Connect with us

Običaji

Kićenje bora – religiozni čin ili poganski običaj?

Published

on

Gotovo je nezamisliva proslava Božića bez lijepo ukrašenih zelenih borova. Nema doma u kojemu ovih blagdanskih dana neće biti na važnom mjestu postavljen lijepo ukrašeni bor. I ne samo u domovima gdje stanuju ljudi, nego je praksa raširena i na crkve i katedrale, trgove, izloge dućana i sve druge prostore gdje se okupljaju ljudi.c.tree_1

Skoro da je to okićeno zimzeleno stablo postalo predmetom obožavanja. Najčešće se postavlja uz jaslice, ili neku sliku koja prikazuje rođenje Djeteta Isusa. Odakle poveznica blagdana Božića i okićenog bora?

Prije svega, Spasiteljevo utjelovljenje i okićeni bor nemaju nikakvih dodirnih točaka. Veza je nastala tek u novijim stoljećima kršćanstva, a preuzeta je iz drugih, nekršćanskih, kultura.

Taj, uobičajeni zimski prizor, zabijeljenog bora, koji je sam po sebi ukras, osobito je bio prisutan u starih germanskih plemena kod kojih se on pojavljuje kao sveti predmet i simbol. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) koji su smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca.

Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja, time zamijenivši pogansku proslavu solsticija. Također, prema crkvenim zapisima, sveti Bonifacije pokušao je germanskim plemenima kršćanstvo predstaviti objašnjavajući nauk o Presvetom Trojstvu koristeći sortu sjeverne bijele jele zbog njezina naizgled trokutastog oblika.

Početke običaja kićenja bora moguće je pratiti upravo preko germanskih naroda, od 16. stoljeća pa nadalje. Svakako, običaji kićenja bora u kršćanstvu se pojavljuju ponajprije u protestantskim zemljama, što je u katoličkom svijetu dočekano s rezervom. Početkom 19. stoljeća običaj se raširio u sve dijelove svijeta i ubrzo je postao općeprihvatljivim znakom Božića u svim slojevima društva.

I u Hrvatskoj se u to vrijeme, sredinom 19. stoljeća, pojavljuje ovaj, već rašireni običaj kićenja bora, na što je osobito utjecala njemačka tradicija te tadašnji prostorno-politički odnosi. Ipak, kod nas je ovaj običaj također postojao iz davnine, ali u drugom obliku, po drvetu Badnjak.

Rezultat suvremene komercijalizacije Božića jest i postavljanje božićnih ukrasa i okićenih borova mnogo ranije nego što je to uobičajeno. Postavljaju se posvuda, i prirodna i umjetna drvca, u raznim oblicima i s bezbrojnim vrstama nakita. Sve bliješti, treperi i titra.

Na koncu ostaje da odgovorimo na pitanje je li kićenje bora religiozni čin ili poganski običaj? Čini se da na to pitanje najbolje odgovara činjenica kako su u svemu tome i opet svoj interes pronašli upravo golemi trgovački lanci, jer je prava ekspanzija božićnih ukrasa i kričarija nadošla upravo s njihovom pojavom. Pa zbog toga; kako je ovaj običaj iz poganstva došao, tako se prema istome i vraća.

Nije ni čudo da brojni biskupi i teolozi već naveliko kritiziraju postavljanje borova u katedrale i crkve. Ili, ako se već “mora”, neka se to čini diskretno i s osjećajem za sveto. Bor u božićno vrijeme ne smije odvlačiti pažnju u crkvi, ni svojim kičastim dekorom jeftinih kineskih kuglica srebrne i zlatne boje, niti neukusnim treperavim lampicama od deset kuna.

Teo Miles/Bitno.net

facebook komentari

Advertisement
Comments

Običaji

TRADICIONALNO POKLADNO JAHANJE U TENJI KOD OSIJEKA

Published

on

Poklade su, milo janje moje…

Pjesma se orila ulicama prigradskog, osječkog naselja Tenja na blagdan svetog Blaža, Tripuna i Vlaha u veličanstvenoj pokladnoj povorci koju su predvodili jahači na čelu s glavnim konjanikom Josipom Mihaljevićem.

Pokladno jahanje, Tenja 2018., trinaesta kulturno-tradicijska manifestacija, krenula je i ove godine ulicama Tenje i obišla šest postaja, u organizaciji Centra za kulturu i sport Tenja koji je osnovan 2002.godine, a kada je osnovan i KUD „Josip Šošić“, u spomen na mladića koji je sa 17 godina dao svoj život u obrani naše domovine i tako je najmlađi poginuli branitelj iz Tenje.

Pokladno jahanje i pokladni jahači, tradicija su koja se održala više od 200 godina, od vremena Vojne krajine. Tadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdaša na graničnim postajama noseći im pokladno jelo i piće. Po povratku s granice jahači su projahali po svim sokacima sela, a domaćini bi im iznosili piće i ocjenjivali čiji je konj ljepši i gizdaviji, dok bi mlade djevojke gledale koji je momak najljepši.

I ove subote, u Tenji je bilo tako. Na svim postajama, radost, veselje i iskazivanje istinske ljubavi prema hrvatskoj tradiciji. Tako je bilo i u Ulici Luke Botića. Od ranog jutra svečano – hrvatske zastave istaknute na kućama, slavonski otarci – svatovski peškiri, dobrodošlica svim putnicima i namjernicima…Kuha se grah, peku slanina i kobasice dok vije snijeg, žene donose kolače, slavonsku rakiju i domaće sokove… Što je najvažnije nakon dugo vremena sreću se prijatelji, upoznaju novi…

Neka se čuvaju stari, hrvatski običaji! I sačuvat će se dok je divnih, mladih ljudi kao što su tenjski konjanici, momci i djevojke, na ponos i diku Slavonije koja svijetu ima što pokazati.

Do dugo u zimsku, sježnu noć čule su se slavonske pjesme pa i ova, stara: „Poklade su milo janje moje, barem da su u godini troje, poklade su da pjevaju lole, a korizma da se babe mole..“

Ana Diklić

Kamenjar.com

facebook komentari

Continue Reading

Kultura

HERCEGOVKA I BEĆAR

Published

on

U zemlji me rodi mati,
gdje postoje mnoga blaga,
tu se rodi i moja ljubav,
Hercegovka moja draga.

Lijepa li je kao vila,
srce mi je zarobila,
rođena je baš za mene,
od nje nema ljepše žene.

Što učini ta ljepota,
pa bećara mene smota,
zaludi me zbog svog tila,
Hercegovka moja mila.

Spremaj oče svadbu meni,
hoće bećar da se ženi,
neću s vinom da drugujem,
pijan zore dočekujem.

Neka bude što će biti,
Hercegovku ću ženiti,
njena ljubav mene žari,
zbogom vino i bećari.

Katarina Zovko Ištuk / Kamenjar.com

Drugi dio:

facebook komentari

Continue Reading