne uspijemo to progurati na HNS-u BiH, onda ćemo taj proces pokrenuti preko naše sestrinske stranke u Hrvatskoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Bozanić: Treba otvoriti arhive i napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao je za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) veliki razgovor u zadnjim danima pohoda ‘Ad limina’ u Rimu.

S njime je razgovarao Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije, o susretu sa Svetim Ocem, Alojziju Stepincu, potrebi otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj i mnogočemu drugome zanimljivom.

Podsjećanje na svrhu pohoda ‘Ad limina’, susret sa Svetim Ocem, svetost Alojzija Stepinca, kao i nepravedno stjecanje bogatstva te potreba otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj.

Naglasci su to razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je za Hrvatsku katoličku mrežu na marginama Pohoda apostolskim pragovima, vodio Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije.

Antunović je prethodnih dana vrlo detaljno hrvatsku javnost izvješćivao o boravku članova Hrvatske biskupske konferencije u Rimu gdje su slavili euharistiju u sve četiri rimske bazilike i održali tematske sastanke, vrlo detaljno isplanirane, u dikasterijima, kongregacijama i papinskim vijećima. Hrvatski su biskupi, također, imali priliku obići neka druga njima važna mjesta, a redovito su predvodili svete mise u Hrvatskome zavodu i crkvi Sv. Jeronima.

Na upit o temama, problemima i izazovima koji su dominirali u službenim razgovorima, kardinal Bozanić je izdvojio: Možemo reći da pohod ‘Ad limina apostolorum’ ima nekoliko dijelova. Jedan je onaj koji je vezan uz glavne rimske bazilike, Sv. Petra, Ivana Lateranskog, Sv. Pavla izvan zidina i Sv. Marije Velike. Biskupi kad dolaze ‘Ad limina’ uvijek uključuju i pohod tim bazilikama. Dolazi se na naše korijenje, tamo gdje su žrtvovali svoje živote apostolski prvaci, tamo gdje vjernici stoljećima hodočaste. To su mjesta molitve, mjesta gdje se traži milost odozgo, gledajući na svjetle primjere, pojasnio je kardinal.

Drugi dio ‘Ad limina’, glavni, je susret sa Svetim Ocem, Petrom naših dana. Njega ne možemo gledati samo izvana sociološki ili samo sa strane ovozemnog pogleda na redoviti život. To je susret sa onim koji sada vrši službu sv. Petra. To je misterij Crkve. Ona živi od Isusa Krista koji je okupio apostole, predao prvenstvo Petru i mi dana imamo Petra.

To je papa Franjo. Došli smo sa svim poštovanjem, odanošću, njemu kao svome ocu, bratu u episkopatu i to smo na osobit način doživjeli u njegovoj otvorenosti, blizini, jednostavnosti u razgovoru koji je trajao više od sat i pol vremena.

Podsjetio je kardinal da je taj susret bio odmah nakon mise na grobu Sv. Petra. Gledajući očima vjere mi smo bili sa onim koji je središte i znak jedinstva Crkve. Mi smo mu izrazili svoj zahvalnost i on je želio razgovarati. Iznijeli smo mu pitanja. Čuli smo njegovo mišljenje. On je čuo naša mišljenja. Pojasnio je zagrebački nadbiskup da je Sveta Stolica bila uvijek otvorena prema mjesnim crkvama.

Ovdje je izdvojio papu Hadrijana koji je prije više od tisuću godina dozvolio Hrvatima misu na njima razumljivom jeziku, a to je znak blizine Crkve i to je Crkva. Naglasio je: Svako vrijeme ima svoj način komunikacije ali pohod ‘Ad limina’ ide unatrag u stoljeća, što se može pratiti od vremena pape Siksta V. No, to je nešto što stalno traje u Crkvi – ta communio – kolegijalnost, zajedništvo i, dakako, da svako vrijeme nosi svoja pitanja, svoje izazove, te u tom vidu nama je dragocjena svaka orijentacija koju nam daje papa Franjo.

Također, nastavio je kardinal – pojašnjavajući metodologiju rada i priprema Biskupske sinode – da je njihov rad, pogotovo što se tiče pripremnoga razdoblja, pa i one najnovije o mladima, plod Drugog vatikanskog sabora. Susreti biskupa i koncili su se i prije održavali, a danas sigurno da sve više dolazi do izražaja svijest o narodu Božjem, kao što smo i mi u Zagrebu imali.

Najnovija Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije je okupila i laike i redovnice i redovnike i svećenike i biskupe, pomoćne, dok Prva sinoda nadbiskupije, koja je održana 1925. godine po ondašnjem kodeksu, crkvenim propisima, okupila je samo svećenike. Riječ je tu o razvoju u Crkvi, a Crkva je otvorena još većim iskoracima.

Na upit ima li nekih razilaženja između Svete Stolice i Crkve u Hrvatskoj po pitanju kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, sugovornik HKM-a, kardinal Josip Bozanić, je istaknuo:

Mora nam biti jasno jedno, proglašenje blaženim i svetim je djelo Svete Stolice i ona je kardinala Stepinca proglasila blaženim. Dakako da proces počinje od baze, od mjesne Crkve. U slučaju Stepinca to nije bilo moguće radi situacije komunističkog vremena pa je početak bio ovdje. Dakle, Sveta Stolica je bila jako široka da je započela proces i već za vrijeme komunizma, pri Rimskoj biskupiji.

Poslije je to nastavljeno doma, ispitivanjem tolikih svjedoka, i sigurno da Svetoj Stolici pripada odluka kad će nekoga proglasiti blaženim. U ovom slučaju je Sveta Stolica sigurno jako, s jedne strane, otvorena da stvar završi, a, s druge strane, možemo reći da smo svjedoci kod nas u Hrvatskoj, u svim biskupijama, kako kult blaženog Alojzija sve više raste, tako da nas Božja providnost vodi svojim putem.

Papa Franjo je toliko puta naglašavao i naglašava da je on uvjeren u svetost blaženog Alojzija. Bog nas vodi jednim putem. Ali tu ne smijemo osjećat se kao oni koji žele biti na jednoj strani, a nekoga drugo gledati na drugoj strani. Mi smo svi, unutar Crkve, i duboko vjerujemo da ćemo se iznenaditi daru koji ćemo još na tom putu dobiti, a ovo što se događa, zapravo, još više pojačava kult bl. Alojzija Stepinca. To svi jako dobro osjećamo i u Hrvatskoj, a interes je i u općoj Crkvi.

U razgovoru je otvorena i jedna – kako ju je novinar Antunović odredio – ‘bolna tema i za naš hrvatski narod’; o čemu piše sam papa Franjo u ‘Laudato si’ i u svome najnovijem dokumentu Papinsko vijeća za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Kardinal je, naime, ovdje iznio jedno svoje razmišljanje o gomilanju bogatstva političkih elita. Problem je što je to bogatstvo ponekad skriveno u poreznim oazama u svijetu, a ono je jednako vrijednosti javnoga duga njihovih zemalja.

O ovome bi trebalo puno šire govoriti, no sigurno – odgovorio je – da ako gledamo i globalno i nacionalno, a što je jako dobro opisano u papinskoj enciklici ‘Laudato si’, opasnost je današnjeg svijeta da se odluke donose negdje daleko, Kao i one druge odluke koje poslije koordiniraju i žele organizirati život, najprije se donesu negdje daleko, a ljudi toga nisu ni svjesni. Počne se govoriti o nekim konvencijama, o nečemu što nije jako važno, što ne obvezuje, pa se o tome – tobože – ne želi previše ni govoriti, lako se to potpiše, a onda se potpisnika traži na odgovornost.

Ti si član toga kluba. Trebaš biti odgovoran prema tome i sve se spusti na nacionalnu razinu, te se kaže da mi to trebamo radi nekih, ali to neće biti tako važno, no onda se na kraju susrećemo da to ulazi u zakone, ulazi u škole, u odgoj. Zapravo, to je jedna situacija koja je malo demokratska. Ponovio je: malo demokratska.

I ja mislim da biste vi novinari trebali više o tome govoriti. Trebaju se odluke donositi što bliže narodu. Narod treba biti upoznat i s onim odlukama koje izgledaju jako daleke jer će imati utjecaj na nas, na našu zemlju, na mlade, na budućnost, na ekonomiju i na razvoj.

U završnome pitanju – povezanom i sa susretom sa Svetim Ocem jer su mu biskupi govorili i o dva svetačka lika hrvatskog naroda Miroslavu Bulešiću i Alojziju Stepincu – kardinal se osvrnuo na stradanja pojedinaca i velikog dijela hrvatskog naroda u komunističkoj strahovladi, a što još uvijek u našoj javnosti teško izlazi na svjetlo.

Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti – naglasio je zagrebački nadbiskup – koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno, upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je – kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR – treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.

 

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari