Pratite nas

Keleberenje životu u Mostaru

Objavljeno

na

Sablasno je zurila gradska Vijećnica na Kantarevac. Unatoč šminkanju izvana, sablasna, prazna i strašna kakva jest zbog višegodišnjeg nemara, nebrige i bezobrazluka gradskih otaca što ju podigoše i praznom ostaviše bila je kao čudovište nad rasplesanom masom.

No, iza pustinje u Vijećnici, ljetni festival, iako je u neka doba s Neretve nanijelo prve znake jeseni, pokazao je kako unatoč praznini u vijećničkim klupama i glavama, postoji volja da se ispuni duh i, barem na ta dva dana, u mostarsko nebo pošalje pozitivna energija. Jer jedino negativno na Mostar Summer Festu bilo je to što je postojao samo jedan štand s bonovima i što uz ograde na Kantarevcu nije bilo više vreća za smeće. No, prvim mačićima, to će se oprostiti.

Iza besposlene vijećnice, u kojoj zjape prazne vijećničke klupe za prazne vijećničke glave, procvjetala je tako jedna sasvim obična, uspješna stvar. Jer, mudrosti za koncerte u ova vremena i ne treba previše. Bitna je volja. Za razliku od bezvoljnika, koji nemaju mudrosti ni za doček Nove godine u modernom, stolnom, UNESCO-vom, prozapadnom, turističkom i kakvom sve ne gradu.

S druge strane, u isto vrijeme, sedmim mačićima Dana filma ima se mnogo toga za zamjeriti. Sablasno su djelovala ”napucana” sjedala u mostarskom kinu. Osim na otvaranju, koje je opet ispalo nespretno jer dobitnici nagrade za životno djelo nisu dali da progovori riječ iako je izvedena pred publiku, projekcije mostarske filmske revije bile su prazne.

obrana i z‘Obranu i zaštitu’, film koji govori upravo o mostarskoj sablasti, o sada već vječitom čekanju da se netko nepoznat s papirima smiluje običnom čovjeku, pratilo je keleberenje uglavnom ženske publike. Zgrozile su se mostarske dame što glavni glumac filma svoju suprugu pokušava pomilovati po dupetu dok ova mijesi pitu. Pretrgale su se od smijeha i nastavile tako do kraja filma ne dopuštajući mu da barem malo zareže u dubinu i ne razgoli, onako filmski, stvarnost u kojoj jesmo i u kojoj velika većina ganja neke nedostižne papire. ”Pun mi je kurac”, iz usta glavne glumice rastrgao je dame od smijeha iako mnogi mogu posvjedičiti da su njihova usta i uši puni puno gorih stvari od rečenice kojom se u filmu nastojalo pokazati dokle nas dovodi paranoja u kojoj jesmo.

A pred dosanjano filmsko platno publiku nisu mogli dovesti ni izvikani filmovi iz regije. Kino dvoranu rezerviranu za Dane filma punili su uglavnom ljudi s akreditacijama, koji su se pak morali micati sa stolice nekome kome je prodana karta. Jer, sedmi mačići opet su ove godine zaboravili rezervirati mjesta za ljude kojima su kapom i šakom dijelili propusnice.

Iako se mora priznati da su Dani filma izašli kao pobjednici u borbi protiv vjetrenjača, mora se i priznati da sedam godina kasnije to više nije to. Ako je prvih godina cilj bio borba za kino, sad kad se ono dobilo, festival je postao navratnanos događaj. Unatoč zvučnim imenima, koja se pojave u Mostaru, unatoč prilici da se pogleda film, koji možda neće završiti u programu kina, Dani filma i pored izvikanih sponzorstava, postali su mlaka manifestacija. Čini se da im ozbiljno prijeti da se uvrsti u slične manifestacije u gradu, u recimo mostarsko-matično proljeće, na kojima su redovito oni reda i fotografa radi i na kojima se barem pojavi prvi čovjek grada. A na Danima filma ga nije bilo. Možda mu je netko napomenuo da je prve godine rekao ”vidimo se dogodine u kinu”, pa tako idućih pet godina.

Iako su oba festivala napravljena zbog publike, publika ih nije jednako sažvakala. Možda je publika u UNESCO-vom gradu bez kanti za smeće umrtvljena neviđenim i nedočekanim čovjekom s papirima iz filma i prazninom glava iz sablasne Vijećnice. Možda je istrzanost dnevno-političkim najavama promjena na bolje i dnevnih razočaranja umrtvila živce za promjene i festivalski duh grada. A ne bi smjela, jer priča se da Mostar čeka još nekoliko festivala.

No, bitnije bi bilo da se u gradu – koji unatoč tlapnjama o modernosti, kulturi i podastiranju nerazrađenih parkirališnih ideja sa zapada nije u potpunosti stao niti iza jednog događaja – ne dozvoli ono iz filmskog monologa nagrađene glumice. ”Sve se nekako promijenilo. Tko može, nek’ bježi. Nema više ljudi. Nema ti ovdje više života”, rezale su riječi smijeh i keleberenje.

Publika ne bi smjela biti samo publika kad je to u pitanju.

Berislav Jurič/dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Sabor: Dan državnosti ponovno se slavi 30. svibnja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska od iduće godine Dan državnosti ponovno slavi 30. svibnja, dobiva i novi blagdan, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje 18. studenoga, a oba će blagdana biti neradni dani, odlučio je u četvrtak Hrvatski sabor.

Sabor je novi kalendar blagdana utvrdio izmijenivši Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, za što je glasovala većina zastupnika ( ‘za’ 77, šest suzdržanih, 27 protiv).

Simbolički raskid s komunizmom

Dan državnosti 30. svibnja u sebi obuhvaća sve elemente hrvatske državnosti, pa tako i državnost suvremene Hrvatske, ustrajavali su iz Vlade zagovarajući da se taj blagdan, nakon gotovo dva desetljeća, ponovno slavi 30. svibnja, na datum kada je 1990. konstituiran prvi višestranački Sabor i kada je Hrvatska simbolički raskinula s komunizmom.

Naime, od 2001. godine, odlukom tadašnje koalicijske vlasti premijera Ivice Račana, Dan državnosti slavio se 25. lipnja, a 30. svibnja postao je Dan Hrvatskog sabora, radni dan i spomendan. U preslagivanju blagdana te godine, 8. listopada postao je Dan neovisnosti, državni blagdan i neradni dan.

Nakon današnje izmjene Zakona, broj neradnih dana ostaje na 13.

Državni blagdani i neradni dani su: Nova godina, 1. siječnja, Bogojavljenje ili Sveta tri kralja, 6. siječnja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo (promijenjivi datumi), Praznik rada, 1. svibnja, Dan državnosti, 30. svibnja, Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, Velika Gospa, 15. kolovoza, Svi sveti, 1. studenoga, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, 18. studenoga, Božić, 25. prosinca i Sveti Stjepan, 26. prosinca.

U kalendaru 11 spomendana

Promijenjen je i kalendar spomendana, kojih je sada 11.

Dosadašnji državni blagdan Dan neovisnosti, 8. listopada upisuje se na taj kalendar kao Dan Hrvatskog sabora, a status spomendana dobiva i Dan neovisnosti koji se prebacuje na 25. lipnja.

U kalendar su uvršteni i Dan međunarodnog priznanja Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 15. siječnja, Dan Europe i Dan pobjede za nad fašizmom 9. svibnja, Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. U tom je kalendaru i Dan sjedinjenja Međimurja s maticom zemljom Hrvatskom 9. siječnja, koji se prije zvao Dan donošenja Rezolucije o odcjepljenju Međimurja od mađarske države.

Izmjenama Zakona o blagdanima kršćanski vjernici koji slave Uskrs po Julijanskom kalendaru dobivaju pravo ne raditi na Uskrsni ponedjeljak, uz pravo na naknadu plaće. Precizirana su i prava vjernika islamske, odnosno židovske vjeroispovijesti vezana za pravo na plaćeni neradni dan u slučaju kada pojedini vjerski blagdani traju nekoliko dana.

Izmjene Zakona o blagdanima stupaju na snagu 1. siječnja iduće godine.

Nova sjednica počinje 27. studenoga

Sabor je jednoglasno izmijenio Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi, u drugo čitanje poslao paket zakona iz četvrtog kruga porezne reforme, prihvatio izvješća o radu obveznih mirovinskih fondova u 2018.

Sabor je time zaključio aktualnu sjednicu koju je započeo sredinom rujna, a novu će početi u srijedu, 27. studenoga. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari