Pratite nas

Kolumne

Kirche im Not (Crkva u nevolji)

Objavljeno

na

Kad je Hrvatima bilo najteže, dok su im ginuli najbolji ljudi, gorjele kuće i crkve, u konačnici i prijetio nestanak s političke karte, Austrija nije žmirila pred njihovom golgotom. Pružila je susjedu ruku pokrenuvši svjetovnu (“Nachbar im Not” – Susjed u nevolji) i crkvenu akciju (“Kirche im Not” – Crkva u nevolji). Potonja se nastavila i u izgradnji porušenog i obnovi oštećenog, kad su oči svijeta već bile uprte u druge neuralgične točke. Ako s koje, onda su upravo s te strane Hrvati kroz povijest dobivali pomoć i potporu, možda ne u mjeri u kojoj su se nadali ili mislili da ju zaslužuju, ali ipak znatnu materijalnu i duhovnu okrjepu. Svojom imperijalnom moći, disciplinom i odanošću Majci Crkvi carska je Austrija znala zaštititi malen hrvatski narod, izrazito podložan velikim, zavodljivim lažima, spomenimo se tek ključnu ulogu u zaustavljanju prodora protestantske hereze. Ali i očuvati ga, koliko je to bilo moguće, od naizgled malih, ali pogubnih ljudskih slabosti na koje jednostavna slavenska duša nije razvila imunitet.

Opat Franz i sestra Berchmana

Ilustrativan je pothvat opata Franza Pfannera, utemeljitelja trapističkog samostana u blizini Banjaluke, negdje u suton vladavine Otomanskog Carstva. U pismu nadređenom on potanko opisuje prilike u tom surovom kraju, gdje je vjera u temelju ostala očuvana, ali je višestoljetna odvojenost od zapadne matice ipak ostavila bolne tragove koji su se odrazili u općoj zapuštenosti vjerničkoga puka. U tom šljivorodnom kraju svi, bez obzira kojem vjerozakonu pripadali, primjećuje Pfanner, loču rakiju u enormnim količinama. Nastavlja kako mu je trebalo puno truda i vremena da ih uvjeri kako se to voće može učinkovito upotrijebiti i za druge svrhe. Recimo, može poslužiti za pravljenje džema, a osušenog ga se može konzumirati tijekom čitave zime. I kad se već ponadao da su vjernici počeli prihvaćati njegove revolucionarne metode u borbi protiv pošasti alkoholizma, eto mu njih na Božić, izdaleka se već dalo primijetiti – klatare se dobro nacrvrcani. Došli su mu čestitati blagdan, ali i zahvaliti što ih je naučio sušiti šljive, naposljetku i pohvaliti se kako im je trebalo neko vrijeme da i od takvih šljiva naprave rakiju. I, eto, uspjeli su, slavodobitno dodajući kako nikad bolja nije bila… Zgroženi opat Pfanner shvatio je da je pred njim još mnogo posla…

Na istome tlu, samo nešto istočnije, više od pola vijeka kasnije, pet časnih sestara nisu se ni u ono najcrnje ratno vrijeme ustručavale svjedočiti vjeru. Nastojeći sačuvati čast pred razularenom četničkom bandom svoj su križni put četiri sestre okončale skočivši kroz prozor nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu. Peta Drinska mučenica, umorena koji dan kasnije, bila je Austrijanka – sestra Berchmana Leidenix, vjerojatno ne odveć poznata široj austrijskoj javnosti. Napokon ona se zastarjelim stvarima poput beatifikacije u Katoličkoj crkvi već odavno ne zamara, a otegotnu okolnost tom prisjećanju zacijelo čini i to što bi njezino spominjanje neke moglo i uvrijediti – ponajprije potomke počinitelja zlodjela i aktivne sljedbenike njihovih ideja. Uvijek spremne ponoviti ih čim se ukaže prilika, kako su, uostalom, potvrdili događaji pola stoljeća kasnije. A takvih je na biračkim popisima u Austriji, napose u Beču, nemali broj.

Kad Crkva pleše na pleh-muziku

No, mučenička smrt Drinskih mučenica bila je tek zloslutna najava nečeg mnogo goreg, zločina daleko većih razmjera, štoviše, najvećeg zločina u poraću Drugoga svjetskog rata uopće. Njegovo ishodište našlo se stjecajem geopolitičkih okolnosti u okolici idiličnog mjestašca Bleiburga, smještenog u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Kako su iza žrtava, čiji se broj mjeri u desecima tisuća, a moguće prelazi i stotinu tisuća, ostali brojni rođaci i sunarodnjaci koji su im željeli iskazati poštovanje i pomoliti se za njihove duše, za tu je nakanu trebalo odabrati prikladno mjesto. Iz naravi zločina raspršenog u tisućama postaja Križnoga puta, od Bleiburga do Skopja, jasno je da se pijetet žrtvama na nacionalnoj razini nije mogao odati na svakome mjestu, taman i da su sva stratišta otkrivena. Stoga je razum nalagao odabrati jednu, središnju lokaciju. Izbor je umnogome olakšala činjenica što je tek početna postaja Križnoga puta ostala u slobodnome svijetu, dok su se sve druge našle na području pod vlašću počinitelja i njihovih ideoloških, nerijetko i bioloških slijednika.

Danas, ideološkim sumišljenicima počinitelja zločina smeta sjećanje na žrtvu čak i na njegovom izvoru, gdje je obilježavanje uhvatilo skoro 80-godišnji korijen. Posebno mučnu poruku odaslali su prošle godine održavši u Bleiburgu prosvjed protiv obilježavanja sjećanja na žrtve, popraćen veselom rudarskom limenom glazbom i rudarskim zastavama. Budući je poznato kako su mnoge žrtve umorene bacanjem u rudarska okna, neke čak i žive zakopane, ta morbidna priredba, po duhu kao da je osmišljena u redakciji srpskih Novosti, zapravo je poruka živih živima. Pobunjenici protiv Boga (pod)svjesno snivaju i danas učiniti isto to onima koji, baš poput bleiburških žrtava, čvrsto drže križ u ruci.

Ove godine otišlo se i korak dalje. Ovlašteni predstavnik Katoličke crkve u Koruškoj obavijestio je hrvatske biskupe da im ne dopušta služenje mise za duše žrtava na polju nedaleko Bleiburga. Pismo odiše tonom kakvog se ne bi posramio ni župljanin jedne župe te iste biskupije, dijelu Hrvata dobro poznati Valentin Inzko, bjelosvjetski birokrat koji smatra da Hrvati imaju previše prava i u svojoj domovini u kojoj su konstitutivni narod, a sad bi još i pravo na misu zadušnicu u njegovoj… E, pa ne može!… Potez lokalne Crkve očekivano je sav ozaren požurio pozdraviti koruški župan Kaiser, inače član stranke socijalista, ideoloških sumišljenika, štovatelja i simpatizera počinitelja zločina.
I u prošlosti su Kaiseri, doduše ne prezimenom nego položajem, znali Hrvatima zasoliti rane. Jedan je u svoje vrijeme pozvao tada vodeće hrvatske ljude, Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, u novo mjesto pored Beča, čisto da se malo pospominaju. No, kad su stigli, pokazalo se da mu baš i nije do razgovora. Osumnjičeni da šuruju s Turcima, obojica su smaknuti. Ipak, samo 12 godina nakon što su se otkotrljale glave glava Slavena s juga, Beč je iskusio osmanlijsku opsadu, dočekavši spas od Slavena sa sjevera. Rezime dvostrukog glavosjeka glasi – Beč je spašen, dok su imanja posječenih hrvatskih velmoža razdijeljena stranim velikašima od povjerenja Dvora.

Jesu li danas saveznici ustaše i ISIL ili “antifašisti” i ISIL?

Možda je i današnje Austrijance zbunilo skromno spomen-obilježje hrvatskim žrtvama podignuto u njihovu kraju, poglavito onaj njegov dio na kojem se nalaze zvijezda i polumjesec, simbol islama. Jest, u tom je složenom povijesnom trenutku među Hrvatima uopće, tako i onima koji su pripadnost svom narodu platili glavom, bio i zamjetan broj ljudi te vjere. Civilizacijski je čin pokloniti se i njihovoj žrtvi, bez obzira što je u međuvremenu kotač povijesti skliznuo u drugome smjeru.
Danas, naime, geopolitička konstelacija ovog dijela svijeta neodoljivo podsjeća na onu prije tri i pol stoljeća kad se ondašnji Kaiser nemilosrdno obračunao s hrvatskim vođama. Opet Europi prijeti pogibelj od navale ljudi iste vjere s iste strane svijeta, dok ključeve u ruci drži novovjeki turski sultan… Opet Hrvati stoje na prvoj crti obrane Europe… Austrijancima je, doduše, trebalo neko vrijeme, dulje nego što to treba mačićima, da progledaju i to shvate. E, sad još samo preostaje vidjeti koliko će im vremena trebati da utvrde tko će ih od te napasti biti voljan štititi. Oni koji obilježavaju sjećanje na žrtve ili oni koji to sjećanje zatiru nastavljajući djelo zločinca koji je tada, također došavši s Istoka (ali ne istog Istoka), prijetio unakaziti lice zapadne Europe, kao što mu je to uspjelo učiniti s onim istočne? Hoće li Europu od nove najezde s Istoka zaštititi oni koji osjećaju prirodni obrambeni poriv za očuvanjem vlastitog identiteta i vrijednosti na kojima je izgrađen ili oni koji ne služe drugome doli kao puka bakterijska kolonija usredotočena na slabljenje europskog imuniteta?

Da su Austrijanci u tom prepoznavanju još uvijek poprilično tromi, potvrđuje to što su obilježja pod kojima su bleiburške žrtve pale pred ondašnjom navalom s Istoka, stavili s onu stranu zakona, poistovjetivši ih tako sa znakovljem današnjih rušilačkih hordi s Istoka. Nikako da shvate kako nisu ustaše saveznici ISIL-a, nego su to “antifašisti” – ti srdačni domaćini koji toliko preziru vlastiti Dom da pred svakim gostom sa svakog Istoka prostiru što crveni tepih, što zeleni ćilim. Kao da su analize pravili preko Kurza. Da se razumijemo – ne preko volje, nego vodeći se doktrinom aktualnog predsjednika austrijske Vlade Sebastiana Kurza. Mada dotičnog bije glas političkog wunderkinda, elem, čuda od djeteta, i wunderkind je ipak, čini se, samo kind.
Štogod i kako god činili, Austrijanci u jedno mogu biti sigurni. Hrvati će i dalje kupovati njihovu robu u njihovim dućanima, a i dalje će povjeravati svoju štednju njihovim bankama. Jer u ropski im je genetski kod programirano da im bijes i ljutnja na stranog gospodara, ma kako god se on prema njima odnosio, brzo splašnjava. Jedino što istinski ne mogu podnijeti i u čemu su kadri uhvatiti ozbiljniji kontinuitet, jest protivljenje vladanju svojih ljudi, poglavito pokažu li znakove zdrava razuma. Jedan od njih je svijest o prostornom i vremenskom političkom kontekstu u kojem se Hrvatska nalazi, a drugi spoznaja da se do cilja ne dolazi pravocrtno na horuk, nego u pravilu mukotrpno, okolo naokolo. Pritom katkad ne bude zgoreg i ustuknuti korak unatrag, kako bi se sutra učinilo dva naprijed. Ukratko, Hrvatima teško pada vladanje onih koji pokazuju da su nešto naučili iz svih tih hrvatskih katastrofa, od one krbavske sve do bleiburške, onih koji su svjesni kako si Hrvati više ne mogu priuštiti luksuz da ih srce u junaka združeno s mlitavom pameću dovede do novih kataklizmi.

Što to zapravo narušava ugled Katoličke crkve u Austriji?

No, da ni obrnuta kombinacija – mlitavo srce i pamet po mjeri Svijeta – ne vodi osobitoj dobrobiti, pokazuje primjer Katoličke crkve u Koruškoj. U obavijesti poslanoj hrvatskim biskupima bode u oči obrazloženje da kontekst u kojem se sv. misa održava – pri čemu se olako prelazi preko činjenice da sliku o tome kreiraju simpatizeri počinitelja zločina i prirodni nastavljači njihove ideologije, što se jasno odražava u identičnom odnosu spram Boga – može naštetiti ugledu Katoličke crkve.

Ajde, dobro je da su napokon detektirali što to narušava ugled austrijske Crkve u tolikoj mjeri da gubi 2% vjernika godišnje, a k tome se i udio djece rođene od majki katolkinja u Austriji, tom povijesnom bastionu katoličanstva, još pred neku godinu spustio ispod 50%, s tendencijom daljnjeg pada. Pa ako ugledu tamošnje Crkve pomogne uskrata mise zadušnice za pobijene Hrvate i nakon toga doživi procvat, neka joj je sa srećom. Samo, što ako nije problem u gubljenju nego… u višku ugleda? Naime, kakav je to uopće ugled koji se euharistijom i sjećanjem na žrtve gubi?

Uzevši u obzir onu “sudit će vam se onom mjerom kojom sami sudite”, čini se kako su odgovorni u Katoličkoj crkvi u Austriji letvicu postavili prilično visoko. Jer kad su pod pritiskom zadrtih boraca protiv Boga tako presudili uglavnom jedva punoljetnim žrtvama, čija je presudna krivica bila u tome što ih je kraj rata zatekao u odorama poražene vojske, pitaju li se s kakvim će se kriterijima sami suočiti kad ih dopadne posljednji sud? Osim, ako se i njih već nije uhvatio sve popularniji nauk kako pakla zapravo ni nema, pa time i borba za raj, tako i molitva za duše umrlih, gubi svaki smisao. A ako smisla nema, zašto bi se onda zamjerali Svijetu i gubili ugled u njegovim zmijskim očima, očima istog onog Svijeta koji ne će tek tako odustati od svog nauma – Crkvu preobraziti na svoju sliku i priliku. Kako bilo da bilo, poslušno uzmicanje pred onim čija je najpodmuklija kušnja, kojom mu je bilo dopušteno izvrgnuti Isusa, upravo ona treća – ajde, baci se s vrha hrama pa Bog će ti ionako pomoći – ne doimlje se odveć obećavajućom strategijom.

Ako to ne uviđa, Katolička crkva u Austriji je danas doista u velikoj nevolji – ona je zapravo “Kirche im Not”! No, u nevolji takve naravi teško joj netko drugi može pomoći. Tu, naime, vrijedi mudrost iskovana kroz nataloženo iskustvo brojnih naraštaja – ako si sam ne pomogneš, ni dragi Bog ti ne će pomoći! Ma koliko milosrdan bio… U traženju te samopomoći neka im kao putokaz posluže disciplina i upornost jednoga Franza, a ne će im odmoći i zatraže li zagovor jedne Berchmane.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari