Connect with us

Kolumne

King Kong na hrvatski način

Published

on

Cropix/isječak/Ilustracija

Kako mu mandat teče, u Zorana Milanovića se sve jače razvija više osebujno nego normalno poimanje dužnosti Predsjednika Republike Hrvatske. Kad ga se pita što sâm čini i zašto to čini, primjerice o svrsi i sadržaju nedavnog posjeta albanskom kolegi, ili o čemu je razgovarao s istaknutim akterom aktualne afere Janaf Draganom Kovačevićem, a to se pitanje logično nameće kad se već pohvalio da se s njim nedavno susreo, ostaje zakopčan do grla. Šuti kao riba.

Međutim, čim je do rada drugih, naglo razveže jezik nerijetko dostižući pritom broj okretaja Ferrarijeva motora. Pravda to tumačenjem kako ga je narod upravo zato izabrao i da se ne će dati ušutkati. Nažalost, najčešće komentira ono o čemu malo zna ili baš ništa ne zna. Ili se, pak, pretvara da ne zna namjerno ostavljajući takav dojam. Na stranu sad bukvica epidemiolozima o besmislu, čak i štetnosti zamjenskog rukovanja dodirom laktovima, te izlišnosti nošenja zaštitnih maski u suzbijanju širenja zaraze, kao i dokono lamentiranje o beznačajnosti ocjena kreditnih agencija (nehajno se prema tomu odnosio i kao premijer pa se Hrvatska našla u investicijskom smeću), sad je našao pamet soliti i profesionalcima na službi u policijskim i pravosudnim istražnim tijelima. No, o tome bi, za razliku od epidemiologije i kreditnih agencija, ipak trebao imati nekog pojma, manje zato što je po struci pravnik, a više stoga što je neko vrijeme proveo na čelu Vlade Republike Hrvatske.

Klekni, lezi, hapsi, tuku mitraljezi!

Nakon što su već po tradiciji u medije počeli kapati detalji iz istrage o podmićivanju u slučaju Janaf, Milanović se, za njegove navade neuobičajeno ponizno i skrušeno, predstavivši se tek prosječnim čovjekom što definitivno ni po čemu nije, zapitao nije li malo čudno što istražna tijela nisu iskoristila priliku i uhitila (omaklo mu se – uhapsila) aktere nedjela na djelu. Ma koliko to laiku sposobnom razložno prosuđivati, taman i ne bio pravnik, i ne bi trebalo biti odveć čudno. Naime, kad se podmićuje, optužba zacijelo dobiva na uvjerljivosti ako se dokaže i za što se podmićuje. A u konkretnom slučaju, ako je vjerovati kapanju u medijima, podmićivanje se odnosilo na budući događaj. Naime, sama protuusluga navodno se dogodila tek ovoga ljeta nakon čega su uslijedila uhićenja. Logično, tek ako se utvrdi protuusluga, čitava priča djeluje cjelovito, zaokruženo. Da se, pak, pristupilo uhićenju odmah, kako sugerira Milanović, izostao bi dokaz motiva, osim ako ga akteri tijekom postupka ne bi priznali. Uhvaćen na licu mjesta Petek bi se mogao pravdati kako je samo htio pomoći prijatelju Kovačeviću da kupi, primjerice, stan, onako kako su to svojedobno činili tajanstveni prijatelji Milanovićeva prethodnika Mesića. Ili, bolje, čovjek jednostavno voli šetati uokolo s dva milijuna kuna u vrećici, što samo po sebi nije kazneno djelo, a ponesenom veselom martinjskom atmosferom moglo mu se dogoditi i da vrećicu zaboravi ponijeti sa sobom, što također nije kazneno djelo. Kovačević bi, suočen s – klekni, lezi, hapsi, tuku mitraljezi! – kao svaki pošteni nalaznik zasigurno iskazao namjeru vrećicu vratiti vlasniku. Štoviše, da je znao što je unutra – dakle, lova, a ne viski i bombonjera kako je, jadan, mislio – to bi već i učinio.

Dupli pas Milanovića i medijskog komplota

Nakon čuđenja zbog izostanka hapšenja uslijedio je razvoj događaja koji je Milanoviću pao kao naručen, da baš ne kažemo, režiran. Preko medija, znanog kao obavještajni punkt središta moći ne nužno sa sjedištem u Hrvatskoj, po svoj prilici povezanog i s djecom i unucima narodnih heroja, te na utjecajnim mjestima dobro raspoređenim intimusima im, plasirana je bomba kako se baš u to vrijeme, kad je trebalo hapsiti, u Kovačevićevu mističnom „Klubu“ našao Jakov Kitarović, suprug tadašnje Predsjednice Grabar Kitarović.

Spremno je stvoren dojam kao da je on, uz još nekih dvadesetak ljudi, svjedočio primopredaji mita, kao da je bila riječ o uručenju kakve svečane lente. I da nije imao masne prste – e, sad je li od pršuta ili janjetine, oko toga se ipak nisu mogli složiti – samo što ne bi prebrojao štima li iznos. Temeljem te indicije konstruirana je debelo nategnuta priča o teškoj zloporabi Uskoka od strane samog političkog vrha. Prema njoj, uhićenje je spriječeno zato što bi se njime znatno smanjili predsjedničini izgledi na skorašnjim izborima. Samo, kad su već tako sveznajući i svemoćni, zašto onda nisu tako zaustavili i slučaj vjetroelektrana, što im mjesec dana prije parlamentarnih izbora sigurno nije išlo u prilog? Ili zašto to isto nisu učinili i u kraku ove iste afere, koja je dotakla saborskog zastupnika koji čini prevagu u parlamentarnoj većini, a svoj je status stavio tek u mirovanje? Dupli pas sa sklonim mu medijima Milanović je, sad više ne skrušeno, nego u karakterističnom mu, nadmenom i rogobatnom stilu, okončao ismijavši Uskok i DORH zakucavanjem – umjesto King Konga upucali su očerupanu kokoš! Milanović, naime, King Kongom vidi samo nekog kapitalca kalibra američkog predsjednika ili barem ranga premijera.

Usput je stvorena percepcija da je svak’ koji se našao s Kovačevićem u sad već mitskome „Klubu“, neumitno morao doći u doticaj s virusom korupcije pa se sila uglednika stala opravdavati kako ipak nije okužena. S druge, pak, strane, tko se, poput Milanovića, nedavno našao s Kovačevićem primjerice na brodu u Omišlju, taj je unaprijed proglašen čistim, čak i kad ne želi reći o čemu su razgovarali. A o čemu bi nego o moru, suncu, jugu,… ? Znakovita je i razlika u medijskom tretmanu istražnih tijela u odnosu na slične slučajeve u prošlosti. Naime, sve dosad su curenja tajnih podataka iz istrage, uvriježena još od vremena Mladena Bajića, služila kao hrana medijima u cipelarenju i jednodušnoj osudi privedenih i prije nego što bi se utvrdilo jesu li krivi, što je pridonosilo pozitivnoj percepciji DORH-a u javnosti bez obzira na krajnji ishod u pravilu dugotrajnog procesa. Sad, pak, mediji istražna tijela ismijavaju zbog navodnog grubog, upravo početničkog propusta, likujući kako će ih na sudu moći razmontirati i odvjetnički vježbenik. Kao da se cijelom tom operacijom priprema ozračje za pravosudno spašavanje vojnika Dragana, politički stasalog u ljevičarskom miljeu SDP-a i HNS-a. Ostaje tek pitanje je li cijela priča upravljana iz jednog središta moći doziranim puštanjem ključnih informacija u pomno odabrane medije ili se radi o svojevrsnom medijskom nadigravanju između dva središta moći, dobro pozicioniranih u policijskim i pravosudnim istražnim tijelima.

Policijska ili demokratska država?

Još u doba premijerovanja, navodno nastupajući pod alter egom zvanim „visoki izvor u Vladi“, Milanović je optuživao pojedine sudce za državni udar pištoljem na vodu, skanjujući se što hrvatski sudci ne poštuju hrvatske zakone, a pritom zaboravljajući kako nije on, nego upravo ti sudci, ovlašten tumačiti zakone. Sad je dojam o potpunom nerazumijevanju i ignoriranju načela trodiobe vlasti još i pojačao čudnovatom tvrdnjom kako država ne može biti u rukama nekolicine pojedinaca iz DORH-a, nego samo u onih koje je narod izravno izabrao, jasno pokazujući sklonost koncentraciji moći, nekarakterističnoj za demokracije koje počivaju na neovisnosti policije i sudstva od izvršne i zakonodavne vlasti. Još i gore, Milanović je priznao kako je kao premijer sve znao o tajnim istragama u tijeku, dometnuvši kako ga je o tome izvještavao ministar unutarnjih poslova. Svjestan posljedica, Ranko Ostojić ga je demantirao ustvrdivši kako bi premijera informirao tek po završetku istražnog postupka. E, sad pitanje je tko laže – Milanović ili Ostojić? Kako se Ranko Ostojić po iskrenosti nikako ne može mjeriti s Milanovićem, to možda i nije tako teško naslutiti.

No, ako je netko doista informiran o tijeku istrage, zašto po tom pitanju ne bi i djelovao (u čemu je, inače, smisao tog informiranja?) i, poglavito ako posjeduje političku moć, istrage usmjeravao po načelu – ovo DA, ovo NE? Napokon, zašto u takvoj konstelaciji odnosa taj, koji kad već uživa zakonu protivan nadzor nad istragama, ne bi odolio kušnji i sâm inicirati i poticati postupke istražnih tijela? Poglavito ako dotični pokazuje izrazitu sklonost totalitarnim tendencijama. Nasljeđe takve svijesti zrcali se u Milanovićevoj izjavi kako je trebalo odmah hapsiti ako CILJ istrage nije bila neka osoba na visokom državnom položaju. Karakteristično za komunistički refleks je da se najprije definira CILJ (osoba) pa onda tek prema naciljanome usmjerava i kalibrira istragu. Suprotno tome, policija i pravosuđe u demokracijama pokreću izvide ukoliko postoji sumnja na kazneno djelo, u sklopu kojih se eventualno dolazi do počinitelja i motiva, te ovisno o snazi prikupljenih dokaza, otvara istraga ili odustaje od nje. Pritom se nerijetko otkriju i nova kaznena djela, i još riba u mreži. Odatle ustručavanje od uhićenja na prvu loptu.

Kad se Milanović hvali da je kao nositelj najviše izvršne vlasti nadzirao istrage u tijeku, a vrlo vjerojatno, kako se može naslutiti iz postupaka provedenih protiv njegovih političkih suparnika, i definirao CILJEVE, priznaje kako je duboko zašao u teren o njemu neovisne grane vlasti, što zapravo znači da je za njegove vladavine Hrvatska u praksi bila više policijska nego demokratska država. Takva arhitektura, gdje su istražna tijela bila ne neovisna o izvršnoj vlasti, nego nadzirana već i u operativnim fazama postupka, predstavljala je plodno tlo za slučajeve poput famozne Poljudske svastike. Znakovito, dan poslije te diverzije protiv hrvatskog nogometa ministar unutarnjih poslova Ostojić pesimističnom je izjavom (mada, možda je iz njegova kuta bila optimistična?) kako počinitelji ionako ne će biti pronađeni dao suptilni naputak policiji da previše ne čačka. U uvjetima tako koncentrirane moći, uz otpor tek ponekog i danas mu neposlušnog sudca, razumljivo je zašto Milanović nije morao privoditi ravnatelja DORH-a pred novinare. Zašto bi, kad je i Bajića, koji ga je doveo na vlast, i Cvitana, koji ga na njoj ipak nije zadržao, držao na daljinskom upravljaču. I sad svoj stil i sadržaj vladanja nastoji podvaliti drugome. Jer kad je on sve znao, i Plenković mora sve znati.

Happy end na vidiku

Poput Ranka Ostojića, oprezan je i pravnik ipak nešto većeg kalibra od Milanovića, njegov prethodnik na dužnosti koju obnaša, Ivo Josipović, koji reče kako je predsjednik Vlade Plenković tu informaciju mogao dobiti od SOA-e ako ga je obavijestila (Milanović je, znakovito, SOA-u oprao od odgovornosti, po njemu ona ništa nije znala). Doista, to bi očito bio jedini legalni put. U suprotnom bi njegov informator, kao što su to činili Milanovićevi informatori, činio kazneno djelo. No, nejasno je odakle uopće ideja zašto bi SOA, ako je i znala, zbog izvida oko mita u iznosu 2 milijuna kuna smatrala da o tome mora obavijestiti predsjednika Vlade. Štoviše, čak i da je Plenković, stekavši ju legalno ili nelegalno, informaciju o slučaju u nekom obliku dobio i prije produljenja mandata Kovačeviću na čelu Janafa, to još uvijek ne znači da mu mandat zbog toga nikako nije smio produljiti. Upravo suprotno! Naime, da mu mandat nije bio produljen, Kovačević ovoga ljeta ne bi mogao pružiti Peteku protuuslugu, uslijed čega bi istraga ostala nezaokružena, čak i kompromitirana.

Za razliku od prilično suzdržanih Ostojića i Josipovića, koji se ne usuđuju izrijekom tvrditi da je Plenković o predmetnom slučaju morao sve znati, čvrsto uz Milanovića ostala su dva njegova najvjernija gumba, prišita na desni mu rukav košulje. Onaj koji mu je omogućio dolazak na vlast, navodeći malene da zaokruže broj 3, uvjeren je da je Plenković sve znao. Dotle onaj, koji je Milanovićeve teze do jučer promovirao u medijima srednje struje, a danas to čini u Saboru, u tome ako je i znao ne vidi nikakav problem, čime zapravo posredno iskupljuje Milanovića, koji se pohvalio da je znao ono što nije smio znati, a da prethodno netko ne prekrši zakon. Samo potpune naivčine ostaju iznenađene što najglasniji tragači za demokratskim deficitima šute o Milanovićevu otvorenom priznanju nedemokratske prakse, ali zato spremno prihvaćaju povlačenje za njim u blato i Plenkovića. Takvi bi sad provodili saborske istrage uzimajući kao okvir Nacionalovu ješku o navodnom pritisku Vlade na DORH i Uskok, pri čemu Milanovićevu opstrukciju institucija posve zanemaruju.

U konačnici sve upućuje na to da je ovdje na sceni još jedan u nizu srazova između dvije Hrvatske – totalitarne i demokratske! Pritom, Milanović, kao i dok je stolovao u Banskim Dvorima, nastupa kao eksponent King Konga, metafore središta moći djece i unuka narodnih heroja, njihovih prijatelja i satelita. No, njegova se naglašena nervoza, pa i bijes, doimlju sve više izrazom nemoći nego moći. Stoga se može naslutiti kako se ovaj epski film, što su ga Hrvati gledali čitavih 45 godina, pa im se nakon deset godina prekida, reprizira, evo, već punih dvadeset godina, pomalo bliži kraju. Završna scena se, doduše, ne će odigrati na njujorškom Empire State Buldingu kao u glasovitom holivudskom klasiku. U hrvatskoj će se inačici lokalni King Kong pokušati othrvati hrvatskim borbenim zrakoplovima očajnički se držeći za crvenu zvijezdu petokraku na riječkome neboderu. Ne uspije li, to ne bi bila nikakva melodrama, nego happy end.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari