Pratite nas

Kolumne

Kirche im Not (Crkva u nevolji)

Objavljeno

na

Kad je Hrvatima bilo najteže, dok su im ginuli najbolji ljudi, gorjele kuće i crkve, u konačnici i prijetio nestanak s političke karte, Austrija nije žmirila pred njihovom golgotom. Pružila je susjedu ruku pokrenuvši svjetovnu (“Nachbar im Not” – Susjed u nevolji) i crkvenu akciju (“Kirche im Not” – Crkva u nevolji). Potonja se nastavila i u izgradnji porušenog i obnovi oštećenog, kad su oči svijeta već bile uprte u druge neuralgične točke. Ako s koje, onda su upravo s te strane Hrvati kroz povijest dobivali pomoć i potporu, možda ne u mjeri u kojoj su se nadali ili mislili da ju zaslužuju, ali ipak znatnu materijalnu i duhovnu okrjepu. Svojom imperijalnom moći, disciplinom i odanošću Majci Crkvi carska je Austrija znala zaštititi malen hrvatski narod, izrazito podložan velikim, zavodljivim lažima, spomenimo se tek ključnu ulogu u zaustavljanju prodora protestantske hereze. Ali i očuvati ga, koliko je to bilo moguće, od naizgled malih, ali pogubnih ljudskih slabosti na koje jednostavna slavenska duša nije razvila imunitet.

Opat Franz i sestra Berchmana

Ilustrativan je pothvat opata Franza Pfannera, utemeljitelja trapističkog samostana u blizini Banjaluke, negdje u suton vladavine Otomanskog Carstva. U pismu nadređenom on potanko opisuje prilike u tom surovom kraju, gdje je vjera u temelju ostala očuvana, ali je višestoljetna odvojenost od zapadne matice ipak ostavila bolne tragove koji su se odrazili u općoj zapuštenosti vjerničkoga puka. U tom šljivorodnom kraju svi, bez obzira kojem vjerozakonu pripadali, primjećuje Pfanner, loču rakiju u enormnim količinama. Nastavlja kako mu je trebalo puno truda i vremena da ih uvjeri kako se to voće može učinkovito upotrijebiti i za druge svrhe. Recimo, može poslužiti za pravljenje džema, a osušenog ga se može konzumirati tijekom čitave zime. I kad se već ponadao da su vjernici počeli prihvaćati njegove revolucionarne metode u borbi protiv pošasti alkoholizma, eto mu njih na Božić, izdaleka se već dalo primijetiti – klatare se dobro nacrvrcani. Došli su mu čestitati blagdan, ali i zahvaliti što ih je naučio sušiti šljive, naposljetku i pohvaliti se kako im je trebalo neko vrijeme da i od takvih šljiva naprave rakiju. I, eto, uspjeli su, slavodobitno dodajući kako nikad bolja nije bila… Zgroženi opat Pfanner shvatio je da je pred njim još mnogo posla…

Na istome tlu, samo nešto istočnije, više od pola vijeka kasnije, pet časnih sestara nisu se ni u ono najcrnje ratno vrijeme ustručavale svjedočiti vjeru. Nastojeći sačuvati čast pred razularenom četničkom bandom svoj su križni put četiri sestre okončale skočivši kroz prozor nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu. Peta Drinska mučenica, umorena koji dan kasnije, bila je Austrijanka – sestra Berchmana Leidenix, vjerojatno ne odveć poznata široj austrijskoj javnosti. Napokon ona se zastarjelim stvarima poput beatifikacije u Katoličkoj crkvi već odavno ne zamara, a otegotnu okolnost tom prisjećanju zacijelo čini i to što bi njezino spominjanje neke moglo i uvrijediti – ponajprije potomke počinitelja zlodjela i aktivne sljedbenike njihovih ideja. Uvijek spremne ponoviti ih čim se ukaže prilika, kako su, uostalom, potvrdili događaji pola stoljeća kasnije. A takvih je na biračkim popisima u Austriji, napose u Beču, nemali broj.

Kad Crkva pleše na pleh-muziku

No, mučenička smrt Drinskih mučenica bila je tek zloslutna najava nečeg mnogo goreg, zločina daleko većih razmjera, štoviše, najvećeg zločina u poraću Drugoga svjetskog rata uopće. Njegovo ishodište našlo se stjecajem geopolitičkih okolnosti u okolici idiličnog mjestašca Bleiburga, smještenog u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Kako su iza žrtava, čiji se broj mjeri u desecima tisuća, a moguće prelazi i stotinu tisuća, ostali brojni rođaci i sunarodnjaci koji su im željeli iskazati poštovanje i pomoliti se za njihove duše, za tu je nakanu trebalo odabrati prikladno mjesto. Iz naravi zločina raspršenog u tisućama postaja Križnoga puta, od Bleiburga do Skopja, jasno je da se pijetet žrtvama na nacionalnoj razini nije mogao odati na svakome mjestu, taman i da su sva stratišta otkrivena. Stoga je razum nalagao odabrati jednu, središnju lokaciju. Izbor je umnogome olakšala činjenica što je tek početna postaja Križnoga puta ostala u slobodnome svijetu, dok su se sve druge našle na području pod vlašću počinitelja i njihovih ideoloških, nerijetko i bioloških slijednika.

Danas, ideološkim sumišljenicima počinitelja zločina smeta sjećanje na žrtvu čak i na njegovom izvoru, gdje je obilježavanje uhvatilo skoro 80-godišnji korijen. Posebno mučnu poruku odaslali su prošle godine održavši u Bleiburgu prosvjed protiv obilježavanja sjećanja na žrtve, popraćen veselom rudarskom limenom glazbom i rudarskim zastavama. Budući je poznato kako su mnoge žrtve umorene bacanjem u rudarska okna, neke čak i žive zakopane, ta morbidna priredba, po duhu kao da je osmišljena u redakciji srpskih Novosti, zapravo je poruka živih živima. Pobunjenici protiv Boga (pod)svjesno snivaju i danas učiniti isto to onima koji, baš poput bleiburških žrtava, čvrsto drže križ u ruci.

Ove godine otišlo se i korak dalje. Ovlašteni predstavnik Katoličke crkve u Koruškoj obavijestio je hrvatske biskupe da im ne dopušta služenje mise za duše žrtava na polju nedaleko Bleiburga. Pismo odiše tonom kakvog se ne bi posramio ni župljanin jedne župe te iste biskupije, dijelu Hrvata dobro poznati Valentin Inzko, bjelosvjetski birokrat koji smatra da Hrvati imaju previše prava i u svojoj domovini u kojoj su konstitutivni narod, a sad bi još i pravo na misu zadušnicu u njegovoj… E, pa ne može!… Potez lokalne Crkve očekivano je sav ozaren požurio pozdraviti koruški župan Kaiser, inače član stranke socijalista, ideoloških sumišljenika, štovatelja i simpatizera počinitelja zločina.
I u prošlosti su Kaiseri, doduše ne prezimenom nego položajem, znali Hrvatima zasoliti rane. Jedan je u svoje vrijeme pozvao tada vodeće hrvatske ljude, Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, u novo mjesto pored Beča, čisto da se malo pospominaju. No, kad su stigli, pokazalo se da mu baš i nije do razgovora. Osumnjičeni da šuruju s Turcima, obojica su smaknuti. Ipak, samo 12 godina nakon što su se otkotrljale glave glava Slavena s juga, Beč je iskusio osmanlijsku opsadu, dočekavši spas od Slavena sa sjevera. Rezime dvostrukog glavosjeka glasi – Beč je spašen, dok su imanja posječenih hrvatskih velmoža razdijeljena stranim velikašima od povjerenja Dvora.

Jesu li danas saveznici ustaše i ISIL ili “antifašisti” i ISIL?

Možda je i današnje Austrijance zbunilo skromno spomen-obilježje hrvatskim žrtvama podignuto u njihovu kraju, poglavito onaj njegov dio na kojem se nalaze zvijezda i polumjesec, simbol islama. Jest, u tom je složenom povijesnom trenutku među Hrvatima uopće, tako i onima koji su pripadnost svom narodu platili glavom, bio i zamjetan broj ljudi te vjere. Civilizacijski je čin pokloniti se i njihovoj žrtvi, bez obzira što je u međuvremenu kotač povijesti skliznuo u drugome smjeru.
Danas, naime, geopolitička konstelacija ovog dijela svijeta neodoljivo podsjeća na onu prije tri i pol stoljeća kad se ondašnji Kaiser nemilosrdno obračunao s hrvatskim vođama. Opet Europi prijeti pogibelj od navale ljudi iste vjere s iste strane svijeta, dok ključeve u ruci drži novovjeki turski sultan… Opet Hrvati stoje na prvoj crti obrane Europe… Austrijancima je, doduše, trebalo neko vrijeme, dulje nego što to treba mačićima, da progledaju i to shvate. E, sad još samo preostaje vidjeti koliko će im vremena trebati da utvrde tko će ih od te napasti biti voljan štititi. Oni koji obilježavaju sjećanje na žrtve ili oni koji to sjećanje zatiru nastavljajući djelo zločinca koji je tada, također došavši s Istoka (ali ne istog Istoka), prijetio unakaziti lice zapadne Europe, kao što mu je to uspjelo učiniti s onim istočne? Hoće li Europu od nove najezde s Istoka zaštititi oni koji osjećaju prirodni obrambeni poriv za očuvanjem vlastitog identiteta i vrijednosti na kojima je izgrađen ili oni koji ne služe drugome doli kao puka bakterijska kolonija usredotočena na slabljenje europskog imuniteta?

Da su Austrijanci u tom prepoznavanju još uvijek poprilično tromi, potvrđuje to što su obilježja pod kojima su bleiburške žrtve pale pred ondašnjom navalom s Istoka, stavili s onu stranu zakona, poistovjetivši ih tako sa znakovljem današnjih rušilačkih hordi s Istoka. Nikako da shvate kako nisu ustaše saveznici ISIL-a, nego su to “antifašisti” – ti srdačni domaćini koji toliko preziru vlastiti Dom da pred svakim gostom sa svakog Istoka prostiru što crveni tepih, što zeleni ćilim. Kao da su analize pravili preko Kurza. Da se razumijemo – ne preko volje, nego vodeći se doktrinom aktualnog predsjednika austrijske Vlade Sebastiana Kurza. Mada dotičnog bije glas političkog wunderkinda, elem, čuda od djeteta, i wunderkind je ipak, čini se, samo kind.
Štogod i kako god činili, Austrijanci u jedno mogu biti sigurni. Hrvati će i dalje kupovati njihovu robu u njihovim dućanima, a i dalje će povjeravati svoju štednju njihovim bankama. Jer u ropski im je genetski kod programirano da im bijes i ljutnja na stranog gospodara, ma kako god se on prema njima odnosio, brzo splašnjava. Jedino što istinski ne mogu podnijeti i u čemu su kadri uhvatiti ozbiljniji kontinuitet, jest protivljenje vladanju svojih ljudi, poglavito pokažu li znakove zdrava razuma. Jedan od njih je svijest o prostornom i vremenskom političkom kontekstu u kojem se Hrvatska nalazi, a drugi spoznaja da se do cilja ne dolazi pravocrtno na horuk, nego u pravilu mukotrpno, okolo naokolo. Pritom katkad ne bude zgoreg i ustuknuti korak unatrag, kako bi se sutra učinilo dva naprijed. Ukratko, Hrvatima teško pada vladanje onih koji pokazuju da su nešto naučili iz svih tih hrvatskih katastrofa, od one krbavske sve do bleiburške, onih koji su svjesni kako si Hrvati više ne mogu priuštiti luksuz da ih srce u junaka združeno s mlitavom pameću dovede do novih kataklizmi.

Što to zapravo narušava ugled Katoličke crkve u Austriji?

No, da ni obrnuta kombinacija – mlitavo srce i pamet po mjeri Svijeta – ne vodi osobitoj dobrobiti, pokazuje primjer Katoličke crkve u Koruškoj. U obavijesti poslanoj hrvatskim biskupima bode u oči obrazloženje da kontekst u kojem se sv. misa održava – pri čemu se olako prelazi preko činjenice da sliku o tome kreiraju simpatizeri počinitelja zločina i prirodni nastavljači njihove ideologije, što se jasno odražava u identičnom odnosu spram Boga – može naštetiti ugledu Katoličke crkve.

Ajde, dobro je da su napokon detektirali što to narušava ugled austrijske Crkve u tolikoj mjeri da gubi 2% vjernika godišnje, a k tome se i udio djece rođene od majki katolkinja u Austriji, tom povijesnom bastionu katoličanstva, još pred neku godinu spustio ispod 50%, s tendencijom daljnjeg pada. Pa ako ugledu tamošnje Crkve pomogne uskrata mise zadušnice za pobijene Hrvate i nakon toga doživi procvat, neka joj je sa srećom. Samo, što ako nije problem u gubljenju nego… u višku ugleda? Naime, kakav je to uopće ugled koji se euharistijom i sjećanjem na žrtve gubi?

Uzevši u obzir onu “sudit će vam se onom mjerom kojom sami sudite”, čini se kako su odgovorni u Katoličkoj crkvi u Austriji letvicu postavili prilično visoko. Jer kad su pod pritiskom zadrtih boraca protiv Boga tako presudili uglavnom jedva punoljetnim žrtvama, čija je presudna krivica bila u tome što ih je kraj rata zatekao u odorama poražene vojske, pitaju li se s kakvim će se kriterijima sami suočiti kad ih dopadne posljednji sud? Osim, ako se i njih već nije uhvatio sve popularniji nauk kako pakla zapravo ni nema, pa time i borba za raj, tako i molitva za duše umrlih, gubi svaki smisao. A ako smisla nema, zašto bi se onda zamjerali Svijetu i gubili ugled u njegovim zmijskim očima, očima istog onog Svijeta koji ne će tek tako odustati od svog nauma – Crkvu preobraziti na svoju sliku i priliku. Kako bilo da bilo, poslušno uzmicanje pred onim čija je najpodmuklija kušnja, kojom mu je bilo dopušteno izvrgnuti Isusa, upravo ona treća – ajde, baci se s vrha hrama pa Bog će ti ionako pomoći – ne doimlje se odveć obećavajućom strategijom.

Ako to ne uviđa, Katolička crkva u Austriji je danas doista u velikoj nevolji – ona je zapravo “Kirche im Not”! No, u nevolji takve naravi teško joj netko drugi može pomoći. Tu, naime, vrijedi mudrost iskovana kroz nataloženo iskustvo brojnih naraštaja – ako si sam ne pomogneš, ni dragi Bog ti ne će pomoći! Ma koliko milosrdan bio… U traženju te samopomoći neka im kao putokaz posluže disciplina i upornost jednoga Franza, a ne će im odmoći i zatraže li zagovor jedne Berchmane.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari