Pratite nas

Intervju

Kćer Mire Barešića: ‘Moj nježni otac nije ubojica’

Objavljeno

na

Jelena Andrea Barešić prvi put govori o odrastanju u obitelji hrvatskog domoljuba, viteza Mire Barešića kojem je nedavno u Dragama podignut spomenik.

Jelena Andrea Barešić u modnom biznisu poznata je zbog revija, naslovnica svjetskih magazina te glazbenih spotova i filmova u kojima je dobivala manje uloge. No u Hrvatskoj je poznatija kao kći pokojnog hrvatskog emigranta i velikog domoljuba, viteza Mire Barešića.

Njezin je otac 1971. godine u neuspjelom je pokušaju otmice u Stockholmu ubio veleposlanika bivše SFRJ Vladimira Rolovića. U toj zemlji postao je i član Hrvatskog narodnog otpora koju je utemeljio Maks Luburić.

Najmlađa i medijski najeksponiranija kći Jelena odlučila je progovoriti o ocu i dvojbama koje ju prate cijeli život zbog mnogih pitanja na koja još nije uspjela pronaći pravi odgovor, S jelenom Barešić razgovarala je , a intervju za express.hr prenosimo u cijelosti:

Express: Nikad niste upoznali oca, poginuo je kad ste imali sedam mjeseci i o njemu ste samo mogli saznati iz priča koje su vam ispričali drugi. Što vam je o njemu ispričala majka Slavica?

Foto: Žarko Bašić (PIXSELL)

Foto: Žarko Bašić (PIXSELL)

Moja majka mi je uvijek govorila samo da je gajio veliku ljubav prema Hrvatskoj. Žao mi je što su ljudi zatrovani informacijama iz medija i informacijama koje nisu istinite, pa bih htjela reći konačno tko je moj otac.

On je bio domoljub, koji je volio narod i svoju zelju više nego išta na svijetu. Završio je na Golom otoku već kao maloljetnik, a razlog je bio banalan. Potukao se sa sinom jednog vojnog lica, narodnog heroja, koji je tatinu tadašnju djevojku uhvatio za stražnjicu. Da bi obranio njezinu čast, a kako je bio sportaš i trenirao borilačke vještine, istukao je tog dečka, ali je zato završio šest mjeseci na Golom otoku kad je imao samo 16 godina.

Od tortura i teških fizičkih poslova su ga spasili politički zatvorenici koji su se pobrinuli da dobije posao u kuhinji. Tu je i upoznao hrvatske domoljube, pa se po izlasku pridružio emigrantskoj grupi Stjepana Mikulića i Brune Bušića.

Express: Tko vam je još pričao o vašem ocu i što još znate o njemu?

Njegovi najbliži prijatelji, koji su bili također osumnjičeni da su ubili mog oca. Svi oni podnijeli su veliku žrtvu zbog toga, ali su bili uz nas i ja sam im na tome zahvalna.

Kad sam navršila 18, i od njih sam tražila da mi ispričaju sve što znaju o ocu.

Express: Jeste li ikad pročitali nešto o atentatu na ambasadora SFRJ Vladimira Rolovića 1971. godine i o tome da je vaš otac ubio tog čovjeka?

Mnogo laži je napisano i nadam se da će se i o tom događaju jednom saznati istinita verzija. Moj otac nije terorist ni ubojica, kako se to mnogo puta dosad ponavlja, jer on nije planirao nikoga ubiti.

On i Anđelko Brajković htjeli su ga zatočiti i njegovo puštanje uvjetovati oslobađanjem 20 hrvatskih logoraša s Golog otoka, među kojima je bilo još maloljetnika. Ambasadora je pogodio metak iz njegova pištolja dok su se on i moj otac hrvali. U tom natezanju Rolovićev pištolj je opalio i pogodio ga, ali od toga nije smrtno stradao. Moj otac je to napravio u samoobrani.

Express: Da, ali nekoliko je verzija, od kojih jedna kaže da je Rolović naknadno preminuo u bolnici, druga da je vaš otac u njega ispalio još nekoliko hitaca, a i ona da je i Brajković pucao Roloviću u usta…

Ponavljaju se laži koje su plasirane u lažnom dokumentarcu koji su snimili Srbi i Crnogorci.

Express: Kako znate da su to lažni podaci i da je vaša verzija priče točna? Tko vam je to ispričao?

Zato što su neke stvari naknadno otkrivene. Neke službe su odradile svoj posao, a moj otac je bio šef osiguranja u paragvajskoj ambasadi u Washingtonu, gdje je bio iznimno cijenjen. Voljela bih da se jednog dana sazna i o tome istina.

Express: Osuđen je u Švedskoj na doživotni zatvor, ali je izašao nakon što su njegovi prijatelji oteli avion i tražili njegovo puštanje. Preko Španjolske je završio u Paragvaju, a onda opet u švedskom zatvoru. Jeste li i o tome pričali s majkom?

Da, u Paragvaju je slučajno naletio na pokušaj otmice i spasio nekog dečka. Saznalo se da je to sin paragvajskoga generala, koji mu je u znak zahvalnsti omogućio da upiše vojnu akademiju. Znao je borilačke vještine i postao je tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u Washingtonu.

Dobio je lažno ime Toni Šarić, pod kojim je sudjelovao na natjecanju u karateu u Oklahoma Cityju 1978. godine i tamo pobijedio odvjetnika Antu Nobila. Tata je nastupio pod hrvatskom zastavom i svirala je hrvatska himna, zbog čega je Nobilo ostao konsterniran.

(>‘Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Barešiću i opsovao mu mater ustašku’)

Nakon tog natjecanja otkrio se tatin pravi identitet, pa je ubrzo vraćen u švedski zatvor. Opet su ga strpali u samicu i držali ga kao neku životinju, pa je počeo štrajk glađu koji je trajao 54 dana. Tek tad su mu doživotni zatvor preinačili na zatvorsku kaznu od 18 godina i, kad je prvi put izašao, vjenčao se s mojom mamom 10. rujna 1985.

Express: Nakon toga obitelj je ponovno završila u Paragvaju. Što vam je rekla majka, zašto niste tamo ostali?

Foto: Privatni album - Žarko Bašić (PIXSELL)

Foto: Privatni album – Žarko Bašić (PIXSELL)

U Švedskoj se rodila najprije moja sestra Vera Viktorija, a zatim i stariji brat Ivan. Jedino sam se ja rodila u Paragvaju, gdje su moji počeli živjeti normalnim obiteljskim životom. Tata je otvorio školu za borilačke sportove i paragvajsku vojsku podučavao borilačkim vještinama, a onda je izbio rat u Hrvatskoj. Molili su nas da ostanemo, mogao je živjeti u Paragvaju kao kralj, ali sve je to odbio jer, kako je rekao, ne može ostati dok njegov narod pati.

Inače, u to vrijeme, dok je mama bila sa mnom u šestome mjesecu trudnoće, neki čovjek, vjerojatno agent Udbe, izbacio ju je iz jurećeg autobusa. Završila je s teškom ozljedom pa su joj liječnici savjetovali da prekine trudnoću. Odbila je i ja sam se ipak rodila, ali je ona godinu dana nepokretna ležala u bolnici i zbog ozljede je ostala bez sluha na lijevo uho.

Tata je doputovao u Hrvatsku 12. srpnja 1991. a ubijen je 31. srpnja, kad sam ja imala jedva sedam mjeseci. Tek 1992. smo mama i mi djeca dobili papire i došli živjeti u Hrvatsku.

Dvije godine nisu nam dali pokopati oca prema naredbi koja je došla s vrha pod izgovorom da vojsci ne padne moral, a zapravo mislim da su samo htjeli zataškati izdaju.

Express: Muči li vas činjenica da se još ne zna kako je poginuo?

To me jako proganja i htjela bih da se i to rasvijetli. Da je on poginuo u borbi za svoju domovinu, rekla bih da za njega nema ljepše smrti. Ali poginuo je zbog izdaje.

Na ovim prostorima neće biti mira tako dugo dok se ne raščiste okolnosti pogibije svakog čovjeka i svake žrtve. Ne mislim samo na hrvatske žrtve, mislim na sve žrtve rata. Moramo gledati u budućnost, moramo surađivati. Neka se više nikad ne ponovi niti jedan rat na svijetu, a naročito ne na ovim prostorima.

Voljela bih da ljudi shvate kako su nevini ljudi ubijali jedni druge zbog nekih na visokim pozicijama, koji su zajedno jeli i pili.

Express: Kako si objašnjavate akciju u kojoj su na spomeniku vašeg oca njegovu ruku obojili u crveno?

Očekujem da policija odradi svoj posao i da pronađe one koji su to učinili, a učinili su zato što ne znaju tko je doista bio moj otac i da nije nikoga mrzio, kao što je i mene i moju braću mama učila da nikog ne mrzimo.

Proputovala sam pola zemaljske kugle, družila se s ljudima svih nacionalnosti. Cimerice su mi bile djevojke iz Srbije i jednu od njih, Milenu Milojević iz Novog Sada, zovem svojom mlađom sekom. Ona i još dvije moje drage prijateljice iz Srbije – Ana i Snežana – kod mene će provesti odmor.

Express: Biste li bili sretniji da ste ostali u inozemstvu?

Radim puno vani jer želim stvoriti svoju obitelj i želim vratiti mami dio onoga što je ona propatila kao samohrana majka troje djece, ali sebe vidim samo u Dalmaciji. Tu živi i moja starija sestra s obitelji, a u Zagrebu živi brat, koji čeka prvog sina, koji bi se trebao roditi na tatin rođendan.

Zbog svega što smo prošli za mene je moja mama najveći heroj jer se lavovski borila za nas. Samo želim da ta žena proživi život u miru, ali od 1991. do danas naša je obitelj svako toliko izložena izljevima mržnje.

express.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Dalić: Najidealnije je da sad odem, ali dajte mi još koji dan za odluku

Objavljeno

na

Objavio

Iako tajming nije idealan, jer slavlja po Hrvatskoj još traju, razgovor s izbornikom Zlatkom Dalićem neizbježno počinje pitanjem: jeste li zakazali igračima okupljanje uoči sljedeće utakmice, s Portugalom?

– Ne zakazujem ja okupljanja, to je zadaća Saveza. Nisam ni razmišljao o utakmici s Portugalom – uzvraća Dalić okolnim putem, ali odmah potom širom otvara dušu.

– Sada je idealan trenutak da odem! Odluku sam donio još poslije Amerike, sa svojom obitelji, i ta odluka je u meni. Ali, dolaskom u Zagreb, kada sam vidio onaj doček, tu svoju odluku moram preispitati. Zbog tih običnih ljudi, koji su mi najvažniji, zbog tih emocija… Pitam se: imam li ja sada pravo te ljude iznevjeriti?

Što vas je potaknulo na odluku od odlasku?

Preko nekih stvari ne mogu

– Prešao sam preko nekih stvari preko kojih nikada ne bih prešao, samo zbog Svjetskog prvenstva, jer sam bio uvjeren da ondje možemo nešto napraviti. Šutio sam, trpio sam neke stvari, dovoljno sam iskusan, neovisan, neopterećen, a Hrvatska mi je san. Što mi je zasmetalo? Najprije, četiri mjeseca slagao sam svoj stožer, gubio energiju na to.

Dalje, nakon poraza od Perua u Americi, neki zovu telefonom, smjenjuju me, konzultirali su i igrače o tome. Srećom, bilo je tamo pametnih ljudi koji su to zaustavili. Dalje, klubovi pišu priopćenja (vjerojatno misli na Osijekova, nap.a.), nitko iz Saveza na to ne reagira.

Ne zbog mene, Zlatka Dalića, nego zbog integriteta izbornika. Napadaju me, a nitko me ne brani. Zato sam tako odlučio; ne smijem dopustiti da me za dva mjeseca, opet nakon prvog poraza, neka “dva frajera” opet smjenjuju

Zamjerate li Šukeru što vas nije zaštitio?

– Predsjednik Saveza prema meni je bio izuzetan. Bio sam trener u dosta klubova, uvijek me predsjednik nešto pitao, sve ga je zanimalo… Davor mi nikada ništa nije rekao; osim – ti si izbornik, radi po svome, i na tome kapa mu do poda.

Ne govorim ja sada o Davoru, nego o ljudima oko njega. Nisam balavac, da će sa mnom raditi što hoće, a ja ću šutjeti. Ja sam stekao ime svojim krvavim radom, trudom, i sad će neka dvojica-trojica odlučivati o mojoj sudbini. Ja ću sam odlučiti o svojoj sudbini. Samo hoću mir, stabilnost.

Jeste li razgovarali s igračima o tome?

Moglo bi ih pogoditi ako odete? – Razgovarao sam s pola njih, oni su moja obitelj. Dok sam ja izbornik, bit će onako kako igrači hoće. Oni su mene podržali, ja respektiram njih, oni mene.

A što ako kažu – šefe, nemojte otići?

– Ta odluka stoji u meni. Život me naučio da je najljepše otići kad si na vrhuncu, kad si najbolji, kao što je napravio Zidane, kapa mu do poda.

Počeli su vas smjenjivati još nakon Grčke?

– Da, i tada je bilo deset ljudi koji su to čuli i nisu reagirali. Sve ja znam, više ja znam nego što oni misle. Zahvaljujem se Davoru na povjerenju, i Izvršnom odboru, oni su me postavili. Ali, da je moglo puno bolje, moglo je.

Je li vas zaljuljala kakva ponuda?

– Kad je Hrvatska u pitanju, novac mi nije bitan. Jedino ako me zovu Real ili Barcelona. Ali, za novcem neću ići. Samo hoću respekt, kojega je dajem svakome; i vama, i navijačima, oružarima…

S Dalićem smo razgovarali u kafiću Contra u Varaždinu, piše Večernji list. Izbornik je i dalje u sedmom nebu, uživa u pažnji sugrađana, dijeli autograme, fotografira se sa svima…

– Živimo najljepše trenutke. Jesmo nakon polufinala i finala očekivali doček u Hrvatskoj, ali nismo očekivali ovako nešto, ovoliko ljubavi, emocija, nismo ni slučajno. Tri dana Hrvatska slavlja, presretan sam, preponosan, prezadovoljan što vidim toliko jedinstva, zajedništva, stare i mlade kako se vesele, plaču, toliko ushićenja. Možda je to i sjajnije od našega srebra!

Svi će ostati ako bude OK

Jesu li se slegnuli dojmovi iz finala?

– Nisam se radovao ni u Moskvi, ni u avionu, i tek sam živnuo kad sam “ovo” vidio u Zagrebu. U finalu smo bili bolja momčad. Presudio je penal koji se ne svira u finalu SP-a. Sudac se pet puta vraćao i gledao snimku; ako nisi siguran, onda ga ne sviraš. To nas je dotuklo, nismo se imali snage više vratiti. Nikada neću prežaliti taj finale, cijeloga života to će mi biti u glavi. I nisam pogledao snimku finala, ništa nisam vidio, ne mogu to gledati.

Koji je sljedeći cilj reprezentacije?

– Osvojiti Europsko prvenstvo. Prema ovome što su pokazali, koliko su bili kompaktni, zajedno, oni to mogu napraviti, ja sam u to siguran.

Je li vam netko od igrača najavio oproštaj?

– Svi će oni ostati, ako bude sve OK. Nisam dobio informaciju da će netko otići, ali svatko odlučuje o sebi, svojoj karijeri, zna svoje motive. Luka Modrić može iznijeti još EP, odigrati još dvije godine.

Takve je građe, radnik je, profesionalac. Opet; srebrni si na svijetu, najbolji si igrač SP-a, osvojio si Ligu prvaka, što ćeš više… Naravno da treba ići u pomlađivanje, i Liga nacija mora biti prvi korak u tom smjeru, ali oni su drugi na svijetu, ne možeš ih sad eliminirati. Jer, svi oni su dobro igrali, pa i Strinić i Pivarić koji su bili toliko osporavani.

Dalić je još pod emocijama, pod dojmom svih događanja posljednjih dana… – Kad pogledate doček u Splitu, Zadru, Varaždinu, Miholjcu, Slavonskom Brodu… tko onda može zabraniti da Hrvatska igra u Splitu? Ljudima iz Livna, Omiša, Dubrovnika, da gledaju reprezentaciju u Splitu… Sad su se pokazali na Rivi da hoće, da žele, a probleme rješavajte na drugom mjestu, a ne preko reprezentacije – ističe Dalić i nastavlja:

– Devedeset pet posto ljudi u Hrvatskoj pjeva i slavi uz pjesmu “Lijepa li si”. I sad tih pet posto određuje koga ćemo mi slušati? E nećete! Mi ćemo slaviti s kim mi hoćemo! Igrači su mi rekli – mi hoćemo da bude ta pjesma, i ta pjesma će biti! “Lijepa li si” nam svira u autobusu kad krećemo na utakmicu, u svlačionici poslije utakmice… Što ima u toj pjesmi loše? Domoljubna je, ljubav, država, jedinstvo, sloga, emocije.

Mene politika ne zanima, želim samo da Hrvatska bude kakva je sada: jedinstvena, puna emocija i zajedništva. A ovih pet posto? Neka pati koga smeta! Ne paše ti? Nemoj doći na Trg! Mi nismo slali negativne poruke, samo ljepota, uživanje, emocije, i sad nam hoće to uzeti. E nećeš!

Hoćemo li na valu uspjeha u Rusiji uspjeti pokrenuti stvari u društvu, pozitivne pomake, investicije u nogomet?

– Ne vidim svrhu svega ovoga što smo napravili ako se to ne dogodi. Ali, na žalost, mi se sad bavimo time tko je pjevao? Ma pusti tko je pjevao; pjevao je onaj tko je zaslužio, koga su igrači htjeli.

Nikola Kalinić će dobiti medalju?

– Ja se na to neću vraćati. Rekao sam da je to neuspjeh, moj poraz, nešto zbog čega nisam sretan, niti na to ponosan. Sve sam napravio da do toga ne dođe. Odluka je da on dobije premije i medalju, bio je s nama u kvalifikacijama, a hoće li je uzeti ili neće, to je njegova stvar.

Prihvatili biste njegovu ispriku?

– Ja sam kršćanin, katolik, ja praštam. Ne mogu to zaboraviti, ali normalno da bih oprostio. 
Ali, o tom potom. Nisam ja na potezu.

(Večernji list)

 

Dalić o Thompsonu: Pjevao je pjevač koji je naša himna

 

 

VIDEO! Zlatko Dalić za Bujicu, nakon veličanstvene fešte u Varaždinu!

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Goran Aleksić: ‘Klijentizam je grobar našega društva’

Objavljeno

na

Objavio

Foto:Cropix/Damjan Tadić

Intervju Goran Aleksić, saborski zastupnik i predsjednik stranke SNAGA govori za www.kamenjar.com  o najnovijoj odluci Visokog trgovačkog suda u Zagrebu te o trenutnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj:

Na Visokom trgovačkom sudu u ponovljenom postupku potvrđena je drugostupanjska presuda suca Radovana Dobronića kojom je presuđeno da je osam banaka ugovaralo nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe valutne klauzule CHF i o promjeni kamatne stope unutar banke za sve dužnike koji su ugovarali valutne klauzule u CHF. Time oštećeni ljudi mogu privatnim tužbama dobiti kompletnu razliku između povećane i početne kamatne stope kao i pripadajuću zateznu kamatu.

– Taj bi proces trebao trajati narednih pet godina te se  osobnom nadam kako će dužnici u velikom broju krenuti prema sudovima te uz pomoć Udruge Franak, a koja će pokušati sve to što kvalitetnije  i brže realizirati kroz odvjetničku mrežu i upute, doći do svojega novca. Procjenjujem kako se   radi  o iznosu vrijednom između 10 i 15 milijardi kuna koje banke moraju vratiti oštećenima.

Cijelo ste vrijeme uz oštećene ljude. Radili ste i tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva, ali ste nalazili vremena pratiti i utakmice naše reprezentacije. Hoće li ovaj nogometni uspjeh donijeti sveopće dobro u našu zemlju?

 -Glavna stvar se neće dogoditi nakon ovog velikog uspjeha naših nogometaša, a to je promjena svijesti hrvatskog čovjeka, prije svega, hrvatskog političara.  Do promjene svijesti hrvatskog političara neće doći jer uspjeh naših nogometaša je došao na drugi način, a on je suprotan onom na koji se radi u našoj Domovini. U slučaju nogometne reprezentacije pobijedila je meritokracija, a u Hrvatskoj vlada klijentizam. Meritokracija je stanje u kojem se  priznaju kvalitete ljudi prema nekim mjerljivim kriterijima, a ne prema tomu tko je komu simpatičan, tko je član koje stranke ili tko je čiji klijent… Da bismo kao društvo uspjeli moramo klijentizam iskorijeniti iz našeg društva. A to je u ovom trenutku nemoguće, zato što su političke elite umrežene kroz trgovačka društva, kroz privatne interese, kroz jednu društvenu pojavu, koja se jednom riječju zove klijentizam i koja je grobar našeg društva. A to se neće promijeniti niti u narednih 20 godina.

Često znate reći da hrvatski čovjek najprije treba promijeniti sebe. Na što mislite kad tako govorite?

– Važno je da se čovjek ne prodaje ni za kakav novac. Osobno se ne bih prodao niti za milijardu dolara samo zato jer nekomu smetam. Ne bih to mogao učiniti zbog silnih ljudi koji su mi omogućili da budem tu gdje jesam. Meni je ulazak u Hrvatski sabor omogućila udruga Franak. Ali, i ja sam kroz svoj rad u sedam godina i zaslužio da budem tu gdje jesam, a ne bih tu bio da me nisu podržali suradnici iz Udruge. Kad bih ja sad napravio nešto suprotno onomu što smo se dogovorili, suprotno onomu kako svi zajednički razmišljamo, a to je kako promijeniti ovo društvo, ja bih izdao te ljude. U tom smislu treba pobijediti sebe da bi se čovjek odupreo tim nekakvim mogućnostima da za sebe ishodi nekakvu korist. Tome se moraju oduprijeti političari i tek onda mogu razmišljati o boljem društvu.

Ima li nade za “malog” čovjeka u Hrvatskoj, koji želi dostojanstveno živjeti od svojega rada?

– Ima nade samo ako se oni udruže. Mali ljudi ne postoje. To je samo jedan pežorativni izraz. Ima nade samo ako se udruže na način kako smo se udružili mi u udruzi Franak.  Dakle, ljudi koji imaju određeni interes (poljoprivrednici, stočari…) i taj interes moraju zajednički prikazati onima koji su na vlasti i tu zahtijevati da se njihov interes koji je zajednički, ostvari.  Ništa ne pada samo s grane, i ljudi ako misle da će im bilo koja vlast ostvariti neki njihov interes bez njihova učešća u tome,  sudjelovanja u tome, jako se varaju. To se neće dogoditi.

A. Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari