Pratite nas

Kolumne

Kirche im Not (Crkva u nevolji)

Objavljeno

na

Kad je Hrvatima bilo najteže, dok su im ginuli najbolji ljudi, gorjele kuće i crkve, u konačnici i prijetio nestanak s političke karte, Austrija nije žmirila pred njihovom golgotom. Pružila je susjedu ruku pokrenuvši svjetovnu (“Nachbar im Not” – Susjed u nevolji) i crkvenu akciju (“Kirche im Not” – Crkva u nevolji). Potonja se nastavila i u izgradnji porušenog i obnovi oštećenog, kad su oči svijeta već bile uprte u druge neuralgične točke. Ako s koje, onda su upravo s te strane Hrvati kroz povijest dobivali pomoć i potporu, možda ne u mjeri u kojoj su se nadali ili mislili da ju zaslužuju, ali ipak znatnu materijalnu i duhovnu okrjepu. Svojom imperijalnom moći, disciplinom i odanošću Majci Crkvi carska je Austrija znala zaštititi malen hrvatski narod, izrazito podložan velikim, zavodljivim lažima, spomenimo se tek ključnu ulogu u zaustavljanju prodora protestantske hereze. Ali i očuvati ga, koliko je to bilo moguće, od naizgled malih, ali pogubnih ljudskih slabosti na koje jednostavna slavenska duša nije razvila imunitet.

Opat Franz i sestra Berchmana

Ilustrativan je pothvat opata Franza Pfannera, utemeljitelja trapističkog samostana u blizini Banjaluke, negdje u suton vladavine Otomanskog Carstva. U pismu nadređenom on potanko opisuje prilike u tom surovom kraju, gdje je vjera u temelju ostala očuvana, ali je višestoljetna odvojenost od zapadne matice ipak ostavila bolne tragove koji su se odrazili u općoj zapuštenosti vjerničkoga puka. U tom šljivorodnom kraju svi, bez obzira kojem vjerozakonu pripadali, primjećuje Pfanner, loču rakiju u enormnim količinama. Nastavlja kako mu je trebalo puno truda i vremena da ih uvjeri kako se to voće može učinkovito upotrijebiti i za druge svrhe. Recimo, može poslužiti za pravljenje džema, a osušenog ga se može konzumirati tijekom čitave zime. I kad se već ponadao da su vjernici počeli prihvaćati njegove revolucionarne metode u borbi protiv pošasti alkoholizma, eto mu njih na Božić, izdaleka se već dalo primijetiti – klatare se dobro nacrvrcani. Došli su mu čestitati blagdan, ali i zahvaliti što ih je naučio sušiti šljive, naposljetku i pohvaliti se kako im je trebalo neko vrijeme da i od takvih šljiva naprave rakiju. I, eto, uspjeli su, slavodobitno dodajući kako nikad bolja nije bila… Zgroženi opat Pfanner shvatio je da je pred njim još mnogo posla…

Na istome tlu, samo nešto istočnije, više od pola vijeka kasnije, pet časnih sestara nisu se ni u ono najcrnje ratno vrijeme ustručavale svjedočiti vjeru. Nastojeći sačuvati čast pred razularenom četničkom bandom svoj su križni put četiri sestre okončale skočivši kroz prozor nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu. Peta Drinska mučenica, umorena koji dan kasnije, bila je Austrijanka – sestra Berchmana Leidenix, vjerojatno ne odveć poznata široj austrijskoj javnosti. Napokon ona se zastarjelim stvarima poput beatifikacije u Katoličkoj crkvi već odavno ne zamara, a otegotnu okolnost tom prisjećanju zacijelo čini i to što bi njezino spominjanje neke moglo i uvrijediti – ponajprije potomke počinitelja zlodjela i aktivne sljedbenike njihovih ideja. Uvijek spremne ponoviti ih čim se ukaže prilika, kako su, uostalom, potvrdili događaji pola stoljeća kasnije. A takvih je na biračkim popisima u Austriji, napose u Beču, nemali broj.

Kad Crkva pleše na pleh-muziku

No, mučenička smrt Drinskih mučenica bila je tek zloslutna najava nečeg mnogo goreg, zločina daleko većih razmjera, štoviše, najvećeg zločina u poraću Drugoga svjetskog rata uopće. Njegovo ishodište našlo se stjecajem geopolitičkih okolnosti u okolici idiličnog mjestašca Bleiburga, smještenog u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Kako su iza žrtava, čiji se broj mjeri u desecima tisuća, a moguće prelazi i stotinu tisuća, ostali brojni rođaci i sunarodnjaci koji su im željeli iskazati poštovanje i pomoliti se za njihove duše, za tu je nakanu trebalo odabrati prikladno mjesto. Iz naravi zločina raspršenog u tisućama postaja Križnoga puta, od Bleiburga do Skopja, jasno je da se pijetet žrtvama na nacionalnoj razini nije mogao odati na svakome mjestu, taman i da su sva stratišta otkrivena. Stoga je razum nalagao odabrati jednu, središnju lokaciju. Izbor je umnogome olakšala činjenica što je tek početna postaja Križnoga puta ostala u slobodnome svijetu, dok su se sve druge našle na području pod vlašću počinitelja i njihovih ideoloških, nerijetko i bioloških slijednika.

Danas, ideološkim sumišljenicima počinitelja zločina smeta sjećanje na žrtvu čak i na njegovom izvoru, gdje je obilježavanje uhvatilo skoro 80-godišnji korijen. Posebno mučnu poruku odaslali su prošle godine održavši u Bleiburgu prosvjed protiv obilježavanja sjećanja na žrtve, popraćen veselom rudarskom limenom glazbom i rudarskim zastavama. Budući je poznato kako su mnoge žrtve umorene bacanjem u rudarska okna, neke čak i žive zakopane, ta morbidna priredba, po duhu kao da je osmišljena u redakciji srpskih Novosti, zapravo je poruka živih živima. Pobunjenici protiv Boga (pod)svjesno snivaju i danas učiniti isto to onima koji, baš poput bleiburških žrtava, čvrsto drže križ u ruci.

Ove godine otišlo se i korak dalje. Ovlašteni predstavnik Katoličke crkve u Koruškoj obavijestio je hrvatske biskupe da im ne dopušta služenje mise za duše žrtava na polju nedaleko Bleiburga. Pismo odiše tonom kakvog se ne bi posramio ni župljanin jedne župe te iste biskupije, dijelu Hrvata dobro poznati Valentin Inzko, bjelosvjetski birokrat koji smatra da Hrvati imaju previše prava i u svojoj domovini u kojoj su konstitutivni narod, a sad bi još i pravo na misu zadušnicu u njegovoj… E, pa ne može!… Potez lokalne Crkve očekivano je sav ozaren požurio pozdraviti koruški župan Kaiser, inače član stranke socijalista, ideoloških sumišljenika, štovatelja i simpatizera počinitelja zločina.
I u prošlosti su Kaiseri, doduše ne prezimenom nego položajem, znali Hrvatima zasoliti rane. Jedan je u svoje vrijeme pozvao tada vodeće hrvatske ljude, Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, u novo mjesto pored Beča, čisto da se malo pospominaju. No, kad su stigli, pokazalo se da mu baš i nije do razgovora. Osumnjičeni da šuruju s Turcima, obojica su smaknuti. Ipak, samo 12 godina nakon što su se otkotrljale glave glava Slavena s juga, Beč je iskusio osmanlijsku opsadu, dočekavši spas od Slavena sa sjevera. Rezime dvostrukog glavosjeka glasi – Beč je spašen, dok su imanja posječenih hrvatskih velmoža razdijeljena stranim velikašima od povjerenja Dvora.

Jesu li danas saveznici ustaše i ISIL ili “antifašisti” i ISIL?

Možda je i današnje Austrijance zbunilo skromno spomen-obilježje hrvatskim žrtvama podignuto u njihovu kraju, poglavito onaj njegov dio na kojem se nalaze zvijezda i polumjesec, simbol islama. Jest, u tom je složenom povijesnom trenutku među Hrvatima uopće, tako i onima koji su pripadnost svom narodu platili glavom, bio i zamjetan broj ljudi te vjere. Civilizacijski je čin pokloniti se i njihovoj žrtvi, bez obzira što je u međuvremenu kotač povijesti skliznuo u drugome smjeru.
Danas, naime, geopolitička konstelacija ovog dijela svijeta neodoljivo podsjeća na onu prije tri i pol stoljeća kad se ondašnji Kaiser nemilosrdno obračunao s hrvatskim vođama. Opet Europi prijeti pogibelj od navale ljudi iste vjere s iste strane svijeta, dok ključeve u ruci drži novovjeki turski sultan… Opet Hrvati stoje na prvoj crti obrane Europe… Austrijancima je, doduše, trebalo neko vrijeme, dulje nego što to treba mačićima, da progledaju i to shvate. E, sad još samo preostaje vidjeti koliko će im vremena trebati da utvrde tko će ih od te napasti biti voljan štititi. Oni koji obilježavaju sjećanje na žrtve ili oni koji to sjećanje zatiru nastavljajući djelo zločinca koji je tada, također došavši s Istoka (ali ne istog Istoka), prijetio unakaziti lice zapadne Europe, kao što mu je to uspjelo učiniti s onim istočne? Hoće li Europu od nove najezde s Istoka zaštititi oni koji osjećaju prirodni obrambeni poriv za očuvanjem vlastitog identiteta i vrijednosti na kojima je izgrađen ili oni koji ne služe drugome doli kao puka bakterijska kolonija usredotočena na slabljenje europskog imuniteta?

Da su Austrijanci u tom prepoznavanju još uvijek poprilično tromi, potvrđuje to što su obilježja pod kojima su bleiburške žrtve pale pred ondašnjom navalom s Istoka, stavili s onu stranu zakona, poistovjetivši ih tako sa znakovljem današnjih rušilačkih hordi s Istoka. Nikako da shvate kako nisu ustaše saveznici ISIL-a, nego su to “antifašisti” – ti srdačni domaćini koji toliko preziru vlastiti Dom da pred svakim gostom sa svakog Istoka prostiru što crveni tepih, što zeleni ćilim. Kao da su analize pravili preko Kurza. Da se razumijemo – ne preko volje, nego vodeći se doktrinom aktualnog predsjednika austrijske Vlade Sebastiana Kurza. Mada dotičnog bije glas političkog wunderkinda, elem, čuda od djeteta, i wunderkind je ipak, čini se, samo kind.
Štogod i kako god činili, Austrijanci u jedno mogu biti sigurni. Hrvati će i dalje kupovati njihovu robu u njihovim dućanima, a i dalje će povjeravati svoju štednju njihovim bankama. Jer u ropski im je genetski kod programirano da im bijes i ljutnja na stranog gospodara, ma kako god se on prema njima odnosio, brzo splašnjava. Jedino što istinski ne mogu podnijeti i u čemu su kadri uhvatiti ozbiljniji kontinuitet, jest protivljenje vladanju svojih ljudi, poglavito pokažu li znakove zdrava razuma. Jedan od njih je svijest o prostornom i vremenskom političkom kontekstu u kojem se Hrvatska nalazi, a drugi spoznaja da se do cilja ne dolazi pravocrtno na horuk, nego u pravilu mukotrpno, okolo naokolo. Pritom katkad ne bude zgoreg i ustuknuti korak unatrag, kako bi se sutra učinilo dva naprijed. Ukratko, Hrvatima teško pada vladanje onih koji pokazuju da su nešto naučili iz svih tih hrvatskih katastrofa, od one krbavske sve do bleiburške, onih koji su svjesni kako si Hrvati više ne mogu priuštiti luksuz da ih srce u junaka združeno s mlitavom pameću dovede do novih kataklizmi.

Što to zapravo narušava ugled Katoličke crkve u Austriji?

No, da ni obrnuta kombinacija – mlitavo srce i pamet po mjeri Svijeta – ne vodi osobitoj dobrobiti, pokazuje primjer Katoličke crkve u Koruškoj. U obavijesti poslanoj hrvatskim biskupima bode u oči obrazloženje da kontekst u kojem se sv. misa održava – pri čemu se olako prelazi preko činjenice da sliku o tome kreiraju simpatizeri počinitelja zločina i prirodni nastavljači njihove ideologije, što se jasno odražava u identičnom odnosu spram Boga – može naštetiti ugledu Katoličke crkve.

Ajde, dobro je da su napokon detektirali što to narušava ugled austrijske Crkve u tolikoj mjeri da gubi 2% vjernika godišnje, a k tome se i udio djece rođene od majki katolkinja u Austriji, tom povijesnom bastionu katoličanstva, još pred neku godinu spustio ispod 50%, s tendencijom daljnjeg pada. Pa ako ugledu tamošnje Crkve pomogne uskrata mise zadušnice za pobijene Hrvate i nakon toga doživi procvat, neka joj je sa srećom. Samo, što ako nije problem u gubljenju nego… u višku ugleda? Naime, kakav je to uopće ugled koji se euharistijom i sjećanjem na žrtve gubi?

Uzevši u obzir onu “sudit će vam se onom mjerom kojom sami sudite”, čini se kako su odgovorni u Katoličkoj crkvi u Austriji letvicu postavili prilično visoko. Jer kad su pod pritiskom zadrtih boraca protiv Boga tako presudili uglavnom jedva punoljetnim žrtvama, čija je presudna krivica bila u tome što ih je kraj rata zatekao u odorama poražene vojske, pitaju li se s kakvim će se kriterijima sami suočiti kad ih dopadne posljednji sud? Osim, ako se i njih već nije uhvatio sve popularniji nauk kako pakla zapravo ni nema, pa time i borba za raj, tako i molitva za duše umrlih, gubi svaki smisao. A ako smisla nema, zašto bi se onda zamjerali Svijetu i gubili ugled u njegovim zmijskim očima, očima istog onog Svijeta koji ne će tek tako odustati od svog nauma – Crkvu preobraziti na svoju sliku i priliku. Kako bilo da bilo, poslušno uzmicanje pred onim čija je najpodmuklija kušnja, kojom mu je bilo dopušteno izvrgnuti Isusa, upravo ona treća – ajde, baci se s vrha hrama pa Bog će ti ionako pomoći – ne doimlje se odveć obećavajućom strategijom.

Ako to ne uviđa, Katolička crkva u Austriji je danas doista u velikoj nevolji – ona je zapravo “Kirche im Not”! No, u nevolji takve naravi teško joj netko drugi može pomoći. Tu, naime, vrijedi mudrost iskovana kroz nataloženo iskustvo brojnih naraštaja – ako si sam ne pomogneš, ni dragi Bog ti ne će pomoći! Ma koliko milosrdan bio… U traženju te samopomoći neka im kao putokaz posluže disciplina i upornost jednoga Franza, a ne će im odmoći i zatraže li zagovor jedne Berchmane.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivica Šola: Misu na Bleiburgu zabranio dobitnik nagrade ‘Hitlerova kardinala’

Objavljeno

na

Objavio

Za razliku od Njemačke, Austrija nikada nije prošla denacifikaciju i dehitlerizaciju. Sva ova perverzija sažeta je u aforizmu; “Austrijanci su najgenijalniji narod. Cijeli svijet su uvjerili da je Hitler bio Nijemac, a Mozart Austrijanac.” Iako je obrnuto.

Falsifikacija austrijske nacističke prošlosti, nikada okajane i revidirane, počela je već 1945. u Deklaraciji o neovisnosti, a zabetonirana 1955. u Austrijskom državnom ugovoru, gdje stoji laž da je Austrija bila “prva žrtva nacističke agresije”. I ta laž stoji do dan-danas. Svi Austrijanci koji su željeli, kao Nijemci, proći denacifikaciju i demontirati ovu laž nisu uspjeli.

Najpoznatiji primjer je kada je, ni manje ni više, austrijski predsjednik (!) Hainz Fischer istupio hrabro u listu Standard od 10. 4. 2006. i pozvao Austrijance na suočavanje s nacističkom prošlošću jer je njihova Deklaracija o neovisnosti falsifikat: Austrijanci nisu bili prva žrtva Hitlerove agresije, već obrnuto, oni su Hitlera i “Anschluss” željeli, prihvatili i potvrdili, Anschluss koji je snažno podupro i značajan dio Katoličke crkve u Austriji, pa i biskupija Klagenfurt.

Nikada u povijesti, do dana današnjeg, nije se u Beču okupilo toliko ljudi kao 15. 3. 1938., kada su milijunske mase Austrijanaca klicale Hitleru koji je proglasio “prisajedinjenje”, cijeli Beč je vikao: “Heil Hitler”. Nikakva, dakle, okupacija Austrije.

No predsjednik Fischer nije uspio suočiti Austrijance s istinom. I kada je Hitler poražen, a strahote njegovih zločina bile poznate, kako je donio austrijski povjesničar Oliver Rathkolb, 1947. godine u istraživanju koje su proveli saveznici, 52 posto Austrijanaca i dalje je nacizam smatralo “dobrom idejom”!

U tom pristajanju uz Hitlera posebnu nečasnu ulogu odigrali su i mnogi austrijski biskupi, poglavito bečki nadbiskup Theodor Innitzer, koji je pozvao sve katolike da se izjasne za pripojenje, za Hitlera, a poziv podrške Hitleru potpisao je ne sa Hvaljen Isus i Marija, već sa “Heil Hitler!”, zbog čega je dobio nadimak “Heil Hitler Kardinal”.

Kada je papa Pio XI. čuo za to, odmah ga je pozvao na raport u Vatikan, a tadašnji državni tajnik Eugenio Pacelli mu obrisao nos i tražio da povuče to sramotno Heil Hitler pismo, no već je bilo kasno, Hitler je pismo proširio cijelom Njemačkom. Tek nakon pritiska Svete Stolice, Innitzer je okrenuo ploču.

Šutnja Klagenfurta

No ni ova činjenica ne smeta da danas, u 21. stoljeću, jedna od uglednih nagrada u Austriji za prinos, valjda bogoljublju i čovjekoljublju, nosi naziv po Heil Hitler kardinalu Theodoru Innitzeru, koji je za Hitlerov rođendan pozvao da se crkve okite svastikama i da se u svim crkvama moli za Hitlera. Dijecezanski upravitelj biskupije Gurk – Klagenfurt, koji je zabranio misu na Bleiburgu, mons. Guggenberger, vidi sprdnje, jedan je od dobitnika nagrade Heil Hitler kardinala Theodora Innitzera.

I sada osoba koja je dobila Heil Hitler nagradu u obrazloženju zabrane mise na Bleibeurgu tvrdi da “cjelokupna slika priredbe na blajburškom polju škodi ugledu Katoličke crkve”, prvenstveno u Koruškoj, koja bi dopuštenjem takvog liturgijskog slavlja riskirala približavanje “fašističkoj ideologiji”. Rapsodija licemjerja mons. Guggenbergera koji se s Heil Hitler nagradom u ruci bori protiv “fašističke ideologije” među Hrvatima!?

Ni to nije sve. Zašto su, kada smo kod “fašističke ideologije”, mons. Guggenberger i biskupija u Klagenfurt šutjeli kada su vlasti RH prije nekoliko godina tražili izručenje ustaškog zločinca Milivoja Ašnera, koji se skrasio u Koruškoj, u Klagenfurtu.

Zašto je Guggenberger šutio kada je bivši koruški filonacist i antisemit, pokojni Heider, koji je u jednom momentu bio druga politička snaga u Austriji, uz zgražanje cijele Europe, kao guverner Guggenbergove Koruške branio i štitio Ašnera kao “mirnog čovjeka koji već dugo živi među nama”. Gdje je tada bila biskupija Gurk – Klagenfurt u borbi protiv “fašističke ideologije”?

Ustaša Ašner je mirno umro u Klagenfurtu i za njega je služena misa u Guggenbergovoj biskupiji, nije zabranjena, kao za nevine ljude, žene, djecu, civile i razoružane vojnike čiji je genocid počeo baš na Bleiburgu.

Danas kancelar Kurz vlada u koaliciji s Heiderovim nasljednicima, pa je Guggenbergov “argument” o “politizaciji Bleiburške komemoracije” opet zamjena teza. Politizira on i nedenacificirana Austrija, jer takvoj Austriji i Kurzu pred EU i u unutarpolitičkim obračunima zbog koaliranja s Heiderovom djecom, zabranu Bleiburga koriste kao “dokaz” vlastite distance od fašizma i nacizma, koju, za razliku od Nijemaca, nisu napravili.

Tako, u savezništvu s našim ideološkim nasljednicima komunističkih Titovih krvnika ljudi na Bleiburgu, izveli su “operaciju Bleiburg”. Da ti pamet stane, Hrvati koji nisu prošli dekomunizaciju, i Austrijanci koji nisu prošli denacifikaciju, našli se na istoj strani nevjerojatnog paradoksa: Tito i Hitler zajedno protiv komemoracije na Bleiburgu! Rapsodija licemjerja, apsurda i povijesnih izvrtanja.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

 

Kako bi bilo lijepo da je biskupija Gurk-Klagenfurt uspjela zabraniti pokolj na Bleiburgu 1945

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Objavljeno

na

Objavio

”You’ll never walk alone”…legendarna himna FC Liverpoola ili u slobodnijem prijevodu “Nikada nećete biti sami”. Gledajući nedavno kroz prozor Andreja Plenkovića kako na Tomislavcu pažljivo sluša Jelenu Vrljaču, tek pristiglu iz slobodarskog Beograda, kako šalje snažnu, znakovitu i upozoravajuću poruku “Vi više nikada nećete biti same…”, sjetih se vatrenih navijača Liverpoola.

Bez te duboko motivacijske poruke što bi ostalo od momčadi na čelu s Muhamedom Salahom, a koju vodi Švabo Jurgen Klopp? Ništa, najblaže rečeno. Ovako samo zahvaljujući motivacijskoj pjesmi navijači Redsa mogu se lagano s ponosom busati u prsa. Oni su “nedavno”, tj. 1990.g. osvojili prvenstvo Engleske.

Jelena Veljača zna da za dvadeset i devet godina k’o živ k’o mrtav. Liverpool može čekati toliko godina, ali naša Jelka ne. Zlobni desničarski krkani odmah su na fejsu počeli kmečati: “Vlast u Hrvatskoj se dijeli na izvršnu, zakonodavnu, sudsku i Jelenu Veljaču”. To je bio po svim pravilima operativnih vojnih doktrina “Blitzkrieg” iliti munjeviti rat. Jelka je skupila respektabilnu ekipu za juriš na prvo mjesto.

Sve rame do ramena kroz mnoge bitke očvrsnuli progresivci i antifašisti. Nije ih omelo ni to što se ovih dana i Radovan Karadžić nakon duljeg razmišljanja napokon izjasnio kao antifašist pa se nada da će mu se vrijeme koje proveo u pritvoru odbiti od pravomoćne presude. Čuje se da se njegovi fanovi u BiH mole da im Radovan poživi barem dvije stotine godina. I ja mu to želim.

Prosvjed protiv nasilja… Ognjištari, klerofašisti, ljubitelji Thompsona, Ličani, Imoćani, Hercegovci bleje k’o telad u šarena vrata. Čak se i popularni psihijatar Herman Vukušić maliciozno pita: “Zašto smo onda potpisivali Istanbulsku konvenciju…?”.

Stvarno, zašto imamo Marakeški dogovor, Kazneni zakon, Zakon o prekršajima, DORH, USKOK, društvene pravobraniteljice, cvijet hrvatske progresivnosti… Ti “cvjetovi” nisu pokazali baš veliko zanimanje za naše žene silovane u ratu, naročito u Istočnoj Slavoniji. Nemo’š misliti baš na sve. Možda je Veljača po ”kafanama” u Beogradu i sretala četničke i JNA veterane koji su silovali po Hrvatskoj, ali se ona u to nije željela miješati.

Imaju Hrvateki zakone, Istanbulku, pa neka sami “protestuju”. Možda je catch 22 u onih 70 ili 80 milja koje Istanbulska konvencija obvezuje zemlje potpisnice da iskeširaju nevladinim udrugama. Novac navodno kvari ljude… Dragutin Junaković je svime time malo zbunjen pa na fejsu kaže: “Jedino što je ova Hrvatska preuzela iz NDH i što je istinski ‘ustaško’ odnosno što je iz tog doba inovativno, je današnje platežno sredstvo kuna, ali ona nikome ne smeta niti se protiv nje itko buni. Dapače svi bi je htjeli imati što više. Tu mora netko biti lud”.

Moram priznati da sam bio iskreno tronut i duboko granut kad sam na našim dnevnicima vidio da je razdragani narod napokon pobijedio. Plenki je, ispod mog prozora, u “teget” plavom odjelu i s kravatom podijelio vlast sa svojim narodom. Veljača, bez obzira što je u Lijepoj našoj ožujak, smireno je i hladnim glasom, k’o da je studeni, razradila izmjene Prekršajnog zakona. Od sada će u prekršajnoj sferi ostati samo buljenje nekog trogloditskog desničara u minicu plavuše iz stožera Jelene Februarke.

‘Isusek’ Mate i predsjednica

I naša predsjednica je kako joj se sve više bliže izbori naučila u roku odmah što je obespravljeni, gaženi i poniženi narod htio reći. Mogu samo zamisliti našeg “Isuseka” Matu kako je drhtavim glasom savjetovao Predsjednici da odmah održi sastanak dviju najmoćnijih žena na ovim prostorima. Drugi me dan ponovno obuzeo ponos, sreća, čak pomalo i strah je li Pantovčak shvatio što to znači kad im je Jele smirenim i odlučnim glasom te ledena pogleda poručila: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška, bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao… jako sam razočarana…”.

Ne sjećam se je li se KGK pojavila u Vukovaru na protestu protiv pravosudnog sljepila prema masovnim silovanjima za vrijeme Domovinskog rata…  Dobro, ipak Penava nije Veljača. U  njegovim “sapunicama” su samo smrt, krv, nestali, silovani, a ni riječi o bratstvu i jedinstvu, slobodarskom Beogradu, Šargarepi… No dvije su se državnice složile da je nužno razvijati bilateralne odnose između “revolucionarnog” februarskog vijeća i osvježenog ureda KGK.

Desni padobranac Raspudić i svjetionik demokracije Manolić u ‘Optici Stepinac’

Umjesto da svi sretni i zadovoljni slavimo devedeset i deveti “rojsni””dan Jože Manolića, javljaju se desni padobranci, kao što je to Nino Raspudić, pa u nas u Večernjaku od 22. ožujka vraćaju natrag u veljaču.

Nino je tobože zabrinut pa se k’obajagi pita: “Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zokija Milanovića, kako prima nekog padobranca na državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?: Nino bi se iznenadio. Kao Tuđmanov poklonik i odvjetnik vjerujem da bi on našu Jelenu odmah pozvao da se kao “stoka” sitnog zuba izgubi u “bespućima povijesti”.

Kod Zokija bi bilo pitanje sata da on, onako strpljiv i jezuitski tolerantan, čitavu tu glumačku skupinu nazove “šakom jada”. Da nije zlobnog i ciničnog Nine mi bismo se u svojim komentarima sigurno svi radosno posvetili našem svjetioniku demokracije i ljudskih prava – Joži Manoliću i njegovom rođendanu. Vauu! Naravno, zlobna ustašija sigurno odmah sikće kako su svijeće za rođendansku tortu bile skuplje od same torte.

Jedan od sudionika slavlja je navodno pričao kako je Joža na slavlju priznao što ga je u životu najviše potreslo. On je još kao mali napredni dječak koji je kritički gledao svijet doživio veliki šok kad se u dvorište njegove kuće u Podravini spustio dinosaurus i odnio mu djedu koji je upravo slavio 150 godina. Baš žalosno!

Kad se Joža rodio mi smo živjeli u zemlji meda i mlijeka. Država nam se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U SAD je tada još vladala prohibicija. Cugalo se u zamračenim podrumima tzv. speakeasy u kojima je bilo više slobode i tolerancije nego na današnjem fejsu. Nezgodno je jedino što Joža u toj novoj mladosti od 99 godina ima navodno malih problema s vidom, ali koje uspješno rješava u “Optici Stepinac”.

U prošloj godini punoj promjena imali smo na zahtjev feminističkih udruga i promjene u proslavi Svetog Nikole. Obred darivanja vodile su Anka Krampusić i Vedrana Voždovac darujući djeci punu košaricu obećanja, a onoj većoj, koja to vole, čak i šibe.

“Prosvjedomanija” se nastavlja. Nakon prosvjeda protiv nasilja, stanovnici Španskog iz Zagreba odlučili su se za prosvjed ”za ljepši život svojih stanovnika”. Zanima ih, između ostalog, gdje su nestale pare. Predstavnik HDZ-a ih je odmah upozorio kako pare nisu nestale. One su samo promijenile vlasnika…

Crvenim farizejima smeta što Bandić nije bravar

Bandiću prijete doktoratom. On samo skromno odvraća: “Nakon šest uzastopnih mandata ja sam za sve vas doktor”. Vuk Drašković, oprostite, Vuković spreman se odreći svoje diplome s Ekonomije zbog “moralne degradacije Sveučilišta…”.

Ogorčen je i Ivan Đikić koji svaki mjesec otkrije novi lijek protiv raka. Uglavnom, Sveučilište u Zagrebu trese se od straha na svojim revolucionarnim, tankim i rahitičnim nogama. Slavni Filozofski faks s Goldstienom, Klasićem, Jakovinom, čak i ¼ vijeća Muzičke akademije (koja je i predložila da se Bandiću dade doktorat) sada je protiv. Za Fakultet političkih znanosti ne moramo ni pitati….

E sad! Među prvima su se povrijeđene digle sve same moralne vertikale samoupravnog socijalizma. Kad su Tito, Bakarić, Blažević i slične političke kreature dobivale počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta, čkomili su k’o zaliveni da ne izgube stolicu ili glavu. I to je tada bilo u redu. Promašene su usporedbe Bandićevog počasnog doktorata s npr.: Titovim koji ga je od Zagrebačkog sveučilišta dobio još davne 1969. godine. Siguran sam da ga je dobio isključivo zbog svog izuzetnog znanstvenog doprinosa.

Niti je Bandić bravar, niti ga glorificiraju kao Maršala koji je pod zemlju poslao oko 570.000 ljudi, nitko ga ne optužuje za pokolj u Bleiburgu, niti za Hudu jamu, ni za Goli otok. Nitko Bandiću ne stavlja na teret ubojstva emigranata, nije zaslužan za jednopartijski surovi komunizam, niti se proglasio doživotnim gradonačelnikom, nema u svakom gradu ima svoju vilu, brodove, avione, svoj Plavi vlak… Ovo s dodjelom počasnog doktorata Bandiću je samo lakmusov papir da se malo prodrmaju oni crveni farizeji koji su slinili i čestitali kad je surovi bravar dobio počasni doktorat i postao počasni član HAZU.

Bandiću i ne treba doktorat, a mislim da ga nije ni zaslužio. Danas su druga vremena i počasne doktorate smiju odbiti samo oni koji to zaista i zaslužuju kao npr.: Dragec Pilsel, Ante Tomić, Dejan Jović, Buda Lončar… uglavnom, samo istaknuti borci protiv klerofašističke i ustašoidne Hrvatske. Ili borci za mir kao npr.: Dražen Keleminec, naš poznati pacifist koji je milom ili silom za Hrvatsku do Pacifika!

Zanimljivo je kako je 1981. g. počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu postao i Jakov Blažević, komunistički tužitelj Alojziju Stepincu, a da je u isto vrijeme grubo zaobiđen Joža Manolić koji je sve svršeno montirao za točno 16 godina zatvora. Evo, to je još jedna povijesna nepravda. Kako to da na to nisu digli svoj glas svi koji danas urliču? Na kraju nagradno pitanje za zagrebačke boljševike: da sutra, recimo, nesuđeni “doktor”  Bandić odluči ponovno instalirati neprežaljenu ploču “Trg Maršala Tita” na fasadu HNK-a, bi li možda njegov doktorat tada prošao ispod radara? Kad bi se tako nešto zaista dogodilo onda bi to bio pravi spektakularni fijasko za Zagreb i Bandića. No, nadam se kako se srećom radi samo o zlobnoj fikciji.

Uz grob – ‘mrtva straža’

U zadnje vrijeme mnogi mi se klijenti tuže i traže savjet što da naprave s čestim krađama cvjetnih aranžmana na grobovima njihovih najmilijih. Moj savjet je: “Postavite uz grob – mrtvu stražu”.

Čak je i ljudima kojima je povijest “zadnja rupa na svirali” jasno da Komunistička partija Jugoslavije nije nikada dobila vlast na slobodnim demokratskim izborima. A da ih je nekim povijesnim čudom i organizirala, na vlast ne bi došla. Kako to? Zato jer je broj komunista bio zanemariv. Bilo ih je svega 10%. Unatoč tomu, komunistički nostalgičari danima nas uvjeravaju da su Bleiburg, Huda jama, Križni put, Macelj…bio samo pravedna osveta za Jasenovac.

Ne smeta ih što nema podataka da je u Jasenovcu ubijeno u tri dana više od 8.000 tisuća žrtava kao što je to učinjeno u Srebrenici. I sad se javljaju morbidne teorije Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Ive Goldsteina, Franje Habulina o opravdanim odmazdama iz 1945.g. Vrijedi li to možda i za 1995.g?

Naime, tzv. “genocid” iz kolovoza 1995.g. sliči prizoru iz filma “Moje pjesme moji snovi“ u odnosu na kolone smrti iz Austrije prema Sloveniji i Hrvatskoj. Sjećate se kilometarske kolone traktora na čelu s ambasadorom SAD-a. Pitam se što bi se dogodilo da je tada bilo nekih “opravdanih odmazda” s hrvatske strane?

Dan- danas moramo profesorima Filozofskog faksa dokazivati da se zločin sankcionira samo putem suda i presuda i da ne postoje “pravedne odmazde”. Trebali bi biti vječno zahvalni Franji Tuđmanu što je bio rezolutno protiv bilo kakove lustracije. Njemačka, Italija i Japan, tzv. sile osovine, zatim Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Petenova Francuska, Frankova Španjolska, Austrija… sve su to bile države koje su dočekale kraj rata na poraženoj strani. Svi pokreti otpora u tim državama bili su nacionalni. I sve te države ostale su države bilo s jedne ili druge strane “Željezne zavjese”. Sve, osim Hrvatske. Ona je uz poraženu vlast izgubila i državu. Isključivo zato jer su se i sami Hrvati borili protiv svoje države za Jugoslaviju.

Dan – danas to ne možeš objasniti ni Ivi Goldsteinu, ni Hrvoju Klasiću, ni Franji Habulinu, ni Tvrtku Jakovini, ni Anti Tomiću, ni Vedrani Rudan, ni Borisu Vlašiću, ni Brani Pofuku, ni Stipi Mesiću, ni Ivi Josipoviću, ni Nenadu Staziću, ni Jurici Pavičiću, ni Oliveru Frljiću, ni Mili Kekinu… ali jugonostalgičarima i dalmatinskim orjunašima je to savršeno jasno. Savršeno im je jasno da danas ponovno moraju živjeti u samostalnoj hrvatskoj državi iako su jugokomunisti jednu, mada fašističku, ali ipak državu Hrvata uništili.

Kad je riječ o zabrani koruške katoličke Crkve da se na Bleiburgu misom obilježi godišnjica pogibije civila, to po meni samo pokazuje kako je Austrija još uvijek duboko iskompleksirana činjenicom da je dala svijetu jednog Hitlera pa sad odjednom pokušava “izglancati” tu činjenicu preko leđa nasljednika onih nenaoružanih zarobljenika, djece, žena i civila koji su izgubili svoje živote na Bleiburgu i krvavom križnom putu nakon Drugog svjetskog rata.

Te žrtve ne žuljaju Branimira Pofuka kao što ga ne žuljaju ni one iz Domovinskog rata, a na hrvatskoj strani. Jeste li ikada u njegovom “Kontrapunktu” išta pročitali o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Ovčari, Škabrnji, Saborskom…? Njega impresionira “primjedba crkve u Koruškoj kako je misa zadušnica na Bleiburgu dio političko nacionalnog rituala”. Ma zamislite drugovi! Nakon stravičnog poslijeratnog pokolja, Križnog puta i 1.700 jama punih kostiju vezanih žicom, djevojačkih pletenica, živih bacanih i zatrpanih u Hudim jamama… Brane se grozi “nacionalnih rituala”!

Citira Brane i Plenkovića koji je rekao da je to “prije svega  pitanje između dvije crkve”. Time je nehotično izrekao istinu da u Hrvatskoj i Austriji doista djeluju dvije potpuno različite crkve. U tom slučaju jedna se od njih očito lažno predstavlja  kao katolička. Jeftiniji silogizam teško je zamisliti. Ali tu je Pofuk da nam pomogne svojim jeftinim jugo nostalgičarskim kolumnama.

Za Pofuka i koruške biskupe boli nas ona stvar

Jednom je Ambrozije Teodozije Makrobije, rimski filozof i gramatičar napisao nešto vrlo zanimljivo: “Si Deus pro nobis, quis contra nos?” ili ”Ako je Bog s nama, tko može biti protiv nas?“. A Bog je bezbroj puta dao znak da je s nama. Naš Bog i naša Crkva. Da nije tako, koliko smo mali, davno bi nestali. Kako je rekao Tomaš Massaryk (još jedan koji je dobio počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta!!!) bili bi niža vrsta Srba. A za notornog Pofuka i koruške biskupe iskreno nas boli ona stvar…

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Hodak: Naš ‘istoričar’ htio dokazati svijetu kako je Adolf Hitler rođen u Širokom Brijegu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari