Pratite nas

Keleberenje životu u Mostaru

Objavljeno

na

Sablasno je zurila gradska Vijećnica na Kantarevac. Unatoč šminkanju izvana, sablasna, prazna i strašna kakva jest zbog višegodišnjeg nemara, nebrige i bezobrazluka gradskih otaca što ju podigoše i praznom ostaviše bila je kao čudovište nad rasplesanom masom.

No, iza pustinje u Vijećnici, ljetni festival, iako je u neka doba s Neretve nanijelo prve znake jeseni, pokazao je kako unatoč praznini u vijećničkim klupama i glavama, postoji volja da se ispuni duh i, barem na ta dva dana, u mostarsko nebo pošalje pozitivna energija. Jer jedino negativno na Mostar Summer Festu bilo je to što je postojao samo jedan štand s bonovima i što uz ograde na Kantarevcu nije bilo više vreća za smeće. No, prvim mačićima, to će se oprostiti.

Iza besposlene vijećnice, u kojoj zjape prazne vijećničke klupe za prazne vijećničke glave, procvjetala je tako jedna sasvim obična, uspješna stvar. Jer, mudrosti za koncerte u ova vremena i ne treba previše. Bitna je volja. Za razliku od bezvoljnika, koji nemaju mudrosti ni za doček Nove godine u modernom, stolnom, UNESCO-vom, prozapadnom, turističkom i kakvom sve ne gradu.

S druge strane, u isto vrijeme, sedmim mačićima Dana filma ima se mnogo toga za zamjeriti. Sablasno su djelovala ”napucana” sjedala u mostarskom kinu. Osim na otvaranju, koje je opet ispalo nespretno jer dobitnici nagrade za životno djelo nisu dali da progovori riječ iako je izvedena pred publiku, projekcije mostarske filmske revije bile su prazne.

obrana i z‘Obranu i zaštitu’, film koji govori upravo o mostarskoj sablasti, o sada već vječitom čekanju da se netko nepoznat s papirima smiluje običnom čovjeku, pratilo je keleberenje uglavnom ženske publike. Zgrozile su se mostarske dame što glavni glumac filma svoju suprugu pokušava pomilovati po dupetu dok ova mijesi pitu. Pretrgale su se od smijeha i nastavile tako do kraja filma ne dopuštajući mu da barem malo zareže u dubinu i ne razgoli, onako filmski, stvarnost u kojoj jesmo i u kojoj velika većina ganja neke nedostižne papire. ”Pun mi je kurac”, iz usta glavne glumice rastrgao je dame od smijeha iako mnogi mogu posvjedičiti da su njihova usta i uši puni puno gorih stvari od rečenice kojom se u filmu nastojalo pokazati dokle nas dovodi paranoja u kojoj jesmo.

A pred dosanjano filmsko platno publiku nisu mogli dovesti ni izvikani filmovi iz regije. Kino dvoranu rezerviranu za Dane filma punili su uglavnom ljudi s akreditacijama, koji su se pak morali micati sa stolice nekome kome je prodana karta. Jer, sedmi mačići opet su ove godine zaboravili rezervirati mjesta za ljude kojima su kapom i šakom dijelili propusnice.

Iako se mora priznati da su Dani filma izašli kao pobjednici u borbi protiv vjetrenjača, mora se i priznati da sedam godina kasnije to više nije to. Ako je prvih godina cilj bio borba za kino, sad kad se ono dobilo, festival je postao navratnanos događaj. Unatoč zvučnim imenima, koja se pojave u Mostaru, unatoč prilici da se pogleda film, koji možda neće završiti u programu kina, Dani filma i pored izvikanih sponzorstava, postali su mlaka manifestacija. Čini se da im ozbiljno prijeti da se uvrsti u slične manifestacije u gradu, u recimo mostarsko-matično proljeće, na kojima su redovito oni reda i fotografa radi i na kojima se barem pojavi prvi čovjek grada. A na Danima filma ga nije bilo. Možda mu je netko napomenuo da je prve godine rekao ”vidimo se dogodine u kinu”, pa tako idućih pet godina.

Iako su oba festivala napravljena zbog publike, publika ih nije jednako sažvakala. Možda je publika u UNESCO-vom gradu bez kanti za smeće umrtvljena neviđenim i nedočekanim čovjekom s papirima iz filma i prazninom glava iz sablasne Vijećnice. Možda je istrzanost dnevno-političkim najavama promjena na bolje i dnevnih razočaranja umrtvila živce za promjene i festivalski duh grada. A ne bi smjela, jer priča se da Mostar čeka još nekoliko festivala.

No, bitnije bi bilo da se u gradu – koji unatoč tlapnjama o modernosti, kulturi i podastiranju nerazrađenih parkirališnih ideja sa zapada nije u potpunosti stao niti iza jednog događaja – ne dozvoli ono iz filmskog monologa nagrađene glumice. ”Sve se nekako promijenilo. Tko može, nek’ bježi. Nema više ljudi. Nema ti ovdje više života”, rezale su riječi smijeh i keleberenje.

Publika ne bi smjela biti samo publika kad je to u pitanju.

Berislav Jurič/dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Kultura

Otvorena retrospektivna izložba Antuna Masle u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Velika izložba „Antun Masle (1919.-1967.) retrospektivna izložba o 100. obljetnici slikarova rođenja“ otvorena je u subotu navečer u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a donosi 261 djelo iz svih faza jednog od najznačajnijih dubrovačkih i hrvatskih slikara.

Autor izložbe Igor Zidić rekao je kako je cilj bio pokazati što veći izbor što boljih djela Antuna Masle.

“Procjenjujem da je za Maslom ostalo preko tisuću djela, što je jako puno s obzirom da je živio svega 48 godina, a pola je radnog dana potrošio u školama. Zahvaljujući opsesivnim temama koje su htjele izaći na vidjelo, Masle je bio vrlo plodan. Lako je stvarao i nije se popravljao i vraćao. Bio je brz u radu, na što su ga tjerali temperament i mašta koja je stalno producirala”, istaknuo je Zidić.

Dodao da je Masle u dubrovačkom krugu istaknut kao osoba izrazitog senzibiliteta i velike mašte.

“Sanjajući je prošao kroz život i o svemu ostavio tragove. Učinio je sebe različitim. Dugo je bio u ‘drugom planu’ i odjednom je postao sve zanimljiviji, zbog zaliha drugog u sadržaju. Na Maslu će se svaki povjesničar umjetnosti morati navraćati u idućim desetljećima i pronalaziti nešto novo, možda i što mi nismo vidjeli”, izjavio je Zidić.

Ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik Tonko Smokvina rekao je kako je izložba dokaz da Dubrovnik misli i živi Maslu, iako je trebalo 50 godina da se ona opet ostvari.

“Najveća je i najobuhvatnija, a za nas i najznačajnija retrospektivna izložba jer ima cilj pozicionirati Maslu kao vrhunskog umjetnika u nacionalne i europske okvire. Mnogi su umjetnici majstori interijera, eksterijera, portreta i mrtve prirode, a Masle je bio sve u jednom”, izjavio je Smokvina.

Kći Brigita Masle rekla je kako nikad ranije na jednom mjestu nije predstavljen toliki broj djela Antuna Masle, od akademskih godina do kraja života.

foto: Hina

“Ovo je velik likovni događaj. Umjetnička galerija Dubrovnik i Igor Zidić zaista su se odužili Masli i na dostojan način obilježili sto godina rođenja. Monografija na 488 stranica će biti predstavljena u siječnju 2020. godine. Nakon ove izložbe vidi se koliko je Masle prešao granice Hrvatske”, ocijenila je Brigita Masle.

Dubrovački gradonačelnik Mato Franković izjavio je otvarajući izložbu kako je najteže dokazati u svom kraju, a brojnost publike dokaz je Maslina značaja.

“Veseli me da ćemo izložbu pokazati na većim razinama, u Zagrebu, a vjerujem i u Bruxellesu, jer to je Masle zaslužio”, rekao je Franković.

Izložba se prostire na dva kata s umjetnikovim djelima iz svih njegovih faza stvaralaštva, a posuđenih iz brojnih institucija i privatnih kolekcija. Ostaje otvorena do 1. ožujka 2020. godine.

Antun Masle rodio se 1. rujna 1919. godine u Orašcu. Godine 1936. dolazi Kosti Strajniću, od kojeg prima slikarske poduke. Već iduće godine izlaže na izložbi “Najmlađi” održanoj u salonu Galić u Splitu, a 1938. upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Slikarstvo uči kod profesora Marina Tartaglie i Vladimira Becića, a 1942. godine je diplomirao i produžio studij još godinu dana u specijalki Vladimira Becića.

Po završetku II. svjetskog rata vraća se u Dubrovnik i počinje raditi kao nastavnik crtanja na dubrovačkoj gimnaziji i u školama. Prvu samostalnu izložbu priređuje 1952. godine u salonu LIKUM-a u Dubrovniku, a 1955. prvi put izlaže s Đurom Pulitikom. Kontinuirano zajednički izlažu sve do 1964. godine. Umro je 1967. godine. Postumno mu je iste godine dodijeljena Nagrada grada Dubrovnika. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari