Pratite nas

Keleberenje životu u Mostaru

Objavljeno

na

Sablasno je zurila gradska Vijećnica na Kantarevac. Unatoč šminkanju izvana, sablasna, prazna i strašna kakva jest zbog višegodišnjeg nemara, nebrige i bezobrazluka gradskih otaca što ju podigoše i praznom ostaviše bila je kao čudovište nad rasplesanom masom.

No, iza pustinje u Vijećnici, ljetni festival, iako je u neka doba s Neretve nanijelo prve znake jeseni, pokazao je kako unatoč praznini u vijećničkim klupama i glavama, postoji volja da se ispuni duh i, barem na ta dva dana, u mostarsko nebo pošalje pozitivna energija. Jer jedino negativno na Mostar Summer Festu bilo je to što je postojao samo jedan štand s bonovima i što uz ograde na Kantarevcu nije bilo više vreća za smeće. No, prvim mačićima, to će se oprostiti.

Iza besposlene vijećnice, u kojoj zjape prazne vijećničke klupe za prazne vijećničke glave, procvjetala je tako jedna sasvim obična, uspješna stvar. Jer, mudrosti za koncerte u ova vremena i ne treba previše. Bitna je volja. Za razliku od bezvoljnika, koji nemaju mudrosti ni za doček Nove godine u modernom, stolnom, UNESCO-vom, prozapadnom, turističkom i kakvom sve ne gradu.

S druge strane, u isto vrijeme, sedmim mačićima Dana filma ima se mnogo toga za zamjeriti. Sablasno su djelovala ”napucana” sjedala u mostarskom kinu. Osim na otvaranju, koje je opet ispalo nespretno jer dobitnici nagrade za životno djelo nisu dali da progovori riječ iako je izvedena pred publiku, projekcije mostarske filmske revije bile su prazne.

obrana i z‘Obranu i zaštitu’, film koji govori upravo o mostarskoj sablasti, o sada već vječitom čekanju da se netko nepoznat s papirima smiluje običnom čovjeku, pratilo je keleberenje uglavnom ženske publike. Zgrozile su se mostarske dame što glavni glumac filma svoju suprugu pokušava pomilovati po dupetu dok ova mijesi pitu. Pretrgale su se od smijeha i nastavile tako do kraja filma ne dopuštajući mu da barem malo zareže u dubinu i ne razgoli, onako filmski, stvarnost u kojoj jesmo i u kojoj velika većina ganja neke nedostižne papire. ”Pun mi je kurac”, iz usta glavne glumice rastrgao je dame od smijeha iako mnogi mogu posvjedičiti da su njihova usta i uši puni puno gorih stvari od rečenice kojom se u filmu nastojalo pokazati dokle nas dovodi paranoja u kojoj jesmo.

A pred dosanjano filmsko platno publiku nisu mogli dovesti ni izvikani filmovi iz regije. Kino dvoranu rezerviranu za Dane filma punili su uglavnom ljudi s akreditacijama, koji su se pak morali micati sa stolice nekome kome je prodana karta. Jer, sedmi mačići opet su ove godine zaboravili rezervirati mjesta za ljude kojima su kapom i šakom dijelili propusnice.

Iako se mora priznati da su Dani filma izašli kao pobjednici u borbi protiv vjetrenjača, mora se i priznati da sedam godina kasnije to više nije to. Ako je prvih godina cilj bio borba za kino, sad kad se ono dobilo, festival je postao navratnanos događaj. Unatoč zvučnim imenima, koja se pojave u Mostaru, unatoč prilici da se pogleda film, koji možda neće završiti u programu kina, Dani filma i pored izvikanih sponzorstava, postali su mlaka manifestacija. Čini se da im ozbiljno prijeti da se uvrsti u slične manifestacije u gradu, u recimo mostarsko-matično proljeće, na kojima su redovito oni reda i fotografa radi i na kojima se barem pojavi prvi čovjek grada. A na Danima filma ga nije bilo. Možda mu je netko napomenuo da je prve godine rekao ”vidimo se dogodine u kinu”, pa tako idućih pet godina.

Iako su oba festivala napravljena zbog publike, publika ih nije jednako sažvakala. Možda je publika u UNESCO-vom gradu bez kanti za smeće umrtvljena neviđenim i nedočekanim čovjekom s papirima iz filma i prazninom glava iz sablasne Vijećnice. Možda je istrzanost dnevno-političkim najavama promjena na bolje i dnevnih razočaranja umrtvila živce za promjene i festivalski duh grada. A ne bi smjela, jer priča se da Mostar čeka još nekoliko festivala.

No, bitnije bi bilo da se u gradu – koji unatoč tlapnjama o modernosti, kulturi i podastiranju nerazrađenih parkirališnih ideja sa zapada nije u potpunosti stao niti iza jednog događaja – ne dozvoli ono iz filmskog monologa nagrađene glumice. ”Sve se nekako promijenilo. Tko može, nek’ bježi. Nema više ljudi. Nema ti ovdje više života”, rezale su riječi smijeh i keleberenje.

Publika ne bi smjela biti samo publika kad je to u pitanju.

Berislav Jurič/dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Politika

Plenković vraća Dan državnosti na 30. svibnja

Objavljeno

na

Objavio

U završnici kampanje za euroizbore HDZ je još jednom otvorio pitanje datuma na koji Hrvatska slavi Dan državnosti.

Vraćanje tog praznika na 30. svibnja, u spomen na dan kada je konstituiran prvi višestranački Sabor, čime je Hrvatska raskrstila s jednostranačkim i prihvatila sustav liberalne demokracije, na završnom stranačkom skupu spomenuo je Andrej Plenković.

Istu zakonsku izmjenu najavljivali su i njegovi prethodnici na čelu HDZ-a Ivo Sanader i Tomislav Karamarko, da bi ona nakon izbora padala u zaborav, no u HDZ-u tvrde kako je Plenković doista namjerava provesti u djelo.

Istu odluku slavimo dva puta – Riječ je o inicijativi koju je Plenković osobno pokrenuo i o kojoj razgovaramo već nekoliko mjeseci, a uvjereni smo da je ona na tragu onoga što osjeća narod kada su u pitanju državni praznici.

S obzirom na to da je u tijeku kampanja, sada nije vrijeme u kojem bi se takve zamisli mogle provesti, no kada prođu izbori, komunicirat ćemo o tome unutar stranke i s koalicijskim partnerima, a bilo bi dobro i da se oko ovoga pitanja postigne što širi konsenzus – kazao je za Večernji list izvor blizak vrhu stranke.

Slavljenička atmosfera na subotnjem HDZ-ovom središnjem predizbornom skupu potaknula je predsjednika stranke da gromoglasno oda počast Franji Tuđmanu i prisjeti se Dana državnosti koji se nekada obilježavao 30. svibnja.

“Zajedno sa svima vama, prisjećam se našeg prvog predsjednika doktora Franje Tuđmana koji na jednom jedinom pravom danu hrvatske državnosti, 30. svibnja 1990…”, rekao je Plenković u subotu na HDZ-ovom središnjem predizbornom skupu.

Šest tisuća okupljenih HDZ-ovaca ustalo je na noge, a njihovo glasno odobravanje spriječilo ga je da završi rečenicu do kraja. Jutro poslije, mirnijim tonom Andrej Plenković objasnio je zašto misli da se Dan državnosti ponovno treba obilježavati 30. svibnja, umjesto 25. lipnja.

“Identifikacija sa 30. svibnja simbolikom tada prvog demokratski izabranog Sabora, njegovim konstituiranjem, govorom predsjednika Tuđmana tog dana je puno snažnije ušlo u emociju, u osjećaje, u sjećanje većine hrvatskih ljudi da mi se čini da je to nešto što bi većina Hrvata htjela”, pojasnio je.

Zanimljivo, prošle godine je na istom mjestu,ali na općem saboru HDZ-a, isto tvrdio i Milijan Brkić.

“Taj datum je bio zapamćen i upamćen u srcima našeg naroda. Neki su nam ukrali to rođenje, nadam se da ćemo uskoro vratiti taj rođendan naše domovine i ponovno slaviti 30.5. kao Dan državnosti.”, izjavio je potpredsjednik Sabora 25. lipnja 2018.

(VL/N1)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

U hrvatskom izbornom procesu SDSS i SPC su povlaštene

Objavljeno

na

Objavio

Neven Piskač: Državna crkva Srbije u izbornoj je kampanji SDSS-a u Hrvatskoj

Kad na središnjem izbornom skupu SDSS-a održanom u Zagrebu sudjeluje visoki dužnosnik službene nacionalne crkve države Srbije, mitropolit Porfirije, ne postavlja se u nas pitanje je li etički i zakonski ispravno da crkveni dužnosnici obilaze predizborne stranačke skupove. Kad na promidžbenom spotu jedne koalicijske liste hrvatsko dijete upita oca – jesu li to naši – onda je stvar obrnuta. Higijeničari društva, otpravnici poslova i drugo režimski uhljebljeno osoblje odmah ustaše na stražnje noge, uskraćujući roditeljima pravo da odgajaju svoju djecu. Umjesto da se, naime, i otac i djeca iz spota jednostavno isele iz Hrvatske, oni prkose režimskoj politici. Režimski je, međutim, prihvatljivo da središnji predizborni skup SDSS-a i SPC-a u Zagrebu završi s trubačima iz Šida, koji se (još) nalazi u državi Srbiji (što je uplitanje Srbije u izborni proces Hrvatske).

To je objektivna slika suvremene Hrvatske. Svi bismo se trebali zapitati tko je uveo ovakve nakaradne odnose, tko ih održava, tko ih šutnjom podupire i kuda oni vode – ako ne vode prema novoj Jugoslaviji u bilo kom obliku. Svaka „jugoslavija“ pretpostavlja pokorenu Hrvatsku i povlaštenike. I svaki „region“ i svaki „Zapadni Balkan“ – takaj.

Jedni kriteriji, dakle, vrijede za Pupovca i SPC, drugi za „suvereniste“ i hrvatsku djecu. Dvostruki kriteriji odlika su neuređenih država i snažno ideologiziranih totalitarnih režima. Član vladajuće koalicije, Pupovac, nositelj liste SDSS-a, bio je jasan: „Vjerujem da ćemo ovim izborima napraviti korak više, skočiti stepenicu ili dvije više da dođemo do onoga što je naš ideal koliko god mali bili – jednaki Srbi u Hrvatskoj i jednaka Hrvatska u Europi“. Iako je riječ o minornoj stranci, koja okuplja mali dio jedne nacionalne manjine, njezin smjer, cilj i ideal je izuzetno velik – „jednaki Srbi u Hrvatskoj“. S kime jednaki? S političkim narodom. Srbi su politički narod u Republici Srbiji. S tom se logikom mnogi u Hrvatskoj, pa i šire, ne slažu, pa rade na prekograničnom proširenju jurisdikcije srpskoga naroda, kao što je to već učinjeno s SPC-om. Takva politika na koncu vodi u velikosrpski poredak, odnosno u novu agresiju kakvu smo doživjeli prije nepunih tridesetak godina.

Pupovčev visoki ideal dodatno je obrazložio drugi na SDSS-ovoj listi, Dejan Jović: „Tražimo slobodu da možemo u svojoj zemlji slobodno reći tko smo, što smo, što osjećamo i što mislimo“. Sugerira nam kako hrvatski državljani srpske nacionalne manjine nisu slobodni, tj. da ih hrvatska država drži u stanju ropstva. Stoga, kaže, izlazi na europske izbore u Hrvatskoj iz osjećaja solidarnosti prema onima koji su u društvu godinama sustavno marginalizirani i ocrnjivani! Što je to negoli „veštačka“ proizvodnja „srpske ugroženosti“, koju bi esdeesesova lista, da dobije mandat, zagovarala i u Europskom parlamentu, pretpostavljam na temelju elementarne logike, kroz EPP u kojemu je, da se ne zaboravi – HDZ i Vučićeva Napredna stranka. Jovićev je program sljedeći: „Politika ocrnjivanja i stigmatiziranja ne samo da mora biti zaustavljena, jer ona to neće biti sama po sebi, nego joj se treba otvoreno suprotstaviti. I to ne samo tu kod kuće, nego i u Europi“.

Jović je izmislio neprijatelja (politiku ocrnjivanja i stigmatiziranja, koju zapravo prema Hrvatskoj provodi SDSS i SPC) kako bi prikrio krajnje ciljeve SDSS-a, SPC-a i Beograda. On se na taktičkoj razini zalaže za brzo proširenje EU na sve zemlje Zapadnog Balkana i to, kako je rekao, po mogućnosti odmah i sve zajedno. Srbi su, naime, na strateškoj razini jedini politički narod izmišljenoga Zapadnoga Balkana. U njemu vide prigodu za ostvarenje ciljeva postavljenih još 1844. Onoga Zapadnoga Balkana, kojemu se Tuđman suprotstavljao do zadnjega daha. I onoga kojega su u Hrvatsku uveli posttuđmanovski politikanti i praktikanti jugoslavenskoga integralizma.

Na europskim izborima u Hrvatskoj Pupovčeva lista, kako kaže, ima jedinstvenu priliku biti „prvi dio srpskoga naroda“ koji će prekinuti „nesporazum između srpskoga naroda i Europe“. Najveći nesporazum između Srba i Europe dogodio se s međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske! Ponovimo i nemojmo se umoriti od ponavljanja: Srpski narod živi u Srbiji. SDSS kao stranka srpske nacionalne manjine izlazi na europske izbore u Hrvatskoj. Pupovac na temelju izbora provedenih u Hrvatskoj nema demokratski legitimitet ni legalitet u Hrvatskoj i u Europi predstavljati srpski narod – politički narod Republike Srbije. Osim, ako to nije podzemna politika hrvatskoga poretka. A, izgleda, da jest.

Da se ne vraćam na prethodne mandate, zadržimo se na aktualnim mandatima. Dva su ključna ložača zapadnobalkanske lokomotive koja su u posljednje vrijeme osilila Pupovčeve apetite i bez kojih bi on bio ono što jest – pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a ne političko krilo onoga dijela koji je ustavši protiv ustavnopravnoga poretka doživio vojni i koncepcijski poraz i kućni ljubimac posttuđmanovskoga režima. Prvo, mimo izbornih rezultata, političke logike, državnih interesa i volje hrvatskoga naroda, Plenković ga je, kopirajući Sanadera, uveo u vladajuću koaliciju. Potom je zapadnobalkansku štafetu predao Pantovčaku.

Drugo, mimo bilo kakve državničke logike predsjednica Grabar-Kitarović, prihvativši štafetu i praveći se nevještom, početkom prošle godine pozvala je Vučića na dvodnevni dernek s Pupovcem, Jovićem i Porfirijem, što je ovaj objeručke prihvatio i iskoristio dar „lokomotive Zapadnoga Balkana“ (S. Mesić, I. Josipović). Tijekom toga derneka Vučiću i Grabar-Kitarovićevoj u nazočnosti Porfirija, Pupovca i Jovića predstavljen je dokument SNV-a Budućnost Srba u Hrvatskoj. U njemu ne postoji ustavnopravno korektan izraz „srpska nacionalna manjina“, dok istodobno Hrvatsku optužuje za loš odnos prema Srbima i za fašizaciju! Taj je dokument (riječ je o običnom jeftinom pamfletu) temelj aktualne kampanje SDSS-a. Dokument je uredio ideolog SNV-a Dejan Jović, danas drugi na listi SDSS-a.

Plenković i Grabar-Kitarovićeva omogućili su preduvjete SDSS-ovoj kampanji „kako je biti Srbin u Hrvatskoj“ pomoću koje bi se, dobiju li mandat, glas Beograda čuo i u Europskom parlamentu prije negoli je Srbija ušla u članstvo EU. Treba, dakle, liječiti uzroke, a ne posljedice kao što su provokativni i zbog kršenja čl. 12 Ustava protuustavni plakati SDSS-a. Na kritike i prosvjede ojađenih Hrvatica i Hrvata zbog nepotrebnoga učvršćivanja srbijanskoga i četničkoga elementa, Predsjednica je tada u društvu Vučića pred novinarima poručila hrvatskom narodu: „Mi ne smijemo dopustiti da nam pojedinci s rubova političkog spektra i s rubova bilo kakvog političkog razmišljanja diktiraju politiku“. A Vučić je pak pred Predsjednicom iz središta velikosrpskog razmišljanja, lagao: „Ovi ljudi moraju da znaju da ja nisam nikakav četnik, da mi nitko u familiji nije bio četnik…“. Predsjednica je, međutim, „morala da zna“ i za ovaj Vučićev citat: „Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju!“. Ako dosad nije znala srbijanske apetite, sad zna. A o apetitima SPC-a da i ne govorimo.

Vratimo se na početak. Zamislite bilo kojega katoličkog biskupa na središnjem predizbornom skupu bilo koje koliko-toliko hrvatske stranke, ne daj Bože da ju je utemeljio ratni zločinac kakav je Goran Hadžić. Kakav bi to „antifašistički“ delirij izazvalo. Pljuštale bi osude. Pupovac bi se od ugroženosti rasplakao između dvije dramaturške stanke. Gledali bismo ritualno posipanje pepelom. Dignule bi glavu sve pravobraniteljske i druge režimske jestive i nejestive gljive… Zamislite na predizbornom skupu stranke dr. Hasanbegovića kako mu nazočnošću potporu daje muftija dr. Aziz Hasanović! Ili na predizbornom skupu Ilčićeve liste varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka… Nastao bi lom po dubini i širini političkoga prostora. Potezalo bi se pitanje odvojenosti crkve od države, sekularizma, nacionalizma, fašizma, klerofašizma, fašizacije, „vatikanskih ugovora“… No, kad je u pitanju SDSS i SPC, nema frke, vlada nirvana, ne dovodi ih se u kontekst fašizacije, politizacije svetosavske crkve… Zašto? Zato jer kampanjom za europske izbore SDSS u nazočnosti nacionalne crkve države Srbije provodi službenu politiku dva režima. Hrvatskoga i srpskoga. Riječ je o dva oka u glavi Zapadnoga Balkana.

I to je ta pokorena i poražena Hrvatska, koja iz dana u dan odustaje od sebe. Ako bi pak netko sramežljivo branio katoličkoga biskupa zalutaloga na predizborni skup, onda bi mu Pupovac u ime ovdašnjega režima (da se ne mora izlagati „suho zlato“ Plenković ili frizura Grabar-Kitarovićeve) poručio kako je „jugoslavenski antifašizam bio istinska revolucija prema europskom fašizmu koji i danas prijeti“, što je preventivno i učinio. Moguće bi se u tom slučaju pozvao na austrijskog vršitelja dužnosti biskupa koji hrvatskim biskupima ne dopušta služiti sv. misu na Bleiburgu, pa i na papu Franju i njegovog „velikog Irineja“ koji zajednički po bespućima povijesne zbiljnosti traže istinu o Stepincu, a zapravo u 21. stoljeće protežu i rastežu jugokomunistički i velikosrpski mit o Stepincu. No, budimo iskreni do kraja, ako bi pak na središnjem predizbornom skupu SDSS-a uz Porfirija sjeo koji katolički biskup, događaj bi društvenopolitički radnici oba režima okarakterizirali kao vrhunac „demokratije“ i „ekumenizma“, tj. bratstva i jedinstva integralnog jugoslavenstva.

Hrvati su na početku 21. stoljeća prevedeni žedni preko vode na isti način i s istim ciljem kao i početkom 20. stoljeća. S tom razlikom što im se sad onemogućava komemorirati žrtve u proteklom stoljeću pale od zločinačkih krvavih ruku jugoslavenskoga integralizma i velikosrpstva, a koji sebe i svoje proglasiše „antifašistima“ i, da se razmemo – kako zapovijeda guru Zapadnoga Balkana, S. Mesić (u slučaju Hršaka na Maclju) – antifašistima se ne smije suditi. Oni su sa svojim slugama, naime, jedini ideološki ispravni i opravdani tužitelji, sudci i tamničari hrvatskoga naroda i njegove države.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari