Pratite nas

Običaji

Kićenje bora – religiozni čin ili poganski običaj?

Objavljeno

na

Gotovo je nezamisliva proslava Božića bez lijepo ukrašenih zelenih borova. Nema doma u kojemu ovih blagdanskih dana neće biti na važnom mjestu postavljen lijepo ukrašeni bor. I ne samo u domovima gdje stanuju ljudi, nego je praksa raširena i na crkve i katedrale, trgove, izloge dućana i sve druge prostore gdje se okupljaju ljudi.c.tree_1

Skoro da je to okićeno zimzeleno stablo postalo predmetom obožavanja. Najčešće se postavlja uz jaslice, ili neku sliku koja prikazuje rođenje Djeteta Isusa. Odakle poveznica blagdana Božića i okićenog bora?

Prije svega, Spasiteljevo utjelovljenje i okićeni bor nemaju nikakvih dodirnih točaka. Veza je nastala tek u novijim stoljećima kršćanstva, a preuzeta je iz drugih, nekršćanskih, kultura.

Taj, uobičajeni zimski prizor, zabijeljenog bora, koji je sam po sebi ukras, osobito je bio prisutan u starih germanskih plemena kod kojih se on pojavljuje kao sveti predmet i simbol. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) koji su smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca.

Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja, time zamijenivši pogansku proslavu solsticija. Također, prema crkvenim zapisima, sveti Bonifacije pokušao je germanskim plemenima kršćanstvo predstaviti objašnjavajući nauk o Presvetom Trojstvu koristeći sortu sjeverne bijele jele zbog njezina naizgled trokutastog oblika.

Početke običaja kićenja bora moguće je pratiti upravo preko germanskih naroda, od 16. stoljeća pa nadalje. Svakako, običaji kićenja bora u kršćanstvu se pojavljuju ponajprije u protestantskim zemljama, što je u katoličkom svijetu dočekano s rezervom. Početkom 19. stoljeća običaj se raširio u sve dijelove svijeta i ubrzo je postao općeprihvatljivim znakom Božića u svim slojevima društva.

I u Hrvatskoj se u to vrijeme, sredinom 19. stoljeća, pojavljuje ovaj, već rašireni običaj kićenja bora, na što je osobito utjecala njemačka tradicija te tadašnji prostorno-politički odnosi. Ipak, kod nas je ovaj običaj također postojao iz davnine, ali u drugom obliku, po drvetu Badnjak.

Rezultat suvremene komercijalizacije Božića jest i postavljanje božićnih ukrasa i okićenih borova mnogo ranije nego što je to uobičajeno. Postavljaju se posvuda, i prirodna i umjetna drvca, u raznim oblicima i s bezbrojnim vrstama nakita. Sve bliješti, treperi i titra.

Na koncu ostaje da odgovorimo na pitanje je li kićenje bora religiozni čin ili poganski običaj? Čini se da na to pitanje najbolje odgovara činjenica kako su u svemu tome i opet svoj interes pronašli upravo golemi trgovački lanci, jer je prava ekspanzija božićnih ukrasa i kričarija nadošla upravo s njihovom pojavom. Pa zbog toga; kako je ovaj običaj iz poganstva došao, tako se prema istome i vraća.

Nije ni čudo da brojni biskupi i teolozi već naveliko kritiziraju postavljanje borova u katedrale i crkve. Ili, ako se već “mora”, neka se to čini diskretno i s osjećajem za sveto. Bor u božićno vrijeme ne smije odvlačiti pažnju u crkvi, ni svojim kičastim dekorom jeftinih kineskih kuglica srebrne i zlatne boje, niti neukusnim treperavim lampicama od deset kuna.

Teo Miles/Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Običaji

Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića se čvrsto drže zavjeta svojih starih

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Bljesak.info / Zaseok Draga u Mokrom
Foto: Bljesak.info / Zaseok Draga u Mokrom

Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića za Božić poste gotovo dan i pol

Među hrvatskim katoličkim pukom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj rasprostranjeno je mnoštvo različitih božićnih običaja. Na poseban se način ti božićni običaji odnose na Badnji dan koji je bio i ostao pun simbolike i rituala. Iako se do danas dosta tih običaja izgubilo ili zaboravilo, poglavito zbog prilagođavanja novom načinu života, pojedini su krajevi ostali dosljednji u očuvanju običaja svojih predaka.

Unošenje badnjaka i post na Badnji dan, među inim običajima kojima se želi postići zalog za blagostanje, dobre plodove rada i dobro zdravlje, ostali su najreprezentativniji primjer običaja kojim hrvatski katolički puk dočekuje Isusovo rođenje. Unatoč službenom crkvenom zakoniku koji ne navodi Badnji dan kao dan obveznog posta, stariji ljudi pamte kako je nekada i Badnji dan bio izrazito pokornički dan.

Dražani se čvrsto drže zavjeta svojih starih

O bogatstvu i raznolikosti božićnih običaja hrvatskog katoličkog puka svjedoče primjeri o postu na Badnji dan uključujući i zavjetni post na Božić koji završava svečanom svetom misom, a kojih se drže mještani u zaseoku Draga u Mokrom u Širokom Brijegu te mještani Zvirovića u čapljinskoj općini. Iako nedjelja i velika svetkovina, kako narod voli kazati, ne da na se posta, brojni mještani ovih dvaju sela ni danas ne odustaju od svog zavjeta.

”To je naš stari zavjet, Bog zna otkad je, to nitko ne pamti. Ni stariji nisu dobro znali, svi su pričali da je zbog neke opake bolesti, kuge. Ljudi su masovno umirali. Bilo je toliko teško da su ljudi na kraju odlučili i na Božić postiti kako bi se iskorijenila ta pošast”, kazuje u razgovoru za Bljesak.info 94-godišnja Iva Kraljević, najstarija stanovnica u Dragi i popularna teta Iva koja je i danas, unatoč poodmakloj starosti, britka uma i dobrog pamćenja.

Koliko su ljudi bili privrženi i sigurni u učinkovitost ovoga zavjeta potvrđuju primjeri nepogoda koje su, kako svjedoče mještani i naša sugovornica, pogodili one koji bi se omrsili prije svečane božićne mise. Priča se kako je jednom mještaninu koji se omrsio na Božić izgorjela štala, drugome se sin razbolio i uskoro umro… No, i pored toga, prema riječima tete Ive, svečanu božićnu misu uvijek je bilo lijepo dočekati kako čista srca, tako i čista, prazna želuca.

”Neki bi se naši mještani koji nisu držali do ovoga zavjeta odmah zarana najeli kiseloga kupusa i tako siti išli na misu. To mi nikada nije bilo lijepo, uvijek sam voljela skromno i skrušeno dočekati maloga Isusa i dok sam živa držat ću se svoga posta na Božić. Znam da to nigdje ne piše u Bibliji i da Crkva na to ne obvezuje, ali ne želim pogaziti običaj naših starih”, samouvjereno poručuje teta Iva koja je, kako nam je posvjedočila, za svoga dosadašnjeg života čak tri puta pročitala Bibliju od prvog do posljednjeg slova.

Pandemija kuge u Hercegovini od 1814. do 1818. godine

Kuga kao zarazna bolest smatra se najvećom pošasti u povijesti čovječanstva koja je odnijela preko 75 milijuna života. Ova neizlječiva bolest pojavljivala se iznenada i trajala različitim intenzitetima sa zemlje brišući brojne obitelji i gotovo čitava sela i gradove. Prava pandemija kuge u Hercegovini se javila u razdoblju od 1814. do 1818. godine, a od nje nije bio izuzet ni širokobriješki kraj.

Prema dostupnim povijesnim podatcima za župu Blato (od 1847. Široki Brijeg), širokobriješki se kraj susreo s kugom 4. lipnja 1814. godine kada je zabilježen prvi slučaj kuge u Dobrkovićima. Nakon toga se počeo širiti i po ostalim krajevima spomenute župe. U naselju Pribinovići prvi je slučaj zabilježen krajem 1814. godine, dok se u Mokrom pojavila u ožujku sljedeće godine.

Kakav su užas i strah od oboljelih podnosili stanovnici koji nisu bili zaraženi od ove opake bolesti, dovoljno nam je danas pogledati u brojne kužne grobove, pa čak i improvizirana kužna groblja, po ogradama, vrtačama i šumama u koja su pokapani oni čije je živote kuga odnijela. Nerijetko su pokapani na mjestu na kojem bi i okončali svoj život.

Kužni grob u dvorištu obiteljske kuće Zorana Kraljevića - Pojedini mještani Mokrog i Zvirovića za Božić poste gotovo dan i pol

Foto: Bljesak.info / Kužni grob u dvorištu obiteljske kuće Zorana Kraljevića

U Dragi se danas najpoznatiji kužni grob nalazi uz rub zida obiteljskog dvorišta Zorana Kraljevića koji je prilikom izgradnje svoje obiteljske kuće dao označiti i prigodno urediti grobno mjesto. Njegova obitelj na spomenutom mjestu svake godine na Dušni dan zapali svijeću i pomoli se za vječni spokoj duše od kuge umrlog Ivana, predaka Zoranove loze.

Ni mještani Zvirovića ne žele odustati od svoga zavjeta

Slična je situacija, zapravo bolje reći, gotovo identična u Zvirovićima u čapljinskoj općini, naselju koje pripada ljubuškoj župi Presvetog Srca Isusova u Studencima. Naime, i oni poste na Božić do završetka svečane svete mise kada se okupljaju na zajedničkom čestitanju, pojedu koji kolač i nazdrave uz rakiju.

”Uvijek nam je bilo čudno kako se posti na Božić. No, taj je običaj i zavjet ostao iz vremena kada su na ovim prostorima vladale brojne bolesti (sušica, plućne bolesti, kuga…). U nedostatku liječnika ljudi su zavjetom počeli tražiti spas od bolesti koja je odnijela mnoge živote. Pričalo se kako su na Božić u jednoj obitelji iznijeli čak devet nosila mrtvih, što bi danas bilo devet mrtvačkih sanduka. Zbog toga su naši mještani odlučili zavjetovati i postiti na Božić do završetka svečane svete mise. Taj se zavjet u mnogim obiteljima održao do danas”, riječi su kojima 56-godišnji Jakov Šimović iz Zvirovića za Bljesak.info opisao ovaj neobični božićni običaj.

”Ljudi su počeli postiti i na Božić kako bi od sebe odbili kugu koja je odnosila mnogobrojne živote u našem kraju. Brojne grudine i gomile po našem mjestu zapravo su grobovi umrlih od kuge. Mi odavno postimo i držimo se toga posta, iako je uvijek bilo onih koji su htjeli prekinuti ovaj zavjet”, posvjedočila je i 88-godišnja Jakovljeva sumještanka Ruža Brajković.

Mještani zaseoka Drage u Mokrom i Zvirovića i danas vjeruju u moć svoga zavjeta i isti ne žele prekinuti. U tome ih nije mogla razuvjeriti ni reforma liturgije i pravila u Katoličkoj Crkvi s Drugom vatikanskom koncilu kojim je ukinuta odredba o obveznom postu na Badnji dan. Dražani i Zvirovčani ostali su dosljedni postu na Badnji dan i zavjetnom postu na Božić, tako da se oni praktički do današnjih dana gotovo dan i pol suzdržavaju od posta i nemrsa.

Ivan Kraljević/bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Običaji

Materice – stari narodni običaj 3. nedjelje došašća

Objavljeno

na

Objavio

FALJEN ISUS GAZDARICE, SRETNE TI MATERICE

Materice su stari narodni običaj koji se obilježava 3. nedjelje došašća, a sačuvan je u nekim krajevima, kao npr. među bunjevačkim Hrvatima, u Posavini i srednjoj Bosni, u Dalmatinskoj Zagori, te u nekim hercegovačkim krajevima.

Tako npr. mladići, muškarci i djeca čestitaju taj dan djevojkama, ženamamamama, punicama, bakama, tetkama, susjedama…, a onda one nagrađuju čestitare sitnim darovima, poput naranči, orasa, lješnjaka, jabuka, suhih smokava ili slatkiša, a ponekad i nešto vrjednijima, poput vunenih čarapa ili rakije.

Ponegdje se djeca ustaju vrlo rano u zoru, svakako prije no što se ustane majka, a onda ju iznenade i svežu, te traže “otkupninu“. Da bi povratila “slobodu”, majka im mora nešto darovati, a sve prolazi u radosti i smijehu.

Kod bunjevačkih Hrvata sačuvan je običaj da nakon čestitanja majke djecu i ostale čestitare daruju posebno ukrašenom jabukom u koju se zabadaju kovanice, orasi, rupčići i slične sitnice.

Također, toga bi dana muškarci obvezno odlazili svojim punicama u čestitare, te bi također od njih izmamili kakav poklončić.

Čestitari bi najčešće pozdravili domaćicu ovim ili sličnim pozdravom:

Hvaljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice!
Ja sam doša’, znaš, da mi nešto daš!
Ja sam stig’o priko mora da mi dadeš koji ora’!
Snašla me je vel’ka muka, ‘ajde daj mi i jabuka!
Ja sam doša’ priko strane, da mi dadeš malo ‘rane!
Vidio sam i ovaca, daj ti meni i novaca!
Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina!
Ja sam doša’ priko polja, da mi bude bolja volja!

Materice su lijepi stari običaji koji pokazuju ljepotu nekadašnje povezanosti i prisnosti ne samo među članovima obitelji, nego i među rodbinom, susjedima i znancima, pa je dobro barem sačuvati spomen na ta bogata vremena.

Također, valja spomenuti uz Materice i slične običaje na Djetinjce (na 2. nedjelju došašća), kada se vežu djeca i kada se, zbog tobožnje prijetnje starijih, moraju otkupiti darujući roditelje, te Očiće (na 4. nedjelju došašća), kada otkupninu moraju platiti očevi.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić/Vjeraidjela

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari